- Peščanik - https://pescanik.net -

Eto

Irski nobelovac Seamus Heaney negdje je zgodno primijetio da je jedina stvar zajednička poeziji i politici – početni slog. Sitničari i bukvalisti lako bi se, naravno, obrušili na ovu dosjetku pokušavajući je demantovati različitim blesavim i prizemnim argumentima. Ipak, Heaney je u dubinskom smislu u pravu. Eventualno bi se njegovoj dosjeci mogao pridodati amandman i reći da im je zajedničko i to što se politika ponekad bavi poezijom, ali i da se poezija ponekad bavi politikom. Kad je o potonjem riječ, u poeziji na engleskom jeziku, pa i u svjetskoj poeziji generalno, najprije na pamet pada pjesma “Politics” Heaneyovog zemljaka Yeatsa, koja zapravo, na svoj način, iznova ukazuje na nepremostiv jaz između poezije i politike. Što se pak našeg jezika tiče, a kad se govori o poeziji i politici, ja se najprije sjetim pjesme Semezdina Mehmedinovića pod naslovom “Politika”. Riječ je o kratkom zapisu iz knjige “Sarajevo Blues” na koji se, po istim on(akv)im sitničarima i bukvalistima, ne bi trebala lijepiti etiketa pjesme, ali koji jest, kao i većina onoga što je Mehmedinović objavio, čista poezija. Citiraću ga ovdje u cjelini:

“Razgovaramo. A, onda negdje blizu pada granata i onaj što je govorio, prekinut usred rečenice, kaže eto, kao da pad granate potvrđuje istinitost njegovog mišljenja. Novinari u svojim tekstovima, nadugo i naširoko, opisuju to eto, ali ga niko ne upotrebljava tako svrhovito kao političari. Argumentirajući svako mišljenje, eto je pretpostavljeno granati, a smrt je tek dekor. Smrt potvrđuje da je istina samo onda kada iz nje kapa krv. Najpolitičnija rečenica koju sam ove godine čuo glasi: Rat u Sarajevu nije strašan zato jer se čuje. Te riječi je izgovorio čovjek ravnodušan, tako da se moglo očekivati da će, ubrzo nakon toga, pobjeći iz grada. Bila bi istinita (ta rečenica) kada bi jedna tragedija svojom težinom mogla pobrisati drugu tragediju; kada bi, dakle, tragedije bile uporedive. Na takvim se rečenicama zasnivaju politički dobici.”

Na Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu granate, srećom, ne padaju već više od petnaest godina, ali je “eto” još ključni i najfrekventniji argument, i u kafansko-uličnim raspravama, i u novinama i na televiziji, i među anonimnim internetskim pljuvačima, i u politici. U ovdašnjem javnom životu koji ionako funkcioniše na principu nastavka (nezavršenog) rata drugim sredstvima, svaki događaj služi ponajprije kao povod da se kaže “eto” i time potvrdi vlastita pozicija. Ništa kao “eto” toliko ne obeshrabruje razmišljanje, raspravu i svaki pokušaj da se stvari istjeraju načistac, jer “eto”, kako kaže Mehmedinović, argumentira svako mišljenje. I priča o hapšenju Jovana Divjaka iskorištena je, nažalost, uglavnom samo da bi svako rekao svoje “eto”. Jedni su, kao i u slučaju Ganića od prije godinu dana, rekli “eto” argumentirajući da fraza “legitimni vojni cilj” čin ubijanja čini bezgrešnim i da se u odbrambenom ratu ne mogu počiniti zločini, drugi su rekli “eto”, tako mu i treba, vrijeme je da se počnu procesuirati i zločini protiv Srba. Najmanje je bilo (ali ih je srećom ipak bilo) trećih, koji su primijetili brutalnu ciničnost činjenice da se hapsi Divjak koji je zapravo zaslužan za to što u Dobrovoljačkoj nije bilo više žrtava, ali i istakli da to ne znači da se u Dobrovoljačkoj ulici nije desio zločin za koji bi neko trebao i odgovarati. Nijedan od tih silnih komentara nikom nije promijenio mišljenje niti im je to i bio cilj; cilj je bio neka vrsta političkog dobitka i da čitalac, nakon što pročita komentar s kojim se slaže, može reći: Eto.

Bolje je čitati poeziju. Pjesma je obično pametnija od onog ko ju je napisao. Veliki pjesnik i prevodilac Milovan Danojlić nije se u balkanskim krvavim godinama, kao i u ovoj trenutnoj “budućnosti nezavršenog rata”, u političkom smislu, blago govoreći, proslavio. Nastupajući prečesto iz one karikaturalne poze emigranta koji zavičaj i domovinu voli više od onih koji tamo žive, onog koji tuđim životima mlati gloginje nekih apstraktnih principa (a što je, usput rečeno, u posljednje vrijeme redovna praksa brojnih bošnjačkih emigranata koji svaki politički pokušaj da u Bosni i Hercegovini dođe do kakve-takve normalizacije stanja proglašavaju veleizdajom), Danojlić, ako stvar pojednostavimo do personifikacije, propagira politiku najbližu onoj Vojislava Koštunice. Ima u njegovoj 2009. godine objavljenoj knjizi “Crno ispod noktiju” pjesama koje mu definitivno ne služe na čast. Ipak, Danojlić je pravi pjesnik, onaj čije se pjesme daju čitati i protivno intenciji s kojom ih je napisao. Ispod naslova “Na slavnoj stazi” Danojlić je ispisao ovakav epigram: ” – Šta treba da nam se desi još?/ Pita se u manastirskoj tami dijak:/ Ponos nam oličava general Ponoš,/ A divjunake general Divjak.” I iz konteksta cijele knjige, i iz konteksta prva dva stiha, jasno je da Danojlić i u naslovu i u “nomen est omen” varijaciji iz finalnog distiha želi biti ironičan. Pjesma je, međutim, tačna tek ako je čitamo bez ironije. Jovan Divjak je od 1992. godine zbilja bio na slavnoj stazi, a ako je među generalima vojski koje su učestvovale u ratnom raspadu Jugoslavije bilo onih usporedivih sa divjunacima, jedan od maksimalno dva-tri bio je Jovan Divjak.

Eto.

Oslobođenje, 14.03.2011.

Peščanik.net, 16.03.2011.