Radio emisija 10.10.2014, govore advokati Vladimir Beljanski i Srđan Sikimić.

Svetlana Lukić: Kancelar Vučić nas je juče lepo zamolio da stisnemo zube, vredno radimo i strpimo se dve godine kako bismo se uverili da je ostvario sve što je obećao. Kaže samo dve godine. Možda i samo godinu i po. Ali ne više od dve. Ako bog da, godinu i po. Nejasno je zbog čega Vučić tako bolećivo cvili i traži tih 18 meseci, ako mu mandat traje još dve godine i ako ima toliku podršku građana o kojoj stalno govori. Da li to znači da je postao nesiguran, da oseća da mu stvari izmiču kontroli – a to je za svakog autokratu najgora noćna mora?

Problem je u tome što ulazimo u mesece koji će milionima ljudi promeniti život. Izgubiće posao, a onima koji nešto rade drastično će se pogoršati životni standard. Poreski inspektori će krenuti u lov na svaki dinar, ljudima će isključivati struju, gas, neće imati kome da prodaju stan ili polovni auto. Prirodno je za očekivati da će se ljudi buniti; s tim mora da računa i Vučić i svaka partijska i državna vojska koju mobiliše za punjenje budžeta. Ne može se samo drati i pretiti svima koji ne padaju ničice pred njegove apostolske noge.

Nekako smo stigli dotle da Vučić upravlja brodom na kome se svi mi ljuljamo, neki sa mučninom, i naravno da čoveka podilazi jeza kada svakoga dana gleda kako kapetan gubi živce i razum, a njegovi oficiri arogantno i brutalno dezavuišu i prete svakome ko posumnja u genijalne zamisli velikog vođe i učitelja o tome kako treba ratovati sa poplavama a kako sa recesijom; kako podići fudbalski klub Crvena zvezda, kako FAP ili smederevsku Železaru.

Pre dva dana dobili smo ocenu Evropske komisije o napretku Srbije. Premijer je opet podivljao na ocenu da u Srbiji postoji zabrinjavajući stepen cenzure i autocenzure. Svađao se sa novinarima, prozivao ih imenom i prezimenom, kao i mnogo puta pre toga. Brutalnost sa kojom se obraćao novinarima pokazuje koliko je izveštaj Evropske komisije o slobodi medija bio blag. I sve vreme dok je slatkorečivo govorio o regionalnoj saradnji i odnosima sa Kosovom, o medijima i novinarima, uvek se pomaljao onaj Aleksandar Vučić, Miloševićev ministar informisanja – čovek koji je sa svojim političkim ocem Vojislavom Šešeljem pravio spiskove novinara stranih plaćenika i izdajnika, spiskove od kojih se nemušto ogradio pre neku godinu. Ovaj Vučić, kao i onaj, opet pokazuje prstom na novinare koji idu u strane ambasade. Zar nisu to one iste ambasade iz kojih on ne izbija moleći za ćebad, krevete, pumpe, čamce, novac za obdaništa, bolnice, kredite, podršku u evrointegracijama – i dobija ih? Kako to da je njegov razgovor sa ambasadorima državnički čin, a eventualni razgovor novinara sa istim ambasadorima – čin veleizdaje?

Jednačina je prosta: stvarnost će biti sve mračnija i depresivnija i zbog toga će pritisak na medije i sve koji se zbog nečega bune biti sve brutalniji. Jedna od najvećih Vučićevih uzdanica, ministar pravde, preti advokatima, vređa ih i optužuje da protestuju jer hoće da opstruiraju Vučićevu borbu protiv organizovanog kriminala. Selaković primenjuje recept svog kolege, ministra policije Stefanovića, koji je tvrdio da su optužbe da je lažni doktor nauka pokušaj opstruiranja reforme policije. Stefanoviću je uspelo: neka sramna komisija na Megatrendu ga je odbranila. Niko ne sme da uđe u komisiju koja bi ispitala Šapićev doktorat, a o umotvorinama gradonačelnika, Siniše Malog, niko ne sme ni da zucne.

To što je uspelo Vučiću i Stefanoviću, da zaplaše gotovo celu akademsku zajednicu, izgleda neće uspeti Selakoviću. On se namerio na oko 8 hiljada advokata i još nekoliko hiljada njihovih pripravnika, koji zakone znaju bolje nego on, što izgleda i nije toliko teško. Selaković se ponaša kao da je Dušanov zakonik, koji je nosio u Brisel da pokaže da je Srbija bila pravna država dok su njihovi preci visili na drvetu – poslednje pravno štivo koje je pročitao. Zbog protesta nekoliko hiljada advokata niko ništa ne može da kupi, proda, da sklopi bilo kakav posao ili ugovor, a izvršna vlast i mnogi mediji to smatraju isključivo bitkom za novac, odnosno obaranjem ruku ministra i advokata u kojoj mi, naravno, treba da navijamo za svoju državu, oličenu u ministru pravde i njegovom šefu. Ali neko ko je zapravo hteo da shvati o čemu se tu radi, mogao je nekako, skupljajući patrljke od informacija, da donese neki zaključak.

