- Peščanik - https://pescanik.net -

Evropa u Srbiji? Ne daj bože!

Radio emisija 23.12.2005, govore: Predrag Koraksić Corax, Jovan Byford, Svetlana Slapšak i Nikola Vitas.

Svetlana Lukić: Maločas ste čuli iz takozvanih vesti, koje bi trebalo da znače da je ova sprdnja od vlade kao rešila da natera Ratka Mladića da se dobrovoljno preda. U poslednje vreme, svaki od predstavnika međunarodne zajednice, kojim god da je povodom u Srbiji, kaže jednu te istu rečenicu – nisu više dovoljne reči, mi očekujemo dela, što u prevodu znači – dosta ste nas lagali, bednici balkanski.

Juče su se svi iz vlasti bacili kao na posao, ministar vojni se sastaje sa nesrećnim Rasimom Ljajićem, koji već postaje otužan u svojoj paćeničkoj ulozi nadasve odgovornog i konstruktivnog predsednika Saveta za saradnju sa Hagom. Njih dvojica će da vide šta nije u redu sa dosijeom Ratka Mladića. Labus i Dinkić su izašli iz svojih ekspertskih uloga kako bi pripomogli rešavanju pitanja ratnog zločinca, iako je ta tema njima lično veoma dosadna i veoma zamorna. Dinkić je sinoć pokazao koliko se raduje što će u budući Savet za nacionalnu bezbednost ili kako se već zove to telo koje pripremaju, uvući i predsednika Tadića i tako ga učiniti odgovornim za posao za koji su pre svega odgovorni on i njegovi koalicioni partneri.

Specijalni tužilac Vukčević je juče rekao da zna ko su Mladićevi jataci i da će ako nastave da štite Mladića svi oni ići u zatvor. Bila bi to lepa slika – zatvor pun generala vojske, generala policije, DB-ovaca, policajaca, zatvor pun ministara, zatvor pun predsednika vlade, pun sveštenika i pun ubica.

U odnosu na ovo, šta je priča o novom poslaničkom klubu u srpskom parlamentu, šta je priča o tome da je suđenje Pahomiju opet odloženo, jer se preosvećeni opet razboleo. Šta je izjava vladike niškog Irineja da čak i ako sud brata Pahomija proglasi krivim, to neće uticati na njegov položaj u crkvi. Pa i ne mora da utiče, ja lično nemam ništa protiv da umesto Tomislava Gačića jedan vladika Srpske pravoslavne crkve sedi u ćeliji, to bi bila simpatična slika.

Priča se da je Koštunica juče predsedavao sednicom vlade, nešto je pominjao povezivanje bezbednosnih struktura, ne znam koga zanima šta taj čovek uopšte i priča. Videla sam samo juče fotografiju, dakle imao je vremena da primi nekog momka koji je naš prvi profesionalni vozač bolida. Koštunica na slici sa zanimanjem razgleda kacigu koju mu je poklonio naš prvi profesionalni vozač bolida. Bilo bi lepo videti kako se sa tom kacigom na glavi šeta po Dorćolu.

To su bile te kao važne vesti, a mi smo u prošlom Peščaniku pominjali jednu od važnih vesti za nas, to što Predrag Koraksić – Corax više ne radi u Vremenu, jer je tamo dobio otkaz. Mi smo ga zamolili za razgovor, on prvo nije pristao, a onda je videvši koliko je ljudi na podforumu Peščanika pitalo šta je sa njim, da li je zaista tačno to da on više ne radi u Vremenu, Corax juče došao kod nas i napravili smo ovaj mali razgovor.

Corax: Kad sam video podforum Peščanika i kad sam video koliko ljudi želi da me čuje, ja stvarno nisam mogao da odolim tom iskušenju, pa sam se pojavio ovde kod vas da kažem nekoliko reči. To neće biti neka duga priča, ali ja ću je početi sa jednim uvodom, jer sam ovu stvar doživeo mnogo ranije. Dakle, 90. kad sam bio urednik karikature u Večernjim novostima, za urednika Novosti je došao Rade Brajević i odmah su počeli moji problemi. Karikature koje sam pravio nisam mogao da objavim u Večernjim novostima, oni su ih redom odbijali. Ja sam onda sišao sprat niže, kod Staše Marinkovića, koji je tada pokrenuo list Borba, koji je bio prvi nezavisni dnevni list kod nas. Tri godine sam vodio interni proces u Večernjim novostima, branili su me neki vrlo poznati advokati. Ja nisam hteo sam da odem, već sam hteo da mi daju otkaz. Po internom pravilniku koji je tada važio nisu mogli da mi daju otkaz, nego su posle tri godine shvatili o čemu se radi i promenili su taj pravilnik i u njega su uneli jednu klauzulu koja glasi da onaj ko ne podržava uređivačku politiku lista može da leti napolje. Tako da sam ja po toj klauzuli izleteo napolje. U to vreme Novostima je glavni urednik bio Šešelj i jedno vreme ja nisam mogao ni u lift da uđem od njegovog stomaka, toliko je cirkulisao, svakog dana je dolazio, izgleda da je on vodio uređivačku politiku lista. Naravno, ja nisam tu mogao da se uklopim, tako da se to tako završilo.

Ovo sam vam ispričao zbog toga što je tada situacija bila veoma jasna, a ovo što se desilo u Vremenu meni nije jasno. Zaista to ne mogu da objasnim. Ja u Vremenu radim od prvog broja, u Vremenu sam se penzionisao i nastavio sam da radim, bio sam član redakcije. Možda sam u Vremenu objavio najbolje karikature u svojoj karijeri. Moj prijatelj je bio Stojan Cerović, koga sada nema, i uz njegovu pomoć često sam pravio karikaturu koja je možda bila u nekoj vezi sa njegovim tekstom, ali ta karikatura je stajala uvek potpuno samostalno i mogla je da se čita nezavisno od njegovog teksta.

Dakle, čitava stvar se desila na sledeći način – mi smo sedeli u restoranu koji je u istoj zgradi gde je i Vreme. Bilo je tu celo društvo iz Vremena, a onda je došao i Žarković. I ne znam tačno kako je to sve počelo, mada sam ja i ranije primetio Žarkovićevu želju da prestanem da radim – nemoj, kaže, da se pojaviš u ovom broju ako nemaš neku dobru ideju, prosto je u poslednjih godinu-dve lako pristajao da ostane bez karikature. Pre dve i po godine imao sam jedan sukob sa njim, ali to je bio sukob finansijske prirode. Pošto ja zaista nisam vodio računa o tome koliko primam i koliko sam plaćen, inače, mogu da vam kažem da su to vrlo bedne pare, ali sam video da sam strašno potcenjen. U jednom trenutku sam slučajno primetio koliko neki tamo početnici primaju, a ja sam bio plaćen tri puta manje. Da nastavim onu priču gde smo stali, u kafani, je li, on je rekao da ja treba da prestanem da radim i da ostanem legenda. To je njegova rečenica, a druga rečenica koja je bila isto vrlo zanimljiva, to je da je karikatura prevaziđena forma. To su dve rečenice, ja sam onda rekao – dobro, Žarkoviću, jel’ ti hoćeš da ja ne radim kod tebe, on kaže – hoću. Evo ti, rekoh, ruka, mi više nismo saradnici. Tako se čitava priča završila. On je ustao od tog stola, uzeo svoju čašu i otišao za drugi sto, a mi smo svi ostali zapanjeni.

Meni je samo žao, vidim na ovom podsajtu da mnogi ljudi neće više da kupuju Vreme. Žao bi mi bilo da zbog mene ljudi ne kupuju Vreme, zaista. Eto, ja ih molim ovom prlikom da nastave da kupuju Vreme, jer tamo ipak ima šta da se pročita, tamo radi Teofil, tamo radi Ljuba Živkov, ima još puno saradnika koji vrede. A zašto nije bilo reakcije, bilo je reakcije, ljudi su me zvali telefonom, slali su mi mail poruke i tako dalje. Mislim, ljudi su reagovali i ljudi su bili zaprepašćeni, ali šta da radim, ne mogu sam ništa da uradim, niti sam ja bilo šta inicirao. Eto, ovo što sam vama rekao to kažem i drugima. Ja sam samo tražio posle dva broja, jer sam video da su oni i dalje držali moje ime u impresumu, insistirao sam, zvao sam Filipa Švarma, on kaže – pa nemoj, pa kako, šta. Ja kažem – slušaj, ja sam se dogovorio sa Žarkovićem da više ne radim za Vreme i molim te izbaci moje ime iz impresuma, i oni su ga tog dana izbacili. Onda kad sam otišao iz Večernjih novosti niko od mojih poznanika i prijatelja apsolutno nije reagovao, svi su ćutali kao zaliveni, oni i dan-danas tamo rade. Ali vidim da su ovde mnogo veće reakcije nego što su ikad bile ranije. To je kao neki napredak.

Svetlana Lukić: Da li mislite da je jedan od razloga Žarkovićevog nezadovoljstva vama i to što ste vi po njegovom mišljenju bili suviše kritični u odnosu na ovu vladu i na Koštunicu i na Tadića?

Corax: U poslednje vreme sam tako dobijao neke primedbe, ne ozbiljne, da mnogo napadam vladu, ali nisam shvatio da je to suviše ozbiljno. Ja ću uvek pronaći neku rupu gde ću da kažem da je car go, mene ne može niko da zaustavi u tom smislu zaista. Prema tome, neka se ljudi koji vole moje karikature ne boje, ja ću naći list, naravno sve je teže, ima sve manje takvih listova. Ako ništa, onda ću na mom sajtu da objavljujem karikature i to će biti poslednja faza. Mene u stvari zanima ta definicija karikature kao prevaziđene forme, kada svi listovi u svetu imaju svog karikaturistu i neguju karikaturu. Postoje listovi za koje ja radim, recimo Kurir Internacional, to je jedan francuski časopis koji je inače u vlasništvu Monda i koji često objavljuje moje i Vlahovićeve karikature, tako da ne mogu da shvatim tu konstataciju da je karikatura prevaziđena forma. To je stvarno potpuno sumanuta ideja. Sada Vreme ima jednog kupca više, pošto sam do sada dolazio u redakciju i uzimao Vreme, a sad moram da ga kupujem. I ja ga kupujem, stvarno.

