- Peščanik - https://pescanik.net -

Faraon Egzodus

 
Radio emisija 04.02.2011, govore: Filip Ejdus i Biljana Srbljanović. 

 
Svetlana Lukić: Danas i sutra Beograđane čekaju dodatna nerviranja. Danas će grad od 10 do 14 nadletati vojni avioni. Piloti, krila naše armije, vežbaće za proslavu Dana državnosti. Ne samo da je svaka vežba ratnog vazduhoplovstva opasna po život pilota – proteklih godina se prosečno rušio po jedan avion i stradao po jedan pilot godišnje – nego je iritantno i to što posle svih godina ratova, poraza, generala i pukovnika osuđenih za ratne zločine i posle onolikog bombardovanja, moramo da trpimo i ovo njihovo brujanje nad gradom.

Sutra sledi novo uzbuđenje: Toma Nikolić i ostale patriotske snage održaće miting u centru grada. Neki ljudi su se zabrinuli da može doći do nasilja i još jednog paljenja Beograda. Nikolićevim radikalima ta srpska sportska disciplina nije strana, međutim, meni se čini da će to biti jedan strogo kontrolisani performans. Nikolić i Vučić će sutra, navodno gnevno i odlučno, zatražiti više socijalne jednakosti, pravde i slobode kojima su toliko bili odani svih ovih godina. Ivica Daćić će na ulice izvesti sve što nosi plavu uniformu i još jednom demonstrirati koliko je dobar ministar unutrašnjih poslova i ujedno istaći kandidaturu za budućeg predsednika vlade. DS će, što reče Tadić pre neki dan, kao nacionalna institucija, pokazati da joj je svaki Srbin mio ma koje partijske boje bio. Toma Nikolić i Aleksandar Vučić, u stvari sutra počinju predizbornu kampanju; shvatili su da su isključeni iz kombinatorike za sastav buduće vlade, i žele da se vrate u igru kao potencijalni stariji brat u tzv. Velikoj koaliciji sa demokratima. Nikolić i Vučić kampanju moraju da vode na ulici, jer za razliku od demokrata, nemaju medije pod kontrolom, a više niko ne gleda prenose sednice parlamenta čiju su govornicu naprednjaci koristili za svoju medijsku promociju. Skupštinske prenose više niko ne gleda, svi su se prebacili na proučavanje odnosa na Dvoru, Farmi, u Parovima… Sada pola srpske populacije gleda te rijaliti bljuvotine, a druga polovina u njima učestvuje. Mi ostali smo statistička greška.

Njutn je davno dokazao da su pad nekog tela i kretanje neke planete pojave kojima upravlja isti zakon. Nama ni ovaj zakon fizike ne pomaže da shvatimo da ovo što se danas dešava na kairskom trgu Tahrir, gde stotine hiljada ljudi čeka da Mubarak podnese ostavku, spremni da poginu da bi se to desilo, da to, kao i protesti širom severne Afrike i Bliskog istoka, imaju veze i sa nama, da se ti seizmički potresi ne završavaju na obalama Sredozemnog mora. Kairo, Sana, Aman… to više nisu topografski znaci, to nisu predeli u kojima se odvija radnja Otimača izgubljenog kovčega ili gde se ide na jeftino letovanje. Odatle, čak i nama, može stići ili divni mediteranski povetarac ili velika oluja.

Danas je dan D za Egipćane, ističe ultimatum postavljen Mubaraku da napusti vlast, ljudi će danas dati život da se to dogodi. Neverovatna je pomisao da svi ti narodi koji su na ulicama, Sirijci, Alžirci, Tunižani, Egipćani nikada nisu živeli kao slobodna ljudska bića, iz kolonijalizma su direktno ušli u autokratske i diktatorske režime, bičeve engleskih i francuskih gospodara preuzeli su Ben Ali, Mubarak i njegove pristalice koje su juče na kamilama i konjima, sa tim bičevima u rukama, jurišali na ljude koji iza sebe imaju civilizaciju staru nekoliko hiljada godina. Mubarak je optužio Obamu, koji sada traži njegov odlazak, da ne razume egipatsku kulturu i istoriju. A u egipatskoj istoriji je postojala i žena faraon. Egipćani su pre 3.500 godina imali vladarku, Hatšepsut, koja se usudila da sebe na spomenicima prikazuje kao moćnog muškarca.

Ta žena je Egiptu donela mir i oporavak, obnovila trgovačke veze sa susedima, ali ono što je fascinantno – faraonka je naručila da se napravi jedan obelisk na kome je dala da se uklešu reči koje su nezamislive za savremene vladare arapskog sveta: Srce mi zatreperi kada pomislim šta će ljudi govoriti o meni, oni koji će gledati moje spomenike u godinama koje dolaze i pričati o onome šta sam učinila. Ovakva nesigurnost jedne vladarke koja pritom ne sumnja u svoje božansko poreklo, nezamisliva je za njene moderne sunarodnike na vladarskom tronu.

Bauk Muslimanske braće kruži hrišćanskim svetom, uvek se nađe neko da podseti kako muslimani, za razliku od hrišćana, nisu upućeni da okreću i drugi obraz, niti će, kao hrišćani da raskuju svoje mačeve na raonike, a koplja svoja u srpove… Ova zapovest, kao što znamo, nije sprečila hrišćane da vode krvave osvajačke ratove.

Narodi Bliskog istoka su gnevni na svoje vladare i na one, pre svega SAD, koji te vladare održavaju na vlasti iz sebičnih razloga. Kivni su i na Izrael. Kada je ubijen Mubarakov prethodnik Anvar El Sadat, ispitivanje atentatora je pokazalo da je mir koji je Sadat potpisao sa Izraelom bio sporedan razlog atentata. Vođa zaverenika na suđenju je uzviknuo: Ubio sam faraona. On nije mislio na faraone iz školskih udžbenika i turističkih prospekata koji govore o veličini i slavi starog Egipta. Mislio je na faraona Egzodusa, koji je u Kuranu, ali i u Bibliji, paganski tiranin koji tlači ljude.

Nije tako lako naći u Srbiji nekoga ko bi mogao da govori o ovome što se događa na severu Afrike i širom Bliskog istoka, zbog toga što se tim delom sveta najčešće bave ljudi koji mrze islam, islamofobi, tačnije rečeno. Mi smo pronašli nekoga ko može o tome objektivno da govori, a to je naš današnji sagovornik Filip Ejdus, koji radi na Fakultetu političkih nauka. Filip nas je podsetio da ovo što je počelo u Tunisu pre otprilike mesec dana nije početak ovih seizmičkih potresa na severu Afrike i Bliskom istoku, da je vesnik svega toga bilo ono što se događalo u Libanu 2005, to što su nazvali Revolucijom kedra. Građani Libana su tada tražili povlačenje sirijskih trupa iz svoje zemlje, i uspeli su, međutim 2009. se odigrala tzv. Zelena revolucija u Iranu: Ahmadinedžad namešta izbore, demonstracije, gine najmanje 150 ljudi. U stvari, ta revolucija je krvavo ugušena. A onda dolazi Jasmin revolucija u Tunisu koja se širi na Jordan, Siriju, Jemen, Alžir… Taj domino efekat je zahvatio i Egipat… Slušate Filipa Ejdusa.