O krađi oružja sa Aerodroma Nikola Tesla ne možemo gotovo ništa da zaključimo, jer je ta vest nestala iz medija brzinom svetlosti. Ne znamo ko je imao pristup oružju, zbog čega dve hiljade komada vatrenih štapova, što bi rekli Indijanci – ako je to uopšte tačan broj – na aerodromu stoji pola godine, kome je bilo namenjeno, zbog čega je kupac odustao. Za manje od 24 sata, panika što se neko ušetao u magacin na beogradskom aerodromu i izneo sanduke sa automatskim oružjem, pretvorila se najpre u muk, a onda je progovorio direktor policije i za svaki slučaj nagovestio rezervni rasplet krimi-priče. Pitanje je, kaže čuveni Veljović, da li je uopšte nestalo tih 20 „škorpiona“, ili su oni isporučeni pa je došlo do greške prilikom evidentiranja. Tako je ispalo da treba da se nadamo da direktor policije ne laže kada insinuira da je izgleda u pitanju administrativna greška i da će metak iz tih „škorpiona“ pogoditi nekog drugog – negde u Somaliji, Siriji ili Jemenu, odnosno da se neće pojaviti na beogradskim ili novosadskim ulicama.

A onda odjednom hepiend: uhapšen je lopov, magacioner, koji je još u junu sanduke odneo kući i zakopao ih u bašti. Sada bi valjalo da nam neko objasni kako to da od juna niko nije ulazio i prebrojavao oružje. To je nekoliko desetina sanduka, a do 10 valjda neko zadužen za to oružje zna da broji. Ako znaju svaki dan da broje koliko ih građana podržava, valjda mogu u pauzi ispitivanja javnog mnjenja ponekad da prebroje i „škorpione“.

Već je opšte mesto da su zahvaljujući aroganciji, nesposobnosti i korumpiranosti Tadićeve družine, Aleksandar Vučić i Tomislav Nikolić dobili drugu šansu. Ona štetočina Boris Tadić izgleda nikada nije shvatio koliko su mu štete naneli ne samo svi lopovi pod njegovom zastavom, nego i tragično nesposobna i poslušna ministarka pravde, Snežana Malović. Izgleda da Aleksandar Vučić ništa od Tadića nije naučio. Njega, a i nas će skupo koštati što kao svog najvernijeg saradnika, iz vlade u vladu vuče ministra pravde Nikolu Selakovića. Kao i Snežana Malović, ni on ne zna mnogo o poslu kojim se bavi. Kao što je ona zaratila sa sudijama, tako je i Selaković objavio rat do istrebljenja advokatima.

U današnjem Peščaniku slušaćete advokate Vladimira Beljanskog i Srđana Sikimića, koji je ujedno i predsednik Advokatske komore Vojvodine. Oni će, između ostalog, objasniti i zašto su se odlučili na ovako radikalan vid protesta koji nedeljama parališe funkcionisanje pravosuđa, i kakve koristi od toga mogu da imaju građani.

Srđan Sikimić: Postavlja se pitanje da li je uopšte moguće da dođe do nastavka rada ako su ovi propisi i dalje na snazi. Naime, o čemu se radi? Suštinski, ova zakonska rešenja pravno znače da je advokatima oduzeta poslovna sposobnost – sposobnost za preduzimanje određenih pravnih poslova. Tu se otvara pitanje: zašto neko nas poziva da se i dalje pojavljujemo na suđenjima ako mi nemamo poslovnu sposobnost? Ako mi ne možemo da sačinimo najjednostavniju izjavu, ili ne možemo da sačinimo najjednostavniji ugovor, kako možemo da branimo ljude kojima preti 40 godina zatvora?

Ne radi se ovde ni o čemu drugom nego o protivustavnom delovanju, koje je krenulo od ministarstva pravde pa preko vlade i završilo donošenjem odluke u Narodnoj skupštini, i dakle, o povredi kompletnog korpusa ljudskih prava koji je predviđen Ustavom i koji se garantuje Ustavom. A ovde se apeluje na nas da omogućimo rad u samo jednom, uskom segmentu, a to je taj deo koji se tiče postupanja u krivičnim postupcima gde postoji mogućnost određivanja pritvora ili neke druge mere prema našim klijentima. Suštinski, nije moguće baviti se samo jednim, a ne kompletnim korpusom ljudskih prava, jer to prosto ne bi bilo fer.

Naravno da vlast apeluje zato što time sa sebe skida odgovornost za nastalu situaciju. Njima nije interesantan onaj oblik zaštite ljudskih prava koji se tiče fizičkih ili pravnih lica, a u domenu je prava na rad, socijalnu zaštitu, prava na imovinu i tako dalje. To ih prosto ne interesuje. Dakle, važna je samo manifestacija grube državne sile kroz krivične postupke. Praktično, pokušava se da se stvori lažna slika kako sve funkcioniše.

Vladimir Beljanski: Mislim da je taj način predstavljanja problema, da su advokati paralisali rad sudstva, pogrešan i netačan. Mislim da se radi o tome da je ministarstvo pogrešnim potezima koje je vuklo pokušalo da ograniči brojna građanska prava u Republici Srbiji, a da je advokatura na to ukazala na način na koji je bila primorana da ukaže. Prema tome, nije problem u tome što advokatura ne želi da dolazi na suđenja i što smo obustavili rad. Problem je u tome što ministarstvo pravde, meni se čini u ovom trenutku sa punom podrškom vlade Republike Srbije, radi stvari koje su neprihvatljive u jednom demokratskom društvu.