Svetlana Lukić: Radio ipak ima mana, ne možemo da zaposlimo Coraxa u Peščaniku da crta karikature za nas. U nastavku emisije slušate Jovana Bajforda. Jovan je po profesiji socijalni psiholog, predaje na eniverzitetu u Engleskoj. I on je jedan od onih koji dođu u Srbiju uglavnom za Božić ili za novogodišnje praznike. Jovan je na svu sreću odslužio vojni rok i za njega nema opasnosti da bude uhapšen dok je u poseti kući. Međutim, oni naši emigrante koji nisu služili vojsku mogu biti uhapšeni, jer skupština nije stigla da pre praznika usvoji Zakon o amnestiji. Dakle, Jovan je bezbedno došao u Beograd, uskoro će Helsinški odbor izdati njegovu knjigu o Nikolaju Velimiroviću. Na proleće će Biblioteka XX vek izdati njegovu drugu knjigu koju ja željno očekujem, knjigu o teoriji zavere. Danas ćete u Peščaniku od Jovana čuti jedno malo predavanje o rehabilitaciji.

Jovan Byford: Prošle godine baš u decembru skupština je donela zakon kojim su dali penzije borcima ravnogorskog pokreta, a ove godine vlada je predložila zakon o rehabilitaciji žrtava političkih progona, od aprila 41. pa sve do danas. Zakon te vrste sam po sebi ne mora da bude kontraverzan i problematičan. Takvi zakoni su sasvim normalna pojava u postkomunističkoj tranziciji. Sasvim je u redu da se rehabilituju recimo golootočki zatvorenici i tako dalje. Međutim, kada se kod nas govori o glavnim dostignućima tog zakona, misli se pre svega na rehabilitaciju ljudi koji su bili osuđeni od strane komunističkih vlasti neposredno nakon II svetskog rata. Reč je o ljudima koji su bili žrtve onog što se zvalo revolucionarna pravda, to su ljudi koji su streljani neposredno posle rata. Obično se tu spominje onih 105 intelektualaca koji su streljani u Beogradu 1944. Ono što mi sada imamo je u stvari teza da treba rehabilitovati bilo koga ko je bio žrtva streljanja, bez obzira na to šta su oni radili za vreme rata. Rehabilitacija će se obaviti  samo na osnovu toga da nije bilo relevantnog sudskog postupka pre njihovog streljanja. Time se zapravo  ponavlja greška koju su pravili komunisti posle rata, to jest da nije bilo nikakve gradacije nivoa na kojem su ljudi kolaborirali sa okupatorom. Manje-više svako ko podnese taj zahtev biće rehabilitovan.

Ova rehabilitacija koja se sada sprema, kao i ona prošlogodišnja rehabilitacija četnika dovešće do toga da će biti rehabilitovani svi ljudi koji su bili deo tog kolaboracionističkog aparata. Ovo je nastavak jednog trenda koji je počeo 2000. kada su naročito oni koji pripadaju tom patriotskom krilu novog establišmenta proglasili da je 5. oktobar bio kraj komunizma. Oni su jedva dočekali da to bude momenat kada će oni dobiti priliku da pišu novu istoriju i da podriju komunističku interpretaciju prošlosti i to na jedan vrlo nekritičan način. Zato smo, recimo, tada imali promenu sadržaja udžbenika, promenjena su imena ulica i zapravo sve to ima jednu funkciju, a to je da se potisne čitava antifašistička tradicija. To isto se može videti u načinu na koji je 9. maj bio proslavljen kod nas. Znači, predsednik vlade Vojislav Koštunica je postavio venac na spomeniku koji je podignut pilotima koji su branili Beograd 1941. Znači, on je 9. maja obeležio početak II svetskog rata, a ne njegov kraj. To je značilo da su ljudi koji su oslobodili ovu zemlju od fašizma, a zna se pod kojim znamenjem su se oni borili, bili potpuno zaboravljeni. Koštunica je tom prilikom rekao da se zahvaljuje svima koji su pali za slobodu, nezavisno od toga pod kojim su se znamenjem borili. Znači, opet potpuno izjednačavanje partizana i četnika.

Cela ta revizija prošlosti koja sad biva institucionalizovana kroz zakone potiče još od ranije. Ona datira iz kasnih 80-ih, iako je u Miloševićevom periodu bila ograničena na krugove kao što su crkva, Akademija nauka i razne desničarske političke stranke. Srpska reč, koja je tada bila jedan od vodećih desničarskih časopisa, a koju su uređivali ljudi iz SPO-a, užasno je glorifikovala četnički pokret. U samom tom prepisivanju istorije oni su odmah počeli da rehabilituju i druge, znači ne samo četnike. Oni su recimo objavljivali članke u kojima su veličali Ljotića i Nedića. Kada su se ljotićevci, koji su 40 godina objavljivali u inostranstvu Ljotićeve spise, vratili u Srbiju, osnovali su izdavačku kuću i časopis Nova iskra. Srpska reč je bila ta koja je objavljivala neke njihove članke. Kao što znate, Vuk Drašković je bio na svečanoj akademiji u Leliću kada su vratili Velimirovićeve mošti u Srbiju 1991. On i njegovi istomišljenici su povratak Velimirovića shvatili u tom kontekstu rehabilitacije ljudi koje su komunisti označavali kao zločince. Drašković je tada spominjao da isti tretman koji je tada imao Nikolaj, znači rehabilitacija, on očekuje i za Dučića, ali je spomenuo u istom kontekstu i Dražu Mihajilovića i Milana Nedića. Znači, kad počnu da se rehabilituju jedni onda tu nema kraja, onda se smatra da svi oni koje su komunisti osuđivali zaslužuju da budu rehabilitovani na isti način.

Kad sam pisao tu knjigu o Nikolaju Velimiroviću, posebno mi je bilo interesantno to što sam uočio da se proces rehabilitacije zasniva na nekim vrlo pojednostavljenim predstavama iz prošlosti, koje imaju jednu vrlo jasnu funkciju, a to je da iz kolektivnog sećanja skrajnu kontraverze koje se vezuju za određene ličnosti. Tako smo kod Nikolaja imali da se određeni momenti njegove biografije, a to je da je on mučenik iz Dahaua ili odnedavno da je Nikolaj neko ko je spasavao Jevreje za vreme II svetskog rata, da se ti detalji stalno spominju, a da se ne govori o nekim kontraverznim momentima iz njegovog života. Ista stvar se dešava sada kad se rehabilituju ljudi koji su bili otvoreni kolaboracionisti sa okupatorom, znači Milan Nedić, Dimitrije Ljotić i tako dalje. Pojednostavljeni mit na kome se zasniva ta rehabilitacija je zapravo ideja kojom se oni oslobađaju bilo kakve odgovornosti za ono što su radili za vreme rata. Ideja je da se pokaže da su oni bili deo takozvane štit-kolaboracije, odnosno da je kolaboracija u Srbiji bila jedan patriotski čin koja je imala za svrhu da spase srpski narod od gneva nacista koji su nameravali da unište sve Srbe. Recimo, 1994. je patrijarh Pavle održao pomen Milanu Nediću u kome je rekao su njegovi postupci za vreme rata opravdani, jer je on spasavao srpski narod.

Godinu dana kasnije, znači 1995, Srpska akademija je objavila knjigu Sto najznamenitijih Srba, u koju su uvrstili Milana Nedića. Dejan Medaković, koji je bio urednik te knjige, je objasnio da je Milan Nedić spasao milion Srba od sigurne smrti. Ista interpretacija Nedićeve kolaboracije se može naći i u udžbeniku za IV razred srednje škole iz istorije. Urednik te knjige, Nebojša Jovanović, je u Politici otvoreno rekao da su kolaboracionosti zapravo spasavali biološku supstancu srpskog naroda. Ne znam šta je to, ali po njima su kolaboracionisti to spasavali. E sada, interesantno je da cela ta ideja o kolaboracionistima kao spasiocima srpskog naroda  zapravo potiče upravo iz kolaboracionističke propagande za vreme rata. Naravno, nakon bombardovanja Beograda u aprilu 1941, sama ideja o kolaboraciji nije bila preterano popularna. Oni ljudi koji su bili deo te kolaboracionističke administraciji su na neki način  morali da opravdaju svoje postupke i oni su to naravno činili tako što su rekli da postoji samo jedan način da se Srbi spasu, a to je da sarađuju i da kolaboriraju. Za njih je to bio način da se opravdaju pred narodom, ali i pred sobom, zbog čega su se oni stavili u službu nacističkom okupatoru. I danas se takve stvari, dakle njihova objašnjenja uzimaju zdravo za gotovo. Potpuno nekritički se njihovo samoopravdavanje prihvata kao nešto potpuno legitimno i nešto što ne zahteva nikakvu dalju kritičku obradu.

Na primer, u slučaju Vladimira Velmar – Jankovića, ako se pogleda ono što je mitski deo njegove rehabilitace, ljudi bi pomislili da je on bio, eto, jedan predratni intelektualac koji je igrom slučaja u vreme okupacije odlučio da se žrtvuje za svoju zemlju i da se zato  priključio Nedićevoj administraciji. Istina je znatno drugačija. Recimo, Velmar – Janković je pre rata bio pripadnik organizacije koja se zvala Jugoslovenska akcija. Ta organizacija je bila otvoreno fašistička organizacija. Oni su svoj program definisali kao nacionalno-socijalistički, a 30-ih godina se znalo šta to znači. Oni su krajem 1934. pregovarali sa Ljotićevom grupom o formiranju Zbora.

