- Peščanik - https://pescanik.net -

Dva teška komada

Foto: Aleksa Skočajić, iz serije Crni put

Hoćemo li jednom imati novu Metaliku? Ili novi Rust in Peace? Ili je vreme klasičnih bendova i albuma definitivno prošlo? Ovo su teme kojima su se u proteklih nekoliko godina bavili različiti metal blogovi i časopisi, konvergirajući ka sličnom odgovoru – nećemo, industrija se promenila, ono što je nekada bio hevi metal danas je podeljeno na stotine malih scena, i bendovi i albumi sa kanonskim značajem više nisu mogući.

Ovo nikako ne znači da nema odličnih, originalnih i inovativnih albuma. Daleko od toga. Možda ih danas ima i više nego ranije. Ali kako ispravno uočava Kozmo Li sa bloga Invisible Oranges, to nije dovoljno da bi se jedan album smatrao klasičnim – neophodna je i komponenta popularne percepcije: „Neophodno je da dovoljan broj ljudi smatra jedno umetničko delo klasičnim, da bi ono zaista postalo neosporni klasik. Svaki neosporni klasik počinje od nivoa „ličnog“ klasika. Master of Puppets izlazi 1986; mladi Ejdrijen Begrand ga kupuje na kaseti; to iskustvo mu menja život. Pomnožite ovu priču sa više miliona, i Master of Puppets postaje neosporni klasik“. Na fragmentiranoj sceni kakvu imamo danas, ovako nešto je sve manje verovatno. Male podgrupe fanova otkrivaju svoje klasike na Jutjubu i Majspejsu, kreirajući sopstvene kanone, ali album koji će, poput MoP, promeniti živote miliona ljudi prosto više nije moguć.

Ali ni to nije sve – Li primećuje da klasični albumi moraju posedovati i sledeće dve osobine: 1) prepoznatljive pesme i 2) kvalitet koji naziva „uzpevljivost“ (singalongability): “Mnogi dobri metal albumi su u suštini varijacije na jednu pesmu. Ali oni nemaju ono što ima na primer Rust in Peace, a što navodi ljude da otpevaju svaku reč, ‘odsviraju’ svaki bubnjarski prelaz na ‘vazdušnim bubnjevima’, i zapamte svaki gitarski solo. Pesme traju u sećanju i dugo nakon što zvuci i stilovi izblede… Pesme su fundamentalne jedinice popularne muzike, a pevanje je fundamentalan način na koji se ljudi odnose prema pesmama. Ljudski glas je najjača zvučna veza između ljudi. Inovacija koju je uveo ekstremni metal sastojala se u pretvaranju ljudskog glasa u nešto neljudsko, što može biti jako kul, ali isto tako stvara distancu između slušaoca i muzike. Sumnjam da čak i najzagriženiji fanovi Autopsy-ja znaju sve stihove za svaki Autopsy album. Ta verbalna povezanost, koja se manifestuje kao uzpevljivost, karakteriše neosporne klasike kao što su Paranoid i Master of Puppets.“

Stiven Hajden prepoznaje sličan trend, ali ga naziva smrću pop-metala. Naime, iako je tvrdo jezgro pokreta sebe uvek smatralo „ponosnim parijama“ pop-muzike, s ponosom prihvatajuči odbačenost od strane mejnstrim medija, Hajden primećuje da su ranije uvek postojali izuzeci koji su bili prijemčiviji za mejnstrim publiku, a koji više, po svemu sudeći – ne postoje:

