Kada bi netko tvrdio da je osoba koja je živjela u šesnaestom ili osamnaestom stoljeću bila kompjutorski stručnjak, televizijski voditelj ili vozač tramvaja, privukao bi pažnju onih koji vole humor Montyja Pythona. Drugi bi pomislili da je riječ o naučno-fantastičnoj priči o putovanju kroz vrijeme. Treći će zaključiti kako je (opet) na djelu agresivno neznanje jer ako je, na primjer, telefon patentiran sedamdesetih godina devetnaestog stoljeća, tvrdnja da ga je netko koristio u osamnaestom stoljeću idiotska je kao i tvrdnja da je Napoleon imao tenkovske divizije ili da je Kosovka devojka zvonaru Crkve Notre-Damme poslala e-mail u kojem ga izvještava o ishodu Kosovske bitke.
S druge pak strane, u fikciji je sve moguće, ali i fikcija mora poštivati neke logičke, kauzalne i kronološke zakonitosti, osim kada se s njima svjesno poigrava u najboljoj tradiciji nadrealističke zajebancije.
Mussolinijev režim subvencionirao je 1937. snimanje filmskog spektakla Scipione l’africano koji se zbiva u trećem stoljeću prije nove ere. Bio je to pokušaj naknadnog opravdanja invazije na Etiopiju. Usprkos uloženom trudu i novcu statisti su nosili ručne satove, a katkad bi u kadar ušle i telegrafske žice. U inače solidnom filmu Vatel iz 2000., čija radnja se zbiva u godini 1671., može se čuti Music for the Royal Fireworks, Händelova suita koja je nastala 1749, što je apsurdno kao Ilija Garašanin koji sluša Killing Me Softly ili Ante Starčević koji pjevuši My Way. Nedavni primjer vremenskog paradoksa je dokumentarno-igrani serijal Antuna Vrdoljaka o Josipu Brozu iz 2010., u kojem je sovjetski maršal Tolbuhin strijeljan u čistkama tridesetih godina, ali se pojavljuje i 1944. kao komandant Trećeg ukrajinskog fronta Crvene armije.
U izdanje Matice srpske Deset vekova srpske književnosti uvršteni su Marin Držić i Ivan Gundulić. U Zagrebu je proslavljena tristota godišnjica rođenja Ruđera Boškovića povodom koje je naglašeno da je Bošković bio Hrvat a ne “nešto” drugo. Riječ je o poslovično nacionalističkom postupku odvajanja nebitnog od bitnog, dakako, na štetu bitnog.
Osnovna razlika između polemike o “nacionalnoj pripadnosti” jednog renesansnog komediografa, odnosno matematičkog i astronomskog genija iz doba Prosvjetiteljstva, i vijesti da se rodilo tele s tri glave jest da postoje situacije u kojima insistiranje na bilo čijoj nacionalnoj pripadnosti može postati opasno po život, dok je vijest o teletu, iako jednako dosadna, ipak bezopasna. Sve i da nije tako, Dundo Maroje i Theoria philosophiae naturalis redacta ad unicam legem virium in natura existentium ostaju neusporedivo važnija odrednica nečijeg identiteta od etničkih i nacionalnih bizarnosti.
Činjenicu da se liječnici ne otimaju za Držića i ne tvrde da je liječnik, niti pravnici tvrde da je Bošković bio pravnik, nikoga ne iznenađuje. Da netko i pokuša takvo što, izazvao bi onu vrst sažaljenja koju doživljavaju neduhovita djeca. Iako dokazivanje nečije nacionalne pripadnosti nije bitno drugačije, ono ne samo da ne nailazi na podsmijeh nego se u taj posao upuštaju ugledne ustanove koje se financiraju iz budžeta i pri tom se, štoviše, ponašaju vrlo ozbiljno i ne odaju nikakvu slutnju da su (samo) pokušavale ispasti smiješne – jer i nisu! Jedina razlika između njih i Alisine zemlje čuda jest da njihova zemlja, zapravo zemlje, opstaju bez referentnog repera, bez Alise u čijoj zbunjenosti bi se čudo ogledalo. Čudo tako prestaje biti čudo i sve postaje moguće pa i tvrdnje da je Držić bio i pravnik i vozač tramvaja i Hrvat i Srbin, ili da je Bošković bio i liječnik i televizijski snimatelj i Hrvat i Srbin, što samo po sebi ne bi bilo nepodnošljivo da nema vladavine čuda u kojoj takve dosjetke nisu ni smiješne, ni neduhovite ni skandalozne.
