Fotografije čitalaca, Filip Gurjanov

Fotografije čitalaca, Filip Gurjanov

Sa svojim underground bendom sam nastupao u Mađarskoj, Austriji, Sloveniji, Francuskoj, Belgiji, najviše u Srbiji i nikad nas niko nije zeznuo… osim Exita, nosioca nagrade Najbolji evropski festival 2014.

Nije da sam očekivao bogzna šta. Znao sam da su davno prošli dani kada je Exit bio okrenut mladima u Srbiji; danas je okrenut gostima iz inostranstva, cena ulaznica je za većinu naših građana nepriuštiva, a uslovi za nastup ponuđeni domaćim bendovima daleko skromniji. Ipak, poziv smo prihvatili zbog solidarnosti sa Elektrana binom, a i radujući se obećanom honoraru. Računali smo da kad budemo pokrili troškove puta, hrane i spavanja, ostaće nam otprilike koliko koštaju dve dnevne ulaznice za Exit – nije ni to malo! Dve godine kasnije, posle nekoliko stotina hiljada prodatih ulaznica za svoje festivale, i još jedne nagrade za Najbolji evropski festival 2016, Exit nam još uvek duguje obećanih 100 evra.

Evo kako to izgleda iz ugla malog lokalnog benda i posetioca. „Država Exit“ ima svoju tvrđavu, armiju, novac, vizu (dozvoljen je 1 ulazak) i carinu. Ni gostima ni izvođačima ne dozvoljava se da unesu vodu za piće. Iako je sredina leta, iako je Voda Voda sponzor festivala, svi moraju da kupuju njenu vodu po cenama višim nego u prodavnicama van tvrđave. Kao izvođači, imaćemo obezbeđena pića (valjda?), ali posle pretresa na ulazu ne mogu da se ne iznerviram zbog ovako naopakog koncepta sponzorstva. Tekućine pak ne manjka dok gacamo blatom i omanjim jezercima nastalim od sitne kiše. Kapiramo da Exit nije imao budžet za gumene prostirke kakve vidimo na Zigetu, jer je budžet preusmeren na izradu video džingla koji nas sa ekrana non stop podseća da smo na najboljem evropskom festivalu.

Prvi šok nas čeka na Elektrana bini, kada otkrivamo da ona – ne postoji! Naime, urednici i izvođači Elektrane su izmanipulisani i njihovi nastupi su pripojeni programu bine Happy Novi Sad. Ovoga nije bilo u ugovoru… Ma, nije bilo ni ugovora! Za svaki slučaj, priupitamo organizatora za novac i on nas uverava da novac tek što nije stigao. To zvuči dobro, budući da tehničari pominju da su isplatu sa prošlog Exita čekali godinu dana. I tako, dok iz nepoznatog razloga cekamo 21h da se otključa frižider sa pićem za izvođače (žedni smo!) ubijam vreme prisećajući se kako je Exit tretirao male domaće bendove 7-8 godina ranije, dok nije bio najbolji evropski festival.

Nekada smo potpisivali ugovore. Novac smo dobijali u kešu na licu mesta i pre koncerta. Hrane i pića za izvođače je bilo na pretek, bina na kojoj smo nastupali imala je sopstveni sajt, forum i štampani bilten. Svi članovi benda i njihovi momci i devojke su imali i smeštaj i propusnice tokom celog festivala. Sada više nismo imali ništa od toga, čak ni smeštaj za bend za veče kada nastupa… Najzad se otključava frižider za piće i organizator opet kaže da će uskoro doći novac. Hajde da malo izblejimo po tvrđavi pred koncert.

Nema gužve. Kažu da posetilaca ima više nego ikada, ali mnoge male bine sa alternativnim sadržajima su pogašene. Masa je zgusnuta na svega par mega bina i gotovo svi koje srećemo su stranci. Kada saznamo da je Legowelt, hedlajner Elektrane (pardon, Happy Novog Sada) tog jutra otkazao nastup zato što Exit nije poštovao neku proceduru za njegov nastup, postaje nam jasno da se manje bine otaljavaju i postoje samo da bi spisak izvođača delovao bogato na reklami. Exitov trud je usmeren na par bina gde masa pleše uz moloha mejnstrima. Programi manjih bina se najavljuju traljavo, ponekad tek nedelju dana pred festival. To ne sprečava Exit da prodaje karte skoro godinu dana unapred, dok se ne zna ni ko će od velikih imena nastupati – očekuje se da ce ljudi bacati novac na mačku u džaku zato što na džaku stoji Exitov logo. A taj logo, sa sve lovorikama najboljeg evropskog festivala, ne prestaju da nam ukucavaju u mozak sa ekrana iza benda. Na tom apsurdnom mestu, reklama nastavlja da napada posetioce čak i pošto su kupili kartu, kao da uistinu i nisu došli da gledaju bend nego – brend. Usred mase koja se njiše, shvatamo kakav je savršen kapitalistički brend Exit postao – proizvod se pretvara u sopstvenu reklamu, a reklama postaje proizvod. Druga sadržina tu nije ni potrebna.

I dok tako bedemi tutnje od basa i hučanja vodopada novca, a organizator nas opet podseća da će nam dati novac za koji tren, pokušali smo da uzmemo još po jedno piće iz bekstejdža, kada smo se sreli sa tajnim licem Exita. Ispred frižidera nas je zaustavila nekakva pi-arka rečima da smo piće već uzeli.

“Uzeli smo, sad bismo hteli sledeće“, rekli smo.

