- Peščanik - https://pescanik.net -

Ekološko lice Srbije

Foto: Peščanik

Bojan Simišić i Eko straža

Juče rano popodne, oko 13:30 kao i svakog dana šetala sam moju Ženju po Gornjem gradu Kalemegdana. Prošle smo srednjovekovne ostatke Despotove kapije, gde smo preksinoć oko ponoći, ispred zgrade Opservatorijuma žurile da prođemo kroz oblak dima i buku žurke koja se tu održavala. Tek što smo se zaputile u pravcu ruševina Male barutane, kad Ženja potrča da pozdravi grupicu radnika Gradskog zelenila. Stoje oni, tako, odmaraju se od teškog posla: trimeri leže pored njih na travi, musavi od sveže pokošenih, pokislih zelenih vlati. I puše. Jedan izlazi iza obližnjih stabala četinara, potpuno opušteno zakopčava šlic na pantalonama. Na nekoliko stotina metara odatle je „generalštab“ Zelenila. Kao i javni vece, koji izgleda i smrdi kao da je iz 50-ih godina prošlog veka ali ne zato što je u retro-stilu, već zbog toga što je zapušten, nataložen otrovima, prezagađen. Da stvar bude potpuno neverovatna, i vece i zgrade Javnog preduzeća gradsko zelenilo nalaze se na korak od Zavoda za zaštitu spomenika kulture grada Beograda, u simboličkom smislu, tako, uživajući alibi za svo zagađenje i kulturno-istorijske nepočine koje ostavljaju za sobom.

Kao ni priroda koja sačinjava park Kalemegdan, tako ni sam kompleks ruševina tvrđave nisu, u istorijskom smislu, „vlasništvo“ Republike Srbije, već čitavog čovečanstva i Planete Zemlje. Kako je, onda, moguće da se tamo u doba pandemije, kad vremenski uslovi nisu nepovoljni, gotovo svakodnevno (i tokom cele noći) održavaju žurke na zidinama, među ruševinama, u šancima i na livadama? S urlajućom muzikom, pićem i hranom koje se pretvaraju u toksične gomile srče, opušaka, ambalaže od lekova i hrane, upaljača, sadržaja nečijih izmučenih stomaka? Zar se jednim od najvećih zaveštanja kulture iz ovog dela Evrope tako (zlo)upravlja? Zar se tako štiti od zagađenja, uništavanja, nemara? Zar one/i koje/i su zaposlene/i da ga čiste i održavaju to čine mokrenjem po zelenim površinama i bacanjem opušaka, kojima treba nekoliko stotina godina da se razlože, po travnjacima koje su prethodno ošišali od trave, kako ručno, tako i teškom mehanizacijom? Koja šteti kako flori, tako i fauni ove eko-oaze u trenutno najzagađenijem delu sveta, Srbiji i njenoj toksičnoj i nedovoljno zelenoj prestonici. Kako je moguće da nema nijedne jedine pepeljare na Kalemegdanu, već milioni opušaka, čepova od flaša i otvarača konzervi za piće bukvalno impregniraju sve staze, travnjake, prostore oko spomenika, ruševine. Na sve strane ostaci ambalaže kafa-za-poneti, sladoleda, sokova i kesica slanih i slatkih grickalica. Najvažnije, zašto je pušenje uopšte dozvoljeno na Kalemegdanu?

Nasuprot institucionalnom javašluku i sistemskoj zloupotrebi, kao deo napora koji svakodnevno mnoge građanke i građani anonimno čine skupljajući gomile reciklabilnog otpada na Kalemegdanu (jedni skupljaju flaše dok šetaju kučiće, drugi s džakom u ruci vade limenke iz prepunih i srazmerno malobrojnih kanti za otpatke), nastojanjima i zalaganju da se ovaj park-tvrđava očiste od đubreta pridružila se i inicijativa sastavljena od pokretača i članica/članova „neformalne i nepolitičke“ fejsbuk stranice Eko straža koja se bavi temama vezanim za zagađenje životne sredine u Srbiji. U najvećoj akciji čišćenja u istoriji Srbije pod nazivom „Zavrni rukave #3“ ova fejsbuk grupa na čelu s Bojanom Simišićem je u nedelju, 25.4.2021. godine okupila oko 2.000 ljudi, organizacija (kako većih, kao što je recimo Trash Hero Serbia, tako i manjih, na primer Kikindske šape) i neformalnih grupa građana, koji i koje su očistili preko 50 lokacija širom Srbije, od Mošorina na severu do Vranja na jugu zemlje, među kojima je bio i Kalemegdan.

Intenzivna medijska propraćenost ove akcije se nastavlja, o čemu svedoči jučerašnje gostovanje Simišića u emisiji „Rečeno, prećutano“ Drugog programa Radio Beograda. I dok Eko straža i druge samoorganizovane fejsbuk grupe, kao što je Za manje smeća i više sreće, broje članstvo u hiljadama i podstiču mase ljudi na radikalne životne promene u pravcu održivog i čistijeg življenja, ali i da izađu i samoorganizovano, volonterski skupljaju otpad oko sebe, država dopušta da se bogato nalazište jedne od najvećih, drevnih i najnaprednijih kultura iz ovog dela sveta, vinčanske kulture, nalazi tik uz najveću aktivnu deponiju Evrope. Zašto bi, onda, Kalemegdan bio bolji? I dok su se drevna Vinča i mnoge kulture Azije i Evrope koje su se susretale u današnjoj Vinči i Beogradu zapisale u istoriju, trenutna vlast će se svojim unapređenim toksičnim tragom, udvostručenom količinom otpada u poslednjih 10 godina u Srbiji (a najpre njegovim nepravilnim odlaganjem) zapisati u otetu budućnost ove zemlje, njenih voda i vazduha, a na uštrb sopstvenih građana i građanki, kao i svog potomstva. Stoga ne čudi što ekološki ustanak u Srbiji raste…

Autorka je doktorirala filozofiju, radila je kao književna prevoditeljka i esejistkinja i jedna je od osnivačica Centra za kvir studije.

Peščanik.net, 28.04.2021.

EKOLOGIJA