- Peščanik - https://pescanik.net -

Emocionalna politika – između nade, straha i poniženja

Postojeće političke analize u Srbiji uglavnom se okreću oko relativno racionalnih kategorija poput ekonomske ili spoljne politike, procesa privatizacije, strategije nacionalne bezbednosti i tome slično. Međutim, retko se priča o emocionalnoj politici, odnosno politici upravljanja kolektivnim emocijama građana. To što ne postoji ministarstvo ili strategija emocionalne politike ne znači da ne postoji i emocionalna politika. Zapravo, svaka grupa ima određenu emocionalnu politiku, svesni ili nesvesni proces razvijanja istih emocija među svojim pripadnicima. Ona predstavlja jedan vid onoga što Fuko naziva upravljačkim mentalitetom (fra. gouvernementalité), tj. načina na koji vlast proizvodi građane koji će na najbolji način sprovoditi njenu politiku. Postavlja se pitanje kakva je emocionalna politika Srbije. Koja osećanja kod građana podstiču vlast i vladajuće strukture i sa kakvim ishodima? Kakva je emocionalna politička klima Srbije u odnosu na druge zemlje?

 
Geopolitika emocija

U svojoj najnovijoj knjizi Geopolitika emocija istaknuti francuski geopolitikolog Dominik Moizi izlaže interesantnu tezu o tome kako osećanja oblikuju međunarodnu politiku. Po njegovom stanovištu, svetom dominiraju tri emocije: nada,poniženje i strah. Sve tri povezane su sa samopouzdanjem. Nada je izraz samopouzdanja, strah je nedostatak samopouzdanja, a poniženje je povređeno samopouzdanje. Mapirajući dominantne emocionalne obrasce u svetu kroz indikatore poput javnog mnenja, političkih izjava, arhitektonskih stilova, književne, filmske i pozorišne produkcije ovaj učenik slavnog Rejmona Arona opisuje savremenu “geopolitiku emocija”.

U Aziji je dominantna kultura nade. To se najviše vidi u Kini i Indiji odnosno Kindiji kako neki nazivaju ovu lokomotivu samopouzdanja u kojoj uprkos ozbiljnim izazovima oko 40% svetske populacije veruje da je danas bolje nego juče, a lošije nego sutra. Zapad je ujedinjen strahom. Evropski strahovi proističu iz sećanja na nasilnu prošlost, od imperijalizma, preko svetskih ratova, nacizma i staljinizma pa sve do holokausta. Pored toga evropske strahove podgreva i otvoreno pitanje evropskog identiteta. Na pitanje “ko smo mi?” u geografskom, političkom i kulturnom pogledu, ona još uvek nema jasan odgovor što proizvodi egzistencijalnu, ontološku strepnju. Sa druge strane Atlantika strah pre svega izaziva proces relativnog opadanja američke moći i gubitak osećaja izuzetnosti i istorijske misije. Ono što zabrinjava Amerikance nije toliko pitanje “ko smo mi?” već pre pitanje “zašto nas mrze?”. Pobeda Baraka Obame obećavala je promenu od bušove politike straha ka novoj politici nade. Međutim, Obamina administracija sve više se okreće manipulaciji strahom i ekonomsku krizu koristi na način na koji je Buš koristio terorističke napade od 11. septembra- da zastraši Amerikance da ukoliko njegova politika ne bude prihvaćena (npr.reforma zdravstvenog sistema) konsekvence mogu biti fatalne.

Ako u Aziji vlada nada, a na Zapadu strah, na Bliskom Istoku dominira poniženje koje Moizi definiše kao osećanje da se ne kontroliše sopstveni život. ”Poniženje je najjače kada se osećate da je Drugi ušao u vaš privatni život i učinio vas potpuno zavisnim”. Bez nade ono vodi u očaj i destruktivnu želju za osvetom. Sa izuzetkom Ujedinjenih Arapskih Emirata, arapski svet je u potpunosti utonuo u kulturu poniženja koja prema Moiziju sprečava razvoj ovog dela sveta. Razlozi za osećanje poniženosti su mnogobrojni. Od istorijskog opadanja arapskog sveta koje je započelo u 17. veku, preko kolonijalne istorije i poraza u ratovima sa Izraelom pa sve do problema socijalne integracije Muslimana u Evropi. Islamski fundamentalizam i terorizam samo su jedan način na koji ovaj svet pokušava da prevaziđe poniženja. Drugi je diplomatija poniženja kojom se arapske države služe kako bi izazvale osećanje griže savsesti kod onih koji su možda nekada u tom poniženju učestvovali.

