To je zabranjeno i mora biti zabranjeno i u najliberalnijoj demokraciji – inače ona prestaje biti demokracijom”. Nije ovdje riječ, međutim, kako bi neko možda na prvi pogled pomislio, o nastavku naših domaćih (bosanskohercegovačkih) rasprava o infamnim izjavama Milorada Dodika i Fahrudina Radončića o nepodobnosti muslimana da budu sudije odnosno nemuslimana (i nemuslimanki) da uređuju informativni program na javnom servisu, nego o kratkom komentaru kolege Inoslava Beškera izvorno objavljenom u Jutarnjem listu, a citiranom u Oslobođenju, povodom bizarnog i skandaloznog ekscesa u Križevcima gdje je stanoviti Josip Friščić okupio nekoliko desetina neonacista zbog nastupa ultradesničarske muzičke grupe Blue Max.
Za one koji nisu upućeni u slučaj, a znaju nešto o suvremenoj Hrvatskoj, valja odmah razjasniti: ovaj Josip Friščić nije Josip Friščić koji je predsjednik Hrvatske seljačke stranke i potpredsjednik Hrvatskog sabora, nego nekakav provincijski marginalac koji je sasvim slučajno njegov imenjak i prezimenjak.
Ipak, neonacistički incident kakav je moguć svugdje u svijetu izazvao je ogromnu pažnju hrvatske javnosti, a javni intelektualci i komentatori, poput Inoslava Beškera, su ga nedvosmisleno osudili bez da su se na tu temu čuli ikakvi relevantni disonantni tonovi. Kod nas, nažalost, fašističko zazivanje dolazi od političara i stranačkih lidera, a ne nekih njihovih opskurnih imenjaka i prezimenjaka i opet ništa. Ne baš ništa, reći će neko, ima i ovdje reakcija poput Beškerove. Nema, međutim, konsenzusa u sljedećem: “Tkogod preuzima ili podražava govor nacizma i srodnih ideologija (…), na neonacistički ili ini način, time automatski podržava i zaziva genocid. To je zabranjeno i mora biti zabranjeno i u najliberalnijoj demokraciji – inače ona prestaje biti demokracijom”.
Oslobođenje, 24.02.2010.
Peščanik.net, 25.02.2010.