Komentar na tekst Krv Novakova Marka Milačića.
Na osnovu najnovije kolumne Marka Milačića („Krv Novakova”, Vijesti, 30. januar), dalo bi se zaključiti kako se familija Novaka Đokovića razmnožava prostom diobom, poput mikroorganizama. Po Milačiću, činjenica da je Novak Đoković najbolji teniser na svijetu da se objasniti jednim jedinim faktorom: prezimenom. Praktično čitav tekst je prikaz Novakovog rodoslova po muškoj liniji, na osnovu kojeg Milačić obznanjuje da mu je sad jasno odakle svi ti trofeji u Novakovim vitrinama, te nam nudi teoriju nasljedstva koja u cjelosti glasi: „krv nije voda”.
Nažalost po Milačića (i na reproduktivnu sreću ostatka čovječanstva), biologija Homo sapiensa je nešto komplikovanija. Da se njome malo podrobnije pozabavio (srednjoškolski nivo bio bi dovoljan), ne vjerujem da bi mu promaklo kako Novak sa svojim ocem Srđanom dijeli tek 50 odsto genetskog materijala, zahvaljujući biološkoj neophodnosti učešća majke. Niti bi, vjerujem, ostao uskraćen za uvid da genetsko učešće đeda Vladimira iznosi svega 25 odsto, prađeda Neđeljka 12,5 odsto, praprađeda Šćepana 6,3 odsto, prapraprađeda Đoka (prvog Đokovića ikad) 3,1 odsto, praprapraprađeda Šaka 1,6 odsto, te prapraprapraprađeda Đoka Prvog (začetnika junačkog niza) punih 0,8 odsto. (Neka mi se ne zamjeri ako sam redosljed malo pobrkao; mislim da je poenta jasna.) Drugim riječima, genetski udio Đoka Prvog je ubjedljivo manjinski (25 odsto) već u njegovom unuku Đoku Drugom (koji se prvi imao podičiti čuvenim prezimenom), dok se u Novaku Đokoviću teniseru oko 97 odsto genetskog materijala slilo od predaka koji se rođenjem nisu tako prezivali. Ali tu nije kraj genetskim razblaženjima. Iako se Milačićeva mikrobiološka logika („Amanet porodice, bratstva i plemena. Loza!”) u dobroj mjeri zasniva na povezivanju podviga Novaka tenisera i Novaka ratnog dobrovoljca s početka 20. vijeka, njih dvojica – koji dijele zajedničkog pretka, Đoka Drugog – tek su daleki rođaci, čija se genetska srodnost mjeri promilima. Nigdje, naravno, objašnjenja otkud baš od našeg Novaka ispade takav šampion, a ne od mnogih ostalih koji posjeduju isti (njegov rođeni brat, recimo) ili veći genetski udio đokovićštva (svi Novakovi preci Đokovići). Da ne pričamo o tome da Novakovo lansiranje međ zvijezde koincidira sa napuštanjem zemlje predaka i raspaljivanjem ognjišta u poreski slobodarskom Monte Karlu, te usvajanjem radnih navika koje se obično pripisuju germanskim plemenima.
Problemi sa Milačićevom analizom se, nažalost, ne iscrpljuju u nepoznavanju osnovne genetske kombinatorike. U njegovom tekstu se, na primjer, sem Đokovićeve majke, ne pominje niti jedna žena, iako ih je u kreiranju genetskog konstrukta koji se može definisati kao Novak Đoković, teniser, od Đoka Drugog naovamo učestvovalo isto onoliko koliko i muškaraca (trideset i jedna, ako se nisam zabrojao). Po Milačiću, dakle, ništa osim tzv. muške loze, na koju je nakalemljeno prezime koje mističnim vibracijama izaziva herojske promjene u embrionima, nije važno, a žene pogotovo. Ta fascinacija muškim atributima je i ovog puta ilustrovana potrebom da se pomenu muški polni organi: u prošlogodišnjoj kolumni „Homoseksualna groznica” (takođe zapaženoj po niskom stepenu poznavanja materije i visokom stepenu samouvjerenosti), Milačić nam je predočio testikularni profil svog đeda, dok nas je u ovom tekstu uputio u enormnost penisa (i iz nje izveden nadimak) Novakovog praprapraprađeda Šaka. Naravno, takva kombinacija poznavanja materije i analitičkih sposobnosti rijetko ide bez kreativnog pristupa pisanju. Milačić nam tako kaže kako je Novakov daleki rođak Novak, dobrovoljac iz Prvog svjetskog rata, bio „najcjenjeniji od svih Đokovića, još od vremena svog đeda, grahovačkog junaka Radojice”, što je najzabavnije tumačiti mogućnošću da je Novak dobrovoljac, ljuljuškajući se na prekoatlanskom brodu, izmislio vremeplov, putem kojeg je uspio da se proslavi prije nego što mu se i otac rodio.
Sve bi ovo, naravno, bilo zabavno kad Milačićev tekst ne bi zvučao kao nadahnuta preporuka za ideologiju krvi i tla, kao vapaj nekoga kome je stalo da se predstavi kao nacionalista i šovinista istovremeno. Prije samo petnaestak godina, Balkanom se lila stvarna krv, a krvavi danak patrijarhalnoj tradiciji kapa i dan-danas. Da li postoji veza između prolivene i mistične krvi, o kojoj fantaziraju milačići, koja napaja mitske loze i spaja brata i brata?
Autor je neurobiolog, pisac i veliki poštovalac teniskog opusa Novaka Đokovića.
Vijesti, 01.02.2013.
Peščanik.net, 02.02.2013.
NOVAK ĐOKOVIĆ