 
Inat, crni humor i diplomatija poniženja

Gde se Srbija danas nalazi u geopolitici emocija? Da li našim društvom dominira kultura straha, nade ili poniženja? Da li se emotivno bolje uklapamo u evropske strahove, azijske nade ili poniženja arapsko-islamskog sveta? Da li kao društvo i država imamo dovoljno samopouzdanja da izađemo u susret izazovima 21. veka ili nas u tome sprečavaju poniženja iz prošlosti? Da li vlast upravlja emocijama građana ili emocije upravljaju njima?

Odgovore na ova pitanja jednostavnije je potražiti ako se za trenutak vratimo u devedesete godine, formativni period za razvoj moderne Srbije. One su počele za Srbiju nešto ranije nego za ostatak sveta, 1986. godine kada je iz SANU najpre iscureo Memorandum, a zatim i objavljen u najtiražnijim dnevnim novinama Večernje novosti. Između ostalnog, dokument je naširoko “izneo na videlo” poniženja sa kojima su Srbi i Srbija suočavali u drugoj Jugoslaviji. Kultura poniženja postala je politička platforma godinu dana kasnije kada je okupljenim Srbima na Kosovu polju tada još uvek komunistički aparatčik Slobodan Milošević ljutito obećao da niko ne sme da ih bije. Nakon što je satima slušao o poniženjima kroz koja su oni prolazili, krenuo je u svoj pohod na vlast. Usledila je decenija poniženja. Počelo je sa ratom u Hrvatskoj i Bosni, nastavilo se sa izbeglicama, sankcijama, hiperinflacijom i operacijom Oluja, krađom izbora i batinanjem mirnih protestanata, a završilo se gubitkom Kosova i Metohije nakon 78 dana bombardovanja od strane NATO saveza.

Međutim, 5. oktobar 2000. godine predstavljao je kratkotrajni bljesak nade. Delovalo je kao da je 12 godina Miloševićeve vladavine vakcinisalo Srbiju protiv nacionalizma kao što je 12 godina nacističke vladavine Nemačku kasnije učinilo najevropskijom nacijom. Međutim, kultura nade raspršila se već 12. marta 2003. kada je premijer Zoran Đinđić “streljan” ispred zgrade vlade Srbije od strane onih koji su trebali da ga štite. Usledilo je vanredno stanje u kome je strah po definiciji postao filozofija vladanja. Kada je strah potrošen, ostalo je opet poniženje.

Poniženje pre svega zbog bolnog gubitka Kosova i Metohije. Prvo smo izgubili boj na Kosovu 1389. godine. Zatim nam ga je oteo NATO zbog pogrešne politike Slobodana Miloševića 1999. godine. Na kraju su ga demokratskoj Srbiji oduzeli građani Kosova koji su proglasili nezavisnost 17. februara 2008. godine. Na mitingu Kosovo je Srbija tadašnji premijer Vojislav Koštunica održao je paradigmatski govor ispunjen kulturom poniženja. On je tada rekao da smo svetskim silnicima nudili ruku prijateljstva ali da je oni nisu prihvatili. “Svetski silnici kažu – to nije dovoljno. Biće dovoljno, poručuju oni, kad vi Srbi pristanete da budete poniženi. Kad potpišete svoje poniženje” čitao je Koštunica sa svog papirića tada ispred Doma Narodne Skupštine. Govornici su raspalili masu koja je potom raspalila grad. Baš Osećanje da je Drugi ušetao u naš privatni život i da u potpunosti kontroliše našom sudbinom duboko je ispunilo srca velikog broja građana Srbije. I to osećanje se ne završava sa Kosmetom. Tu su čekanje u red za vize, Haški tribunal, prodaja NIS-a ispod cene Rusima. Tu je Miškovićev monopol.

Kultura poniženja je sveprisutna. Zgrade starog Generalštaba Vojske Jugoslavije u ulici Kneza Miloša deset godina nakon bombardovanja stoje i dalje u stanju u kakvom su bile kada su pogođene. Da li je moguće da se radi o nedostatku sredstava? Pre bi se reklo da se radi o diplomatiji poniženja koja ima za cilj da razvije osećanje krivice kod zapadnih diplomata kada dolaze u zvaničnu posetu Srbiji u neku od obližnjih zgrada gde se nalaze Vlada i Ministarstvo spoljnih poslova. Ovaj muzej poniženja ima i unutrašnju emocionalno političku funkciju. Stotine hiljada ljudi koji dnevno prođu pored ovih spomenika poniženju primorani su da se podsete na zlodela svetskih silnika. Kako vreme odmiče, NATO bombardovanje je sve bolnije i sve prisutnije u emocionalnom sećanju Srbije. Baš kao što je holokaust sa protokom vremena sve prisutniji kao kolektivna trauma u svesti Jevreja. Da se podsetimo, nakon završetka Drugog svetskog rata, o holokaustu se u Izraelu nije mnogo javno pričalo sve do Ajhmanovog suđenja 1961. godine. Od tada pa do danas, holokaust svake godine sve više postaje izabrana trauma jevrejskog naroda. Radikalni američki profesor Norman Finkelštajn ide čak dotle da tvrdi da se radi o svojevrsnoj “holokaust industriji” koja ima za cilj unapređenje interesa države Izrael. Nedavno je jedan hrabri izraelski političar i intelektualac Avraham Burg napisao sjajnu knjigu Holokaust je gotov mi moramo da se izdignemo iz njegovog pepela (eng.Holocaust is Over We Must Rise From its Ashes). Nemam nameru da poredim holokaust i NATO bombardovanje, već samo želim da ukažem na sličan način na koji se upravlja kolektivnim traumama u ovim društvima. Srbiji baš kao i Izraelu neophodno je napuštanje kulture poniženja i kulta žrtve zarad ozdravljenja i pune integracije u međunarodno društvo.