Filip Ejdus: Zbog čega se to sve desilo? Ima nekoliko grupa razloga. Prva grupa se tiče ekonomije. U Egiptu oko 40 odsto stanovništva živi ispod granice siromaštva, sa manje od dva dolara dnevno. Zvanične cifre kažu da je procenat nezaposlenih u Egiptu 10 odsto, međutim, nezvanične procene idu čak i do 20 odsto. Ono što je ključno jeste da je nezaposlenost među mladima, a posebno među fakultetski obrazovanim mladim ljudima daleko veća, pet puta veća od opšte nezaposlenosti, i to su upravo ovi mladi ljudi koji su započeli celu priču. To su urbani, obrazovani Egipćani, koji nemaju nikakvu perspektivu. Osim tih ekonomskih, tu su i socijalno-demografski razlozi. Od ’45. godine do danas došlo je do uvećanja egipatskog stanovništva do pet puta. Danas Egipat ima nešto manje od 80 miliona stanovnika, velika većina njih su jako mladi ljudi, oko 40 odsto je mlađe od 25 godina. Treća grupa razloga su politički razlozi. Dakle, Mubarak je na vlasti od ’81. godine, ovo je njegov peti mandat. Pored svih ovih političkih faktora i uzroka, možemo da navedemo i policijsku brutalnost, represiju… Oko 25 hiljada političkih zatvorenika sedi po egipatskim zatvorima.

Svetlana Lukić: Ko su oni? Muslimanska braća?

Filip Ejdus: Uglavnom su to Muslimanska braća i razni islamisti koje režim tretira kao opasne po ustavni poredak. Iako je 2005. Mubarak najavio nekakvu demokratizaciju, do toga nije došlo. Nakon što je postojala indicija da bi njegov sin Gamal mogao da ga nasledi, ljudi su shvatili da od te demokratizacije neće biti ništa. To je još jedan od razloga zbog kojih su rešili da izađu na ulice. Slična situacija je i u ovim drugim zemljama, nije Egipat tu specifičan. Veliki je procenat stanovništva koji živi ispod granice siromaštva. Takođe, cena hrane u svim ovim zemljama je izuzetno visoka. To je bio jedan od razloga zašto su u Jordanu demonstranti izašli na ulice. I demografska situacija na čitavom Bliskom istoku je slična ovoj koju sam opisao u Egiptu: jako puno mladih. Napraviću paralelu sa političkim protestima koji su zahvatili zapadni svet i Evropu krajem ’60-ih godina. To su bili bejbi-bumeri, generacija koja je bila proizvod demografskog buma nakon Drugog svetskog rata. Gde god ima jako puno mladih ljudi, socijalno-politička situacija je pogodna i plodna za ovakve proteste, pa čak i revolucije.

Ono što je meni privuklo pažnju i zainteresovalo me jeste da je u Egiptu ovaj protest započeo kao inicijativa jedne omladinske grupe na Fejsbuku, i to je najbolji pokazatelj moći socijalnih medija kao što su Fejsbuk, Tviter, Jutjub, da pokrenu mase. Ta Fejsbuk grupa se zvala Omladinski pokret “6. april”, a 25. januar, kada je sve počelo da se dešava u Egiptu, bio je datum koji je ova Fejsbuk grupa definisala kao datum kada treba da počnu protesti. Svestan opasnosti interneta, režim je naravno odmah ugasio internet u čitavoj zemlji, i ne samo internet nego i ostale mobilne komunikacije. Mobilni telefoni su bili potpuno blokirani i ljudi su mogli da koriste jedino fiksni telefon. Međutim, to ih nije sprečilo da izađu na ulice. Naprotiv, oni su se dovijali, pa je Tviter pronašao način kako da ljudi tvituju i razmenjuju poruke koristeći fiksnu telefoniju. To je posebna tema, na koji način su socijalni mediji pokrenuli talas protesta, ne samo u Egiptu nego i u Tunisu. I u Iranu su bili dosta korišćeni Tviter i Fejsbuk. Neki su čak ovaj događaj u Tunisu nazivali Tviter revolucijom. Dakle, sve je počelo od strane tog omladinskog pokreta. Međutim, naravno da omladinske organizacije nisu jedini akter koji je pokretao ovo što se dešavalo u Egiptu, tu su i druge opozicione grupe. Najveća među njima su Muslimanska braća. To nije politička partija, to je jedan pokret koji je nastao 1928. godine u Egiptu i koji je zabranjen ’54. godine. Od tada je to ilegalni politički pokret i najsnažnija opoziciona grupa u Egiptu. Treba ih razlikovati od džihadista.

Oni su često u našoj percepciji, mislim na reprezentacije na Zapadu, predstavljeni kao nekakvi fanatični islamisti koji su spremni da upotrebe sva sredstva, uključujući i oružanu silu kako bi širili islam i zaveli nekakvu teokratsku državu. Međutim, oni se od samog početka protive upotrebi sile, zalažu se za uspostavljanje teokratske države po šerijatskom zakonu, i zalažu se za obnavljanje jedinstvenog kalifata od Španije do Indonezije. Međutim, oni nisu spremni da te svoje zamisli sprovode putem nasilja, nego žele da ih implementiraju mirnim sredstvima. Sad, koliko je ovo njihovo opredeljenje deklarativno i koliko stvarno, o tome možemo da razgovaramo. Pojedini politički pokreti koji imaju veze sa Muslimanskom braćom su koristili nasilje, tipa Hamas u Izraelu. Posebno po pitanju izraelsko-palestinskog sukoba, Muslimanska braća su u smislu upotrebe nasilja napravila izuzetak. Međutim, u samom Egiptu i drugim delovima Bliskog istoka nisu podržavali teroriste. Recimo, osudili su i napade na SAD 11. septembra. I oni sami često prave razliku između sebe i džihadista, Al Kaide i ostalih ekstremističkih islamističkih organizacija i pokreta, koji se zalažu za upotrebu nasilja. Oni su podržali Muhameda el Baradeja, koji je predstavnik opozicionog fronta u Egiptu. On nema nikakve ideološke veze sa Muslimanskom braćom, naprotiv, moglo bi se reći da je liberal i poklonik sekularnih ideja. Dakle, to je ta neka opozicija koja je za sada ujedinjena, međutim, poznato nam je iz našeg iskustva da nakon što dođe do promene režima sve te razlike izbijaju u prvi plan. Šta će se dogoditi ne možemo u ovom trenutku da predvidimo. Ne možemo da predvidimo ni po kojim će se sve linijama taj opozicioni pokret cepati, ako dođe do smene režima u Egiptu.

E sad, tu je takođe zanimljiva uloga sektora bezbednosti, policije i vojske. Naime, policija je u Egiptu prilično omražena, zato što je represivni instrument Mubarakovog režima, za razliku od vojske, koja je doživljavana kao organizacija koja ne služi samo Mubaraku nego čitavom Egiptu i svim Egipćanima. Vojska je, osim toga što je omiljena, i najmoćnija institucija u Egiptu. Ona već nekoliko decenija, od mirovnog sporazuma sa Izraelom 1979. i okretanja Egipta ka SAD-u, pošto je Egipat sve do kraja ’70-ih bio sovjetski satelit, dobija pomoć od SAD-a. Egipat dobija u proseku oko dve milijarde dolara godišnje, od čega velika većina odlazi vojsci, oko milijardu i po. Vojska je institucija koja je izuzetno moćna i privilegovana, i kojoj nije u interesu da dođe do promene režima. Egipatska vojska je bila neutralna od samog početka, nije koristila silu protiv demonstranata. Međutim, iako je to bilo tretirano kao pozitivna stvar do juče, evo danas je, nakon što su kontramitingaši, pristalice Mubaraka, došli u Kairo, ta njihova neutralnost dobila jedan potpuno drugačiji tvist. Znači, oni sada stoje sa strane i posmatraju kako 20 hiljada pristalica Mubarakovog režima na konjima, kamilama, sa bičevima i molotovljevim koktelima vrše nasilje nad mirnim demonstrantima. I vojska i dalje kaže – pa mi smo neutralni, nećemo da se mešamo, kao što se nismo mešali do sada.

