- Peščanik - https://pescanik.net -

Faust

Preševo, Medijski istraživački centar Niš

Do poslednjeg u dugom nizu beskrupuloznih koraka u evropskoj politici prema izbeglicama došlo je kada su predstavnici Evropske unije i Turske postigli dogovor o zadržavanju svih izbeglica i migranata u Turskoj – dogovor za koji je sam predsednik Evropskog saveta rekao da „šalje jasnu poruku da su dani iregularne migracije u Evropu završeni“.1 Uprkos nadi da do toga neće doći, kao i angažovanju civilnog društva i međunarodnih organizacija na globalnom nivou, konačnu pobedu ipak je odnelo unutarpolitičko busanje u prsa i histerični strah od „drugog“.

Prema onome što nam je poznato o ovom dogovoru, sve izbeglice i migranti koji iz Turske pređu u Grčku biće vraćeni u Tursku. Kada je reč o izbeglicama iz Sirije, biće im omogućeno da do daljnjeg borave u nekom prenaseljenom izbegličkom logoru u Turskoj i čekaju evropsko „spasenje“ – odnosno, da im se putem birokratski zamršene evropske lutrije resettlementa omogući da jednoga dana nastave bolji život na lepšem mestu. Izbeglice iz drugih zemalja se ne pominju.

Ukoliko sve bude teklo po planu – a nema očiglednog razloga zašto ne bi, imajući u vidu da je Turska zainteresovana da poštuje dogovor, a Egejskim morem patroliraju NATO krstarice – možemo slobodno zaključiti da je zapadnobalkanska ruta zatvorena, a izbeglička kriza „rešena“. Barem na svom evropskom kraju.

Postupanje Srbije i drugih balkanskih zemalja tokom krize sada se može bolje staviti pod lupu. Uprkos mitu o čovečnoj Srbiji – a van svake sumnje je reč o mitu – mogli smo da učinimo mnogo više. Srbija nije reformisala svoj sistem azila. Srbija nije omogućila integraciju ljudi koji u njoj dobiju azil. Da, Srbija je bila tolerantna – ali njoj nikada i nije bilo u interesu da to ne bude, jer zašto bi sprečavala prolaz ljudima koji većinom ne žele da se u njoj zadrže? Ali sada, kada je sveukupna evropska panika logično dovela do stanja u kome se danas nalazimo, Srbiji i ostalim zemljama brdovitog Balkana data je carte blanche da zauzmu stav: „Zašto bismo mi poštovali norme i standarde koje daleko bogatiji, razvijeniji od nas ne poštuju?“

Odgovor je toliko jednostavan da u datim okolnostima zvuči kao čist idealizam: Srbija ima obaveze u skladu sa međunarodnim pravom, koje važe nezavisno od toga da li ih krši neka druga zemlja.

Naročito zabrinjava način na koji države koje su umešane u novu politiku pokušavaju da opravdaju svoje postupke. Više se ne govori o izbeglicama; danas svi govore o borbi protiv „iregularnih migracija“. Došlo je do neke vrste kopernikanskog obrta: obaveza da se pruži zaštita izbeglicama pretvorila se u pravo države da štiti svoje granice, čak u obavezu da od tih ljudi zaštiti sopstveno društvo i građane. Ovakvi obrti nisu retki u svetu međunarodne politike, ali postojeće okolnosti izuzetno su opasne po sistem međunarodnog izbegličkog prava u užem smislu. Priroda opšteg međunarodnog prava, koje načelno ne poznaje obavezno sudstvo ili sankcije protiv onih koji ga krše, takva je da sami subjekti međunarodnog prava – pre svega države – na različite načine u svojim međusobnim odnosima obezbeđuju njegovu primenu. Kada je reč o izbegličkom pravu i ljudskim pravima, situacija je nešto drugačija i svodiva na pitanje da li pojedinačna država ima interes da obezbedi primenu pravila, koja uređuju odnos između neke druge zemlje i pojedinca koji se nalazi pod njenom jurisdikcijom?

Da stvar bude gora, priroda međunarodnog prava je takva da ono, kako bi opstalo kao pravni sistem u relativno decentralizovanom sistemu (sveta), mora da se prilagođava opštem stanju stvari. Ukratko, novi odnos evropskih zemalja prema svojim međunarodno-pravnim obavezama mogao bi naposletku izazvati širu promenu suštine tih obaveza. Na kraju krajeva, ko je merodavniji da tumači međunarodne ugovore, čak i u oblasti zaštite ljudskih prava, od samih država koje su ih sklopile, potpisale i ratifikovale? Takvo tumačenje obaveza država u situaciji masovnog priliva izbeglica moglo bi otvoriti mogućnost za istovetno postupanje u budućnosti. Možda je isuviše rano govoriti o promeni paradigme na tom nivou, ali šteta bi zapravo bila daleko manja kada bi odgovorne države jednostavno priznale da krše međunarodno pravo, jer se drugačije više ne može. À confesseurs, médicins, avocats, la vérité ne cèle de ton cas.2

Organizacije civilnog društva širom Evrope toliko su puta ponovile koje norme međunarodnog prava se kolektivno krše ovom politikom, da se čini gotovo grotesknim ponovo ih navoditi. Pravni okvir u ovom pogledu uopšte nije komplikovan. Najprostije rečeno, svaka osoba koja dođe pod jurisdikciju3 određene države i zatraži azil – istakne razloge zbog kojih strahuje od povratka, bilo u svoju zemlju, bilo u neku drugu – mora imati pristup zakonski uređenom postupku u kome će imati mogućnost da dokaže svoje tvrdnje. Ukoliko nakon tog postupka dođe do prinudnog udaljenja stranca, mora postojati pojedinačni pravni akt, takoreći crno na belo, kojim se takvo postupanje pravno omogućuje.

Presretanjem i kolektivnim proterivanjem ljudi čiji je očaj očigledan, već zbog same činjenice da su se usudili da se ukrcaju u čamce i preplove opasnu rutu do grčkih ostrva – krše se norme ne samo opšteg međunarodnog prava, već i prava same Evropske unije. Ali same države, koje su jedine zaista u stanju da kontrolišu primenu prava koje su same stvorile i na koje su se same obavezale, pravo više i ne spominju.

Evropski zvaničnici koji danas lakše dišu i jedni druge tapšu po leđima trebalo bi da zaziru od sopstvenog uspeha. Postignuti sporazum nije samo brana prema moru očajnika koji će morati da čekaju bolje dane s one strane Bosfora; on predstavlja tihi, ali potpuni poraz vladavine prava i pravne države kao tekovina evropske civilizacije. Osetivši opojnu efikasnost bezakonja, evropski Faust kratkoročno je rešio svoj problem, ali po koju cenu?

Peščanik.net, 10.03.2016.

IZBEGLICE, MIGRANTI

________________

  1. Vidi ‘‘Refugee crisis: EU and Turkey reach ‘breakthrough’ deal’’, Al Jazeera, dostupno na engleskom jeziku.
  2. Od ispovednika, lekara i advokata ne skrivaj istinu o svom slučaju.
  3. Kada je reč o međunarodnom pravu ljudskih prava, jurisdikcija određene države ne uspostavlja se samo nad osobama koje se nalaze na teritoriji te države, već i nad osobama koje se nalaze pod njenom efektivnom kontrolom, kao što su ljudi koje, na primer, grčka policija presretne u čamcima.