Kad to kažem, mislim prvenstveno na pokušaj ograničenja prava advokata. To ograničenje prava advokata se ne tiče samo advokature, nego se tiče svih građana, jer advokatura ne postoji kao nešto što je samo sebi svrha. Advokatura postoji da bi štitila ljudska prava građana i da bi omogućila građanima da kad dolaze u kontakt sa državom, imaju pravnu pomoć pomoću kojom mogu da se zaštite ili da pariraju državi.

Vlast bi trebalo da razume da je nezavisna, samostalna, jaka advokatura u interesu funkcionisanja sistema. Ukoliko vi imate u Srbiji više od 8 hiljada advokata, i ukoliko imate pretpostavku da se polovina tih advokata intenzivno ili isključivo bavi pisanjem ugovora, a da će se novim propisima koji su doneti ovako kako su doneti, na pogrešan način, toj polovini advokata praktično onemogućiti bavljenje tim poslom, da bi se kompletan taj posao prebacio na stotinak beležnika – onda imamo situaciju u kojoj vlast zapravo pokušava da značajno oslabi advokaturu, da oduzme deo posla advokaturi i da ga prebaci u nadležnost jedne službe, a to su javni beležnici, koja je mnogo bliža državnoj službi nego nekom privatnom sektoru.

Hajde da potpuno zanemarimo pitanje zarade. Dakle, svi uvek misle da se advokati bave jedino pitanjem količine novca koju će zaraditi. Ovde nije u tome stvar, nego se radi o tome da ukoliko država ima interes da kompletan taj posao prebaci u jedan sektor koji će biti pod njenom kontrolom, zapravo pokušava da oslabi advokaturu čiji osnovni zadatak jeste zaštita ljudskih prava. E, onda dolazimo do tog pitanja zašto je vlastima u interesu da oslabe zaštitu ljudskih prava. To je ono što je za mene ključno i najproblematičnije pitanje, a bojim se da ministarstvo pravde za sada to ne shvata ili shvata i to radi namerno.

Dakle, advokatura je bila prinuđena da na ovaj način, koji jeste drastičan ali koji je bio jedini mogući – nakon više pokušaja pregovora, razgovora, ukazivanja na problem ministarstvu pravde – dakle, da na ovaj način skrene pažnju građanima. Naravno, neću reći da mi ovo radimo samo zbog građana, ali bili smo prinuđeni da na ovakav način ukažemo na problem. Jeste drastično, ali jeste i jedino moguće.

Srđan Sikimić: Kola su sišla s puta i sad neko treba da ih vrati. Naravno da može da ih vrati samo onaj ko je to učinio. Često se u javnosti govori o kompromisu. Bojim se da reč „kompromis“ nije adekvatna. Nemamo mi mandat, ni od građana ni od nas samih, da pregovaramo sa državom o nekim pravima da bismo mogli da postignemo kompromis. Mi smo dužni da ukažemo na ono što je narušeno u ustavnom i pravnom poretku. Dakle, ne možemo mi razgovarati i nagađati se sa državom šta bi bilo neko polovično rešenje. Rešenje mora da bude celovito.

Dakle, stvar mora da se vrati u ustavne okvire. Mi najčešće govorimo o zakonu o javnim beležnicima, jer je to možda najjednostavniji primer, ali ne i najdrastičniji. Imamo čitav niz zakona – zakon o prometu nepokretnosti, zakon o državnom pravobranilaštvu, zakon o besplatnoj pravnoj pomoći, koji je sada u proceduri. Mi našim protestom pokušavamo da tražimo od onog ko je nadležan da uspostavi ranije stanje, da otkloni povredu koja je učinjena u postojećem ustavnom i pravnom sistemu.

Vladimir Beljanski: Hajde da pođemo od najjednostavnijeg primera: imamo zakon o javnim beležnicima, imamo zakon o prometu nepokretnostima, gde vi kao građanka nemate više mogućnost da, kao što ste do sada mogli, sami sačinite ugovor, na primer, o poklonu nekretnine ili o kupovini nekretnine. Do sada ste mogli da nađete obrazac na internetu, ukoliko se radi o jednostavnom ugovoru i da sami sačinite taj ugovor. Ili zamislite, na primer, da ste diplomirani pravnik, sa položenim pravosudnim ispitom. Čak ni ja kao advokat ne mogu sam sebi da sačinim ugovor i da raspolažem svojom nekretninom, nego sam prinuđen ovim novim propisima da odem kod nekog ko će to učiniti u moje ime, sačiniti javno-beležnički zapis, naplatiti mi uslugu, takse i tako dalje. Na taj način smo praktično dovedeni u situaciju da smo kao građani lišeni poslovne sposobnosti. To je paradoksalna situacija. Dakle, ne uvodi se nikakva veća pravna sigurnost zbog toga, nego nam se oduzima pravo koje smo do sada imali.

Bitno je da se shvati da advokatski protest nije tu zbog toga što se uvodi javno beležništvo u Srbiju. Javno beležništvo je dobrodošlo i neophodno je, i to bi trebalo da olakša pravni sistem u našoj državi. Problem je u tome što se uvodi na pogrešan način, i što se građanima umesto većih mogućnosti one značajno sužavaju. Bilo bi normalno da je došlo do postepenog uvođenja, da je paralelno omogućeno i sudovima da nastave, i javnim beležnicima da počnu da rade ili da preuzimaju polako sistem overavanja dokumenata. Bilo bi logično da je advokatima ostavljena mogućnost da sastavljaju ugovore, da je građanima ostavljena mogućnost da sami sastavljaju svoje ugovore, da je omogućeno javnim beležnicima da prave javno-beležničke zapise – prema tome, tu bi bilo više mogućnosti. Ovako je više mogućnosti svedeno na manje. To se tiče advokature, ali se tiče i svakog pojedinačnog građanina. Kada bude počeo da dolazi u kontakt sa javnim beležnicima, svako će shvatiti da su mu mogućnosti sužene, a da je ceo postupak skuplji nego što je bio.