Mnogi smatraju da islam i demokratija ne idu jedno sa drugim. Mubarakov režim sam vrši višedecenijsku propagandu da su Muslimanska braća jedina alternativa njegovom režimu. To je jedno strašilo koje vrlo efektno deluje na Zapadu, upravo zbog toga što je podržano i ovim islamofobičnim orijentalističkim diskursima. Tako da Mubarak, na osnovu takve propagande, dobija podršku SAD-a i ostalih zapadnih zemalja. Treća grupacija koja ovakvu ideju propagira su sami islamisti, koji imaju problem sa demokratijom i sa ljudskim pravima. Međutim, islamisti nisu jedina politička sila, a u nekim državama na Bliskom istoku nisu ni najveća ni najmoćnija. Ja bih zato prosto odbacio tu ideju da demokratija i islam ne mogu da funkcionišu, i smatram da je demokratizacija na Bliskom istoku itekako moguća, ali ona nije jedini scenario. Dakle, moramo biti realni. Ukoliko dođe do slobodnih i fer izbora na Bliskom istoku, postoji verovatnoća da će na njima veliki broj glasova dobiti islamisti. Oni su deo tog društva, kao što su razne desničarske političke stranke deo našeg društva, isto kao što su u Mađarskoj na vlasti desničari. Tako i islamski fundamentalisti mogu da dođu na vlast demokratskim putem. Činjenica da je Hitler došao na vlast demokratskim putem na demokratskim izborima, i to što u zapadno evropskim državama dolaze razne ekstremno desničarske partije na vlast na izborima, ne znači da treba ukinuti demokratiju. Niko ne predlaže da se demokratija ukine zbog toga što Jobik može da dođe na vlast u Mađarskoj ili što Hajderova partija može da dođe na vlast u Austriji. Dakle, zašto bismo Arapima i muslimanima na Bliskom istoku zbog toga uskraćivali pravo na demokratiju?

Naravno, to je samo jedan od faktora, a drugi ima veze sa cenom energenata na svetskom tržištu. Bilo koji potres koji zahvati Bliski istok direktno ima reperkusije na cenu nafte. Što je nafta skuplja, to svetska ekonomija ima više problema. To nije jedini efekat koji može da se prelije i kod nas. I pitanja regionalne bezbednosti, Kosova i Metohije, Bosne i Hercegovine, odnosa između NATO-a i ruske federacije, pitanja su vezana sa bliskoistočnim bezbednosnim i političkim kretanjima. Tako da, ukoliko dođe do radikalne destabilizacije na Bliskom istoku, Evropa sigurno neće stajati sa strane. A i ako stoji po strani, opet će biti zahvaćena posledicama ovih događanja. Evo, ukoliko se čitav Bliski istok zapali, možemo da zamislimo koje će se kolone izbeglica iz ovih država pokrenuti u pravcu najbliže sigurne destinacije, a to je EU. Zatim, tu i je pitanje proliferacije nuklearnog oružja. Zamislite samo kako bi svet izgledao kada bi u Pakistanu došlo do ovakvih protesta. Šta bi se dogodilo sutradan? U čije ruke bi palo pakistansko nuklearno oružje? Znači, to bi izazvalo žestoke poremećaje u čitavom svetu. Naravno, zahvatilo bi i nas. Prosto, ne možemo da zabijemo glavu u pesak, mada smo često skloni tome, i da se ponašamo kao da se te stvari dešavaju mimo nas. Razne teorije zavere o tome ko sve stoji iza ovoga kolaju internetom i svetskim medijima. Naravno da uvek neko stoji, ništa se u politici ne dešava sasvim spontano. S druge strane, ništa se ne dešava ni sasvim organizovano. Društvo i politiku ne može da organizuje i programira niko, pa čak i ako je taj ko želi da se bavi socijalnim inžinjeringom svemoćan. To je isto kao kada vam neko kaže – Peti oktobar je bio instruiran sa Zapada. Pa zbog čega? Je l’ vas neko instruirao da izađete Petog oktobra na ulice? Mene niko nije zvao iz Amerike i ponudio mi šaku dolara da izađem Petog oktobra, nego sam bio nezadovoljan i izašao sam na ulicu. Sumnjam da postoji bilo koja sila u svetu koja može prosto da mobilizuje toliku količinu ljudi, toliki broj građana da izađu i rizikuju svoje živote, kako bi sprovodili neke interese nekakvih udaljenih sila. Ono što je možda stvarno instruirano i orkestrirano, to je ovaj kontramiting. Meni to izgleda kao kombinacija orkestrirane kampanje i spontanog dolaska izmanipulisanih ljudi. Oni su jednostavno na televiziji koju kontroliše Mubarak i njegov režim videli da nekakve snage haosa i bezumlja sada vladaju Egiptom, i režim ih je pozvao da se odazovu, da ispune svoju patriotsku dužnost i da dođu i oslobode Kairo od tih nekakvih stranih plaćenika. Isto kao što je i onaj kontramiting u decembru ’96. godine u Beogradu bio organizovan i orkestriran od strane režima. Ali, tu je bilo i ljudi koji su došli spontano. Tako i ovaj kontramiting koji se danas dešava na ulicama Kaira deluje kao kombinacija ta dva elementa. Tako da sumnjam da čak i u tom slučaju, a kamoli u slučaju ovih protesta, možemo da govorimo o nekakvim zaverama ili nekakvim centrima moći koji su to sve organizovali.

U ovom trenutku deluje kao da Mubarak nema nameru da ode odmah. Šta treba da se dogodi pa da on ode? Verovatno treba da dođe do toga da spasava živu glavu. Znači, kad se bude nekakva masa od nekoliko desetina ili stotina hiljada ljudi približavala njegovoj predsedničkoj palati, i u momentu u kojem su ga svi napustili, i policija i vojska i tajne službe, i u kojem ima još pet minuta da spakuje kofere i da pobegne, mislim da bi tada odlučio da ode. Međutim, teško je pretpostaviti da do toga može doći. Vojska neće tek tako dopustiti da dođe do totalnog zaokreta u politici u Egiptu, jer to može da iseče granu na kojoj oni sede. Oni žive od američke pomoći, a ukoliko dođu Muslimanska braća na vlast, više neće imati milijardu i po dolara godišnje, neće imati tako privilegovanu poziciju. Možda će morati i da ratuju, i oni prosto nemaju interes da dođe do revolucije. Druga stvar, kažu mnogi – ma vojska mora da preuzme stvari u svoje ruke, da uvede nekakvu privremenu vojnu upravu i da pripremi teren za nekakve demokratske izbore. Vojska ne može da dođe na vlast u Egiptu zato što je vojska već na vlasti u Egiptu, i to je na vlasti već nekoliko decenija. Podsetimo se samo da je Mubarak došao iz vojnih krugova, Sadat je takođe bio bivši vojnik, Naser takođe. Egipatskom politikom već nekoliko decenija dominira vojska, tako da ako je na vlasti već 40 godina, ne može sada da dođe na vlast. Može samo da ode s vlasti, a vojska neće tek tako pustiti neke alternativne grupe da preuzmu poluge sistema.