Alberto Cavalcanti, Charles Crichton, Basil Deraden i Robert Hamer snimili su 1945. omnibus horror Dead of Night koji je postao slavan po priči o shizofrenom trbuhozborcu koji se identificirao sa svojim lutkom. Lutak se počeo ponašati kao zasebna osoba iako mu je glas i dalje posuđivao veliki Michael Redgrave. Fikcija je progutala stvarnost, otela ju je ili osvojila kao što se osvajaju strateške kote, gradovi i mostobrani. Uspostavila je svoju okupacijsku vlast i nametnula svoje zakone. Istoga časa postalo je normalno da lutak govori i da se čitava stvarnost preobrazi u zemlju čuda u kojoj više ne važe nikakva logička i kauzalna pravila.
Kada se glumac i nakon predstave, u kazališnoj kavani nastavi ponašati kao Hamlet ili Pomet, netko će mu prije ili kasnije reći da umukne. No, kada zemlja čudesa u stvarnosti uspostavi svoj poredak, glumac će, i izvan kazališta i izvan kazališne kavane, neometano i slobodno nastaviti da izgovara svoj tekst a svi pripadnici zemlje čudesa preobrazit će se i u likove i u publiku u nerazmrsivoj konfuziji jedne neprestane i sveprožimajuće fikcije. Kada Polonije konačno primijeti da u tom ludilu ima metode, više nikome neće biti jasno je li riječ o ironiji ili o onome što se u kazalištu i filmu naziva probijanje Trećeg zida.
Nacionalizam je zapravo književni postupak koji odbija ostati unutar granica fikcije. On stvarnosti uspijeva nametnuti svoja pravila, svoje vrijednosti i – što je tipično književno – svoje viđenje vremenskog toka u kojem nestaje granica između sadašnjosti i retrospekcije. Nije slučajno da su među začetnicima nacionalizma još u devetnaestom stoljeću prevladavali književnici i da su više od stotinu godina kasnije ljudi kojima je zanimanje proizvodnja fikcije odigrali važnu i očinsku ulogu u povratku nacionalizma na historijsku scenu. Paradoksalno je da su u politici pokazali veću maštovitost nego u svojem književnom opusu. Stvorili su epohalnu izmišljotinu bez presedana, sposobnu da ruši gradove i proždire sudbine, ali su kao pisci ostali vjerni plošnom realizmu i linearnoj fabuli s povremenim izletima u naivne alegorije.
Zato su stvarnosti nametnuli fiktivan i dezintegriran vremenski slijed u kojem je polemika o tome jesu li Marin Držić i Ruđer Bošković Srbin ili Hrvat prestala biti neumjesna, iako prije kraja osamnaestog stoljeća nacije nisu ni postojale.
Nije bilo ni infrastrukturnih ni materijalnih pretpostavki za njihovo postojanje. Nije bilo nacionalnih intelektualnih elita koje bi formirale nacionalnu doktrinu niti je bilo sredstava za širenje te doktrine jer nije bilo ni medija ni obaveznog školovanja. Ono što nacionalisti nazivaju “narod” živjelo je u autističnim i autarkičnim mikrokozmosima, fragmentirano u izoliranim selima raspršenim u tada slabo naseljenoj Evropi. Doživljaj svijeta nije sezao dalje od susjednih sela, kamoli do nekakvih širih kolektiviteta koji će jednoga dana biti definirani teritorijem ili porijeklom. Ti ljudi nisu imali pojma da će jednoga dana njihov nemušti doživljaj zemlje i posjeda, obiteljske i seoske zajednice i rodbinskih i seksualnih veza – sa svim njihovim autoritarnim i incestuoznim sadržajem – poslužiti kao obrazac teritorijalnog, političkog i emotivnog ustrojstva nacije. Putovali su, u najboljem slučaju, do obližnjeg trgovišta gdje se i završavao njihov svemir. Ognjište će tek u doba električnih štednjaka – i televizije koja je to uporno ponavljala – postati “vjekovno”. Njihova jedina, kakva-takva veza sa stvarnim svijetom bio je svećenik koji im je davao elementarnu poduku o raju, paklu, postu, nedjelji i vremenu sjetve i žetve. Ni sâm svećenik nije imao, niti je mogao imati, predodžbu o kolektivitetima koji nastanjuju određene teritorije i čiji pripadnici bi možda imali (ili trebali imati) neke zajedničke osobine, osim što je pripadao određenoj konfesiji koja je za eventualne etničke razlike unutar svoje pastve bila univerzalistički nezainteresirana. Postojala je mutna predodžba o caru ili gospodaru kao emanaciji božje volje, a kada bi se dogodio rat, pa bi odnekud banula neka vojska, “narod” bi bježao ili stradavao ni sâm ne znajući gdje bježi i zašto stradava.
