- Peščanik - https://pescanik.net -

Egipat – uhodana strategija

Možda politički protesti potresaju Egipat novom, neideološkom snagom, ali predsednik Hosni Mubarak i njegovi saveznici ne odstupaju od svog ustaljenog ponašanja, koje u jednopartijskoj vladavini praktikuju već tridesetak godina. Kao i uvek, vlada nemire tretira prvenstveno kao bezbednosno pitanje, uglavnom ignorišući ključne zahteve ljudi koji su izašli na ulice.

Egipatsko rukovodstvo, naviknuto na apolitičnu i uglavnom apatičnu javnost, ostaje ubeđeno da Egipat prolazi kroz onu vrstu potresa koje je već iskusio i preživeo. Protesti se doživljavaju kao slični onima iz 1977, kada je tadašnji predsednik Anvarel Sadat najavio da planira ukidanje subvencija na osnovne životne namirnice i izazvao 36-očasovne nemire širom zemlje. U sadašnjim protestima, Mubarak vidi reprizu pobune koju je vlada doživela od islamskih ekstremista tokom devedesetih, koja je nasilno ugušena. On koristi uhodanu taktiku – izvodi oružane snage na ulicu, krivi islamiste i tvrdi da su njegovi kritičari vođeni političkim, a ne ekonomskim motivima.

Ova taktika, zasnovana na poukama sa đubrišta istorije, ima i jedan dodatak. Kao i demonstranti, izgleda da su i Mubarak i njegovi saveznici nešto naučili iz građanskih protesta u Tunisu. Pouka glasi – ne popuštaj ni po koju cenu.

I dok je svrgnuti predsednik Tunisa Zin al Abidin ben Ali izašao na televiziju i priznao poraz porukom kojoj se sada svi smeju – „razumem vas“ – Mubarak se nije oglašavao, ostavljajući svojim poslušnicima da smiruju nerede. To je možda zato što nijedna strana u ovom sukobu nema mnogo prostora za manevrisanje.

Međutim, Mubarakova administracija ne prepoznaje tu svoju slabost, već sebe doživljava kao snažnu vladu koja uživa podršku većine. Za sada se ne priznaje, bar ne javno, da se Egipat već promenio, i da su protesti, čak i ukoliko budu ugušeni, pokazali da postoji konsenzus u vezi sa ključnim zahtevima, a to su političke promene, poboljšanje ekonomske situacije i borba protiv korupcije.

Jedini signal da je gnev ljudi registrovan jeste prilično dvosmislena vest državne novinske agencije MENA, da će se u parlamentu na sednici u nedelju raspravljati o problemima siromašnih, uključujući subvencije i poboljšanje uslova života u divljim naseljima, gde milioni ljudi žive bez osnovne infrastrukture. Kaže se još i da će se raspravljati o mogućnostima za zaštitu zemlje od svinjskog gripa. Ovaj signal nije naišao na topao prijem.

„Zaista se nadam da će režim imati dovoljno pameti da stupi u pregovore“, kaže Gada Šabar, aktivista za zaštitu ljudskih prava, koji je prvoga dana učestvovao u demonstracijama. Oni moraju da popuste pred zahtevima naroda. Moraju da se izbore sa korupcijom. Pre svega, moraju da dovedu u red sebe same.“

Niko ne misli da su demonstracije gotove, a mnogi predviđaju nova okupljanja nakon molitve u petak, kada se milioni ljudi slivaju u džamije. Vlada već pokušava da predupredi moguće nerede: ministarstvo vera izdalo je saopštenje u kojem se kaže da je „ljubav prema otadžbini sastavni deo vere“. Vlada uporno ponavlja da oni koji demonstriraju mogu biti uhapšeni.

Šanse da će se dve strane uskoro pomiriti su male, uglavnom zato što toliko različito vide sadašnje događaje. Hosam Bagat, poznati borac za ljudska prava i osnivač Egipatske inicijative za individualna prava, nije samo šetao sa demonstrantima, već je i pokušavao da obezbedi pravnu pomoć za one koji su uhapšeni ili odvedeni u sabirne logore bez ikakvih optužbi i bez traga. On kaže da su ovi nemiri nesumnjivo uputili poruku predsedniku i njegovim saveznicima: „Mislim da je najvažnija poruka to da je optužba režima da političku reformu zahteva izolovana urbana elita čista besmislica. Jasno je da zahtevi za reformama idu dublje od Kaira i srednje klase.“

Ali izgleda da ta poruka ne dopire do ušiju vlade, koja se, po svemu sudeći, drži svoje verzije strategije kojom se Muhamed Ali poslužio da pobedi Džordža Formana 1974. On je rundu za rundom proveo na konopcima, puštajući Formana da se ispuca i izmori. A onda ga je nokautirao.

 

Mona El-Naggar, Michael Slackman, The New York Times, 27.01.2011.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 29.01.2011.