Bliski istok posle ovih događaja nikada više neće biti isti, u to nema sumnje. Niko ne može u ovom trenutku da predvidi u kom pravcu će se stvari razvijati. Postoji, kao što sam rekao ranije, jedna grupa ljudi, na Zapadu i na Bliskom istoku, koja seje strah od demokratije na Bliskom istoku i stalno ponavlja tu mantru da islam i demokratija nisu kompatibilni. Ja se duboko ne slažem sa ovom ocenom, ne vidim zbog čega jedna država kao što je Egipat ne može da ima demokratiju, a da jedna Turska može. Ja sam možda nepopravljivi idealista, ali smatram da ovi događaji imaju više šanse da donesu dobrog nego lošeg Bliskom istoku. Grozne stvari se dešavaju, tako da ovi događaji sigurno nisu nešto lepo što mi možemo da gledamo na televiziji i da se radujemo, eto neka beskrvna revolucija se dešava. Ne, to su događaji koji odnose živote. Ali ipak, ono što se dešava u Egiptu pokazuje da ima nade za čitav taj deo sveta. I ne samo da ima nade, nego da ti ljudi koji tamo žive žele da žive bolje i žele nešto da promene. Dakle, situacija nije petrifikovana. Ne žive oni u nekakvim vanvremenskim autokratijama, koje su tu da bi omogućavale nisku cenu nafte i prosperitet Izraela, već ti ljudi žele više slobode, ti ljudi žele više dostojanstva. Ta arapska ulica se ne sastoji samo od islamskih fundamentalista koji žele nekakvu teokratsku državu i šerijatski zakon, nego se sastoji od studenata koji žele posao i od sekularnih Arapa koji žele više demokratije, više slobode. To je ono što mene najviše raduje kada gledam ove događaje. Naravno, žalosno je što ima povređenih i mrtvih, ali mislim da je to sve ipak nešto pozitivno i da nam pozitivna slika dolazi sa Bliskog istoka.

Mubarak apsolutno kontroliše čitavu medijsku mašineriju u Egiptu. Ukoliko se sad demonstranti raziđu svojim kućama, presrećni što se, eto, Mubarak više neće kandidovati, možda se on i onako ne bi kandidovao, mi to ne znamo, ali je velika verovatnoća da ne bi, čim je spremao svog sina da ga nasledi, a drugo, on je već i star itd… Po istom scenariju je i u Siriji došlo do transfera vlasti sa oca na sina pre desetak godina, možemo da pretpostavimo da do septembra Mubarak ima dovoljno vremena da uz pomoć medija koje kontroliše, uz pomoć tajne službe koju kontroliše, uz pomoć vojske, policije i svih ostalih poluga vlasti pripremi teren da na izborima u septembru pobedi njegov kandidat, navodno na demokratskim izborima. Zanimljivo je da je Mubarak pre nekoliko dana imenovao za svog potpredsednika šefa obaveštajne službe Sulejmanija. Treba se prisetiti da je Mubarak takođe bio Sadatov potpredsednik pre nego što je došao na vlast. Možda je to neki indikator da Mubarak vidi njega kao svog naslednika. Ukoliko se stvari završe na ovome, ukoliko zaista Mubarak ne ode, ja stvarno sumnjam da će on pustiti da na izborima pobedi opozicioni kandidat koji nije njemu po volji. Zbog toga smatram da je odluka demonstranata da istraju vrlo razumljiva i na mestu. Tu je zanimljiva i ova priča sa novim medijima, kako oni mogu da budu kontraproduktivni, posebno kada revolucija ne uspe. Ranije su se ljudi mobilizovali glasinama – e, ajde dođi sutra na most, vidimo se… ili su telefonski bili pozivani, i celokupna organizacija se nije odvijala preko interneta, preko Fejsbuka, Tvitera itd. Danas se sve, ili većina stvari dešava preko interneta. A na internetu, ukoliko revolucija ne uspe, ostaju apsolutno svi dokazi ko je šta tvitovao, ko je kome ostavio koju poruku na Fejsbuku, imejl komunikacija… Sve je kasnije vlastima na izvol’te da procesuiraju, da nastave represiju, ali mnogo preciznije nego što su to činili do sada. To je ta druga oštrica novih medija. U Siriji su zakazani protesti za 5. februar, upravo se informacija o protestima širi uz pomoć Fejsbuka, jer je to glavno sredstvo mobilizacije i u Siriji. Da je situacija ozbiljna govori i podatak da je sirijska vojska trenutno zabranila pristup Fejsbuku svojim pripadnicima i da se povukla sa granice prema Iraku u gradove i naseljena mesta. Još jedna zanimljiva stvar je to da su u ovom trenutku oči svih ljudi koji žive u autokratijama uperene na Egipat, Tunis i ove druge zemlje. Ukoliko u ovim državama dođe do nekakvih promena, po istom modelu će do tih promena možda doći i u drugim državama. Najbolji dokaz i ilustracija za to je činjenica da je Kina, recimo, cenzurisala sve vesti koje dolaze iz Egipta. Znači, to su dve države koje su stvarno u svakom pogledu toliko daleko jedna od druge, ali ono što ih povezuje jeste autokratski sistem. Na primer, kada u Kini na Guglu ili na nekom njihovom pretraživaču ukucate Egipat na kineskom ili na engleskom, ne izlaze nikakve vesti o protestima. Ako ste u Kini, velika je verovatnoća da uopšte ne znate šta se dešava na Bliskom istoku, što znači da uspešan ishod političkog otvaranja i demokratizacije na Bliskom istoku može vrlo lako da ima reperkusije i na azijske autokratije, na afričke autokratije i na globalnu političku konfiguraciju.

Jedan francuski politikolog, zove se Dominik Muazi, napisao je nedavno knjigu u kojoj je podelio svet na tri kulture. To je svet kojim vladaju kultura straha, kojoj pripadaju zapadna Evropa i severna Amerika; zatim kultura nade, tu pripadaju Azija i azijski tigrovi, Kina, Južna Koreja, Tajvan; i kultura poniženja, tu se misli na Bliski istok. Na Bliskom istoku je osećanje poniženja dominantno, ljudi osećaju da ih ponižavaju njihove vlade, da ih ponižava zapad, da ih ponižavaju susedne zemlje, da ih ponižava bukvalno ko stigne. I naravno da je dostojanstvo osnovna stvar koju žele ljudi koji žive u kulturi poniženja. Ljudi koji žive u kulturi straha žele bezbednost, sigurnost, samo da nema imigranata, organizovanog kriminala i kraha berze. To je ono što zanima ljude na zapadu. Ljudi koji žive u kulturi nade se prosto nadaju da će ono što im se dešava poslednjih nekoliko decenija nastaviti da im se dešava. Oni imaju neki ekonomski, socijalni i politički bum u poslednjih nekoliko decenija, koji je bez presedana u njihovoj istoriji, i oni se nadaju da će tako biti i sutra. To može da se vidi i po indijskim filmovima, po kineskoj arhitekturi. Ne morate da čitate njihove novine da biste videli da tamo dominira osećanje nade. Zbog toga je možda ovo što se dešava na Bliskom istoku upravo pokazatelj da su ta društva željna da izađu iz kulture poniženja i da su željna dostojanstvenog života, sa više slobode, sa više prava i demokratije. Iako možda demokratija nije ono što čujemo kao prvu ključnu reč. Ključne reči su – Mubarak mora da ode. Ali, demokratija je ono što ih inspiriše i mobilizuje da dovedu i svoje živote u opasnost tako što će biti na ulicama Kaira.