Srđan Sikimić: Ovim zakonskim rešenjima iz zakona o javnim beležnicima, pa i nekim drugim, poslovi pružanja pravne pomoći su povereni onim službama koje na to praktično nemaju pravo. Dakle, sistem javnog beležništva – ja se potpuno slažem sa Vadimirovom ocenom da je neophodan i nužan, ali u onom segmentu kako je on prisutan u većini evropskih zemalja – on ne može da preuzme ulogu advokature. Mogu vam pročitati tekst koji je ministar izgovorio u skupštini februara meseca 2013, obrazlažući zašto menja zakon: „Notarijat, kakav je postavljen u važećem zakonu o javnom beležništvu iz 2011. godine, ekonomski je apsolutno neodrživ. Ljudi nisu zainteresovani da spremaju ovako težak ispit, da otvaraju javno-beležničke kancelarije, a da pri tome imaju tako uske i male nadležnosti koje im neće omogućiti da pokriju osnovne režijske troškove. Ako se notarima ne povećaju ovlašćenja, javno-beležničke kancelarije teško da će moći da opstanu“. Dakle, to su razlozi za izmenu zakona – u domenu biznisa notara; poveravanje biznisa određenoj grupi ljudi.

Ministar u svojim javnim nastupima, kao pre neki dan u „Kažiprstu“ na B92, eksplicitno kaže: „Građani, nemojte više odlaziti kod advokata, nego idite kod javnih beležnika“. On je sad postao i menadžer javno-beležnički, samo ne znam da li pojednih javnih beležnika ili cele javno-beležničke komore. Dakle, on vrši apel. Pretpostavljam da će se to završiti tako što će se građani i u krivičnim stvarima obraćati javnim beležnicima, a javni beležnici neće smeti da ih upute na advokate, jer po zakonu nemaju pravo da imaju bilo kakvu komunikaciju sa advokatima.

Stvoreno je jedno pravno ludilo. Građani su zbunjeni, zbunjeni su i notari. Mi nismo zbunjeni, mi smo frapirani rešenjima. Od tog 1. septembra do dana današnjeg ministar nije izašao ni sa jednim pravnim argumentom zbog čega su ta rešenja takva. Ko hoće da se uveri u to, može da vidi da čak ni u onom pismenom obrazloženju zakona prilikom dostavljanja u proceduru, ne postoji nijedno pravno obrazloženje. Zbog toga mi mislimo da on u stvari i nema nijedan pravni argument. Ne želi da razgovara sa nama. Ne sme da se pojavi ni u jednoj emisiji u kojoj bi neko ispred advokature porazgovarao sa njim o takvim pravnim rešenjima.

Dakle, imamo situaciju u kojoj jedan čovek, koji ima na raspolaganju sva medijska sredstva, izađe u javnost, saopšti neistinu. Neistina se sastoji uglavnom u tome što on, ako se i spomene neki propis, protumači to u maniru političara a ne u maniru pravnika i to naravno uvek onako kako taj propis ne glasi, da bi učvrstio poziciju ministarstva.

Vladimir Beljanski: Rekao bih da se radi o pogrešnom shvatanju uloge ministarstva. Ministarstvo pravde služi da omogući da pravni sistem u državi funkcioniše – dakle, da funkcionišu sudovi, advokatura, tužilaštva. Da sam ministar, ja bih se zapitao gde sam pogrešio. Sistem ne funkcioniše, ne zato što su se advokati udružili i odlučili da ne rade, nego zato što je Advokatska komora Srbije, sa svim ostalim advokatskim komorama koje su u njenom sastavu, odlučila da obustavi rad.

Ako je neko pratio u medijima, mogao je da vidi da je pre dva dana u Novom Sadu održana protestna konferencija na kojoj je bilo 1.500 advokata. Juče je u Beogradu u Sava centru održan kongres Advokatske komore Srbije, na kome je bilo više od tri i po hiljade advokata. Takva sloga i istomišljenost postoji među advokatima, da je očigledno da je kompletna jedna branša koja predstavlja ozbiljan deo pravnog sistema potpuno složna da su doneti pogrešni zakoni.

Neću sad da ulazim u to da li su ti zakoni usklađeni sa Ustavom ili ne – time će se baviti Ustavni sud. Ali oni čak i mogu da budu usklađeni sa Ustavom, a da su loši i pogrešni, da nisu u interesu građana. Dakle, advokatura tu ne samo da može, nego ima i obavezu da se pobuni i da kaže ‘to tako ne može’. Pretpostavljam da bi sudije isto uradile kada bi se doneli propisi koji bi im nalagali, recimo, da presude koje napišu pre objavljivanja dostave ministarstvu pravde na proveru. Dakle, to tako ne ide. I ne ide ni tako što se advokaturi oduzima deo posla, na štetu građana, i prebacuje nekoj novoj „biznis grupi“, kao što je Srđan rekao, nego stvari moraju da funkcionišu drugačije.

