Nedavno sam u Bečkoj državnoj operi slušao Mocartov „Turski marš“. Svaki ljubitelj muzike poznaje i voli ovo delo. Pretpostavljam da je Mocart veoma cenio Turke kada je o njima napisao tako divnu muziku.
Onda sam se vratio u Izrael, otvorio novine i pročitao komentare o turskom pohodu na Siriju. Jedna rečenica u listu Jediot Ahronot mi je posebno privukla pažnju: „Postoji veza između izgrednika i pljačkaša na teritoriji Judeje i Samarije i međunarodnog položaja Izraela u odnosu na Erdoganov režim.“ Verujem da nema preciznijeg opisa odnosa između Turske i Izraela, ali sam se zaprepastio kada sam video da je autor teksta Ben Dror Jemini, koji poslednjih decenija zagorčava život svima nama koji se protivimo izraelskoj okupaciji i jevrejskom naseljavanju palestinskih teritorija. Čini se da je tek ovaj turski pohod Ben Droru Jeminiju razjasnio šta je zapravo okupacija.
Probaću da uđem u prevelike Mocartove cipele da bih vam iz svog stručnog i pomalo ličnog ugla opisao „turski marš“ ka Siriji.
U januaru 2004. sam bio u Istanbulu kada je Bašar El Asad sa suprugom stigao u prvu državnu posetu Turskoj kao predsednik Sirije. Mladi par Erdogan srdačno je primio mlade Sirijce. Zajednička fotografija snimljena na ulazu istanbulski hotel izgleda kao naslovnica nekog prestižnog modnog magazina. U tom času imali smo novo, mlado i perspektivno rukovodstvo dve zemlje.
Osećala se hemija između njih, prava ljubavna priča. Toliko da je Asad tražio od Turske, koja je tada još uvek u prijateljskim odnosima sa Izraelom, da posreduje između Sirije i Izraela. Erdogan, videvši u tome priliku da se od političara početnika vine u državnika, prihvatio je to sa oduševljenjem. Bilateralni odnosi između Sirije i Turske su cvetali sve dok se nisu urušili.
Nekoliko godina kasnije je izbio građanski rat u Siriji. Bašar El Asad, prosperitetni lekar, je počeo da ubija svoje sunarodnike sa svirepom brutalnošću. Erdoganu je bilo teško da posmatra pokolj i proterivanje miliona muslimana. Čitavih godinu dana je pokušavao da zaustavi krvoproliće u Siriji, dok mu nije preselo, a ljubav prema Asadu se pretvorila u plamteću mržnju.
Tada je Bašar El Asad uklonjen sa bele i upisan na crnu listu. Turska je odlučila da ga skine sa vlasti, između ostalog uz pomoć veza sa radikalnim islamističkim organizacijama kao što je Al Kaida, što je iznenadilo i šokiralo Zapad. Ali Erdogan je izabrao metu i pogodio je. Sirijski diktator je eliminisan, a sa njim i partnerstvo sa Iranom. Erdogan je za novog vladara Sirije izabrao čoveka opisanog kao islamski terorista Džulani, koji je kasnije postao poznat kao Ahmad El Šara. Erdogan ga je otkrio, naoružao, borio sa uz njega a onda ga naučio i kako da veže kravatu.
Od dolaska El Šare na vlast Erdogan je radio na obnovi Sirije kao stabilne, bezbedne i Turskoj zahvalne države. Prvi logičan korak je bio da se osigura međunarodna podrška El Šaru i njegovim naporima da obnovi zemlju. Erdogan je pozvao svog najboljeg prijatelja iz Amerike. Upoznao je Trampa i El Šara koga je promovisao širom arapskog, muslimanskog i zapadnog sveta. Otišao je toliko daleko da je obezbedio ukidanje sankcija Siriji.
Preostalo je nerešeno pitanje ujedinjenja Sirije. Glavna prepreka su bili sirijski Kurdi: oni su uspostavili autonomnu oblast na severu zemlje i nisu priznavali El Šarovu vlast. Ali Erdogan je držao u zatvoru glavnog kurdskog vođu Abdulaha Odželana. Odželan je naredio borcima PKK da polože oružje, odrekao se kurdskih nacionalnih aspiracija u Turskoj i pomogao da se sirijski Kurdi ubede da slede njegov primer i potpišu mirovni sporazum sa El Šarom.
Ostao je problem bezbednosti države u periodu oporavka. Nakon svrgavanja Asada, Izrael je uništio njegovu vojsku u strahu da će pasti u ruke El Šaru. Zbog toga je Erdoganu upućen zvaničan poziv da se stara o bezbednosti Sirije, koja je bila bespomoćna i bez odbrane.
Tu je turski marš, nakon uspešnog i dugog napredovanja, naišao na ozbiljnu prepreku u vidu Izraela koji održava vojno i civilno prisustvo na sirijskoj teritoriji.
Upravo ovde izraelska država mora da pronikne u turski način razmišljanja kako bi shvatila sa čim se suočava. Američka, evropska i sirijska podrška Erdoganovim planovima ubrzano nestaje. U Turskoj jedva čekaju da se četiri miliona Sirijaca vrati u svoju domovinu. Ali Erdogan nastavlja sa sprovođenjem svog plana, uprkos pretnjama i bombardovanjem od strane najnepopularnije države na planeti – Izraela.
Moja procena je da će se turski pohod na Siriju nastaviti bez obzira na izraelske vazdušne udare. Malo koji maratonac bi zastao ispred cilja, dok mu prijatan vetar duva u leđa i ima dovoljno vazduha u plućima. Dobro bi bilo da ovo imamo na umu pre nego što krenemo u juriš na sirijsko-tursku vojsku i time otvorimo osmi front u našem beskrajnom ratu.
Alon Liel, Mekomit, 26.08.2026.
Prevela sa hebrejskog Alma Ferhat
Peščanik.net, 11.09.2026.
TURSKA – A ONDA JE SLAVUJ ZAPEVAO NA TAKSIMU