Većina tih ljudi koji su 1941. postali deo tog kolaboracionističkog aparata, nisu pali s neba u taj aparat, nego su se oni svi znali od pre rata, oni su svi bili deo tog fašističkog kružooka. E, sada, da li je spasavanje srpskog naroda bio njihov glavni motiv ili su oni zapravo nemačku okupaciju videli kao svoju šansu. Oni su bili užasno nepopularni u Srbiji  pre rata i nemačku okupaciju su videli kao priliku da Srbiju izgrade na način na koji su oni smatrali da je bio adekvatan. A kad je reč o spasavanju srpskog naroda, činjenica je, kad je Nedić pregovarao sa Nemcima o formiranju svoje vlade, da je on zahtevao ne da se ukine ona kvota streljanja sto za jednog, nego da kolaboracionistička vlast ima pravo veta na to ko će biti streljan. Znači, nije streljano ništa manje ljudi nego što bi inače bilo streljano, samo su oni koji su bili streljani bili oni za koje je kolaboracionistička vlast smatrala da nisu nevini. Tu su između ostalog bili Jevreji. Tokom te krvave jeseni 1941. gotovo svi Jevreji muškarci su bili streljani u okviru represalija – sto za jednog.

Nisam sklon da mislim da su oni namerno podmetali Jevreje, ali to je jednostavno bila konsekvenca čitave te kolaboracionističke dinamike. Znači, oni su spasavali, kako se to danas kaže, biološku supstancu srpskog naroda. Dakle, oni su smatrali da postoje neki Srbi koje treba spasiti, oni su njih i spasavali, ali umesto njih su streljani neki drugi, koji ili nisu bili Srbi ili su bili Srbi koji nisu zasluživali da prežive. Zna se da kada je bilo streljanje u Kragujevcu da se tamo našlo nekoliko Ljotićevih ljudi iz Zbora, koji su se pogodili sa Nemcima da mogu da prođu kroz sve te ljude koji su bili spremani za streljanje i da vide da li tamo ima nevinih ljudi. I sada, kada čitate memoare Ljotićevih saradnika koje su pisali posle rata, njihova konstatacija je da su oni u Kragujevcu spasili 2000 ljudi. Broj ljudi koji je streljan u Kragujevcu je isti kao što bi bio da se oni tamo nikada nisu našli. Ljotićevci su jednostavno spasili 2000 ljudi za koje su oni verovali da su patriote, da su nevini i tako dalje, ali umesto njih su streljani drugi za koje su oni smatrali da ne zavređuju da budu spaseni. I zato mislim da kada se govori o spasavanju biološke supstance, treba se zapitati šta je to i ko odlučuje šta je biološka supstanca srpskog naroda koju treba spasiti. Kada su kolaboracionisti odlučivali o toj biološkoj supstanci, oni su o njoj odlučivali u skladu sa svojom ideologijom, koja još od 30-ih godina eksplicitno fašistička.

Pre nekoliko godina, bilo je to baš onog leta kad je RTS prikazao dokumentarac BBC-ja o Srebrenici, Krik iz groba, pa kada je počela priča o Srebrenici, u Utisaku nedelje glavna tema je opet bila rehabilitacija, odnosno zločini komunista posle II svetskog rata. Način na koji je ta tema predstavljena je – Srbija treba da se suoči sa zločinima, ali ne možemo da se suočavamo sa zločinima iz 90-ih dok se nismo suočili sa zločinima iz 45. i zato hajde da sve radimo po redu. To valjda znači da ćemo sledećih 40 godina pričati o zločinima posle II svetskog rata, a onda ćemo, tek kad to završimo, preći na Srebrenicu. Znači, imate najpre jedan pokušaj da se pažnja skrene sa mnogo skorijih zločina, a onda imate i jednu drugu tezu kojoj su skloni ovi konzervativni  istoričari i crkvena štampa, a to je da se zločini u Bosni interpretiraju kao kontinuitet komunističkih zločina.

U principu se ljudi nikad ne sećaju prošlosti bez razloga.Uvek kada se određena sećanja kreiraju i potenciraju, to uvek ima neki razlog koji je vezan za savremeni momenat, u ovom slučaju to je negiranje i potiskivanje zločina iz zadnje decenije. Mislim da postoji još jedan momenat, koji se najbolje vidi u nekim medijima kada oni govore o rehabilitaciji žrtava komunističkih streljanja posle rata. U tim medijima se govori da su deca ljudi koji su obavljali streljanja sada najveći borci za ljudska prava. Znači, komunistički dželati su sada dobili svoju novu formu, a to su borci za ljudska prava. Časopis Dveri je objavio ove godine jedno specijalno izdanje posvećeno komunističkim zločinima. Oni su citirali neki intervju Matije Bećkovića iz prošle godine u kome on kaže da je Srbija imala zvezdu petokraku, a sada neki žele tu zvezdu petokraku da zamene sa 12 žutih zvezda Evropske unije, kao da je to de facto jedna te ista stvar. Znači, opet se nešto strano nameće Srbiji. Zapravo se komunizam i proevropski stav smatraju dvema podjednako zlim tendencijama, a to je ono što je predstavljalo temelje fašističke ideologije iz 30-ih, jer oni su isto to govorili. I Ljotić i Velmar – Janković i ostali su 30-ih godina govorili da Srbiji nema spasa ni od gledanja ka Moskvi, ni od gledanja ka Evropi, nego Srbija mora da nađe neki svoj treći put. Ako i danas imamo tu istu temu u tom konzervativnom diskursu, onda i nije čudo da su njima ljudi kao što su Nedić, Ljotić i Velmar – Janković mnogo bliskiji nego što bi to trebalo da budu.

Što se tiče današnjih desničarskih organizacija, tu je uvek postojala podela između ljudi koji sebe smatraju tom nekom sada već legitimnom hrišćanskom desnicom. Tu mislim pre svega na organizaciju Dveri srpske, koju Srpska pravoslavna crkva uopšte više ne smatra ekstremnom ni na koji način. Oni reklamiraju njihove tribine, oni o časopisu Dveri govore kao o najvećem teološkom časopisu koji se izdaje u Srbiji danas i tako dalje. Dakle, između organizacija kao što su Dveri i nacionalista čiji su ideološki koreni više u nacističkoj ideologiji nego u bilo kakvoj hrišćanskoj misli, uvek je postojala razlika. Vi na sajtu Nacionalnog stroja nećete naći dela Nikolaja Velimirovića, nego ćete naći samo nacističke knjige. Međutim, uvek postoje neke organizacije koje zamagljuju te granice koje postoje između hrišćanske desnice i nacista. Organizacija Obraz je moža najbolji primer za tako nešto, iz prostog razloga što, kako se crkva polako distancirala od Obraza u zadnjih tri-četiri godine, tako su oni postajali bliži ovim neonacističkim grupama.

U vreme kad je bio napad na gej paradu 2001, Obraz je negirao da su njihovi članovi u tome učestvovali. Oni su govorili – ne, to nismo bili mi, tu su bili neonacisti i svoj legitimitet su  gradili na tom distanciranju od neonacista. Međutim, toga sada više nema. Pre neku nedelju na Slobodnoj Evropi je Mladen Obradović iz Obraza govorio o šamaranju ljudi na tribini u Novom Sadu kao o nečemu što je potpuno legitimno. U svim slučajevima oni imaju zajedničkog neprijatelja, a to je liberalno javno mnjenje, to su intelekualci koji su proevropski nastrojeni i kad je reč o akcijama protiv njihovog zajedničkog neprijatelja oni će vrlo lako naći zajednički jezik. I to je nešto što je uvek  postojalo kod nas. Čak je i patrijarh Varnava 1937. govorio o Hitleru, iako se oni ideološki sigurno ne bi složili, ali on je govorio o Hitleru kao o nekom ko će Evropu spasiti od pošasti komunizma. Zajednički neprijatelj je uvek užasno jak faktor koji umanuje sve razlike koje postoje između njih i to se i sada dešava.

Neonacista je u Srbiji proporcionalno jako malo, ali ako nove generacije rastu na toj ideji antikomunizma, ako im se stalno govori da su ljudi koji su proevropski nastrojeni naslednici komunista, da su oni loši ljudi, pa neki od tih mladih ljudi će iste te ideje naći i kod neonacista i neće uvideti tu razliku. Što se tiče ove ideje da se zabrane te organizacija i ove policijske akcije u Novom Sadu protiv Nacionalnog stroja, interesantno mi je da se to desilo u Novom Sadu. Ja nisam siguran da bi se isto to se desilo da je neko nekog šamarao u Nišu, Kraljevu ili Valjevu. Mislim da je to imalo veze sa internacionalizacijom vojvođanskog problema. Šamaranja je bilo i ranije i niko ništa a propo toga nije uradio. I sad evo, kreće se sa zabranjivanjem tih organizacija, što opet mislim da je prilično loša strategija iz prostog razloga što ništa nije lakše nego osnovati nov pokret. Mnogo je bolji postupak da se zabrani širenje određenih ideja i onda je svejedno ko to radi. Zakonske regulative za to već postoje, znači već je zabranjeno širenjo rasne, nacionalne i druge netrpeljivosti. Meta treba da budu ideje, a ne nekakve organizacije, jer organizacije uvek može neko drugi da stvori. Uopšte nije nemoguće da će dosta tih momaka iz Obraza, ako ih zabrane, preći u organizacije kao što su Dveri, jer tamo ih niko neće dirati.