Gradovi su bili izolirane, zidinama i mitnicama opasane oaze koje sebe nisu doživljavale kao dio šire teritorijalne cjeline. Naprotiv, opstanak gradova je ovisio od njihove sposobnosti da očuvaju svoju odvojenost od okruženja u kojem su vidjeli naseobine prljavih i beslovesnih seljaka ili besudno bespuće kojim tumaraju razbojnici. Građani su pripadali gradu a ne naciji i njihove ambicije su se kretale u pravcu postizanja ili očuvanja slobode trgovine ili slobode političkog i intelektualnog djelovanja unutar gradskog zabrana.
Pierre Chaunu u svojem djelu Civilizacija klasične Evrope, koje se dakle bavi razdobljem nakon Držićeve smrti, navodi da u čitavoj Evropi sedamnaestog stoljeća nije bilo više od pedeset hiljada pismenih ljudi. Samo je ta elita – u koju osim intelektualaca možemo uvjetno i velikodušno ubrojiti pomorce, trgovce, viši kler, diplomate i nešto vojnih i državnih službenika – putovala i komunicirala. Među njima je bilo ljudi koji su percipirani ili koji su sebe doživljavali kao Engleze ili Francuze, ali to nije bila etnička ili nacionalna već geografska, rjeđe jezična odrednica. Sve da pripadnici intelektualne manjine i nisu bili poligloti – a svi su bili – uvijek su se mogli osloniti na latinski kao esperanto nauke ili, u Sredozemlju, na talijanski koji je bio trgovački esperanto. Vjeroispovijest bi ih površno zbližavala ili razlikovala, ali njen značaj je oslabio u razdoblju kada je živio Bošković, koji je doduše bio i svećenik, no to ga nije sprječavalo da u svojoj teoriji atoma pokaže sklonost bezbožnom materijalizmu.
U Držićevom razdoblju države su bile nehomogene tvorevine razdirane feudalnom anarhijom. Kada su veliki apsolutistički vladari počeli izgradnju onoga što je postalo začetak moderne države, to nisu činili iz nacionalnih pobuda (o kojima, kao i o trolejbusu, nisu znali niti su mogli znati bilo što), već radi slamanja moći partikularističkih i provincijalnih feudalaca. U tom procesu bi ugrožavali samostalnost gradova, ili bi – ovisno o dnevnopolitičkom oportunitetu – gradovima davali privilegije. Većina tadašnjih država koristila je nazive koje danas prepoznajemo kao nacionalne, ali ne zato što su države odvajkada bile nacionalne, već samo zato što su ih nacionalni pokreti iz devetnaestog stoljeća naknadno preuzeli od tih zatečenih tvorevina. Geografske determinante kao što su Pirineji, Rajna, apeninski poluotok ili britansko otočje odigrale su bitnu ulogu u određivanju granica apsolutističkih država u sedamnaestom stoljeću što je bio samo teritorijalni okvir za kasnije formiranje nacija.
Louis Četrnaesti – rođen sedamdesetak godina nakon Držićeve smrti; umro četiri godine prije Boškovićevog rođenja – Francusku nije doživljavao na isti način na koji su je kasnije doživljavali Pétain, De Gaulle ili Mitterrand. Za njega je Francuska (i Navarra) bila prostor kojim je vladao i bio je savršeno nezainteresiran imaju li njegovi podanici nacionalni osjećaj ili ne, sve da su ga i mogli imati. Uostalom, bio je dovoljno jasan kada je rekao L’État c’est moi. Nebitno je da li je ta izreka apokrifna jer sažima suštinu tog oblika vladavine. Tek 1789., kada Revolucija vladaru otme suverenost i podari ga građanima – koji bi da su željeli parafrazirati Louisa Četrnaestog uzviknuli Država to smo Mi – nastat će nacija, ali ne kao zajednica porijekla i jezika nego kao zajednica jednakopravnih državljana. Barem načelno jednakopravnih, ali s načelima sve i počinje. Istočno od Rajne i Alpa je proces otimanja suvereniteta od vladara kasnio ili je iz raznih historijskih razloga bio spriječen. Dok je na zapadu nacija zajednica državljana koja već raspolaže državom, u ostatku Evrope trebalo je definirati zajednicu koja će se tek dokopati države. To će biti dug i neujednačen proces koji je kulminirao, pojednostavljeno rečeno, tek 1848.