Pre svega, mora da postoji prethodna kvalitetna komunikacija ministarstva pravde sa tužilaštvima, sudovima i sa advokaturom. Ovde toga očigledno nema. Ovde je zakon napisan i donet na brzinu, da bi se neki drugi ciljevi ostvarili, a potpuno je zanemareno to hoće li sistem funkcionisati. Sistem ne funkcioniše. Da sam ministar, ozbiljno bih se zapitao gde sam pogrešio.

Mislim da smo nažalost u nekoj vrsti pat-pozicije. Sledeći korak koji se mora preduzeti mora doći od ministarstva pravde. Kad to kažem, ne mislim na represivne mere prema advokaturi. To bi bilo potpuno pogrešno, sledeći katastrofalni korak ministarstva.

Svetlana Lukić: Represivno u kom smislu, šta bi to moglo biti?

Vladimir Beljanski: Mislim da su svi građani upoznati sa time da je bilo najava čak i o tome da će advokati biti privođeni, da se radi o vrsti opstrukcije pravosuđa, da su to krivična dela koja advokati vrše, da se sve to ne radi zbog toga što postoje opravdani razlozi za protest nego da bi se neka suđenja odložila, da su advokati koji rukovode protestom u nekim poreskim problemima, dugovima i tako dalje. Dakle, sve su to vrste pritisaka na advokaturu, koji nisu dozvoljeni i prihvatljivi. Mislim da je bilo jako puno spinovanja tokom protesta, od toga da postoji velika, nezadovoljna grupa advokata koja bi da radi, a eto, Advokatska komora im ne dozvoljava.

I to se radi da bi se što više pritisnuo stalež advokata odnosno naša branša, i da bi se stvorila negativna slika u javnosti o nama kako, eto, zbog nekih svojih uskih interesa kršimo zakone i nećemo da radimo. Ne, ovde se ne radi o tome. Ovde su razlozi daleko dublji, ozbiljniji i prevazilaze interese samo advokature i predstavljaju interese građana.

Srđan Sikimić: Još 13. septembra, kada je doneta odluka na skupštini Advokatske komore Srbije, istog dana je iz ministarstva stiglo to shvatanje da je stvar ispolitizovana. Spominje se često suđenje Miškoviću i raznim tajkunima. Evo, mene da pitate – ja se inače ne bavim tom granom prava – nemam pojma ko je branilac Miškoviću, i da li ima jednog, pet, ne poznajem nijednog. Nisam to čak pratio ni kroz medije. To je, opet u nedostatku pravnog argumenta, stalni pokušaj prljanja: moram da isprljam svoje – ja bih rekao sagovornike, a oni verovatno misle svoje protivnike, bilo čime. To mogu biti, po pravilu, neke veze sa tajkunima ili neke pare. To su po pravilu neke prljajuće priče kojima pokušavaju da se omalovaže oni koji se za to zalažu.

Nije to samo osam i po hiljada advokata, imamo i gotovo četiri hiljade pripravnika. To je, znači, 13 hiljada ljudi. I mislim da je to čak možda 30% intelektualaca u ovoj zemlji – nažalost je i taj broj opao, mnogi su odavde otišli glavom bez obzira, mnogi dobrovoljno. Ako vi uđete u takav odnos prema jednoj društvenoj grupi, a pri tome nemate nikakav argument, onda ste u ozbiljnom problemu.

Problem je u takvom načinu vođenja jednog ministarstva, koje je nesumnjivo ministarstvo broj 1 u procesu pridruživanja. Ako vi prepustite da to ministarstvo funkcioniše na taj način, sa takvom kadrovskom strukturom, onda to prevazilazi ove okvire naših protesta. To je onda ozbiljniji problem za ovu državu i za one koji treba da vode računa kako ćemo mi taj proces pridruživanja okončati. Ovako, bojim se da nećemo nikako.

Svetlana Lukić: Da se vratimo samo na javne beležnike: ako je zaključak da će građanima te usluge biti mnogo skuplje nego do sada, taj novac koji će uzimati javni beležnici po zakonu koji je aktuelan – gde taj novac odlazi?

Vladimir Beljanski: Na taj način će država mnogo manje prihodovati nego što je to bilo do sada. Do sada su sudske takse bile prihod države, a sad umesto toga kompletnu nagradu za rad, odnosno za uslugu javnog beležnika, građani će plaćati javnom beležniku, koji će državi biti dužan da plati samo PDV. Prema tome, značajno se smanjuje i ono što država prihoduje i to predstavlja jedan novi biznis plan za jednu novu grupu ljudi koji će se baviti javnim beležništvom. To je i za građane nepovoljnije, s jedne strane, kada gledamo direktno na ono što moraju da izvade iz džepa i da plate kada im je neophodna javno-beležnička usluga, a biće im neophodna za mnoge stvari. S druge strane, taj novac ne odlazi državi kao što je do sada to bilo, nego odlazi samo PDV dok ostatak ostaje kod samog javnog beležnika.

Svetlana Lukić: To je neobično i dosta simptomatično, s obzirom na to da pokušavaju da uteraju svaki dinar od poreza u budžet, s obzirom na to da znamo koliko je duboko to dno u samom budžetu.

