- Peščanik - https://pescanik.net -

Dvesta ovamo, dvesta onamo…

O već famoznom “anti-NATO” apelu dvestotinak intelektualaca i onih koji se tako nekako osećaju već je, sa svih strana, rečeno sve što se imalo za reći. Ili možda i nije? Dolepotpisanom čitaocu u skoro svemu što je na tu temu pročitao nekako je nedostajalo više… hm… iskrenosti, recimo.

Gledam, naime, spisak potpisnika: likovi i dela znatne većine njih solidno su mi poznati, i imam sve razloge da verujem da se radi o ljudima čija se vojna znanja završavaju okvirnim razlikovanjem pištolja od puške (izuzimam generale, vojvode i maršale poput Toholja, Buhe, drugova Dobrice & Pilje…). U tom smislu, šta uopšte znači njihovo mišljenje o tome treba li Srbija da pristupi – i ko i kako o tome treba da odluči – jednom prevashodno (ili barem izvorno) vojnom savezu? Na drugoj strani, zar je moje vojno znanje bolje od njihovog? Služio sam, dakako, kadar JNA, sklapao & rasklapao kalašnjikov (i s radošću zaboravio tu ubilačku veštinu onog trenutka kada sam, u civilnom odelu, poslednji put prošao kroz kapiju kasarne, 11. septembra 1986), tu ekonomičnu sovjetsku pucaljku koja će se toliko proslaviti koju godinu kasnije, u kanibalskim post-YU ratovima. I to je otprilike sve. Otherwise, vojska i sve u vezi s njom zanima me koliko i veština pravljenja makramea. Pa ipak, i ja, baš kao i onih Dvesta Iz Mesta, imam mišljenje o tome treba li Srbija da uđe u NATO (treba), i treba li o tome da organizuje referendum (ne treba; umesto toga, treba da ishodi jasnu parlamentarnu većinu za to).

O čemu se onda tu uopšte radi? Uzalud će, recimo, jedan Zoran Dragišić – stručnjak za bezbednosna pitanja, ako se to tako zove – pametno argumentovati zašto je članstvo Srbije u NATO-u u njenom racionalnom interesu: uzalud, jer biti “za” ili “protiv” NATO-a za ogromnu većinu ljudi, bili oni anonimni ili pak “istaknute javne ličnosti” nije ništa drugo nego, štono se kaže na pijaci u Boleču, jedan statement: to je zapravo obznanjivanje sopstvenih političkih i svetonazornih preferencija. Pri čemu je društveni konformizam (ovde u kontekstu Srbije; drugde može biti i drugačije) sila koja vas prirodno vuče anti-NATO stavu kao dobitnoj kombinaciji. Zašto? Zato što je to nepodnošljivo lako, i to ne samo zbog ljigave i u osnovi podle retoričke emocionalizacije tog pitanja kroz zazivanje ne baš tako romantičnih uspomena iz “samrtnog proleća” 1999. No, zadržimo se na trenutak baš na toj tački: priča kako ne treba da se učlanimo u NATO jer su to “zlikovci koji su nas bombardovali” nekako implicira da bi ovih istih dvesta ljudi, ili bar većina njih, bili za članstvo Srbije u NATO-u da se bombarderska intervencija iz 1999. nikada nije dogodila. Ima li ikoga ko u to veruje?! Ili, recimo, ovo: da su ti isti ljudi pre 1999 bili za to, pa su promenili mišljenje, besni zbog bombardovanja? Aha. Sigurno je tako, samo sasvim slučajno o tome nema pisanih tragova. Koješta. Bombardovanje je tu naprosto samo emocionalizujuća navlakuša, suštinski se radi o nečemu drugom. O čemu? Već sam rekao: o temeljnom svetonazornom pitanju. Ili, prostije: o tome treba li Srbija da bude sastavni deo “zapadnog sveta”, ili treba da bude Nešto Drugo, doduše, ne zna se tačno šta je to i postoji li uopšte, ali je važno da je Drugo?