Činjenica je da je Koštunica pisao za Obraz 1996. Tamo je objavio jedan članak i to je samo po sebi interesantno, jer u demokratskim zemljama ljudi bi bili odgovorni za bliskost sa ljudima koji se smatraju radikalnim. Međutim, ovde kod nas to može da prođe, a da recimo Koštunica nikad ne mora da objasni zašto je on napisao taj članak. I zato mi samo možemo da nagađamo kako je došlo do toga da on 96. objavi taj članak. Da li je Koštunicu 96. tadašnji urednik Obraza, Nebojša Krstić, zamolio da napiše članak, da li je Vojislav Koštunica u tom trenutku smatrao da je Nebojša Krstić jedan patriota za čiji časopis on treba da piše, ako jeste, da li je on bio svestan da je taj isti Nebojša Krsitć, te iste godine, reagujući na jedan članak o Nikolaju Velimiroviću, koji je objavljen u Jevrejskom pregledu, napisao da su Jevreji u Srbiji deo jevrejske zavere i nazvao ih cionistima koji rade na podrivanju srpskog nacionalnog bića.

Da li je za Koštunicu ta činjenica uopšte bila nešto što je važno ne znamo, jer niko od njega nije tražio da se on od toga ogradi i da objasni kako je do toga došlo ili kako je došlo do toga da se on nalazi u uređivačkom odboru Hrišćanske misli. Ne ide on tamo svake nedelje, ali on je kad-tad morao da se prihvati tog posla i nije mu smetalo da sedi u istoj sobi sa Žarkom Gavrilovićem. Drugo je pitanje zašto je Žarko Gavrilović uopšte tamo, ako se crkva od njega ograđivala hiljadu puta. Ako političari nisu odgovorni za susrete sa ljudima sa kojima kontaktiraju, onda zašto se čuditi ako oni sede u istoj sobi sa Pahomijem i s njim diskutuju o Kosovu.

Što se evropskih integracija tiče, sada je u Srbiji zaista teško čuti bilo koga ko će reći da evropske integracije nisu dobre. Ali upravo to: mi to moramo, mi moramo, mi moramo je problematično. Sećam se da je upravo u vreme bombardovanja u Pravoslavlju izašao jedan članak koji je napisao Ratibor Đurđević. To je članak u kome nema otvoreno antisemitskih ideja, on tu kaže da je Evropa izvor užasnog zla. Naslov tog članka, zbog koga mislim da je Pravoslavlje i pristalo da ga objavi jeste – Srbi u Evropi da, Evropa u Srbiji ne daj Bože. Mislim da je to postala osnovna ideja patriotskog krila savremenog establišmenta u Srbiji. Znači, Srbija će da bude u Evropi, iskoristiće sve ekonomske pogodnosti kad tamo uđe, ali naše duhovno biće moramo da branimo do poslednje kapi krvi od tih evropskih ideja koje oni nama žele da nametnu.

Baš sam nedavno video na sajtu da su Ministarstvo prosvete Srbije i Srpska pravoslavna crkva napravili Kancelariju za veronauku i tamo je objavljen jedan članak za koji ne znam kako se uklapa u nastavni program veronauke u školama u Srbiji. Autor teksta je Mateja Arsenijević, koji je poznat po tome što je bio jedan od učesnika onog simpozijuma, čiji su referati objavljeni u knjizi Jagnje Božije i zvijer iz bezdana, koji je predstavljao teološko legitimisanje rata u Bosni. Članak koji je objavljen na sajtu se zove Američki mir i bitka za pravoslavlje, on počinje jednim citatom nekog verskog obreda u kome se kaže da kada se čovek odriče đavola, on se licem okrene prema zapadu i pljune tri puta, a kada je za Hrista onda se okrene ka istoku. I sada će, znači, deca čitati te članke u kojima se kontinuirano plasira ideja da je zapad izvor zla, uprkos tome što se stalno govori o tome da je Srbiji budućnost u Evropi i da je Srbija oduvek bila Evropa.

Bilo mi je vrlo interesantno i kada je DSS organizovao neku svoju manifestaciju na Trgu Nikole Pašića i onda se pojavio Koštunica i stajao je ispod onog natpisa, putokaza, na kome je pisalo – do Rima toliko kilometara, do Londona toliko kilometara. Kad sam video tu fotografiju, nije mi bilo jasno da li je to Koštunici premalo ili premnogo kilometara, da li je on mislio – hvala Bogu, ipak su oni toliko daleko. Jednostavno nemam utisak da je ta ideja o evropskim integracijama kod nas iskrena. Meni lično jako smeta kada se oni predstavljaju kao oni koji će Srbiju uvesti u Evropu, jer to rade tako neiskreno. Taj odnos prema zapadu se vidi iz odnosa prema Haškom tribunalu. Kada oni pošalju Mladićev dosije u kojem fali 8 strana, to me užasno podseća na način na koji se Milošević ophodio prema međunarodnoj zajednici.

Sećam se kad sam bio u Beogradu u oktobru 98, kada je bila ona prva pretnja da će biti bombardovanje, onda je Milošević rekao – povući ću se. I onda se to njegovo povlačenje sastojalo od toga da krene tenk, onda neka baba sedne na stolicu ispred tenka, a oni kažu – a, pa ne možemo mi preko babe, ne možemo ništa da uradimo. Onda idu džipovi, onda jednom džipu pukne guma itd. To je otvoreno i svesno zezanje međunarodne zajednice u smislu kao ha-ha, sad ćemo mi njih da nadmudrimo. Kao da prepričavamo narodne bajke, kao da je to Sveti Sava i đavo,  pa ćemo mi nadmudriti onog koji je od nas jači. Te gluposti samo ukazuju na to da se oni poigravaju sa vrlo ozbiljnim stvarima i da je ta njihova averzija prema evropskim vrednostima jača od nekog pragmatizma. Na kraju će im ipak biti slađe da naprave neku glupost, pa da se onda među sobom smeju i dive svojoj hrabrosti i uživajui u tome što su, ne znam, zeznuli Karlu del Ponte. Biće im slađe to da urade nego da sagledaju koje su posledice svega toga.

Svetlana Lukić: U prvom delu emisije slušali ste Jovana Bajforda, koji vam je citirao naslov jednog teksta iz Pravoslavlja, Srbi u Evropi da, Evropa u Srbiji, ne daj Bože. Moderna varijanta ovog stava je da češki predsednik Vaclav Klaus pre neki dan izjavljuje da će se Češka istopiti u Evropskoj uniji kao kocka šećera u šoljici kafe. Njegov portparol je otišao korak dalje, na kapiji svog imanja stavio je tablu sa natpisom – ovde prestaje Evropska unija.

Iz Slovenije nam je ovih dana došla Svetlana Slapšak. Svetlana takođe predaje na univerzitetu, profesor je antropologije i evo razgovora koji smo obavili sa njom pre nego što se vratila u Ljubljanu, odnosno u Evropsku uniju.

Svetlana Lukić: Razgovor uvek počinjemo sa Slovenijom.

Slovenija je naša budućnost, pa nas zanima kako sada izgleda?

Svetlana Slapšak: Loše izgleda, za godinu dana desnica je jasno pokazala šta namerava da uradi i sa politikom i sa Slovenijom i rezultati su već dosta loši. Dakle, došlo je do zamene rukovodilaca svih institucija, gde god se našao neko ko nije zadovoljavao kriterijume prethodne pokornosti partijama koje su sada na vlasti. Tako da je došlo do ogromne, masovne čistke. koja se u maloj zemlji jako dobro primećuje, i to je vrlo neprijatno. Drugo, došlo je do revizije istorije, pojavila se nekakva banda mlađih ljudi ujedinjena sa nešto starijima, koji bi hteli da revidiraju istoriju II svetskog rata, ali tako radikalno da je to jednostavno nedopustivo. I na svu sreću, na tom planu ima veoma mnogo istoričara, koji jednostavno neće to da kupe i postoji, ako hoćete, antifašistička tradicija u Sloveniji koja je veoma moćna i koja neće tek tako lako odstupiti.

A sa druge strane je sproveden čitav niz mera koje ugrožavaju socijalni opstanak i to je najneprijatnije od svega. Sad se pripremaju reforme koje će tu stvar još produbiti, recimo priprema se reforma o jedinstvenoj poreskoj osnovi, koja znači da će bogataši još više dobijati, a siromašnima će i dalje biti oduzimano. Dostignuća formiranja socijalne države, koja su bila veoma teško izvedena, premda je reč o maloj državi koja ima sve uslove za to, sada se ruše najvećom mogućom brzinom i nekakav san, ako hoćete, o maloj državi sa dobrom socijalnom sigurnošću sada konačno otpada. U Sloveniji su 26. novembra bile do sada najveće demonstracije u istoriji zemlje, to su organizovale radničke, studentske i mnoge druge organizacije. Došli su predstavnici sindikata iz Austrije i Italije.

Bez obzira na zavejane puteve i padanje snega, u Ljubljani se okupilo više od 50 000 ljudi koji su dosta jasno rekli šta misle o novoj vlasti. Tu se pojavio onaj pomalo smešan stereotip o Slovencima alpinistima i sportistima. Da, oni su došli po najgorem snegu iz svih krajeva Slovenije. Predsednik vlade Janša je sebi dozvolio luksuz da narednog dana kaže kako su demonstracije bile besmislene i kako bi bilo bolje za njih da su se okupili po lepom vremenu. Mladina je naravno odmah objavila uporedne fotografije, jedne od 21. novembra 1988. kad je impresivan broj Slovenaca stajao na snegu i demonstrirao za Janšu i druge od 26. novembra 2005. kada je 50 000 Slovenaca i drugih demonstriralo protiv mera vlade, načijem čelu je taj isti Janša. Bilo je zanimljivo gledati te demonstracije, jer su po tom strašnom snegu gacali ljudi sa jugoslovenskim zastavama, sa Titovim slikama, sa različitim parolama koje pokazuju, prvo, da u Sloveniji nikad nije došlo do radikalne lustracije nekih stvari, nije bilo potrebno zbog jake crvene, partizanske tradicije. Sa druge strane, tu postoji neka vrsta nostalgije koja je uslovljena pre svega time da Slovenci nisu učestvovali u klanjima jugoslovenskog rata. Odsustvo krivice im dozvoljava da su, što bi se reklo, široki u svojim utopijskim usmerenjima.