Kristofer Hičens: /čita Svetlana Vuković/

Faktor srama ili kada će diktatori naučiti da svoje građane ne tretiraju kao budale

Izvori nezadovoljstva u arapskom svetu su toliko brojni da postoji mnogo uzroka koji mogu dovesti do pobuna, zbog toga ne treba olako birati navodno ključni problem. Siromaštvo i nezaposlenost? Oni su toliko rasprostanjeni da bi mogli objasniti pobunu u bilo kom trenutku, ali Tunižani imaju jedan od najviših dohodaka po glavi stanovnika u severnoj Africi. Diktatura i represija? I ovo se može smatrati svakodnevicom u ovim zemljama. Međutim, najupadljiviji autoritarni režimi – Sirija i Saudijska Arabija, na primer – za sada su pošteđeni izazova pobune. Voleo bih da u najbližoj budućnosti poreknem ovu izjavu.

Faktor poniženja i sramote je mnogo bolje inicijalno objašnjenje. Jedna od ohrabrujućih činjenica, kada su u pitanju diktature, jeste da one nikako ne uspevaju da razumeju ovaj deo jednačine. Dobro je znati da svi ovi režimi prave iste očigledne greške. Izgleda da nijedan od njih nije uspeo da savlada nekoliko prostih tehnika preživljavanja: nemojte dozvoliti široj porodici vrhovnog vođe da troši ogroman novac u šopingu, nemojte javno razmaziti prvorođenog sina, kao da ljudi jedva čekaju da on bude imenovan za vladara sa balkona neke palate; nemojte svoju fotografiju postavljati na svaku banderu u zemlji; nemojte tvrditi da ste dobili više od 75% glasova na bilo kojim izborima koje organizujete. I ne pokušavajte da ugušite socijalne medije, to će čak i najuspavanijim građanima biti signal da gubite vlast, ili da ste je već izgubili. Ljudi ne vole da budu tretirani kao budale, ili zaostala deca, ili kao statisti na nekoj paradi. Postoji prirodan i urođen otpor prema ovakvom starateljstvu, iz vrlo prostog razloga – mladi ljudi žele da budu tretirani kao odrasli, a roditelji ne mogu da podnesu da budu ponižavani pred svojom decom.

Jedan od zaključaka Frensisa Fukojame jeste da istorija pokazuje da su ljudi spremni da se bore za poštovanje i priznanje, isto koliko i za manje apstraktne koncepte kao što su hrana ili teritorija. Pre ili kasnije čaša se prelije i ljudi više ne mogu da trpe. Čaušesku je potpisao svoju smrtnu presudu onog dana u decembru ’89. kada je odlučio da sazove građane Bukurešta na još jedan prisilan miting, gde su bili primorani da stoje nemo vrišteći od dosade, aplaudirajući po naređenju, dok je on govorio onoliko dugo koliko mu se sviđalo. Sećam se da sam pomislio kada su organizovani izbori u Egiptu prošle jeseni da bi predsednika Mubaraka više poštovali da je ove izbore prosto otkazao, umesto što ih je organizovao na onako uvredljiv način. Nešto slično važi i za Zelenu pobunu, koja je došla kao posledica najnovijeg narodnog izjašnjavanja koje je organizovao iranski predsednik Ahmedinedžad. Svi su unapred znali da su stvari nameštene, ali ovoga puta se mule nisu ni pretvarale da nije tako.

Sasvim je moguće da će ljudi lakše preći preko otvorenog nasilja nego što će oprostiti neskriveni prezir prema sebi. Navodna privlačnost autoritarne stabilnosti u stvari je iluzija. Ništa nije nestabilnije i nesigurnije od diktature koja ne poseduje samokritični metod kojim uči na sopstvenim greškama. Epizode narodnih pokreta iz prošlosti u Aziji ranih osamdesetih, kao i sveopšte odbacivanje vojnih vlasti u Latinskoj Americi i mirno oslobađanje Južne Afrike definitivno su pokazale da je ovo tačno. Oni su za posledicu imali i to da je arapski region počeo da deluje upadljivo nazadno. Ovo osećanje prisilnog vraćanja u detinjstvo i nezrelost je dugoročno imalo lekoviti efekat, za koji možemo samo da se nadamo da će potrajati duže od iskušenja nezrele kulture samosažaljenja žrtve, zajedno sa lažnom sigurnošću koju pruža teokratija, a to će se sigurno pojaviti sada kada je period prinudne adolescencije završen.

Svetlana Lukić: Svetlana vam je maločas pročitala tekst Kristofera Hičensa koji možete naći na sajtu pescanik.net. Ovih dana smo inače dosta prevodili iz strane štampe pokušavajući da shvatimo o čemu se tačno radi na Bliskom istoku. Danas nam je u tome pomogao i Filip Ejdus. Svi pominju Muslimansku braću, taj bauk kruži svetom. U drugom delu Peščanika vraćamo se na Balkan, vraćamo se u Srbiju. Naša današnja sagovornica je Biljana Srbljanović.

Biljana Srbljanović: Rubikon jeste pređen, ide se u Evropu. U tom smislu kod naše vlasti sigurno postoji neki konsenzus da se ka tome ide, ali to uopšte ne znači da su oni za to i sposobni. Imam studente koji su odlučili da diplomiraju, ali jednostavno ne mogu da diplomiraju, jer nisu spremni za to. Nešto im fali, nešto od zapitanosti nad samim sobom. Gledala sam vesti u vezi sa tim Upitnikom koji smo popunili. S jedne strane, ohrabruje te to što su ga ipak popunili, pa kao niko nije zabrljao, bar za sada, pa nema krmača i pravopisnih grešaka i ušiju na stranicama. I glavno pitanje je bilo da li treba da se laže ili ne. Znači, opet mi nešto muljamo da njih prevarimo. Čak je postignut konsenzus oko toga da ne treba da se laže u Upitniku. Ali to ne znači da su odgovori zadovoljavajući. Odnosno, realnost je takva kakva je, ona mora da se menja.

Mi stalno zamenjujemo teze. Kao da mi odlučujemo o tome da li da uđemo u EU, a ne EU da li da nas primi. Kao da je pitanje kako si odgovorio na Upitnik jedino važno, a nije važno šta je realnost. Pa, čak i ako si ti realno rekao – ja, profesorka, nisam učio – opet ne možeš da položiš samo zato što si iskreno priznao da ne znaš, nego moraš da odeš i da nešto naučiš za ispit. Ljudi to prate na nekom polutabloidnom nivou i uopšte se ne uzbuđuju ni oko čega. Čak i ta pitanja oko privatizacije medija su prešla u domen Pinka. Znači, Pink se bavi privatizacijom Novosti, a ne ozbiljni mediji. To je sad u domenu ličnog obračuna nekih moćnih ljudi i to se tako prati sa strane. Kao što pratiš trovanje Željka Mitrovića, tako pratiš i da li je Manjo Vukotić drpio pare ili nije. Niko se nije pobunio zbog toga što je ministar zdravlja posle osam godina podneo ostavku i ispričao šta je imao za jedan minut, i to je to. Niko ga dalje ništa nije pitao. I to malo što su ga pitali, opet tabloidne novine, on je samo rekao da su u pitanju lični razlozi. I sada mi treba da nagađamo da li se sprema rekonstrukcija vlade ili ne, da li je njemu neko iz nekih ličnih razloga rekao – skloni se ili ću te ja skloniti. Umesto da vidimo postoji li neka odgovornost tog čoveka.