„Ali ovo su pića za izvođače.“

„Mi smo izvođači.“

„Da, ali niste jedini.“

U tom trenutku, tri su stvari bile očigledne: da je frižider pun pića, da izvođača te večeri ima baš malo i da je bekstejdž pun nekakve kul ekipe koja dobija pića iako ne nastupa. Pošto smo joj na to skrenuli pažnju, dobili smo po piće, ali je ona nastavila da budno motri naše korake u smeru frižidera i, valjda, proverava da li pijemo pivo brže nego ostali izvođači. Činila je da se osetimo kao lopovi dok uzimamo ono što nam pripada. To nam je preselo i odlučili smo da radije kupujemo pića nego da trpimo takav tretman.

Međutim, na Exitu se pića ne kupuju direktno novcem nego karticom sa tokenima za piće. Ne možete nijedno pivo da kupite ako prvo sebi na karticu ne uplatite depozit za 3-4 piva, ne sećam se. Rekoše nam da ćemo novac koji ne potrošimo sa kartice moći posle na bilo kom štandu da podignemo. Prihvatili smo dil, skupili dovoljno za jednu karticu, uzeli po piće i otišli na binu da otprašimo svojih 40-ak minuta.

Dosta kasnije, kada je postalo jasno da nam organizator neće te večeri dati novac („ujutru sigurno!“), pošli smo da bar podignemo nepotrošen novac sa kartice. Međutim, na štandovima koji prodaju kartice i pića se odjednom ipak ne može podići novac. A gde može? To niko nije znao. Ukratko, šetali su nas po celoj tvrđavi dok nismo došli do štanda za vraćanje novca. Pa i tamo su nas prvo bledo gledali, govorili da ne znaju kako se to radi i da smo mi prvi koji to uopšte traže. Posle kraćeg ubeđivanja su nam isplatili novac, ali 40 dinara manje. Zašto? Prost odgovor – nemaju sitno. Da li mogu da zaokruze i vrate nam 50 dinara? Ni govora. I tek onda, kada nam je pukao film i kada smo počeli da se svađamo, dali su nam 40 dinara koje su zapravo imali, samo im se, eto, nije žurilo da ih daju.

Honorar, naravno, nismo ni sledećeg jutra, niti ikada posle dobili. Suma sumarum: nisu nam dali novac koji smo zaradili, onda su nas tretirali kao lopove i na kraju su nas zamalo pokrali.

Ali taj kraj je tek početak problema jer Exit, kao tipična kapitalistička kompanija sačinjena od organizatora, menadžera i direktora, ima hijerarhiju čija se piramida gubi u oblacima. Niko ne zna ko je tu glavni – svi komuniciraju samo sa jednim spratom iznad ili ispod svoje pozicije. Osoba koja nas je pozvala da nastupamo je jednako izmanipulisana kao i mi i, koliko znamo, uskraćena za honorar. Nemoguće je žalbu poslati direktno na vrh, jer ne znamo gde je. Pritom, na dnu piramide nisu muzičari. Na dnu su volonteri. Očajni klinci koji ne mogu da priušte kartu, pristaju da budu izrabljivani da bi makar tako ušli na Exit, ali povrh toga bivaju i poniženi – pre neku godinu ih je Exit oblačio u majice sa sloganom Right to be useful. U ovom kontekstu, to znači Right to be exploited. Koliko je licemerja potrebno da bi se zamenile teze tako da biti eksploatisan postane pravo?

Exit je svakako dovoljno licemeran: licemerno je što se hvali nagradama, a iza kulisa eksploatiše domaću radnu snagu i bendove. Licemerno je što zarađuje milione a krade na sitno. Alarmantno je što kaže da mu je misija da postane “lider u donošenju odluka o razvoju mladih”, a sistematski umanjuje alternativne programe u korist komercijalnih, proizvodeći tako generaciju mediokriteta.

Sa druge strane, nije licemerno što je Exit iz svoje propagande diskretno izbacio svako pominjanje razvoja kulture, raznovrsnosti i umetnosti. To mu više nisu prioriteti, a teško da su bili i 2011, kada je sa Cinema Cityjem isisao gotovo polovinu godišnjeg budžeta za kulturu Vojvodine ostavivši pustoš na kulturnoj sceni, a pravdajući se time da je to samo 10% novca koji mu je potreban. Pa ako jedan Exit sa Cinema Cityjem košta kao 5 godina kulture u Vojvodini (!!!), da li je njihov doprinos kulturi zaista vredan koliko i sabrani doprinosi svih ostalih kulturnih radnika u Vojvodini cele godine? Zašto prosto nisu smanjili festival za 10% i učinili ga priuštivijim za našu omladinu? Zato što kapitalističke aždaje ne znaju šta znači „smanjiti se“.

Posle takvih skandala, veoma smrdi vest da će Exitov tim učestvovati u promociji Novog Sada za evropsku prestonicu kulture 2021. A licemerno je i što tako uspešan festival uopšte traži i dobija podršku Srbije u besparici – nedavno su potpisali šestogodišnji ugovor o finansiranju od strane države.

Zato apelujem na sve bendove: ne dozvolite da vas Exit eksploatiše. Dosta je sa izvrtanjem teza da vam Exit, ili bilo ko drugi, čini uslugu kada vam dopusti da za njega radite. Ako vam nešto duguju, nemojte skrušeno da čekate da dođete na red, strpljenje se ne isplati. Ne pristajte na saradnju pre potpisivanja ugovora. Vrednujte svoj rad, jer Exit vrednuje vaš rad, pogotovo kada vas plaća malo ili nimalo. Ne postoji baš nikakav viši cilj zbog kojeg bi vredelo žrtvovati svoj pošteni rad zbog Exita. Dosta je volontiranja za moloha.

Peščanik.net, 18.06.2016.

Srodni linkovi:

Prepiska sa Exitom

Jovana Đurović – EXITom ću te, EXITom ćeš me