Revizija istorije je krajnje nezgodna u Sloveniji, jer za razliku od Hrvatske i Srbije, partizanski pokret nikada nije bio demoliran do kraja, naprotiv, antifašistički folklor se sačuvao između ostalog i zbog toga što je zapadni deo Slovenije bio pod fašizmom nekih 20 godina duže nego ostali. Od 1920. pa nadalje, taj deo zemlje je bio pod fašizmom. Dakle, oni su veoma, veoma osetljivi na tu stvar. Revizija je išla u tome smislu da se postrevolucionarno nasilje i nepravda izjednaće sa nasiljem i nepravdama za vreme II svetskog rata, što je praktično nemoguće. To je, ako hoćete, na malo širem nivou mešanje kostiju, o kome je Tuđman govorio. I kada pogledate kako su recimo u Hrvatskoj reagovali na emisiju Latinica, gde je državna televizija pripremila priloge koji su bili veoma kritički prema Tuđmanu, onda postaje jasno da je u tom smislu Slovenija bila neko malo mirno pristanište, gde se nisu rušili spomenici, gde se nije izopačivala uloga fašizma ili partizanskoga pokreta. Međutim, sada je to dosta izraženo.

Sasvim je jasno da nova vlast mnogo više podilazi crkvi koja se, na žalost, sve više i više iskazuje kao pohlepna organizacija. Zašto bi crkva imala interes za slovenačke šume kojima ne može da gospodari i ne može da sprovodi ekološku politiku. Kritike vernika idu u tom pravcu i crkva bi se jednostavno morala zabrinuti oko ideje pohlepnosti koju širi oko sebe. Crkva se u dva ili tri trenutka uključila direktno u političku propagandu i to je bilo vrlo neprijatno, međutim, mislim da je još nezgodnije to što se crkva počinje prikazivati kao civilno društvo. Ta krađa termina, krađa maske ako hoćete, je dosta izrazita u Sloveniji. Odjednom se pojavljuju nekakve sile koje čovek stvarno nikada ne bi stavio u civilno društvo, bar ne slovenačko, tradicionalno civilno društvo iz 80-ih, koga se mnogi od nas još uvek jasno sećaju.

Pojavila se jedna mlađa generacija ekonomista između 35 i 40 godina koji su veoma oštri, a veoma neobrazovani kada su u pitanju stvari van ekonomije i koji propovedaju apsolutno najcrnji neoliberalizam, kakav zaista čak ni u zapadnoj Evropi ne prolazi tako lako. I taj neoliberalizam postaje osnova jedne vlasti koja bi, sa druge strane, htela da kontroliše ideološki diskurs, institucije, pa i kulturu. Tako da je to jedna krajnje neobična mešavina voluntarizma u ekonomiji i stroge kontrole u ostalim oblastima. To veoma mnogo podseća na Berluskonijev model. Naravno, taj model omogućava korupciju, nejasne kriterijume u javnome govoru, jer je jedan deo medija kontrolisan, a drugi osiromašen i nema mogućnosti da se pojave novi mediji. sem turbo medija, tabloida i tome slično, koji su preplavili Sloveniju. Tako da su trenutno na delu vulgarizaciija, trivijalizacija i primitivizacija celokupnog društvenog osećanja.

Hrvatska situacija je naravno veoma komplikovana, jasno vidite da deo politike pokušava da stvar usmeri prema evropskim merilima i jasno vidite da  nezadovoljno stanovništvo dobrim delom još uvek upada u stare populističke zamke. Sa druge strane na hrvatskoj sceni postoji dosta jasna opozicija, postoje ljudi koji se usuđuju da se tome usprotive, tako da nije ni tako tragično kao što bi čovek očekivao, premda je rezultat glasanja u Latinici bio zastrašujući. Sanader, koji je nekakva meka varijanta HDZ-a, je dobio katastrofalno mali broj glasova od gledalaca ove emisije koji su se opredeljivali između njega i Tuđmana. Tuđman je još uvek glavna zvezda i to je povezano sa očajanjem, sirotinjom, izgubljenošću, nedostatkom obrazovanja, nedostatkom medijskoga prostora i svim tim što uslovljava, ako hoćete, populističke žrtve svuda na svetu, pa i u Hrvatskoj i u Sloveniji, pa i u Srbiji. Ja mislim da Srbija strašno kasni, što je možda dobro za državljane, da većina stanovništva uopšte ne shvata šta dolazi, kako će se razvijati stvari na tom putu prema kapitalizmu, koji bi se možda mogao ukrotiti nekim socijalnim merama.U tom usporenom hodu prema kapitalizmu, ponašanje politike je još uvek užasno populističko i to je u Srbiji velika opasnost.

U Srbiji imate imate krug intelektualaca koji imaju iste položaje, istu vlast i istu prisutnost u medijima. To su ljudi koji su od 1985. pa na dalje trovali javni prostor. Ne mogu da govorim o lustraciji, taj termin ne volim i ne volim tu ideju, ne mogu da govorim ni o nekakvom osuđivanju. Međutim, ako izvestan deo snaga posle 2000. nije bio spreman da nastavi sa onim što je radio 10 godina, onda podjednako krivim i njih, kao što krivim i ove okorele nacionaliste koji se nikad ni za zeru nisu promenili, koji nikad nisu zaćutali. Neko je morao da im kaže – sada ćutite, bar neko vreme. Niko im to nije rekao, oni su adaptirani i adoptirani istoga trenutka kad su se stvari promenile, kao svi smo plemeniti, kao sve je široko, svi cvetovi cvetaju, ali se onda desilo to da je korov jednostavno zavladao u celom vrtu i da više ništa ne raste. Ne možete nikoga sprečiti da dalje piše, ali može postojati neki konsenzus, neka politika da se uskrati objavljivanje čudovištima. Jel’ se to desilo – nije se desilo, zašto – zato što su oni koji su deset godina radili protiv Miloševića, patili se, trpeli i sve ostalo posle 2000. rekli – e, pa sad je vreme da nam neko plati. To se ne radi, žao mi je, nikome se nikada ne plaća, to je profesija koja traje celoga života ili ne traje, bez ikakvih nadoknada i bez ikakvih mogućnosti da se nešto dobije.

Na osnovu tog, ako hoćete, osnovnoga greha palo je i sve ostalo. Tako da imamo ista čudovišta koja isto govore već dobrih 20 godina i veoma se lepo provode. Sad odjednom imate intervju Dobrice Ćosića u slovenačkim medijima, pa kao divljenje, pa kao izjednačavanje Dobrice Ćosića sa nečim što se utopijski naziva srpskim intelektualacem. Stvarno bih jako volela da vidim kakva je to kombinacija. I to ide dalje, laži se nastavljaju, manipulacije se nastavljaju, Ćosić će naravno u svakom sistemu promeniti kožuh i prikazati se drugačije. Tako da je, nažalost, samokontrola kulture tu potpuno propala. Kako možete trpeti popularnoga pisca, koji se za vreme rata vozio po frontu, dakako, gde će drugde, i da bi nešto zaradio pisao je članke u Politici. U jednom od njih piše kako je u svoj džip primio ženu sa detetom, kao eto, nije znao da li je naša ili nije. I u toj strašnoj neizvesnosti popularni pisac kaže – gledajući njen potiljak shvatio sam koliko mrzi rat. Dajmo, da ipak to nije malo suviše.

Ugledni novinar koji je služio svakom, ali svakom režimu koji mu je zakucao na vrata ili nije, išao je da se ponudi, sad će objavljivati knjigu o tim strašnim ženama koje uništavaju Srblje. U tome blatu živeti je zapravo strašno mučno, i ako imate nekoliko ostrvaca u tome blatu onda bi trebalo da se oko tih ostrvaca organizuju veoma jake kulturne snage, koje će dići visoke zidove i bodljikave žice i braniti bar to što je ostalo. U prethodnoj Jugoslaviji režim je bio neuporedivo mekši od svih ostalih socijalističkih, komunističkih režima. On je zaista bio veoma blizak onome što je neki evropski model, međutim imao je svoju slabu tačku. I olabavljivanje i udarci režima su bili arbitrarni, nisu se mogli predvideti, nisu bili logični. I u toj alogičnosti, toj arbitrarnosti je ležala prilično velika opasnost i to se onda nastavljalo i u režimu Slobodana Miloševića. Imate potpune paradokse da su mediji bili koliko toliko pušteni na miru, ali se povremeno ubijao poneki novinar. To je ta krajnja arbitrarnost i to se sad nastavlja u punoj meri. I ako nemate nezavisne figure i takve medije, takva ostrva, onda je teško bilo šta postići, jer koga ćete slušati. Stalno govorim da je nezavistan medij onaj koga država debelo plaća da bi bio kritičan u odnosu na državu. To država do danas nije razumela. Sa druge strane, moram priznati da u Srbiji još uvek postoji sklonost prema plaćanju kulture. Ali, utoliko će biti bolniji razvodi, utoliko bolnija rana kada to dođe na dnevni red.