U Francuskoj je izašla knjižica Stefana Esela, on je rođen 1917, pa sad izračunaj koliko ima godina. On je inače sin Helen Grund i nemačkog pisca Franca Esela, koji je bio inspiracija za lik Žila u Rošeovom romanu Žil i Džim, po kojem je posle snimljen onaj slavni film sa Žanom Moro. Stefan Esel je bio član De Golovog pokreta otpora, a onda je kao jako mlad postao diplomata i bio među onih 15 ljudi koji su napisali prvu deklaraciju o ljudskim pravima. Sada je, dakle, napisao knjigu koja se zove Razgnevite se ili Pobunite se s gnevom. To je jedna mala knjižica od 25 strana, u kojoj se obratio francuskoj naciji i rekao – aman ljudi, gde ide svet i gde ide ova naša divna Republika, gde su sada ljudska prava i gde smo mi svi, nikog od vas to ne uzbuđuje. Evo ja, čovek od 95 godina iz Pokreta otpora vam kažem – dignite se, pobunite se. I onda je nabrojao – pobunite se protiv socijalne nepravde, odnosa prema emigrantima, prema svetskoj ekonomskoj krizi. Knjižica je pisana jednostavnim jezikom čoveka bogatog životnim iskustvom, koja ne nudi nikakvo rešenje nego upire prstom u tebe i kaže ti – da li ja koji sam se sa De Golom borio da Evropa ne bude fašistička treba da vam kažem 2011 – ljudi, Evropa i ceo svet počinju da liče na jednu drugu vrstu totalitarizma. Knjiga je za sada prodata u 500.000 primeraka. Naravno, francusko društvo je takvo da se oni zadovoljavaju time da o tome prodiskutuju na večerama. Ali s druge strane, kod nas ne može da se pojavi neki Stefan Esel. Prvo zato što se kod nas i dalje ne zna da je pokret otpora pozitivna stvar. Kod nas se još uvek ne zna ko je dobio Drugi svetski rat. Tamo su se barem oko toga dogovorili. Znači, utvrdili su neke najosnovnije činjenice u istoriji – Hitler je bio negativan, pokret otpora je bio pozitivan. A kod nas to još uvek nije utvrđeno. Tako da ni tu ne možeš da izvučeš ko bi bio taj ko bi imao takav neki autoritet da može da uperi prstom u tebe i da kaže – šta radiš, čoveče, pobuni se. Da ne pričam o Jovi Kapičiću na glavnom odboru LDP-a. Hoću da kažem da se nismo oko toga dogovorili. A i kada bi se dogovorili oko nekoga ko bi imao neku vrstu autoriteta, taj ne bi imao kome da se obrati.

I sad se to u Francuskoj širi kao nekakav pokret. To je zemlja poznata po sindikalnom angažovanju, ali sada se ljudi bune na etičkom nivou, na primer, u bolnicama se protive tretmanu starih ljudi. Ali za to mora da postoji i nekakav moralni konsenzus. Moramo da imamo zajednički moral. Moramo da kažemo zajedno kao društvo ili kao neka velika skupina – ovo je s one strane morala, ovo je sa naše strane morala. I kada nam dotaknete tu stranu, to nema nikakav ideološki predznak, to samo znači – da li stari ljudi treba da crkavaju kao psi ili ne. Da li treba da se ponašamo prema životnoj sredini na način na koji se ponašamo? Da li je dozvoljena korupcija do te mere da niko više nikoga ne pita, nego samo pita koliko to košta? Znači, to su moralna pitanja, a mi oko toga ne možemo da se dogovorimo. Ti da sad na nekoj beogradskoj večeri postaviš pitanja o korupciji, teško da ćeš uspostaviti nekakav konsenzus o tome da li je treba gledati na drugu stranu ako se korupcija pokriva nekim ideološkim odgovorima. Ili ćeš dobiti odovor da svi to rade, vidiš kako je u drugim zemljama, ili će da ti kažu – ti si budala. Znači, sigurno na najobičnijoj večeri ne možemo da se dogovorimo o bilo čemu što se tiče ovog društva.

I mislim da tu veliku moralnu prazninu u društvu sad zauzima taj Toma Nikolić. On levitira između te socijalne demagogije i manipulacije potrebom ljudi za nekim sistemom, za nekom moralnošću. A ljudi ovde nemaju preveliku potrebu da se upuštaju u to da li je to tačno, da li im neko podvaljuje i šta im se govori. Zato se okreću crkvi. Ovo je patrijarhalna sredina. Znači, imaš potrebu za nekim redom, da neko utvrdi neki red. A kad u zemlji nema nikakvog reda i sve je moguće, onda ljudi lako budu regrutovani na tu drugu stranu. Nisam sasvim sigurna da najveća opasnost preti od crkve. Ulazimo u predizbornu godinu, više nema ni govora o pokušaju reformisanja društva. Samo će da se pozicioniraju. Razlika između dve strane je jedan do dva odsto, ne više. Najviše što možemo da dobijemo na tim izborima je to da tvoji jedni više ne budu na mestima na kojima imaju jasan položaj, moć, vlast, priliku za korupciju, nego će tu biti neki drugi. Da li to mene pogađa kao građanina – pogađa me. Ali da me pogađa do te mere da se bojim toga da ovi drugi dođu, moram da kažem da ne. Zanimljivo mi je da slušam ljude, svi kažu – biće velika apstinencija, ljudi neće glasati. Nisam sigurna. Mislim da će na kraju opet da dođe do te neke Zvezda – Partizan podele. A samo me živo zanima na osnovu čega ovoga puta, jer ja ne vidim nikakve ni nominalne, ni bukvalne razlike među njima. Ja samo vidim da je to jedna prosta ogoljena otimačina. A sad da li Toma Nikolić ili Ivica Dačić, omiljeni junak druge Srbije, i Tadić ili neka Tadićeva frakcija, ja zaista ne vidim razliku.

Bilo je sad Zagrebačko kazalište mladih, gostovali su tri dana u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Igrali su tri predstave, sve tri direktno inspirisane i angažovane, baš onako u glavu, trenutnom situacijom u hrvatskom društvu koja potiče od domovinskog rata na ovamo. Prve večeri su igrali predstavu koja se zove Generacija 91-95. Reditelj je zapravo skupio dvadesetak klinaca iz Bosne i Hrvatske koji su rođeni između ’91. i ’95. i koji jednim delom igraju Dežulovića, a drugim govore svoje lične sudbine, šta se dogodilo u danima kada su oni rođeni u hrvatskoj istoriji, pa od prvih višestranačkih izbora kada je Tuđman dobio vlast, do raznih masakara, ratova, do Dejtonskog sporazuma itd. Ima jedan trenutak na kraju predstave kada se svi oni predstavljaju i govore sitnice o sebi – puno jedem, hrčem, rođen sam kao nedonošče ili zaljubljen sam u tu i tu, zovem se tako i tako, ja sam Hrvat ili ja sam Bosanac i verujem u boga. Svaki klinac osim jednog je rekao – verujem u boga. Klinci, bre, od 15 godina ti pričaju neku ratnu predstavu koju doživljavaju crevima, jer nisu profesionalni glumci, koji su spremani mesecima i sad prvi put gostuju u Beogradu i umiru od straha pred tim kako ćemo ih primiti. Znači, to su ipak neki klinci koji su potpuno spremni na kopanje po sebi, spremni su da se angažuju na taj način u jednoj takvoj predstavi. A s druge strane, nešto im toliko fali u životu da svi veruju u boga.

