- Peščanik - https://pescanik.net -

Fašizam u grmlju

Foto: Советская Пермь

Ima tome već nekoliko godina kako razni okolo-dvorski ideolozi i znatan deo dvorske kamarile, svi zajedno, kao da je zlatno jaje, ushićeno gledaju na zaostavštinu filozofa Ivana Iljina. Njegovo se filozofsko nasleđe već godinama intenzivno propagira. U svojim obraćanjima Federalnoj skupštini, Kremlj obilato koristi njegove citate i na njega se poziva kada želi da nam približi ideje koje bi navodno morale biti osnova na kojoj će se stvoriti nekakva Nova Rusija. A kakve su to ideje kojima nas je zadužio Iljin?

Da bih se podsetio, još jednom sam prelistao njegovu knjižicu s člancima o „ruskom nacionalizmu“, tekstovima koji su većinom napisani posle Drugog svetskog rata i u kojima se redom navode, danas takođe često ponavljani, strah od svetske zavere, upozorenja o planovima za uništavanje Rusije i o njenim nepomirljivim neprijateljima, zatim svakojake propovedi o „zdravom nacionalizmu“ i tome slično.

Za početak nije zgoreg napomenuti da je do rata (a i posle), Ivan Iljin bio vatreni poklonik Musolinija i dosledan pristalica „novog duha“ nacional-socijalizma. Njegova gledišta na Hitlerovu politiku prema Jevrejima u Nemačkoj bila su, blago rečeno, prilično nekorektna. On je smatrao da je položaj Jevreja u Hitlerovoj Nemačkoj činjenica na osnovu koje se ne sme suditi o tome šta se zapravo događa u toj zemlji. Naravno, usput je kritikovao i nemačke Jevreje zbog podrške boljševicima u SSSR. A već pred sam početak rata, u jednom od svojih pisama on se pita: „Nije li Hitler sebi i svojoj partiji naneo veliku štetu time što je požurio da objavi svoje planove o konačnom rešenju jevrejskog pitanja?“ Imao je u vidu Majn Kampf.

Posle rata, Iljin je produžio da kritikuje Hitlera. Zamerao mu je „skretanje u preterani nacionalizam i ratoborni šovinizam“, njegovu „nereligioznost“, nije mu se dopadao ni „pad u podržavljenje privrede kroz totalitarizam“, no nikada nije zaboravljao da istakne iskrena, zdrava i pozitivna načela Hitlerove ideologije. Iljin je kao strasni nacionalista i ideolog Bele Garde, verovatno i sebe ubrajao među fašiste. A kako drugačije razumeti njegovu tvrdnju da je „fašizam jedan besprekorno ispravan politički stav jer polazi od zdravog nacionalnog i patriotskog osećanja, osećanja bez kojeg nijedan narod ne može čvrsto da potvrdi svoje postojanje i bez kojeg ne može da stvara svoju sopstvenu nacionalnu kulturu“?

Ili na primer, ovaj citat iz članka koji je napisan 1933: „Novi duh nacional-socijalizma, naravno, ima i pozitivna obeležja. To su patriotizam, vera u samobitnost nemačkog naroda i snagu nemačkog genija, osećanje časti, spremnost na požrtvovano služenje (fašistički sacrificio), disciplina, socijalna pravda i bezklasno opštenarodno bratsko jedinstvo. Ovaj duh predstavlja suštu supstancu čitavog pokreta, i on gori u srcu svakog iskrenog nacional-socijaliste, napreže njegove mišice, zvuči u njegovim rečima i svetli iz njegovih očiju. Dovoljno je samo jednom pogledati u ta sasvim uverena, iskreno verujuća lica, videti tu gvozdenu disciplinu i shvatiti značenje i svu veličinu toga što se događa, i odmah potom se zapitati: ima li na svetu naroda koji ne bi poželeo da iz sebe iznedri pokret takve snage, tako poletnog duha?… Rečju, taj duh međusobno zbližava, prosto orođava nacional-socijalizam s italijanskim fašizmom. I ne samo s njim. Taj duh zbližava ove pokrete i s ruskom Belom Gardom.“

Posle rata, Iljin se založio za rad na ispravljanju grešaka i zamenu diskreditovanih termina i imena, no i za zaštitu zdrave suštine takođe. Navodno, tek je tada uvideo pravilni pristup realizaciji svojih ideja i nastojanja, i istovremeno se pozvao na Franka i Salazara kao primere dobrih političkih rešenja.

Iljin ima potrebu da se neprestano ograđuje govoreći o nacionalizmu „u dobrom smislu te reči“. On govori o tome kako je nacionalizam opasan ako u njemu nema duhovnog sadržaja, a duhovnost je po njemu religioznost ili, da budem konkretniji – pravoslavlje. Postoje dve karakteristične greške u koje upada nacionalizam bez duhovnog sadržaja za koji se zalaže Iljin. „Preterana težnja ka efektnom pokazivanju spoljnih obeležja takozvane nacionalne privrede, egzibicionistički pristup političkoj moći, opsednutost razmerama državne teritorije i zavojevačkim uspesima svoga naroda“ je prva i „gnušanje i prezir prema svemu što je inostrano“ je druga. No Iljin se odmah ograđuje napomenom da „pošto je ruski narod zaštićen urođenim smislom za religiju, to jest pravoslavljem“, a takođe i „prostodušnošću, skromnošću i prirodnim smislom za humor“, njemu ova opasnost ne preti. „Mnogonacionalni sastav Rusije i veliko delo Petra Velikog koji nas je naučio tome da strogo sudimo o sebi, kao i tome da smo uvek spremni da primamo znanja i umeće ostalih naroda, stvari su koje nas takođe štite od ovih grešaka.“

Iljin se sporio s Berđajevim zbog toga što je Berđajev sve vreme bio u potrazi za crvotočinom, zbog toga što je on bio opsednut duhom negacije, umesto da, kako to naši savremenici vole da govore – „misli pozitivno“. Tako se, naravno, lako može pasti u uzvišeno-sentimentalna raspoloženja ili prosto u panegiričnu ekstazu koja je tako daleka od objektivnosti, no zato tako bliska tome što bi po svoj prilici trebalo nazvati „bolesni“ nacionalizam. Dovoljno je samo jednom kinuti, i već si iz „zdravog nacionalizma“ skliznuo u onaj „bolesni“.

Naravno, nacija se ne sme demonizovati. Neprestano joj pripisivati servilnost, ksenofobiju, lenjost i slične kvalitete s isključivo negativnim predznakom, spada u onu vrstu kritike koja izaziva depresiju i rađa kompleks inferiornosti. No takođe je očigledno da neprestano samohvalisanje i preterano razmetanje dovodi do odumiranja podstreka ka samousavršavanju, rađa nadmenost i na kraju, potpuno neuvažavanje drugih.

A to je grmlje u kojem se krije fašizam. On je tu, pokraj nas, praznično umiven, čistog i poletnog duha, bez Holokausta, bez cezarizma i bez rata – tih u osnovi zanemarljivih „greščica“ nacional-socijalizma.

Anatolij Berštejn, Ежедневный Журнал, 06.06.2012.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 25.06.2012.

Srodni link: Timothy Snyder – Ivan Iljin kao Putinov filozof