Većina ljudi u tom kulturnom polju jednostavno ne razume šta se događa i umesto da na vreme napravi svoje tvrđave, svoje manastire, svoja stecišta gde će moći da se razvija kritička misao, oni ništa na tome ne čine, nego plivaju u opštem populističkom blatu bez većih problema. E, pa to će skupo platiti, šta drugo da se kaže, kada se probude bez penzija, bez zdravstvene zaštite, bez ikakve pomoći od države. Zašto bi se država brinula za filmove, knjige, publikacije, slike i pozorišta, zašto? To nije njen posao, vrlo malo država u Evropi to radi i to radi temeljito zahvaljujući količini novca koji ima, ali u principu su to stvari koje u tom ranom, mladom kapitalizmu koji se ovde pravi dolaze zadnje na spisak.

Svetlana Lukić: Postalo je veoma teško motivisati nekog da javno nešto kaže. Nedavno je Corax dobio otkaz, Corax nije bilo ko, međutim reakcija skoro da nema, kao da postoji neka zavera ćutanja.

Svetlana Slapšak: To je ta ako hoćete bezobzirnost koja je jako karakteristična za zapadni svet. Znate onaj motiv iz književnosti XIX veka, pročitajte biografije slavnih ljudi – umro u siromaštvu i zaboravljen. Izvinite, ko nije umro u siromaštvu i bio zaboravljen, s tim što u XX veku imate i onaj  dodatak – stradao u konc logoru. Ali da, zavera ćutanja je nešto što je ne samo kompatibilno nego upisano u kapitalističko ponašanje, kapitalističku antropologiju, to je deo sistema. Naravno da se nećete brinuti za nekoga ko je otpušten, ako niste slučajno vi tada otpušteni. Taj neki prostor solidarnosti mora da se napravi, on ne postoji. E, ako se ne napravi krivi su oni koji nisu u stanju da ga naprave. Problem je drugi, gde ćete danas u Srbiji objaviti jednu takvu stvar, gde će se oko nje razviti pametna diskusija. Možda bi peticija opet u ovoj situaciji bila efikasna kao što je bila u 80-im godinama, ali ko će je objaviti, ko će obratiti pažnju. Doduše, možda će danas ljudi lakše dati potpis nego što su nekada davali, jer ih to mnogo ne obavezuje, tako da možda treba prosto oživeti neke stare oblike otpora koji su zaboravljeni, koji bi mogli da nađu novu funkcionalnost.

U Sloveniji je pre ovih velikih demonstracija otpušten Zoran Janković, direktor Merkatora, najmoćnije trgovačke organizacije u celoj Sloveniji. Ne da bi čovek naročito plakao nad tim što je on otišao, jer je sasvim sigurno lepo obezbeđen i naći će on već nešto, međutim, on je otpušten u trenutku kad je njegova velika korporacija bila na vrhuncu uspeha. Zašto je otpušten – zato što novoj vlasti ne odgovaraju, ne ni politička orijentacija, jer je čovek izvan partija, nego njegove političke preferencije u prošlosti. On je proglašen politički nepodobnim i zato je skinut, to je vrhunac ako hoćete nekapitalističkog, starog, režimskog razmišljanja. I sve najgore što je postojalo u starom režimu vrlo lepo živi u ovom novom, takozvanom tranzicionom periodu. Sada se ta mreža koristi dok se ne dođe do nekakvih novih pravila. A dotle će, ja se bojim, proteći još mnogo vremena.

Svetlana Lukić: Vi ste učestvovali na okruglom stolu o suđenju Slobodanu Miloševiću. Tamo su se okupili isti ljudi koji se već godinama okupljaju.

Svetlana Slapšak: Čujte, bila je nedelja i bilo je preko sto ljudi.

Svetlana Lukić: Ali to je sve.

Svetlana Slapšak: Da, ali to je strašno mnogo. Ja sam bila impresionirana, prvo mnogo publike u nedelju, drugo, na mestu koje je reprezentativno i treće, bilo je prisutno i u medijima, to je za mene bilo veliko iznenađenje. Ostalo je još mnogo pitanja i ja mislim da je dobra ideja da se to nastavi, jer to zaista otvara ključna pitanja u ovoj državi. Ne toliko šta će se sa Miloševićem desiti, to je manje-više nevažno, mene uopšte ne zanima šta će se desiti posle trenutka kad je legitimno stavljen pred sud, mogu i da ga oslobode. Zanima me to kako se to prima ovde. Suđenje je dosadno i dugotrajno. To nije stvar koja bi bila medijski privlačna, ali izveštaji sa suđenja Miloševiću morali bi biti na državnoj televiziji u najboljim terminima. To bi bio jedini način da ljudi konačno počnu da misle o tome. Mogu da isključe televizor, ali neki će to gledati i to je recept koji je funkcionisao u Južnoj Africi, ne vidim zašto ne bi funkcionisao u Srbiji.

Vi nemate nijednog dobrog pisca, spisateljice, koji bi sedeo u Hagu i pisao knjigu o tom suđenju, pisac koga bi država plaćala da piše o suđenju Miloševiću. Država plaća rođake da putuju u Hag, njegova partija plaća već šta plaća, pogledajte na Internetu koje se pare traže i sakupljaju za to, ali istovremeno država ne brine bar toliko da ima stalnog izveštača, koji bi svakog dana u novinama nešto napisao i da ima pisca koji bi pisao o tome. Izbor pisca bi naravno u Srbiji bio vašar za sebe, ali dobro, kako god. Na Nirnberškom procesu ste imali nekoliko pisaca koji su to radili, jedan od tih pisaca bila je Rebeka Vest. I ta informaciona mreža koja bi obuhvatila nekoga u Hagu, novinare koji pišu o tome i kompulzivne emisije koje idu na državnoj televiziji, toga jednostavno nema. Kako onda očekujete drugu recepciju sem tabloidsku. Srbija plovi po jako sporoj vodi prema Evropskoj zajednici, Evropska zajednica to tako planira – Srbija mora da uđe u Evropsku zajednicu jer je strateški važna, pa će je pustiti trećom brzinom, polako, polako da se dokotrlja do Evropske zajednice. Međutim, pogledajte nesrećnu Rumuniju koja je sada povrh svega dobila još i američke baze, američko oružje i verovatno tajne konc logore koji su preseljeni u Rumuniju, na sigurna mesta. To je potpuno tragično, tamo je nezapamćena beda. I na kraju pogledajte Bosnu. Bosna bi morala biti prva u Evropskoj zajednici, a ona je još uvek nesrećni protektorat gde su eksperimentisali sa svim najglupljim merama kojih je Evropa mogla da se seti. Zemlju su doveli u potpuno očajanje, umesto da je odmah prime, integrišu i tačka. Dakle, te politike su strašne. Srbija je, kažem, na sporoj vodi ili na veoma, veoma sporim tračnicama. Na kraju krajeva stigao je i negativan izveštaj od Karle del Ponte koji je prihvaćen u UN-u. To je ovde, koliko sam ja videla u medijima, skandalozno lagano primljeno.

Ta nesposobnost čitanja diskursa politike je zastrašujuća. Svakome ko je video kako je Karla del Ponte u jednom trenutku rekla da je Hrvatska ispunila svoje obaveze, a Gotovina još nije bio uhapšen, moralo je biti jasno šta se dešava. I sam Gotovina je mogao biti toliko pametan da odmah nestane u dubinama Afrike, što nije uradio, ko mu je kriv. To su stvari koje su dosta jasne, ako je izveštaj bio negativan, znači da još uvek nije došlo do te tačke u kojoj bi se Mladić morao zabrinuti za svoju bezbednost, nažalost. I te priče kako se on ne može uhvatiti, kako se ne zna gde je, to zaista više niko nije u stanju da sluša sa ozbiljnim izrazom na licu.

Pogledajte suđenje Miloševiću, leševi su sa jednog mesta otišli na drugo, pa onda na treće, pa se onda vratili, sve to sami, bez ičije pomoći. To šetanje leševa je vrhunac, ali to laganje kao sistem je uvedeno ovde još u takozvanom socijalističkom režimu. Odsustvo stida kada izgovorite ili čujete laž je nešto što je jako karakteristično za tu kulturu i u tim godinama bede, užasa, rata i svega ostalog, to se samo pojačavalo. Imate laž na medijima, imate laž koja je svakodnevni deo komuniciranja u elitama i problem je u tome što samo u nišama, u onim delovima koji nisu dovoljno kontrolisani, neki ljudi mogu da rade nove stvari za budućnost, ako ostanu nevidljivi bar neko vreme.To je uslov opstanka. Dakle, oni moraju tiho i nevidljivo da se bave ozbiljnim naučnim radom da bi u nekom trenutku možda uspeli da se sa tim pojave. List Danas je doneo jednu krajnje hrabru odluku, briljantnu, godinu i po dana je objavljivao onu stranu koja je bila posvećena Hagu, Hag među nama. To je čini mi se nešto najbolje što se u srpskim medijima desilo u poslednje vreme i svaka čast i redakciji i glavnom uredniku koji su to sproveli. Ta tema bi morala da bude prisutna stalno u dvoje-troje novina i svakako državnoj televiziji. To bi već bilo dovoljno. Da se ne prihvata zdravo za gotovo kako su leševi iz Batajnice otišli negde na neko vreme, pa se onda vratili u Batajnicu, a da jedna institucija kao što je vojska ništa ne zna o tome. Jedini primer koji se sa ovim može porediti jesu debate danas u Americi kako nisu postojali konc logori. Žao mi je, to je na tom nivou, i ako postoji živa paralela između srb-skog i američkog onda je to ta savršena idiotizacija odgovornosti.

Svetlana Lukić: Kada dođu ovi činovnici iz međunarodne zajednice, sve češće demonstriraju neku odvratnost. Mi smo mislili da je sa 5. oktobrom to ukinuto.