I sutradan je bila predstava Buđenje proleća Vedekinda, koja opet priča o ulozi katoličke crkve među mladima. Jako dobra predstava. Međutim, toliko direktna, izmešana direktnim citatima, govorima i situacijom sa veronaukom i uopšte sa nametanjem katoličkog pogleda na svet u čitavom hrvatskom društvu. Do te mere direktna da ona već izlazi u parateatar. I užasno te onako tuče u glavu, mislim da je čak na neki način i preočigledna, kada od krsta prave kukasti krst, i ljudi su obučeni kao papa, pa se on šeta po sceni i urla na tebe. Znači, nema nikoga da nije ukapirao, i oni iz zadnjih redova su ukapirali. Kad se završi, ti sad možeš da kažeš – hm, pozorišno ovako ili onako, ali ono što smo svi rekli – ovo je nemoguće da se izvede kod nas. Znači, naše društvo u odnosu na hrvatsko društvo ima očigledno potpuno isti problem, gde se deca okreću nečemu jer traže neki sistem. Ne kažem da je uopšte razvijenije na bilo koji način od nas, praktično delimo iste vrste problema, ali sa tom razlikom što je tamo moguće da u državnom pozorištu, finansiranom iz državne kase, izvedeš predstavu u kojoj direktno povraćaš po svima u publici, tučeš ih u glavu tim kukastim krstom i objašnjavaš im koliko je crkva pogubna. A ja sam samo pomislila, zamisli da sad ti kreneš probe te predstave. Ti bi glumci morali da imaju telohranitelje za početak. Publika ne bi mogla da uđe na premijeru, a i kad bi ušla premijera bi sigurno bila prekinuta od organizovanih grupa finansiranih od te iste države. Znači, kod nas jednostavno ne možeš da nađeš nikoga ni ko bi to uradio, ko bi bio spreman da otvori svoje pozorište i da to pusti.

Jednostavno, to je vrsta predstave koja se apsolutno ne bi održala ovde. Ja sam ’97. pravila predstavu gde su sa scene Ateljea 212 Milošević i Mira Marković bili kritikovani i ismevani. Znači, to je čak i tad bilo moguće, a sada uopšte ne mogu da zamislim sebe kako se probijam kroz topli zec ulaska do blagajne da uzmem kartu, a zatim uspevam da odgledam predstavu do kraja. Ako te to ne izaziva da se sa gnevom pobuniš protiv toga, onda ne znam šta. Kako je moguće da smo upali u takvo društvo? Da ti kad diskutuješ o tome ljudi kažu – e pa da, to je tako. Mislim da smo dosta ugasili. To čak nije pitanje antireligioznosti, to je nešto vrlo konkretno. Mislim, crkva zabranjuje abortus na primer, i zbog toga deca mogu da umru. U tom Vedekindu četrnaestogodišnja devojčica umire zbog lošeg abortusa. I sad, ti si osvojio neka ljudska prava, ti si zauzeo nešto. Znači, abortus je dozvoljen u ovoj zemlji, ali on se ponovo dovodi u pitanje. U Francuskoj je dosta kasno postao dozvoljen i legalan. Ali jednom kad je postao dozvoljen to je kraj, nema govora, ne vraćamo se nazad. To je sad pitanje nekih dostignutih ljudskih sloboda. Sada deci dele uputstva, knjižice. Ja sam sad imala jednu studentkinju koja je pisala dramu o kući koju su zaposeli duhovi. Za dramu je potrebno da se čitaju neki psalmi i ona je otišla kod svog sveštenika i on joj je dao neku knjigu za Ghost Busterse (isterivače duhova) pravoslavne crkve, o tome šta da radiš ako ti kuću zaposednu duhovi. To postoji, to je izdanje Srpske pravoslavne crkve.

Tako postoje i izdanja za ponašanje i vaspitanje devojaka na primer, i to se deli po osnovnim školama. Kolega mi je prepričavao, u osnovnoj školi u koju njegova deca idu, u toj knjizi se devojčicama objašnjava šta je ljubav, šta je porodica, ko se nije do 24. godine ostvario u ulozi majke i žene, taj je ništavan. Zato se, čini mi se, takva predstava ne bavi religijom, nego se obraća društvu u kome je sve prazno, pa nekakav lažni, iskrivljeni moral zauzima prostor. I onda se nametne ta polemika o svetom Savi. Šta god da se priča o Zukorliću, šta god da su njegovi motivi, koji su potpuno jasni, politikantski i ružni, uopšte ne sumnjam u to, ali što se mi nismo setili. Što se on setio? Kako da kažem, sami smo krivi, trebalo je mi da kažemo – čekaj, dokle, zašto. I dalje ne vidim zašto bi sva deca morala da idu na proslavu svetog Save, zbog čega? Ja razumem da svuda u svetu ti imaš i religiozne praznike kao zvanične državne praznike, uostalom i Božić je to. To je jedno, ali drugo je da deca uče recitacije – ja sam mala, nemam ništa, imam samo da ti kažem bože hvala. Što bi to deca učila? Ko hoće da ide na to, neka brate ide u svoju crkvu, neka peva mami i tati. Nema nikakvog razloga da sva deca to uče, niti da im se to nameće zato što im nedostaje sve ono drugo. I onda će samo tome da se okrenu, jer je to prirodna čovekova potreba. I ja razumem da se ljudi osećaju uvređeni, ne samo muslimani, nego i ateisti. Drugo bi bila čak i školska slava ako bi ona bila lišena tih obreda. Što kaže moja sestričina – bio nam je mađioničar u obdaništu, ali nije imao goluba u šeširu. Zašto bi decu uopšte dovodili na to, to je pitanje ličnog izbora. Religijske slobode su ljudsko pravo i nikome se ne mogu zabranjivati, ali ni nametati.

Prosto se svaka ta stvar koristi za nekakvu dnevnu svrhu i onda se ljudi dele čak i oko toga. Čak ni o tome da li je škola sekularna organizacija ili nije ne možemo da se dogovorimo. I onda u krizi, svaka vrsta ekstremizma, posebno tog religijskog, može da napravi veliki darmar. I da ti opet dođe ta neka generacija, kao u ovoj predstavi ’91-’95. koja u Srbiji igra svoju antiratnu predstavu iz Hrvatske, ali koja je u strahu od nas i zaista misli da će neko da se baci na njih iz publike na scenu. I onda u potpunom šoku, u suzama shvataju da su pozdravljeni velikim aplauzom od jedne male, vrlo izolovane skupine, koja je došla tu da se zgreje na nečemu. Nas 200, 500, 700 koliko može da se skupi u ovom gradu, a da nam to nešto znači.

Za početak, to se već desilo ovde, tunižanska revolucija je 5. oktobar. I to je jednako mala država kao što je Srbija. Ti mobilišeš dva miliona ljudi i ti si srušio sve, i to se ovde već dogodilo. Sad je vrlo važno šta će posle toga doći. I dosta mi je zanimljivo da pratim zato što su sad već počele nove demonstracije protiv ostataka tog režima. Oni sada imaju onaj period koji smo mi imali, period one šestomesečne prelazne vlade sa po tri koministra. Znači, oni sada spaljuju dosijee i sakrivaju ono malo blaga što je ostalo. To se sada deljaka, ugovaraju se alibiji jedni drugima. To je taj period koji će proći i sad se ti jadni ljudi nadaju da su obavili svoj posao. Meni dođe da im kažem – ne da niste obavili svoj posao, ništa niste uradili. I deset godina kasnije bićete u veoma sličnoj situaciji, samo što ćete misliti da ste prokockali neku šansu. U stvari, niste je ni imali, jer među vama nije postojala socijalna potreba da se to napravi. Ako nemaš apsolutni konsenzus, ne možeš ništa da napraviš. To je napravila manjina ljudi. Tamo je predsednik pobegao sa tonu i po zlata u metalu i utovario sve to u avion. Pa to je ovde uradio kralj. Izvini molim te, ovde je to najnormalnija stvar i svako će da ti kaže – pa da.