Vladimir Beljanski: Veoma je čudno da je to tako. To bih pre svega objasnio jednom drugom stvari. Moj utisak jeste da je ovo urađeno u okviru pokušaja slabljenja advokature. To možda neko shvata kao uvođenje reda u advokaturu, što je daleko od istine naravno i predstavlja situaciju u kojoj će se pokušati da se advokatima oduzme značajan deo prihoda. Istovremeno se značajan deo prihoda oduzima i državi, možda čak i značajniji nego samim advokatima. Prebacuje se sve javnim beležnicima.

Ali kada država dovede nekoga kao što je to advokatura u situaciju da ne može da funkcioniše na taj način što će sama ostvarivati svoje prihode, nego da će morati da preživljava od nekih mrvica koje joj država ostavi, a planira se uvođenje i drugih propisa koji će još smanjiti mogućnosti advokatima, tada više nećete imati slobodnu i nezavisnu advokaturu koja će biti u službi građana, u cilju zaštite ljudskih prava. Ako nemate slobodnu i nezavisnu advokaturu koja će se time baviti, onda nećete imati više nikoga da štiti pojedinačna ljudska prava u odnosu na državu. Drugim rečima, državi su onda ruke odrešene, ili u mnogo većoj meri odrešene nego što je to bilo dosad i nego što je prihvatljivo u bilo kom demokratskom društvu.

Mislim da se slična paralela može napraviti i sa situacijom u medijima u odnosu na situaciju u advokaturi. I tu postoji veliki upliv države u kontrolu medija, što je neshvatljivo u svakom demokratskom sistemu. Dakle, ako vlast ima nameru da vlada na osnovu demokratskih principa, tada je takvoj vlasti potrebna i nezavisna štampa, i potrebna joj je nezavisna advokatura i mnoge druge oblasti koje će biti takođe nezavisne i koje će funkcionisati u okviru tog sistema, jer se time podiže standard ljudskih prava, time se podiže standard medijskih sloboda, time se podižu mnogi drugi standardi. Ukoliko vlast funkcioniše na taj način da guši ove grane i da sužava prava, da sužava informacije, da kontroliše sve – tada je to signal da se ide u lošem pravcu, da se prave ograničenja tamo gde ne sme da ih bude i da se ne vlada na demokratskim principima.

Srđan Sikimić: Samostalnost i nezavisnost advokature nije izmislila današnja advokatura. Samostalnost i nezavisnost naše profesije praktično postoje od njenog nastanka. Na bazi tih iskustvenih normi, koje je život unazad 200 godina nametnuo, donet je čitav niz međunarodnih konvencija, od Povelje Ujedinjenih nacija, preko Evropske konvencije o ljudskim pravima, Konvencije o slobodnom pristupu pravdi, Konvencije o položaju i ulozi adovokature i tako dalje. Postoji obaveza države da obezbedi samostalnost i nezavisnost naše profesije. Srbija je potpisnik svih tih dokumenata i po postojećem Ustavu ti dokumenti su sastavni deo našeg pravnog sistema. Zaprepašćujuće je da se resorno ministarstvo potpuno oglušuje o postojanje takvih dokumenata. U tim dokumentima su jasno propisane granice delovanja države i granice delovanja advokature.

Imali smo u našoj istoriji pokušaja oduzimanja prava advokaturi i stavljanja pod neku vrstu nadzora. Postoje čak i anegdotski dokumenti koji potiču iz službi bezbednosti o potrebi stvaranja nove i partiji privržene advokature. Međutim, ono na šta ovo sada asocira je kao pokušaj nekoga ko nije uspeo te davne 50-i-neke godine, da sada učini. Ne možemo na drugačiji način protumačiti izjavu ministra da advokatura ne može da shvati potrebu za reformom. Pa nigde reformu advokature nije vršilo ministarstvo, nikad, unazad 200 godina. U Vojvodini advokatura postoji 266 godina, i nikome nije palo na pamet da je reformiše. To je sui generis profesija, samoregulirajuća i nezavisna.

Postoji čitav niz propisa gde se prvo zadrlo u samostalnost sudske vlasti, pa kada sudska vlast nije odreagovala i pristala da je izvršna vlast kontroliše, prešlo se na advokaturu. Da li smo mi na terenu stvaranja paralelnog pravnog sistema, koji je u ovom trenutku potpuno suprotan i postojećem pravnom sistemu i ustavnim rešenjima, pa ćemo jednog dana, kada upotrebom državne sile i prinude izglasamo sve te neustavne propise, onda promeniti Ustav i prilagoditi ga takvom protivpravnom stanju.

Takođe mislim da treba reći da i postojeći Ustavni sud bojim se pogoduje svojim stavom takvoj situaciji. Kad je u pitanju advokatura, aktuelni ministar je javno rekao, čak pretio advokaturi da će Ustavni sud odlučiti protiv onoga što mi tvrdimo, pa je onda prešao na Upravni sud, da on zna da će Upravni sud poništiti sve naše odluke kojima mi budemo kaznili kolege koje se ne budu toga pridržavale i tako dalje. To se prećutalo. Ćuti i Ustavni sud, koji je po službenoj dužnosti, bez bilo čije inicijative, dužan da zaštiti ustavnost. Ćuti i Upravni sud. To ćutanje nas opet asocira na pitanje da ili postoji dogovor ili se plaše. A ako se plaše, znači da su i oni pod kontrolom izvršne vlasti. Ako se ne plaše, zašto ne izađu i ne kažu ‘to što ministar govori nije tačno. Ne može da govori u naše ime’. Ne. Mi imamo ćutanje.

