- Peščanik - https://pescanik.net -

Erotski šokovi

Tri sedmice nakon (ćirilično nelegalnog) referenduma u Crnoj Gori, nekadašnje drugo oko u SCG glavi – Srbija – još uvek je u stanju teškog erotskog šoka: odlazak montenegro ljubavnice za koju se verovalo da će biti večna srbijanska konkubina prirodno je doživljeno kao organska izdaja, što je, tipično kod akutnih mentalnih bolesnika kakva je pomenuta država, izazvalo sistemsko gubljenje razuma, osvetoljubivu konfuziju, bes pretvoren u folklorni inat, uz dominantni osećaj usamljenosti glede činjenice da je Srbija, nakon 88 godina suživota, ostala potpuno sama. Ne treba biti nikakav nadrkani psiholog pa primetiti da Srbija nije navikla da se, makar prinudno, oseća nezavisnom; danas bez Crnogoraca, sutra bez Albanaca, juče bez Slovenaca, Hrvata, Makedonaca i Bosanaca – Srbija u vlasti Vojislava Koštunice izgleda paralizovano nemoćno, konačno suočena s činjenicom da niti je velika, niti moćna, niti bogata mineralima, niti vojnički opasna, već potpuno izgubljena u vremenu i prostoru, savršeno depresivna po liku i delu svog predsednika Vlade, koji uvek izgleda kao da je upravo pojeo papagaja ofarbanog u evropske zvezdice.

Svaka dnevna vest da je Crnu Goru prvo priznao Island, potom Švicarska, onda Rusija – što je Srbija razumela kao još jednu pravoslavnu izdaju, sve uz strašno saznanje da su Amerikanci i Hrvati bili neobično brzi da priznaju otpadnike od Koštunice, u Srbiji se gura pod državni tepih; vesti o Crnoj Gori – naročito ako su neprijatne po dr Kalašnjikova: recimo, da inozemni investitori Crnoj Gori već nude milijardu dolara – više ne dopiru do građana Srbije, medijska blokada protiv “pozitivnih primera” i dalje se širi državnom kampanjom da “crnogorsko primorje” nije zanimljivo za građane Srbije koji, sad, iznenada, zbog rezultata referenduma, odjednom nacionalno osvešćeni, više ne žele da idu tamo gde su išli decenijama. Primitivno sejanje straha, tipično za svakog DSS-Srboida koji ne prihvata činjenicu da SCG više ne postoji (ili još bolje: da SCG i dalje postoji ali bez CG), klasičan je defanzivan metod kojim se koštunjavo stanje svesti u Srbiji brani od upada realnosti. Samim tim, pitanje da li će Srbija ikad priznati Crnu Goru – jer pitanje da li će je priznati među prvima odavno već ne važi – odlaže se za neka šarmantnija vremena, kad srpsko priznanje više neće ništa značiti jer ga, potpuno nebitno, nitko neće ni zabeležeti.

Uopšte a naročito uopće, ispravno osećanje da bi Vlada Srbije volela da uspostavi moratorij na čitav politički život u Srbiji, sve dok se ne oporavimo od referendumskog cg-poraza, nogometnog debakla u Nemačkoj, kapitulacija u pregovorima o Kosovu, sudar s evropskim sankcijama – ne samo da je vidljivo u prezrenju sopstvene nezavisnosti koje se Srbija javno gadi, već u besmislu politike koja je ostala bez svrhe: godinama smo se bavili drugima, uvek imali dežurnog krivca za sopstvene neuspehe – svejedno jesu li to Slovenci ili Crnogorci – da bismo se danas našli okruženi samim sobom, zaprepašćeni srbijanskom katastrofom na svakom koraku.

Baš u trenutku kad je po svim istraživanjima javnog mnjenja šešeljevska Srpska Radikalna Stranka (SRS) prešla 40 odsto podrške srbijanskih glasača, u Parlamentu je mafijaška skupina G17+ (šifra: Dinkić) senzacionalnom dedukcijom otkrila da radikali, vaistinu, postoje; povod političke svađe – da su radikali optužili ministarku G17+ poljoprivrede da joj je porodica pripada “ustašama”, jer je Ivana Dulić-Marković Hrvatica – pretvorio se u stupidnu propagandu akciju da se SRS “zabrani” tobož zbog “jezika mržnje”, kao da G17+ nije s tim istim radikalima sarađivao još pre nekoliko tjedana, kad je G17+ javno hvalio Tomislava Nikolića, radikalskog šefa, inače predsednika Anketnog odbora, koji je odlučno podržao oduzimanje mandata onim G17+ poslanicima koji su stali uz smenjenog Miroljuba Labusa. Proteklih 26 meseci – koliko G17+ učestvuje u vlasti – o radikalima gotovo da nisu govorili ili su govorili o legalnoj opoziciji, da bi danas – jer im očajinički treba bilo šta da ih izvuče iz pljačkaškog rejtinga bliskog nuli – počeli da o radikalima govore ono što je svako normalan u Srbiji znao već šesnaest godina.

Javno potpisivanje G17+ peticije da se SRS zabrani – što je verovatno koliko i da se Republika Srpska Krajina proglasi nezavisnom državom – oblik je najodvratnije reklamne kampanje pod onom G17+ firmom, koja ne samo da se u Vladi održava podrškom socijalista, već nema ništa protiv što radikali godinama javno rade/gade; odjednom su oni borci protiv fašizma, govora mržnje, nacionalizma, saznajem preko državnog RTS-servisa da je G17+ “odlučan” da se izbori za “evropsku Srbiju” u kojoj će se poštovati ljudska prava… i, naravno, odbijam da potpišem bilo šta što G17+ predloži, svejedno da li je to peticija protiv SRS, protiv MMF, protiv Labusa, mrtvog Đinđića, živog Koštunice ili one količine mafijaških para koje su uzeli-ukrali-prisvojili i pretvorili se, čak fizički, u odurno napuhane, zločeste, retko odvratne persone koje pogledom govore da je o lopurdama reč, jer izgledaju baš onako kako misle: kao inkarnacija lopovluka i dementnosti.

Ova tipična G17+ zamka (ili si za zabranu SRS fašista ili si sam fašista) mogla bi da ima smisla da je izvesni Mlađan Dinkić – nominalno: ministar finansija, a, u stvari aktuelni premijer koji o svemu odlučuje – normalan; ali kako je čak i površnim pogledom na pomenutog bolesnika jasno da je u pitanju Sicko – mega ludak koji veruje da ga je MMF Proviđenje poslalo da u Srbiju uvede finansijski mir – priča o peticiji kojom se može zaustaviti SRS ima smisla koliko i uverenje dr Koštunice da Crna Gora nikad neće biti nezavisna država.

O tome vam govorim: Srbija – odavno pomahnitala zemlja – idealan je teren za različite vrste mentalnih bolesnika. Juče Koštunica, danas Dinkić…dok, mirno, bez panike, SRS prikuplja glasače upravo na budalaštinama Vlasti; a kad sutra Srbija postane radikalska država, Koštunica i posebno Dinkić, prvi će ponuditi usluge novoj vlasti. Zar ovo nije političko prvenstvo, uzbudljivije od od onog u Nemačkoj?

 
Feral Tribune, 14.06.2006.

Peščanik.net, 14.06.2006.