- Peščanik - https://pescanik.net -

Epidemija Koštunice

Pre neki dan, potpuno iscrpljen od pominjanja Vojislava Koštunice čije ime u Srbiji, poput ozona, bukvalno visi u vazduhu, te se isti obavezno mora inhalirati svejedno da li govorimo o staroj (nepostojećoj) ili o novoj (nepostojećoj) Vladi ili o nezavisnosti Kosova – zakunem se da bar 24 časa neću obraćati pažnju na pomenutog tehničkog premijera, preambulom sopstvenog Ustava odlučim da na televizoru isključim ton i dr Kalašnjikova pokrijem zvucima Black Rebel Motorcycle Club, Signal Hill Transmission ili Bif Naked, obećam sebi da ću ostati u savršenom spokojstvu makar jedno veče… ali ništa ne vredi. Od onog trenutka kad je zloglasni Marti Ahtisari predložio Savetu bezbednosti UN da Kosovo dobije nezavisnost – sledećih 48 sati valjalo je izdržati različite medijske forme Vojislava Koštunice koji se uvek u novim agregatnim stanjima pojavljivao na radiju, televiziji, novinama, internet-forumima, otvoreno nas podsećajući da njegov „stas i glas“, kako mu tepaju obožavatelji, svedoči kako bi The Serbia, bez njega, Vojislava, bila potpuna izgubljena, predata na milost i nemilost svekolikim srpskim neprijateljima koji vekovima samo čekaju da nas rastrgnu, ponize, bace na kolena i kolektivno nas uzmu sguza.


FILOZOF:
U svojoj najomiljenijoj ulozi dublera Slobodana Miloševića, dr Koštunica je reskim tikom poručio svetu: „Danas Srbija još jednom upućuje upozorenje da Kosovo nikad ne može biti nezavisno i da Srbija unapred odbacuje pokušaj otimanja Kosova kao akt pravnog rešenja“. Tipično po miloševićovskoj umobolnoj sintagmi („upozorenje“, „unapred odbacuje“, „pokušaj otimanja“) ovo verbalno priopćenje koje je više istorija Vojine bolesti nego njegov haiku stav, ima strogo deklarativan karakter: nigde ni reči šta će Srbija uraditi kad Kosovo, uskoro, postane vrlo very nezavisno! Baš kao što je Milošević, odmah nakon početka NATO bombardovanja, sazvao Saveznu skupštinu koja je odlučila da se SRJ prisajedini Rusiji i Belorusiji (ova odluka, inače, nikad nije opozvana), tako je danas dr Kalašnjikov svoj jedini oslonac našao u Rodini Rusiji: „Ruski veto u Savetu bezbednosti na plan Ahtisarija da se rasparča Srbija, da se samovoljno prekroje naše državne granice, i veto Rusije na brutalno otimanje petnaest odsto srpske teritorije, ima u najdubljem smislu istorijski značaj za Srbiju i srpski narod“, dodajući „da smo uvereni da će Ahtisarijev predlog propasti u Savetu bezbednosti i da će to otvoriti vrata za novi pregovarački proces sa novim posrednikom“. Naravno, tu je neizbežno podsećanje na 78 dana bombardovanja: „NATO pakt bez odobrenja Saveta bezbednosti bombardovao je Srbiju pa je odgovornost ove alijanse dovoljno velika i za prošli i za ceo ovaj vek“.

Svi ključni simptomi Miloševićeve šizofrenije našli su, naravno, svoje mesto u ovim Koštuničinim izjavama: svet mrzi Srbe, NATO nas je onako bez veze bombardirao, naši neprijatelji ne poštuju međunarodno pravo, hoće da nam otmu našu teritoriju, Srbi su wherever ugrožena vrsta, Rusija nam je jedina nada, ista ona Rusija koja je u proleće 1999. obećavala flotu, avione, svemirske brodove, radarske sisteme, milion Kozaka – da bismo od tih naših „najvećih, jedinih saveznika“ tad dobili tri muška boy-benda koji su u centru Beograda pevali članovima JUL-a, podršku jednog belog maga, jednu fresku koja je bila tako čudotvorna da nam je najviše rokalo dok smo se s njom kurčili, kao i nekoliko ruskih kurvi koje su srpskom narodu na raspolaganje stavile svoj polni organ. I to bi bilo sve.


VIZIONAR:
Koštunica koji vizionarski zna da će Rusija upotrebiti veto čak i kad Rusija još ništa nije odlučila, očigledno je kosovsku temu iskoristio da se nametne kao neizbežni Predsednik buduće Vlade: njegova PR kampanja ima katastrofičnu tematiku – ništa ekonomija, europske integracije, saradnja s Hagom, jok, samo Kosovo, Kosovo i opet Kosovo, ostavljeno da čami u preambuli koštunjavog Ustava kao „integralni deo Srbije“ gde će narednih vekova skupljati prašinu. Srećom po Koštunicu, ozbiljno ga je shvatio predsednik države Boris Tadić: uplašen od sopstvene senke, Tadić je izgleda prelomio da je dr Voja Nečastivi prava ličnost za mesto premijera, tko će, jebiga, bolje braniti naše interese nego onaj tko je ubedljivo poražen na izborima?

Pred dramatičnim Koštuničinim vizijama – da Savet bezbednosti neće ni zasedati, da će palata UN u Njujorku izgoreti, da će se Amerika raspasti po šavovima, da će se NATO predati Varšavskom paktu, da će Albanci preko noći napustiti Kosovo i kolektivno se preseliti u Hrvatsku, da će Hag povući optužnicu protiv Ratka Mladića, da će Slobodan Milošević vaskrsnuti a Legija biti oslobođen optužbe da je navodno ubio Zorana Đinđića ledenim trećim metkom – gotovo da je izvesno da će toj-nekoj-novoj-vladi predsedavati baš dr Voja, jer Boris Tadić, kao nekonfliktna ličnost, nikako nije hteo da se nekome zameri.


MLAKONJA:
Popustljivost Borisa Tadića nema granica: prvo se odrekao sopstvenog kandidata za premijera, onda pristao da današnji Koštuničin ministar policije bude budući Koštuničin ministar pravde, dozvolio da se već raspravlja o 24 ministarstva, a pristaće i na 48 ministarstava, samo da je Voja sit i sve ovce na broju. Poslednji problem je, recimo, ministarstvo saobraćaja; ali, niko se nije setio da se i ono može podeliti na Ministarstvo za drumski saobraćaj, Ministarstvo za rečni saobraćaj, Ministarstvo za vazdušni saobraćaj, Ministarstvo za podzemni saobraćaj i Ministarstvo za saobraćaj onako.

Fali još samo Ministarstvo za međunarodni saobraćaj prema nezavisnom Kosovu, ali se ono neće još formirati dok Rusi ne poslušaju Voju i ne lupe vetom u Savetu bezbednosti!

Živi bili pa najebali!

 
Feral Tribune, 27.03.2007.

Peščanik.net, 27.03.2007.