Vladimir Beljanski: Još jedna stvar. Evo, Srđan je potpuno pravilno rekao, zaista se advokatura u svojoj prošlosti sretala sa raznoraznim problemima, sa vlastima koje su bile takve da su smatrale da advokaturu apsolutno treba staviti pod kontrolu. Ali ono što je zanimljivo je da nijedan od tih pokušaja napada na advokaturu od strane autoritarnih vlasti nije doveo do ovakvog protesta advokature. Dakle, meni i to govori da je ovakva vrsta napada na advokaturu drastičnija nego što su bili oni prethodni. Promenila su se vremena, promenile su se metode, ali očigledno je advokatura prepoznala da je ova vrsta napada na nezavisnost i samostalnost profesije i na ljudska prava koja se povređuju propisima koji su problematični – toliko intenzivna da je potrebno obustaviti rad, odnosno ući u protest ove vrste koji do sada nikad u Srbiji nije postojao.

Svetlana Lukić: „Advokati u celini predstavljaju ozbiljan problem. Postavlja se pitanje postavljanja mlađeg, socijalizmu i Partiji odanog advokatskog kadra“. Odakle je taj citat? To je bio neki CK?

Srđan Sikimić: Ne, to je izveštaj UDBA-e iz 1952. godine. Završava se tom preporukom stručnjaka iz UDBA-e koji su izvršili analizu stanja u advokaturi, i stručnosti, i starosne strukture, kvalifikovanosti i tako dalje. U tim izveštajima je bilo za osudu što su neke naše kolege studirale u Pragu, Budimpešti, Beču, Parizu… to je rezultat razmišljanja ondašnjih vremena. I sad imamo poruku da treba da se reformišemo. Samo nam još nisu dali pravac. Saslušaćemo ga, pa ćemo onda videti.

Vladimir Beljanski: Ako ne budemo hteli sami, neko će nas već reformisati.

Srđan Sikimić: Ovde nema pobednika. Nismo mi ušli u ovu situaciju da bismo nekog pobedili, ili da bismo rizikovali da budemo pobeđeni. Radi se o mnogo široj stvari – radi se o pravnom poretku ove zemlje. Dakle, tu nema pobednika. Može samo da se kaže ‘vraćamo stvar i rešavamo na taj i taj način koji je u skladu sa međunarodnim dokumentima, postojećim Ustavom i postojećim pravnim sistemom’. Pobednika nema. Mi smo bili ti koji smo ukazali na to i tu se stvar završava. Mi drugačije ne možemo, jer svako pristajanje na bilo kakvo povlačenje je u stvari poruka da smo odustali od borbe za pravnu državu, dakle da prihvatamo da živimo u bezakonju, ili u prostoru u kome vladaju zakoni koji se donose isključivo voljom pojedinaca.

Vladimir Beljanski: Situacija u kojoj trenutno advokati ne odlaze na suđenja je zaista iznuđena i ne radi se o našim uskim interesima koji se odnose samo na to da smo nezadovoljni što nećemo moći da pišemo ugovore. To je samo vrh ledenog brega. Ispod toga se krije mnogo više stvari, a to je i nemogućnost građana da sami raspolažu svojim pravima. Bukvalno im je oduzeto mnogo prava koja su do sada imali, kompletan postupak pred javnim beležnicima će biti skuplji, komplikovaniji, a ono što su do sada mogli da rade čak i besplatno, građani više neće moći uopšte da rade samostalno.

Nažalost situacija je iznuđena, ali sam uveren da je kompletan protest duboko u interesu ne samo advokature, nego i građana. Možda čak i više građana nego nas samih.

Mislim da bi svako morao da razume te razloge. Da li će ih svako i podržati, kada dođe u situaciju da mu se suđenje koje mu je važno odloži, ne znam. Ali suđenja će kad-tad biti završena, a ukoliko izgubimo sada mogućnost da zaštitimo prava koja su nam oduzeta – mislim ne samo na advokaturu nego i na građane – nikada više nećemo biti u situaciji da vratimo stvari u normalu.

Srđan Sikimić: Građanima je oduzeto pravo na izbor. Osnovna stvar u funkcionisanju advokata i klijenta je poverenje. Ako nastavimo sa ovakvim rešenjima, mi smo uskratili građaninu njegovo pravo na slobodan izbor punomoćnika ili branioca. Dakle, građani se opredeljuju isključivo na osnovu poverenja. Oni svoju stvar, svoju intimu, svoj problem moraju da povere nekom čoveku. Ako se uspostavi kontrola izvršne vlasti nad advokaturom, to znači da ćete u bliskoj budućnosti biti u prilici da se obraćate ministarstvu pravde i da vam ministarstvo pravde odredi koji će to advokat u zemlji Srbiji da vam rešava slučaj. Pa bez obzira na vašu volju, vama će država dodeliti nekog po svojim kriterijumima podobnosti, kome ćete vi da iznesete sve ono što vam je na duši i srcu. A onda će vas poslati u drugi državni organ da on presudi o toj vašoj intimnoj stvari.

Svetlana Lukić: Gde smo sad?