A da ne pričam šta se desilo 5. oktobra ili od 5. oktobra na ovamo. Ko je ikada postavio pitanje gde su milijarde na računima Slobodana Miloševića? Ne, nego se i dalje raspravlja o tome da li je on nepravedno ili pravedno isporučen Hagu. Znači, niko ne postavlja nijedno pitanje o jednom dinaru koji je nestao, a kamoli šta drugo. Ali mi smo svoju tunižansku revoluciju obavili. Samo nismo uspeli da tu manjinu pretvorimo u većinu i da napravimo nekakav konsenzus za preporod zemlje, nego je ta manjina ostala manjina i samo se skrunila, a ovi drugi su se samo prilagodili, pomalo promenili i nastavilli da rade isto što su radili. Razgovarala sam sa nekoliko ljudi o nekim pozorišnim projektima. I ljudi ti uglavnom govore – sad nije prilika, to tek posle izbora, zbog toga što se sad, kao i pred svake izbore, zamrzavaju stvari. Zauzimaju se busije, koncentriše se na to. A kad ti izbori budu prošli, to će biti takva nijansa u razlici da će opet biti pregovori o formiranju vlade šest meseci. Znači, ti od danas, od ostavke Tomice Milosavljevića, pa za dve godine nemoj ništa da radiš. To je kao na Haitiju, godinu dana posle zemljotresa oni se bave time da organizuju višestranačke slobodne izbore. A onda su brojali glasove tri nedelje, a onda su se još tri nedelje ubeđivali oko toga da li strani posmatrači treba da garantuju drugi krug ili ne i da li treba da bude drugog kruga ili ne. I oni imaju instituciju izbora, oni izaberu neke ljude, ali nemaju ništa drugo.

To je kao neka ljuštura. Ti sad izabereš neke ljude, a u toj zemlji i dalje ljudi umiru od kolere. Tako i mi. Imam utisak da imamo tu ljušturu, imamo izbore, imamo kampanju i tako ćeš malo zabaviti ljude time. Onda će da pregovaraju o sastavljanju vlade i ništa. Sad znamo da ćemo se sledeće dve godine baviti isključivo time. I ko je šta imao od bilo kakvog projekta, od revolucije do revolucionarne predstve, zna da to ne može da uradi. Tako da ne vidim šta će se promeniti na tim izborima. Ne vidim na osnovu čega će ljudi da glasaju i ne vidim zašto bi glasali. Mi imamo jedan zajednički problem, svima je potpuno jasno šta je problem ovog društva, ali nemamo isti odnos prema tome. Neko smatra da je potpuno u redu da društvo tone u korupciju i u nacionalizam, a neko drugi smatra da nije u redu. Neko treći smatra da to uopšte nije važno i da treba da gleda svoja posla, a četvrti smatra da treba da izvuče što je više moguće. Peti nije baš bio tu kad se to učilo na času, pa nije zauzeo stav. Nemamo odnos prema tome, a imamo jedan ključni problem koji nas drži. Stvarno ne znam, kad bi imali okupatora, tog Hitlera, pa mi se oko njega nismo dogovorili. Evo sad, 60 godina kasnije ni oko Hitlera se nismo dogovorili. Sve može i sve je opravdano kao nekim pragmatizmom – jer tako mora ili ti ne razumeš, ili je to tako praktično, sporo ali dostižno, vodi negde. Ne vodi nigde, ne vodi nas nigde. Nama treba i neka samozapitanost. Imaš tako neke incidente, neke trenutke kada je Bris Taton naprimer ubijen. To je bio neki trenutak kada je bila ta neka katarza. I već sada oko ove presude vidiš da se ljudi dele.

Znači, da li ti u jednoj državi možeš da podržavaš nasilje, organizuješ nasilje, navodiš na nasilje, promovišeš nasilje, a onda da tim ljudima bez ikakvog pardona podeliš 14, 15, 20 i 35 godina zatvora. Šta time izazivaš? Izazivaš revolt i time nisi iskoristio tu katarzu da objasniš ljudima i da ovima daš kaznu koju su tačno zaslužili. Koliko god da je gnusan taj zločin, ne može neki pomagač da dobije 14 godina, a da ima 20 godina. Jednostavno to nije normalno. Sad će da ide na žalbu i to nijedan viši sud ne može da potvrdi. To će sve biti jedna čudna igrarija. Stići će se do toga da li je Bris Taton bio pijan ili nije bio pijan, i da li je dozivao NATO avione ili nije dozivao NATO avione. Znači, ti si od neke katarze, od jednog konsenzusa u društvu, za godinu dana uspeo da, time što ti je i sudstvo direktno politički ustrojeno, napraviš jednu igrariju. Umesto da to kapitalizuješ i kažeš – ljudi, alo, hajde da se dogovorimo oko ovoga, je li ovo strašno, da vidimo tačno po zakonu šta im sleduje i da vidimo tačno kako ćemo to okrenuti u našu prednost. A da se zaplačemo i nad sudbinom tih mladih nasilnika koji će otići u zatvor, jer nisu oni sami od sebe postali nasilni. Ovo društvo i ova država ih je nahranila i zadojila time. Kad te uče tome da je Ratko Mladić heroj, kad te uče tome da je ubistvo Đinđića zapravo politički obračun, kad te uče tome da je metak sredstvo političke borbe i ideološkog izražavanja mišljenja, kad ti promovišu tu vrstu nasilja, kad ne kažnjavaju nikoga, onda šta se ti sad čudiš što su oni ubili nekog dečka zato što je izgledao drugačije i govorio drugačijim jezikom.

To ne znači da oni ne treba da budu kažnjeni, ali znači da celo društvo mora da prođe kroz proces tog suđenja. A ne samo da nam se presuda saopšti uz urlike negodovanja familije. Pazi, oni su morali da evakuišu roditelje Bris Tatona, koji su sedam puta dolazili ovde prošle godine. Oni uopšte ne znaju gde se nalaze. Oni su morali njih da evakuišu da ih neko ne bi linčovao. Znači, od toga da smo se svi zgrozili nad tim ubistvom i da smo odlučili da okrenemo drugi list i da je dosta nasilja, stigao si do toga da ćeš sada da ubiješ i roditelje tog pokojnika zbog toga što sudstvo ne ume da se nosi sa tom situacijom. Prosto mi nije jasno kako se ljudi ovde ne pobune.

Svetlana Lukić: Danas je, dakle, dan odlaska Mubaraka u Egiptu i običan dan u Srbiji. I sutra će biti običan dan u Srbiji, bez obzira na ovaj miting, ali nije loše da se sklone automobili, nikad nije loše da se spuste roletne i da se zaključaju kapije. Bio je ovo još jedan Peščanik, čujemo se idućeg petka.

 
Emisija Peščanik, 04.02.2011.

Peščanik.net, 04.02.2011.