“Ne tako davno, ‘popasti’ metal i hard rok, spadali su među najpopularniju muziku na svetu. Sve do dvehiljaditih, izuzetno uspešni primeri ovakve muzike nalazili su se u samim vrhovima lista najslušanije pop muzike, i tako je bilo praktično poslednjih 30 godina, još od začetnika žanra, Cepelina i Sabata. Koliko god da su se metal i hard rok menjali toko godina, uvek je postojala verzija za pop tržište. To je mogao da bude stadionski rok (AC/DC-jev, Back in Black), novi talas britanskog hevi metala (Def Lepardov, Pyromania), El-Ej glam (Quiet Riot-ov Metal Health), treš (Metalikin …And Justice for All), post-treš (Metalikin „Crni album“), granž (Saundgardenov Superunknown), rep-rok (Linkin Parkov Hybrid Theory) ili post-grandž (Kridov Human Clay). Nek od ovih albuma su remek-dela, neki su upravo suprotno od remek-dela. Ali bez obzira na podžanr, oni su se prodavali u milionima primeraka… Prošle godine sam tvrdio da se metal nalazi u sred produženog zlatnog doba, sa gomilama bendova koji prelaze granice roka izvrćući naglavce konvencionalnu strukture pesme, eskperimentišući sa dinamikom koja lavira između eterične lepote i paklene brutalnosti, i uopšte proizvodeći neke od najuzbudljivijih ploča poslednjih godina. Ali ja i dalje tvrdoglavo podržavam agresivnu muziku koja je istovremeno i melodična, refreno-centrična i, iznad svega, ponosno ekstrovertna… A to je nešto što metalu trenutno nedostaje.“

***

Novosađani Pero Defformero se mogu lako otpisati kao vic u poznatoj tradiciji Rokera s Moravu i Nervoznog poštara – rok koji parodira folk, ili obratno. Pa ipak, to bi bila greška – za razliku od pomenutih kojima je parodija prvenstveni, ako ne i isključivi cilj, kod Defformera, ona je tek deo priče (bliže poređenje bi u tom smislu možda mogao biti rani Rambo Amadeus). Njihov prvi album Undergrand nije šala za jedno slušanje – duhovit je, svakako, ali se u toj duhovitosti ne iscrpljuje. To je bio zarazan rok-metal album, do vrha pun hitova, beskrajno zabavan i dinamičan. Novi uradak Jer to liči na taj način dostojan je nastavak prvenca – jednom kad vam uđe u uvo, nemoguće ga je odatle izbaciti.

Već pomenuti parodični momenti koji su svakako prvo što će novi slušlac primetiti – nisu samo šala radi šale. Pero Defformero eksploatišu duboku i plodnu vezu između popularog folka i teškog roka, koja seže od „pastirskog roka“ Bjelog Dugmeta i YU grupe, pa sve do splavarskih atrakcija poput Ace Lukasa i Amadeus benda. Šta se ovde parodira – opšta mesta folka ili roka? Možda parodija uopšte nije prava reč – Defformero se zapravo ne podsmevaju nijednom od žanrova sa kojima koketiraju – oni u njima autentično uživaju, a i mi sa njima, bez ikakve griže savesti. Po tome su slični Steel Panther-u koji se podsmevaju onome što vole, i vole ono čemu se podsmevaju.

Muzički – ovo je slatkiš za svakog ljubitelja metala – Pero Defformero sa lakoćom voze kroz različite metal podžanrove, uključujući i one ekstremne, ostajući pritom izrazito melodični i refreno-centrični. Rezultati su očekivani – na koncertu u Nišu, pre nekoliko dana, u prepunom kafiću Feedback, publika u glas peva sve stihove, „svira“ svaki bubnjarski prelaz, zna svaku solažu napamet. Defformero prave kvalitetan, „ponosno ekstrovertan“ i izuzetno „uzpevljiv“ pop-metal prijemčiv širokoj publici, a njihova dva albuma su na dobrom putu da postanu regionalni klasici. Idealan soundtrack za doček nove 2015.

***

Još jedan problem savremenog metala je epigonstvo. U vreme jutjub tutorijala, nikada nije bilo lakše imitirati svoje uzore. Scena je puna savršenih kopija, ili radije savršenih podžanrova. Limbo sam prvi put čuo uklještene između Judas Priest tribjut benda i neo-treš benda koji je savršeno skidao svoje osamdesetske uzore, sve do takvih detalja kao što su duboke patike, prišivači i tesne farmerice.

U takvom društvu, Limbo su zasjali kao zaista redak dragulj – iznenađujuće originalni, a opet potpuno ukorenjeni u tradiciju. Jednostavni, a virtuozni. Već nakon par taktova jasno je da dele čist užitak u zajedničkom nastupu – ono što čini suštinu svakog zaista dobrog metal benda.