Istočnoevropski i srednjoevropski nacionalni pokreti su naciju definirali kao lingvistički i genetički, odnosno kulturološki i biološki kolektivitet. U pokušaju da legitimiraju svoju borbu za državnost, nacionalni pokreti istočno od Alpa i Rajne su tvrdili da tom novom političkom subjektu, navodno, pripada “prirodno” pravo na državu. Njihovi sljedbenici odazivali su se na poklič: Država, to smo samo Mi i ni slučajno nitko drugi, s tim da ćemo samo Mi odlučivati o tome tko smo Mi, a tko su Drugi. Tako je stjecajem historijskih okolnosti nacija izgubila izvorno demokratski i inkluzivni značaj zajednice državljana i degenerirala se u ekskluzivnu zajednicu krvi i tla. Otud potječe razlika između pojma nation u Zapadnoj Evropi i Sjevernoj Americi i pojma nacija u srednjoj i istočnoj Evropi. U toj razlici se – osim nesporazuma – sažima i sva razlika između evropskog istoka i zapada.
U područjima gdje su velika carstva iz različitih historijskih i političkih razloga izbjegla stvaranje državne nacije kao zajednice građana, ili tamo gdje su granice bile geografski nejasne, nastajali su sporovi jer su i sami kriteriji definiranja nacije bili sporni, a bili su sporni jer su bili proizvoljni, budući da ih je svaki nacionalni pokret prilagođavao svojim potrebama. Nacionalni ideolozi su nedosljedno lutali, neodlučni hoće li se opredijeliti za lingvistički, religijski ili neki drugi kriterij. Kada su posezali za historijskim kriterijem pred očima su imali srednjovjekovne tvorevine koje su nestale prije više stotina godina i čije su kauzalne veze sa zatečenim stanjem bile vrlo nejasne, ako nisu bile naivno romantične. Pokazalo se da svaki nacionalni pokret raspolaže s dovoljnom količinom maštovitih i apokrifnih uspomena na slavna srednjovjekovna carstva čije granice su kolidirale sa slavom nekih drugih, susjednih carstava. Konačno, pod dojmom dramatskog napretka prirodnih nauka u devetnaestom stoljeću i pogrešnog čitanja i tumačenja biologije, genetike i antropologije, nacionalni pokreti su posegnuli za “rasnim” i “karakterološkim” kriterijima, računajući da će ih njihova navodna biološka utemeljenost opskrbiti oreolom egzaktnosti. To će u dvadesetom stoljeću imati poznate i stravične posljedice koje se ne mogu svesti samo na masovne rasističke zločine, nego i na moralnu i intelektualnu pometnju: predodžba o naciji kao biološkoj kategoriji i kao zajednici porijekla je opstala i ostala dominantna među onima koju u njoj vide i činjenicu i vrijednost, činjenicama i vrijednostima uprkos.
Zamršene okolnosti definiranja srpske i hrvatske nacije razrješavane su trojako u doba njihovog nastanka. Jedna škola mišljenja tvrdila je da su sve etničke grupe na jugoslavenskom prostoru Hrvati ili da su Hrvati svi Južni Slaveni katoličke vjeroispovijesti. Druga je tvrdila da su Srbi svi oni koji govore štokavski, nezavisno od vjerozakona. Treća je, pak, tvrdila da je riječ o srodnim etničkim grupama koje bi svoje sporove – i svoje slabosti u odnosu na druge nacije koje su nastajale u okruženju – trebale prevladati jugoslavenskom formulom. Mnogi tadašnji nacionalni ideolozi su pojmove kao što su “Srbin” ili “Hrvat” prostodušno doživljavali kao sinonime. Za standarde koji su kasnije prevladali ta je polemika vođena vrlo pomirljivo i njeni učesnici nisu ni sanjali da će je nacionalisti s kraja dvadesetog stoljeća – opet naknadno – prilagoditi potrebama svoje ratne propagande.
U svakom slučaju, čitav taj proces je započeo tek u devetnaestom stoljeću, nedvojbeno nakon smrti Marina Držića (1567.) i Ruđera Boškovića (1787.). Proces se vjerojatno približio svojem kraju kada su nacionalisti prestali tvrditi da je neko stanovništvo – čija je “pripadnost” dotad bila sporna – “njihovo”, ili preciznije, kada su s gnušanjem odbili mogućnost da je to stanovništvo njihovo. Ipak, neka područja i neki, u pravilu ugledni i pokojni, pojedinci ostali su sporni iz jednostavnog razloga jer bi prestanak bilo kakvog oblika parničenja obnovio ideju o srodnosti i suradnji što za nacionalne elite – koje su se u međuvremenu dokopale svojih država i postale vladajuće elite – nije konjunkturno ni oportuno iz mnogih praktičnih i ideoloških razloga.