Svetlana Slapšak: Da, ukinuto i treba nam platiti, da, jer ova laž se popravlja samo lažima, šta drugo. Sa druge strane, znate, Srbija jeste očajno mesto, ali Srbija ima mrežu institucija koja je zadivljujuća. Mogu na fakultetima u ovome trenutku biti uglavnom bezvredni ljudi, može i Akademija biti zastrašujuće mesto puno živih fantoma koji sisaju krv. Sve je to tačno, ali te institucije postoje, njihov se personal može popraviti, može se zameniti, ne mora odmah. To je nešto što jako mnogo zemalja nema, ali to više ne može da radi država, to moraju da rade neke nove generacije. Gde su te generacije – 60% ih je napolju, i tamo ima potencijala, valjda i unutra ima potencijala da se tu nešto promeni, jer te institucije ne bi smele da propadnu. Ali dobro, recimo, jedna mrtva generacija, dve, tri, ali će četvrta moći nešto da uradi. Srbija ponovo može da postane neki elitistički centar. Ne kažem da je uvek bila najbriljantniji primer, ali jeste, bila je neki centar koji je sjajem, glamurom elite uticao na čitav jugoslovenski prostor.

Svetlana Lukić: Sledeći gost Peščanika je astrofizičar Nikola Vitas. Nikola radi kao asistent na Katedri za astronomiju Matematičkog fakulteta u Beogradu. Tačno u ovo doba prošle godine detektovana je eksplozija jedne neutronske zvezde i htela sam da zamolim Nikolu da proba da nam objasni kako jedno nebesko telašce prečnika 20 kilometara može tokom eksplozije da emituje više energije u jednoj desetini sekunde nego Sunce za 100 000 godina. Ali nisam htela da ispadnem glupa u društvu, jer verovatno ništa ne bih razumela. Uostalom, i Nikola je jedan od onih od kojih tražimo da ne pričaju o svojoj profesiji nego o politici.

Nikola Vitas: Ja mislim da je svima već zlo od politike ili bar od onoga što ovde se zove politikom. Nakon godina čitanja novina od početka do kraja, ja sam došao dotle da u Danasu pročitam onu razglednicu na kraju novine, vremensku prognozu i eventualno bioskopski repertoar. Onaj deo novine gde su kvazipolitičke teme, njega više uopšte ne gledam, zlo mi je od te stalne reciklaže informacija. Otvoriš novine i ne znaš da li su novine od juče, od prošlog meseca ili od prošle godine. Dakle, uvek će tu biti jedna vest o Hagu, oni su tražili a mi nismo dali, uvek će biti jedno saopštenje o Kosovu, uvek će biti jedna vest o referendumu u Crnoj Gori, hoće kaki – neće kaki, i uvek će biti još neko saopštenje Sinoda ili čega već. Te vesti su toliko postale predvidljive da to više nisu vesti. Ono što eventualno vidiš na naslovnoj strani, što se menja od broja do broja, to su te sulude afere, koje takođe više nisu nove. Celu tu matricu smo videli bezbroj puta u ovih poslednjih par godina. I ne samo što se one na isti način fabrikuju, što se na isti način pojavljuju, nego se na isti način i završavaju. Akteri su uvek isti, sume su manje-više iste, jednostavno ne vidim više svrhu da novine uošte čitam.

A još gore od tih političkih tema u novinama su one o ekonomiji, jer tek tu više ne znaš ko je lud. Uopšte su besmisleni svi ti članci o tranziciji, gde ti stalno čitaš o nekim uspesima tranzicije, pa prodali smo ovo, privatizovali smo ono. Ja stvarno to ne razumem, ja nisam ekonomista i ne razumem sasvim dobro ni novac kao pojavu, pogotovo ne na ovaj način na koji je neophodno danas ga razumeti, ali ono što me direktno pogađa je ta priča o tranziciji koja donosi nekakav spas. Mi sad čekamo da se ta tranzicija završi da bismo živeli u jednoj svetloj i divnoj budućnosti, u jednom divnom svetu. To se neće desiti. Valjda svako ko ima tri čiste u glavi zna ili bar oseća da se to neće desiti, da tranzicija nije nikakav čudesni lek koji će da nas prevede iz jednog zlog društva u jedno divno društvo, iz jednog bolesnog društva u neko mnogo zdravije i veselije društvo. Tranzicija je jedna gruba sila koja će amputirati određene delove onog društva koje je postojalo ranije. Pritom, neće amputirati one delove društva koji su bili najgori, nego one koji su iz ovog ili onog razloga bili neisplativi. Na taj način neće se izlečiti državno školstvo nego će državno školstvo biti amputirano, neće se izlečiti državno zdravstvo nego će jednostavno biti amputirano. Tako da ta priča o tranziciji – sad nam je teško, a biće nam bolje, meni se čini da uopšte ne stoji.

Završetak onih Đinđićevih pitanja iz najave Peščanika – da li nam je bilo dobro pod ovom vlašću ili pod onom vlašću je da neće biti dobro ni kada se tranzicija završi, bar ne svima nama, a pretpostavljam ne ni slušaocima Peščanika. Nećemo svi postati tajkuni. Taj američki san ili evropski san koji nam se obećava nije realan, to nije stvarnost. I razlog zbog kojeg su ljudi siti od politike je što je ona postala jedan skup beskrajno praznih priča. Meni se čini da je čak u ono vreme najgore krize i rata bilo više suštine u tim rečima, a manje forme, sad je to čista forma.

Ponekad se zapitaš da li ova vlada ili bilo koja vlada u Srbiji danas ili posle sledećih izbora, da li ona može da odlučuje samostalno o bilo čemu. Oni imaju određenu matricu ponašanja koja im je sad zacrtana, zacrtana im je grubom silom, ekonomskom i vojnom, i pitanje je kolika je njihova sloboda odlučivanja. I s jedne strane osećaš se stvarno grozno što živiš u koloniji i to onoj klasičnoj koloniji po modelu afričkih kolonija iz prošlih vremena, a sa druge strane opet pomisliš – a zamisli da mogu da odlučuju, pa i ono malo što im ostaje prostora da sami nešto urade – oni zabrljaju. I onda ti imaš taj izbor između dva zla: ili da ti neko sa strane diktira kako će ti izgledati ekonomija i školstvo ili da sam to uradiš. Ni jedno ni drugo nije dobro. Ono što mene tu jako nervira, boli, šta god, jeste što se stalno govori o nekom jednoumlju u vreme komunizma. Ja luđe jednoumlje od ovog koje mi imamo sad ovde ne mogu da zamislim.

Ti imaš, koliko, sedam-osam-deset partija u parlamentu, između tih deset partija praktično nema razlike, oni se apsolutno slažu po nekih 90% pitanja. Te razlike, dakle, da li isporučiti nekog Hagu ili ne, da li sarađivati na ovaj ili onaj način sa međunarodnom zajednicom ili sa NATO-om, to su stvari o kojima ih i tako niko ne pita, to su neke obaveze koje moraju da urade, pa sad mogu oni kod kuće da raspravljaju da li im se više sviđa ovako ili onako. Ali to nije pitanje šta bi oni voleli, to je pitanje onoga šta oni moraju da urade, a oko onih stvarno bitnih stvari u kom pravcu treba da ide ova zemlja na nekom malo širem planu, tu postoji koliko ja vidim veliki konsenzus između političkih stranaka. Dakle, to je jedan brutalni liberalni kapitalizam, to je kult privatne svojine po svaku cenu, to je jedno društvo koje, i ako uđe jednog dana u Evropsku uniju, nikada neće biti ni Francuska, ni Švedska, biće jedan patrljak negde dole na jugu Evrope koji će služiti za zastrašivanje drugim evropskim državama – ako se budete ponašali kao oni, dobićete to što su oni dobili.

Ta pojava da ljudi zanemaruju sopstveni život, čini mi se da je to jedan prilično globalan fenomen. Ako izađeš na ulicu ti ćeš biti zatrpana milionima bilborda koji će ti obećavati ovakav život, onakav život, kupi auto, uzmi kredit, kupi srećku, dobij milion dolara. Otvoriš novine i tamo ćeš pročitati – ovaj pevač ima novu devojku, ovu su slikali pijanu. I stalno ti se servira svet tih nekih poznatih ljudi, servira ti se nekakva perspektiva jednog života koji ti nemaš i koji najveći broj ljudi nikada neće ni imati. Čini mi se da ljudi zapravo prestaju da žive svoje živote, da se na neki način projektuju u sudbine svojih idola i sudbine tih lica sa TV ekrana. Pretpostavljam da veliki broj ljudi u Srbiji zna kakvi su ljubavni problemi Dejvida Bekama, a nije u stanju da razmišlja o svojim ljubavnim problemima. Znači, zna da li žena vara Dejvida Bekama, a ne zna da li ga njegova žena vara i to je ono što je strašno.

To odsustvo realnosti u medijima, u javnosti, to nije slučajna stvar. To usmeravanje pažnje na nekakvu projekciju života umesto na stvarni život, na nekakvu imitaciju života, je ono što prati svaki kapitalistički sistem. To je poenta – nemoj gledati kako ti živiš, nemoj gledati da li su tebi pocepani tapeti na zidovima, jer ako počneš to da gledaš bićeš nezadovoljan, ako postaneš nezadovoljan nećeš dobro raditi, ako postaneš još nezadovoljniji, pa onda ćeš napraviti štrajk. Ako se izboriš za svoja prava smanjiće se profit, i to je jedan krug u koji mi upadamo polako i taj osećaj da se sve manje priča o temama koje čine svakodnevni život je nama verovatno nov, ali od nas se traži da se naviknemo na njega. To je prilično zastrašujuće, bar meni.

Lažu te svuda, lažu te neprestano. Kad pogledaš reklame, oni te lažu. Oni ti kažu da možeš da opereš 20 000 tanjira sa pola litre deterdženta. Pa ako si ikad prala tanjire ti znaš da to nije tačno, odnosno ili ih ne možeš oprati dobro ili ih ne možeš oprati uopšte. Jednostavno, lažu te. S jedne strane taj rečnik tog divljeg marketinga, a s druge strane potpuni politički sunovrat bilo kakve smislene retorike, doveli su do toga da se izgubila bilo kakva odgovornost za bilo šta što će se izgovoriti. I nekako, što je tema ozbiljnija ispada kao da je odgovornost manja.

