Fotografije čitateljki, Ivana Karić

Fotografije čitateljki, Ivana Karić

Naslov potiče od kombinacije Bredberijevog romana Farenhajt 451 i broja eksponata na izložbi SNS Necenzurisane laži. U prvom slučaju radi se o fikciji distopijskog društva u kome je, da ne bi bilo kritičkog mišljenja, zabranjeno čitanje. U drugom slučaju, pod kapom iste ideje, radi se o izboru stvarnih članaka i karikatura koji su, kao izrazi kritičkog mišljenja, mogli biti zabranjeni, ali je vlast, u nastupu velikodušnosti, dopustila da ugledaju svetlost dana.

Sam naziv i koncept izložbe, uprkos (ili baš zahvaljujući) nedopustivim političkim slabostima, nose više rečitih poruka.

Prva, najvažnija i otvoreno izražena, svakako je to da sve što je predstavljalo kritiku vlasti jeste obična laž, koju je potrebno, s najvišim političkim autoritetom i izričitom kvalifikacijom, eksponirati i ovekovečiti.

Druga, takođe otvorena, predočava nam da ova vlast ima takvu snagu da joj čak ni laži koje stoički podnosi, iako otežavaju put ka njenim plemenitim ciljevima, ne mogu nauditi.

Treća, namerno nevešto prikrivena, upozorenje je da vlast koja brižljivo vodi evidenciju o onima koji o njoj nisu pohvalno pisali ili crtali (kreatori izložbe čak kažu da je broj takvih napisa 6.732, ali da u izložbenom prostoru nije bilo mesta za više od 2.523), već je, naprotiv, napadali ili joj štošta zamerali, ne čini to bez jasnog cilja i računa. A taj cilj i račun nije ništa drugo osim da autore obeleži, drži na distanci, sprema za neki predstojeći ostrakizam, diskriminiše, ili ih jednostavno ima na umu ako zatreba daleko banalnija i rigidnija vrsta revanša.

Najzad, tu je i podsećanje da bi obznanjivanje takve evidencije, najpre beogradskoj javnosti, a potom i pronošenje njenih moštiju kroz čitavu Srbiju, u najšire slojeve građanstva, a pogotovo one koji tu vrstu štampe i ne prate, trebalo da usadi odijum prema pronosiocima laži i spremnost da ih svi i svugde proskribuju, ili da im, kako već znaju i umeju, stanu na put. Etiketa katkad više podbunjuje od sadržaja.

Politički smisao, ali i obična logika ovih poruka, krajnje su problematični.

U prvom redu, nije potrebno naročito obrazovanje da bi se znalo da vrednosni sudovi nemaju istinosni potencijal i da politički komentari i ocene, uključujući izrugivanja, omalovažavanja, pa i direktne invektive, ako ne sadrže netačne činjenice o statistički obrađenim ili formalno uređenim podacima, ne mogu biti nazvani lažnim. Obeležavanje kritike kao laži može biti samo izraz političke represije. Od cenzure često je gora stigmatizacija.

S druge strane, tradicionalni pristup tzv. osnovnim zakonima misli, iziskuje dva principa: princip neprotivrečnosti i princip dovoljnog razloga. Organizatori izložbe ne mogu se pohvaliti ni jednim ni drugim.

Jednostavan je zaključak da se označavanjem svake kritike kao laži negira bilo kakva spremnost na raspravu, dijalog i argumentovano osporavanje, da se isključuje svaka mogućnost priznanja grešaka i korigovanja loših postupaka, a da se, naprotiv, istinitim smatra samo čisto obožavanje, svetkovanje i slepo povlađivanje. Time se, umesto da se afirmiše tolerancija, manifestuje krajnja netolerancija, pa i opovrgava smisao dobre volje da se nešto ne cenzuriše. Čim se vlast ponosi time što nije cenzurisala, a ponositi se možete samo podvigom, uspehom, priznanjem i osvedočenim vrlinama, očito polazi od toga da je za cenzuru bilo razloga, ali da ih ona, izuzetna, širokogruda i superiorna, kakvom sebe smatra, i spremna da podnese i ono što bi svaki slabiji od nje nemilice suzbio, nije htela da koristi.

Tako smo došli do Farenhajta 2523, što označava temperaturu daleko veću od one na kojoj dolazi do samozapaljenja hartije. Ali i temperaturu na kojoj više nema života, a u simboličkom smislu, nikakvog normalnog političkog života. U državi u kojoj je veći greh osporavati sposobnost vlasti nego podsticati mržnju i huškati na rat, ova vrsta necenzurisanja samo je lakši način za vrebanje žrtve.

Peščanik.net, 22.07.2016.

Srodni linkovi:

Nikola Ćupas – SNS flying circus „Necenzurisane laži“

Vesna Rakić-Vodinelić – Izložba kao cover page

Branislav Dimitrijević – Predlog za eksponat na izložbi Necenzurisane laži

Sofija Mandić – Veliki lapsus