U devetnaestom stoljeću začeta je i historiografija koja je između novonastale nacije i čitave dotadašnje historije uspostavila privid neprekinutog kontinuiteta. Pojavu nacije tumačila je ezoteričnom frazom o “buđenju nacionalne svijesti”. Tvrdnja je i psihološki i fiziološki fantastična jer je ostalo neobjašnjeno kako neka “svijest” može spavati stotinama godinama i kako se nešto čega ljudi nisu bili svjesni moglo prenositi iz generacije u generaciju da bi se iznenada “probudilo”. Bez te intelektualne vratolomije bio je nemoguć veliki osvajački pohod na prošlost koji je bio preduvjet za kasniji pohod na teritorije. Bez preobrazbe historiografije u – kako kaže Dubravka Stojanović – predvojničku obuku, bila bi nemoguća i masovna proizvodnja neznanja i obmana kao preduvjeta za autoritarni pohod na vlastite podanike i njihov individualni identitet. Utoliko su polemike o Držiću i Boškoviću i lijepljenje sličica velikana u nacionalne spomenare i albume tek jedna od mnogih ratnih igara pomoću kojih nacionalistička inteligencija održava svoju borbenu gotovost.
Preobrazba nacije u vječnu kategoriju koja je postojala oduvijek i postojat će zauvijek ima višestruku funkciju. Naciji daje značaj nepromjenjive i zadane biološke činjenice koja tako stiče očinski i majčinski autoritet, a njenu genezu svodi na genealošku bajku čiji početak seže do vremena Seobe naroda pa i ranije. Nacija tako prestaje biti efemerida koja se pojavila u devetnaestom stoljeću i postaje Trnoružica koja je u tom stoljeću probuđena zahvaljujući mučeničkim naporima tadašnje političke i intelektualne elite. Koncepcija vječnosti dokida vrijeme jer u beskonačnom rasponu vremenski tok i matematički postaje nebitan. U takvoj zemlji čudesa, tvrdnja da su Držić i Bošković bili Hrvat ili Srbin prestaje biti apsurdna jer prestaje biti bitno je li se Trnoružica probudila nakon Držićeve i Boškovićeve smrti i je li se uopće probudila. Što bi Komediograf i Matematičar mislili o Trnoružici da su doživjeli njeno buđenje, također je nebitno jer za nacionaliste je nacionalnost zadani, nadvremeni genotip, nipošto stečeni ili fakultativni fenotip.
Kada se dokine vremenski tok dokida se i poimanje kauzaliteta, a kada se dokine poimanje kauzaliteta dokidaju se i racionalna spoznaja i moralna odgovornost da bi se – u konačnici – dokinuli demokracija i sloboda individue. Prestankom vremenskog toka, pa tako i socijalnog, političkog, ekonomskog i pluralnog dinamizma nacija se pretvara u monolitnu i jedinstvenu, samodovoljnu i svevremenu okaminu. Utoliko nacionalistički separatizam ima dublji simbolički i praktični značaj jer ne teži samo odvajanju od zatečenih država ili njihovom prekrajanju, nego i odvajanju od stvarnosti i vremena. Samo u takvoj vremenskoj kapsuli moguće su, na primjer, anakrone književne pojave kakve su Dobrica Ćosić i Ivan Aralica. Za tu dvojicu nitko se ne otima. Kao što nitko ne dovodi u pitanje da je Clive Barker pisac horrora a John Le Carré majstor thrillera, tako je nesporno i da su Ćosić i Aralica značajni predstavnici žanra poznatog kao srpska, odnosno hrvatska književnost. Na pitanje je li riječ o žanru koji pripada nekom fiktivnom univerzumu ili je riječ o nečem stvarnom, moguće je odgovoriti koliko i na pitanje je li postojanje bajke o Trnoružici ujedno i dokaz da sama Trnoružica doista postoji. Nesumnjivo je da s tim žanrom jedan renesansni komediograf iz šesnaestog stoljeća nema nikakvih dodirnih točaka, ali ima matematika beskonačno malih veličina kojom se bavio Ruđer Bošković.
Peščanik.net, 26.05.2011.