Istraživanja javnog mnenja takođe pokazuju da su u Srbiji prisutniji poniženje i strah nego nada. Prema istraživanjima Medijum Galupa Srbi su u 2009. godini bili sedma po redu najpesimističkija nacija na svetu. Nije slučajno da su Albanci sa Kosova na prvom mestu po optimizmu. Među mladima situacija nije ništa bolja. Prema podacima CESIDA oko 60% mladih nije zadovoljno stanjem u društvu. Njih 54% bi najradije napustilo zemlju.

Dok arapsko-islamski svet na svoje osećanje poniženja odgovara radikalizacijom i nasiljem, Srbi čine to drugačije, i to na tri načina. Prvi način je inat, odnosno iracionalni prkos, kao što to čini Hari u filmu Gorana Paskaljevića Kako je Hari postao drvo. Hari je tvrdoglavi irski seljak koji neprekidno na svoju štetu pronalazi moćne neprijatelje, ostaje sam i upropaštava život sebi i svojoj porodici. U inat svima, ali pre svega Americi i svakako na svoju štetu, Srbija je u decembru 2007. godine proglasila vojnu neutralnost. Ove godine Hrvatska i Albanija ušle su u NATO, a na dobrom putu da to uskoro učine su i Makedonija, Bosna i Hercegovina i Crna Gora. Naša politika ne menja se ni za jotu. Izgleda da je naše rukovodstvo odlučilo da je najbolje da budemo totalno zaokruženi. Drugi način na koji se borimo sa osećanjem poniženja je uz pomoć crnog humora. Nisu slučajno najgledaniji domaći filmovi u poslednje dve godine bili predstavnici baš ovog žanra, Čarlston za Ognjenku (2008) i Crni Gruja i kamen mudrosti (2007). Treći način je kroz vraćanje veri i tradiciji. Prema zvaničnoj državnoj statistici 95% građana Srbije veruje u boga. Istovremeno, dok se u Evropi intenzivno nastavlja proces sekularizacije na Bliskom Istoku “osveta boga” (fra. le Revanche de Dieu) kako je zove Žil Kepel je u punom jeku. Ubedljivo najprodavanija knjiga domaćeg autora u Srbiji u poslednjih nekoliko godina je Igra Anđela Ljiljane Habjanović Đurović, priča o tome kako je kneginja Milica uspela uz pomoć anđela čuvara veliki poraz da pretvori u pobedu.

 
Ka održivoj politici nade

Ipak, u maju 2008. godine na izborima u Srbiji nije pobedio rečnik straha i poniženja već rečnik nade. Kada je dva meseca kasnije izbila globalna finansijska kriza, nada je u Srbiji bila i dalje toliko jaka da je vladalo čak naivno uverenje da će kriza zaobići Srbiju. Što se Kosova tiče, aktuelna vladajuća koalicija uspela je da smiri strasti i nizom diplomatskih manevara povrati delić nade da Kosovo nije zauvek izgubljeno. Vize će uskoro biti ukinute, a Srbija će možda sledeće godine postati kandidat za članstvo u EU.

Da li se u Srbiji polako zaista oporavlja istinska kultura nade ili se radi o neosnovanom širenju lažnog optimizma zarad dobijanja glasova i očuvanja reda i mira? Ukoliko je ovo prvo po sredi, najveći izazov u narednom periodu biće kako da se ova kultura upotpuni jednom sveobuhvatnom i održivom emocionalnom politikom nade. Ukoliko je pak ovo drugo po sredi, kada samopouzdanje bez pokrića bude ponovo povređeno, sledeći talas poniženja odneće sve pred sobom.

 
Peščanik.net, 15.09.2009.