Ključni pridjevi bosanskohercegovačkog političkog života u ova posljednja postizborna tri mjeseca jesu: programski i matematički. Iz dominantne sarajevske medijske perspektive pridjev “programski” nosi pozitivnu, a “matematički” negativnu konotaciju. Uz sintagmu “matematička koalicija” sa dosadnom učestalošću koja dosljednošću nadmašuje i ustaljenost pojedinih epiteta u narodnoj epici po pravilu se lijepi sintagma “podjela fotelja”. Lokalni novinari, komentatori i analitičari ispisuju desetine i stotine kvazimoralističkih traktata, uglavnom traljavih, loše napisanih i dosadnih, pokušavajući zapravo opisati ono što je, govoreći o političkoj situaciji u tadašnjoj kraljevini Srbiji, prije tačno 105 godina, savršeno opisao Jovan Skerlić: “Dok se u celom svetu politička borba uređuje, i tako reći kanalizuje, kod nas još uvek ostaje u haotičnom stanju, gde drugih pobuda nema do inata i apetita, gde se smatra da je sve dopušteno: političko licitiranje, prekonoćne promene mišljenja, najneprirodniji savezi i prodaje savesti.”
U takvom kontekstu, omiljeno oružje za pokušaj nečije političke diskvalifikacije biva p(r)okazivanje njegovog ili njenog nekadašnjeg drukčijeg mišljenja. Koliko su samo puta politički protivnici Dragana Čovića potencirali njegov davni ćirilični potpis. Ipak, u takvim nadgornjavanjima prečesto se zaboravlja jedno od ključnih polemičkih pravila, ono o kojem Borges piše u ogledu “Umijeće vrijeđanja”, ono koje je parafraza čuvenog policijskog upozorenja iz američkih filmova: Ne govori ono što se može upotrijebiti protiv tebe. Borges piše, parafraziram, da će dječaci iz kvarta u kojem žive prostitutke rijetko jedan drugog vrijeđati sa onim čuvenim “mama ti je kurva”, svjesni koliko će istinit biti jednako čuven odgovor: “i tebi je”. Kod nas je, međutim, savršeno moguće da isti ljudi smatraju kako Čovića diskvalificira to što se nekad potpisivao ćirilicom, a da, recimo, Slobodana Vaskovića ne diskvalificiraju njegovi novinarski izvještaji iz Srebrenice iz jula 1995. ili javno izricani nacionalistički stavovi u prvim poratnim godinama.
Ovako nešto je, naravno, moguće prvenstveno zbog kratkog pamćenja i njegove selektivnosti. Takva je selektivnost u ljudskoj prirodi. Što reče pominjani Borges, u jednoj od svojih posljednjih pjesama: “Prošlost je glina i zato je svako/ Po volji mijesi; uvijek biće tako”. Pomagala protiv kratkog pamćenja su dokumenti, dnevnici, faktografija. Neki idealtipski antinacionalistički Sarajlija, nepopravljivi poklonik koncepta “raje” i onog “šta-nam-uradiše-nacionalisti-i-fašisti-a-nekad-se-nije-ni-znalo-ko-je-koje-vjere-i-nacije-gledali-smo-samo-kakav-je-neko-ko-ćojek”, po svoj prilici dobro pamti marijindvorske demonstracije u aprilu 1992. godine i tzv. svenarodni parlament. Pamti vjerovatno i da su među najistaknutijim govornicima u zgradi Skupštine tih par dana bili Dragan Vikić, Marko Vešović, Rade Šerbedžija, španski borac Čedo Kapor. I dobro pamti, ali ipak selektivno. Jer ako konsultujemo dnevničke zapise Hamze Bakšića iz knjige “Sarajeva više nema”, datumi: šesti i sedmi april 1992. godine, naići ćemo, tačno je, na pomenuta imena i prezimena te na dijelove njihovih istupa, ali ćemo naići i na ovaj govornički krešendo (od 7. 4. 1992): “Bosnu napadaju oružane bande. To su ubice, njima treba suditi, bez obzira na ideologiju na koju se pozivaju. Oružane frakcije susjednih republika osvajaju teritorij Bosne i Hercegovine, a Evropska zajednica kroji nove karte.”
Šta mislite ko je govornik koji tako nepokolebljivo stoji na braniku Bosne i Hercegovine, ko nedvosmisleno optužuje “oružane frakcije susjednih republika” (što će reći Srbije, Hrvatske i Crne Gore) za osvajanje teritorije BiH, za teritorijalne pretenzije, kako se to kaže; ko je taj koji ne amnestira ni (ondašnju) Evropsku zajednicu; ko je taj ko godinama prije osnivanja Haškog tribunala priziva suđenje ubicama i ratnim zločincima? Odgovor je: Emil Vlajki! Današnji potpredsjednik Republike Srpske “iz reda hrvatskog naroda”, jedan od “the usual suspects” negativaca današnjih sarajevskih medija, čovjek koji danas, bez sumnje, svjesno ili nesvjesno, propagira radikalni srpski nacionalizam, onomad je gonjen tek idealističnim entuzijazmom (“ničim izazvan”, reklo bi se danas omiljenom frazom) bio glasni zastupnik “građanskog” bosanskohercegovačkog patriotizma, onog fantoma kojeg danas prividno živim održava sve manja i sve umornija medijska infrastruktura. Lako bi danas bilo kazati kako je Vlajki s proljeća 1992. godine nešto “glumio”, no to, naravno, ne bi bilo tačno. Kao i toliki drugi protagonisti ovdašnjeg javnog života, Vlajki je – promijenio mišljenje; nabolje ili nagore, to zavisi (i) od perspektive. Imajući u vidu neku globalnu konstelaciju, teško bi, međutim, bilo reći da je takva promjena mišljenja bila uslovljena pragmatizmom. Na Vlajkija je Sarajevo, da parafraziram Aliju Behmena, djelovalo – centripetalno. U pravu je bio Behmen kada je, poslije susreta s Goranom Bregovićem, kazao kako je vrijeme da se Sarajevo u tom smislu promijeni. Kao što je i vrijeme da se onaj idealtipski antinacionalistički Sarajlija zamisli nad pitanjem: zašto na svojoj strani ima sve manje saboraca?
Oslobođenje, 17.01.2011.
Peščanik.net, 18.01.2011.