No, vratimo se blaženom socijalnom konformizmu: na jednoj je stilskoj strani bazično jedne te iste retorike ona “desna”, hajmo reći nacionalističko-izolacionističko-konzervativna Srbija, koja je ionako narogušena na sve što je “katoličko-protestantsko-judeomasonski Zapad”, a NATO joj je tu neuporedivo lakša meta (iz gore razmatranog razloga) od, recimo, Evropske unije. Na drugoj strani, verujte mi na reč da bih mogao za ne više od desetak minuta da – sa visokim nivoom pouzdanosti – konstruišem paralelnu listu od dvestotinak okvirno “levih” intelektualaca koji bi takođe rado potpisali nekakav svoj anti-NATO apel, i na toj bi se listi našla vrlo šarolika ekipa, od lečenih i nelečenih slobista, titoista, bivših i večnih šesetosmaša, “levih” disidenata, pa do uglavnom zapanjujuće priglupog podmlatka u vidu bezbroj živopisnih frakcija fensi-šmensi antiglobalista, maminih malih antikapitalističkih revolucionarčića koji se gerilski bore na Fejsbuku etc. Velika većina ljudi sa te liste (za sada nepostojeće, ali sačekajte malo, organizovaće se ljudi…) velikom bi uvredom smatrala da ih se na bilo koji način poveže sa ljudima sa one “DSS i okolina” liste, ali u ovoj “NATO stvari” oni su, u najmanju ruku, strateški saveznici, i još će se oni naljubiti jedni drugih, bez brige. Pa, ko relevantan tu uopšte preostaje? Malo ko, jer u zalaganju za članstvo u NATO-u naprosto nema ničega ni fensi ni seksi, ono je zapravo čak nužno antipatično, ono te samo kompromituje kod onih koji se ponose time što o političkim stvarima misle pretpolitički i potpolitički, zbog njega te niko neće tapšati po ramenu, naručivati ti piće u kafani i smatrati te Strašnim Bajom. Ta, naravno: umesto “domoljubno-patriotske” ili pak “levičarsko-humanističke” milozvučne i miloklizne retorike, to je tek nekakva krta realpolitik. Pih. U tome nema ničega zavodljivog, ničega što bi impresioniralo pomodarske blesane bilo koje pasmine. Pa dobro, da li onda barem vlast stoji iza toga? Ma jok. Vlast ne stoji ni iza čega, ona kunktatorski drema i gleda kojem carstvu da se privoli, a da je to pri tome ništa ne košta. Ako slušate Šutanovca, Srbija će sutra u NATO, ako slušate Jeremića neće nikad, ali sve je to za kačenje mačku o rep. Važno je šta kaže Tadić, a on bira da ne kaže ništa što bi išta značilo, i tako će biti još neodređeno dugo, a intelektualni i ostali plebs će se u međuvremenu iscrpljivati u jalovom nadgornjavanju.

I, hoće li Srbija na kraju u taj NATO? Nemam pojma. Što se mene tiče, ja sam za to da uđe, pa da demonstrativno izađe istog dana kad iz njega izađu Danska, Holandija ili Slovenija, te tri grozne zemlje sa groznim nivoom ljudskih prava i građanskih sloboda svih vrsta. Dole, bre, imperijalizam, braćo (za desne) & drugovi (za leve)!

 
Vreme, 21.01.2010.

Peščanik.net, 23.01.2010.


The following two tabs change content below.
Rođen u Skoplju 1965. Novinar, kolumnista, kritičar, urednik kulture u nedeljniku Vreme iz Beograda. Komentator Radija Slobodna Evropa. Objavio 21 knjigu eseja, kolumni, kritika, priča. Pisao za sve relevantnije medije u regionu, između ostalih za Feral Tribune, Peščanik, Našu borbu, Autonomiju, BH Dane, ljubljanski Dnevnik, Globus, Jutarnji list. Živi u Novom Sadu.

Latest posts by Teofil Pančić (see all)