Srđan Sikimić: Sad smo na početku, tamo gde smo bili još 28. avgusta ove godine, kada smo ukazali ministarstvu na propuste koje je učinilo. Zašto pominjem taj datum? To je dan pred održavanje sednice Narodne skupštine. Mi smo za održavanje sednice Narodne skupštine i onoga što je na dnevnom redu saznali iz medija, i onda smo tražili hitan sastanak u ministarstvu i obezbedili taj sastanak na kome smo proveli jedno dva sata, očigledno potpuno nepotrebnog razgovora. Niti smo dobili odgovor, osim ovog ružnog odgovora da mi rušimo sistem javnog beležništva. Ponudili smo rešenja – i ne samo rešenja, ukazali smo na iskustvo zemalja koje su u nekoj bliskoj prošlosti kroz to prošle, kao što su Hrvatska, Slovenija, Rumunija, Bosna i tako dalje.

Svetlana Lukić: Znači, sad sve ispočetka?

Srđan Sikimić: Sve ispočetka. Nismo se praktično mrdnuli. Mi nemamo mehanizam osim skupštine, inicijative od strane ovlašćenog predlagača a to je ili neki poslanik ili ministarstvo. Smatramo da ministarstvo to treba da uradi, jer ako to bude uradila neka poslanička grupa, odmah ćemo dobiti etiketu da je to ispolitizovana stvar.

Svetlana Lukić: Kad gledam to sa strane, u kontekstu svega što se dešava – toliko izgubljenog vremena, energije, toliko lutanja.

Srđan Sikimić: Pa to je logično stanje kada imate odsustvo stručnih i kompetentnih ljudi. Prosto lutate. Ako vi u tome imate ljude koji nemaju iskustva, nemaju dovoljno radnih performansi iz kojih bi moglo da proistekne rešenje određene situacije, onda je logično da se sudarate sa levim i desnim zidom i da je to trostruko duži put. I opet ćemo doći u situaciju da neko iz supervizije Evropske unije treba da nam ukazuje na greške. Ali je problem kod nas što i ta supervizija ukaže na problem, a ne da rešenje, pa onda taj supervizorski stav ovde nema ko da primeni.

Aldo Bulgareli, predsednik CCBE – to je evropska advokatska komora – poslao je 1. jula pismo kojim obaveštava vladu da je na zahtev Advokatske komore Srbije CCBE formirao ekspertski tim iz 10 zemalja, od advokata koji će biti stručna podrška našim advokatima u procesu pridruživanja. Dvadeset i nekog septembra, kada se sve ovo zakuvalo oko našeg protesta, stiglo je jedno poluuvredljivo pismo CCBE-u. Dakle, to je naš pristup.

Ovde se ljudi bave politikantstvom i ja to razumem, time i treba da se bave oni koji se bave politikom, ali postoje ministarstva koja ne mogu da funkcionišu na osnovu politike, dakle gde je struka nešto što mora da se poštuje. Naravno da je jedno od takvih ministarstava ministarstvo pravde, jer mi imamo sjajnih pravnika. Nažalost, oni nisu u prilici da pomognu svojim iskustvom i znanjem. To prosto nikome nije potrebno. Ne, mi smo naprotiv dobili od ministra, preko medija, poruku da smo nestručni, nekompetentni i nelegitimi. Ja to čak ne bih krstio ni uvredom. To je jedno apsolutno očigledno nepoznavanje značenja tih termina. Ne možemo mi barabar razgovarati s nekim ko ne razume ni reči koje koristi. To je prosto igra gluvih telefona.

Mi smo ukazali na problem i kažemo ‘okej, neka on priča šta misli da treba da priča, ali neka uradi; ne mora on, neka uradi vlada ono što treba’. S druge strane, ministar je vladu doveo u zabludu. Primetili ste to, Selaković je pokrenuo postupak protiv uputstva Advokatske komore Srbije o sprovođenju odluke o obustavi rada. To je jedan pravno bezvredan dokument, to nema nikakvu pravnu snagu. Suprotno onome što se uči na prvoj godini Pravnog fakulteta, ministar je rekao da je to opšti akt, pa da onda vlada treba da interveniše.

Naravno da će vlada verovati ministru pravde koji je tu jedan od retkih pravnika. Međutim, radi se o tome da valjda postoje i neke stručne službe koje to prethodno treba da pogledaju pa da kažu, ‘alo ljudi, profesor Lukić je još davnih godina napisao da to nije opšti akt’.

Bez obzira na sve to, problem se neće rešiti. Jedino rešenje je da onaj ko je odgovoran za funkcionisanje ove države shvati i da kaže ’to moramo otkloniti, ne ni zbog tih advokata, nego zbog građana i zbog ove zemlje’.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Peščanik. Govorili su advokati Vladimir Beljanski i Srđan Sikimić, koji je i aktuelni predsednik Advokatske komore Vojvodine. Pozdravljaju vas Svetlana Vuković i Svetlana Lukić.

Peščanik.net, 13.10.2014.

Srodni linkovi:

Wolfgang Klotz – Notari i izmišljanje točka

Advokatska komora Vojvodine – Napad na kuću Tanje Arsić

Advokatska komora Vojvodine – Otvoreno pismo Maji Gojković

Vladimir Beljanski – Politička šteta

RADIO emisija – Maketa lidera

Vesna Rakić-Vodinelić – Advokatura i notarijat u Srbiji danas

Milica Jovanović – Notarska posla

Vesna Rakić-Vodinelić – Reformisanje pravosuđa notarijatom: ne meri, seci odmah i to sekirom

REFORMA PRAVOSUĐA