Ono što je meni fascinantno u poslednje vreme, a tiče se Peščanika, što me prilično zabavlja kao ideja, jeste šta ljudi prepoznaju u Peščaniku i zašto dolaze sa tolikim oduševljenjem i javljaju se autorima Peščanika. Siguran sam da se mnogi od njih ne slažu sa mnogima od gostiju, i to je sasvim u redu. Ali šta je to što nalaze u emisiji. Meni se čini da je ono što nalaze zapravo iskazivanje nekakavog bunta ili protesta kojeg nema više nigde, i to je verovatno posledica te količine laži i neiskrenosti koje stižu sa svih medija i koje izazivaju potpuno pripitomljavanje ljudi. Daj mi posao i biću srećan ako imam posao, srećan sam ako radim 12 sati dnevno, srećan sam ako dobijem neku platu koja je daleko od toga da se može sameravati sa radom koji sam za tih 12 sati uložio, daj mi moj televizor, daj mi moj kredit i ja sam srećan i ništa me više van toga ne zanima.

Nekim ljudima to nije dovoljno, neki ljudi kažu – pa čekaj, pa to nije sve, to nije suština življenja, ne može se tako živeti, pa ne može se rmbačiti 12 sati dnevno. I čini mi se da upravo tim ljudima Peščanik daje nekakav drugačiji odgovor, daje nekakvu izvornu pobunu protiv sistema kakav god da je on, a sistem ne valja, sistem ne valja ni ovaj naš lokalni, ni onaj sistem kojem težimo. I ovo naše što imamo ovde, naše pod znacima navoda, dakle, ovo što nam je dato ovde da u tome živimo, u ovom trenutku meni izgleda kao jedan suludi hibrid različitih ideologija, različitih ekonomskih sistema, različitih vrednosnih sistema. To je jedan hibrid u kojem je kao u onim horor filmovima od svega uzeto po nešto najgore. Tako je uzeto najgore od komunizma, uzeto je najgore od kapitalizma, uzeto je najgore od feudalizma, uzeto je najgore od crkvenih država, uzeto je najgore od svega i sastavljen je jedan monstrum koji baulja kroz svet sa svim tim čudnim i nastranim elementima.

U svemu je jako opasno dati odrešene ruke ovoj vlasti ili bilo kome u ovoj zemlji. Čini mi se da se reforma radi samo zato što neko traži da se ta reforma uradi i da se na tome i završava cela stvar. Napravićemo novi zakon i završili smo posao. Ono u čemu na neki način i lično učestvujem ili što će se odraziti na mene, to je reforma zakona o univerzitetu . Krajem leta je na vrlo brz i hitar način donet ovaj novi zakon o univerzitetu. To je jedan jako neobičan zakon. Donet je u trenutku kada je univerzitet bio na raspustu i kada se nije mogla očekivati nekakva reakcija. Ja sam ga pročitao s kraja na kraj i nisam u njemu video ništa, to je jedna gomila nekih paragrafa koji izgledaju kao da su ih oni pisali sedeći na nekoj slavi. Kao da su samo dodavali članove – daj ti meni član iz one verzije zakona, pa član iz ove, je li dovoljno dugačak, jeste, ima već 20 strana, hajde da ga pustimo u skupštinsku proceduru. A čak i kad bi taj zakon i bio primenjiv ostaje nam drugo jako bitno pitanje –  kako će se finansirati takav univerzitet koji su oni zamislili.

Mi ne možemo sad da donesemo zakon i da imamo Kembridž u Beogradu. Kembridž ne nastaje tako, Kembridž nastaje jednim vekovnim ulaganjem i ako univerzitet treba da počiva na tome što će deca davati novac da bi se isplaćivale plate nastavnicima, pa to je jedan suludi koncept koji pretvara taj fakultet u firmu, a sve to na duže staze vodi potpunom krahu akademskog sistema.

Na šta se troši taj budžet ako se ne troši na zdravstvo, ako se ne troši na školstvo. Ako su to neke male stavke u budžetu, na šta se on troši? Pa troši se još uvek na vojsku. Meni je bila zanimljiva priča sa ovim satelitom koja se vrtela tokom cele nedelje, da li su oni kupili satelit za ne znam koliko miliona nečega ili ga nisu kupili. Znaš, u prvom trenutku sam se iznervirao, a onda sam imao jedan trenutak potpune neverice. Taj satelita košta kao petogodišnji rad jednog fakulteta ili jednog univerziteta u Srbiji. I zamisli sad čoveka koji raspolaže tim finansijama i koji u jednoj ruci ima recimo Studentski dom, a u drugoj ruci ima vojni satelit i on kaže – ja ću da kupim vojni satelit. Ili u jednoj ruci ima dom zdravlja a u drugoj vojni satelit ili starački dom ili bilo šta. I ceo socijalni sistem je takav kakav je zato što se pare negde odlivaju, a pare se odlivaju u tako neke mračne kanale kao što su vojni sateliti.

Ja bih strašno voleo da vidim šta se sve finansira iz budžeta. Pre neki dan u novinama sam pročitao da Akademija nauka i umetnosti radi na rečniku srpskog jezika i autori se žale da dobijaju samo 10 miliona dinara godišnje, a napravili su 17 tomova tog rečnika. Kažem, stani malo, to je rečnik koji se radi pedeset, sto godina, to je izgleda vekovni projekat, ali tom rečniku je isteklo vreme. Oni su stigli na pola i planiraju da ga završe za određen broj godina i nameravaju da u svakoj od tih godina potroše po 10 miliona dinara. Ali ako otvoriš taj rečnik, one postojeće tomove, ti ćeš videti da je to neki jezik koji nema baš uvek veze sa onim jezikom kojim mi govorimo. Postoji zabavan primer u četvrtom ili petom tomu, tu je slovo D, postoji reč dupek, koji je čini mi se neka vrsta goluba, postoji reč duper koja znači briga ili tako nešto. Te dve reči ja nikad u svom životu nisam upotrebio, ali ne postoji reč dupe koja je valjda bila suviše skaredna u vreme kad je taj tom napravljen da bi se stavila u rečnik. Dodavanje informacija na vebsajt se kaže apdejtovanje, vebsajt ne postoji u tom rečniku, to su sve reči koje ne možeš dodati u ove tomove koji su odštampani pre pedeset godina.

Pretpostavljam da smo svi u velikoj meri obeshrabreni, ne vidim da će ovo izaći na dobro ni u nekoj daljoj budućnosti. Međutim, čini mi se da to osećanje obeshrabrenosti ne sme da bude izgovor za nečinjenje. Ako smo već obeshrabreni jer ne možemo da utičemo na neke stvari u ovoj zemlji, ono što svakako možemo, to je da menjamo svoju mikro sredinu, koliko god možemo. Sve te vlade će nas i dalje sistematski zatupljivati, i dalje će se ponašati prema nama kao da su nam gospodari, kao da smo mi učesnici u nekom reality šou, jer ovo u čemu živimo sve više deluje kao jedna od tih debilnih emisija. Ti pokušavaš da živiš neki svoj život, ali stalno ti neko postavlja nekakve sumanute zadatke koje ti moraš da ispunjavaš. Dakle, hajde sad, skupi novac za kredit za auto, hajde sad brzo trči tamo, idi u šoping u Merkator. Imaš gomilu tih nekih malih stvari koje stalno moraš da ispunjavaš da bi se osećao normalno i da bi imao o čemu da pričaš sa drugim ljudima, a u stvari kad staneš, pitaš se – zašto ja to radim. Pa sve to radiš jer ti se obećava neka velika nagrada na kraju tvog puta. Zbog svega toga ja sam stvarno izgubio svaku nadu u te neke velike političke akcije, u akcije koje mogu da pokrenu političke partije. Ja ne vidim nikoga ko može da ponudi neki otklon od te kolektivne fantazije u kojoj živimo.

Svetlana Lukić: Ti si astrofizičar, a to je u Srbiji nerazuman poziv. Da li si razmišljao da odeš odavde?

Nikola Vitas: O tome razmišljam od početka 90-ih. Sve vreme razmišljam o tome da odem i sve vreme imam taj osećaj da ne bih želeo da taj odlazak bude bežanje, nego da to bude na onaj način na koji ljudi iz Francuske odlaze na studije u Englesku ili u Ameriku. Sve više mi se čini da ću ipak uskoro morati da dignem sidro i da pobegnem odavde, jer ostanak ovde zahteva od čoveka previše nekih sitnih dnevnih žrtava, ako želi da ostane dosledan sopstvenim željama i snovima. U ovoj zemlji se čovek oseća kao da je uvek s druge strane u odnosu na samu državu, kao da je ta država nekakvo mitsko biće koje te stalno nešto zastrašuje.

Sad sam se setio još jedne lepe priče, jednog kaiša Hogara Strašnog kojeg jako volim. Kucaju poreznici sa tamnim kapuljačama na vrata Hogaru, Hogar izlazi, poreznik mu kaže – Hogare, vreme je došlo da platiš porez. Porez na šta? Pa porez na uređenje kuće. Hogar gleda svoju straćaru krajnje iznenađeno i kaže – ja ne uređujem kuću. Poreznik kaže – ti svoju ne uređuješ, ali kralj uređuje svoju.

Svetlana Lukić: U današnjoj emisiji su govorili Predrag Koraksić – Corax, Jovan Bajford, Svetlana Slapšak i Nikola Vitas. Hvala što ste slušali Peščanik.
Emisija Peščanik, 23.12.2005.

Peščanik.net, 23.12.2005.

KARIKATURE – CORAX