Ono što mi je odmah palo u oči jeste da, baš kao i Pero Defformero, ovo nisu klinci – u pitanju su ljudi dobrano u svojim tridesetim. I baš kao Pero Defformero, suvereno vladaju podžanrovima, kroz koje sa lakoćom surfuju uzimajući od svakog ono što im odgovara. I to bi ukratko možda bila i najbolja definicija dobrog metal benda u godini 2014.-oj: onaj koji se služi, umesto da služi podžanrovskim dostignućima.

Limbov samoizdati prvenac – Run Away, verovatno nikada neće postati klasik, čak ni regionalni, poput Defformerovih albuma. Razloga za ovo je više, ali glavni je svakako onaj koji sam već pomenuo – fragmentiranost scene, ogroman broj novih izdanja, i drugačiji način slušanja muzike. Kako primećuje Li, u već pomenutom tekstu: „Nema više dovoljno ljudi koji obraćaju pažnju na bilo koju pojedinačnu stvar, kako bi se stavovi okupili oko nje. To nije krivica muzike. Odbijam da poverujem da je ona postala gora, posebno s obzirom na činjenicu da se broj onih koji se njome bave povećao. Ali kada imam stotine novih albuma koji čekaju na red da budu preslušani, nužno poklanjam manje pažnje svakome od njih i mnogo mi je lakše da propustim potencijalni klasik. Ima mnogo manje šanse za onaj nivo angažovanosti – otrčati kući sa pločom, pocepati celofan, slušati je od početka do kraja danima – koji je ljudima neophodan da bi jedan album smatrali klasikom.“

Pa ipak, iako nisam otrčao kući sa Run Away u rukama (pun not intended), niti skidao celofan sa njega, niti ga posedovao u bilo kom fizičkom obliku – već danima ga slušam od početka od kraja i mogu sa sigurnošću da kažem da je on već postao moj lični klasik, to jest da se već našao na mom ličnom metal kanonu. Izvežbano uho metal slušaoca će prepoznati mnoštvo uticaja – od Suicidal Tendencies do Carcass-a, od Slayer-a do System of a Down – kao što će prepoznati da Limbo ne robuje nijednom od njih. U nekom drugom vremenu, vremenu ploča, kaseta i CD-a, ovo bi svakako bio klasik. Svaka je pesma jedinstvena – melodična, refreno-centrična, sa zaraznim rifovima i virtuoznim solažama. (Nije mi teško da zamislim publiku koja ih sve zna napamet, pa ipak, iako sam već nekoliko puta slušao Limbo uživo, nisam primetio da je to slučaj – usamljen sam u sviranju vazdušnih bubnjeva – možda zato što sam, kao i sami Limbo, iz nekog drugog vremena kada su se albumi drugačije slušali, za razliku od većeg dela publike koja pripada Mjaspejs i Jutjub generaciji). Iako je Limbov stil na prvi pogled ekstremniji od onog Defformerovog, oni ipak spadaju u onu široku Hajdenovu definiciju pop-metala: ovo je „uzpevljivo“, ponosno ekstrovertno, i prijemčivo i za mejnstrim publiku. Moglo bi se naći na top-listama i mejnstrim muzičkim kanalima. Ali nažalost, opet, u nekim drugim vremenima.

Tematski, Run Away je album o post-industrijskom Nišu, i šire, post-industrijskoj Srbiji. U jedinoj pesmi na srpskom jeziku, „Mali ljudi“, slušamo: „Mali ljudi/ Mala zemlja/ Malo nebo/ Sve je ovde tako malo/ Ničeg više nema“. U Sacred Reich-ovskoj Disobey, međutim, ljudi nisu mali – već pobunjeni: „Disobey – heads down, never again/ To take our destiny in our hands/ To wake up from apathy, and take a stand“. Tu se negde, između apatije i bunta, nalazi i cela zemlja. Ovo nije pubertetski angst, već izraz dubokog nezadovoljstva cele jedne generacije.

Slušajte Run Away, možda će vam promeniti život.

Peščanik.net, 01.01.2015.