- Peščanik - https://pescanik.net -

Fenomen Medvedev

Promene su neophodne i to se u Rusiji svakim danom sve više oseća. Kako se već i sama vlast sudarila sa problemima sopstvene neefikasnosti, čitav sistem je počeo da se ljulja. Politički život, tokom godina „putinske stabilnosti“ potpuno umrtvljen i negde duboko zakopan, počeo je neočekivano naglo ponovo da oživljava. Pojavili su se laki elementi javnog političkog protivljenja poretku. Pripadnici organa zaduženih za red i mir, izašli su na internet sa parolama koje liče na one iz Gorbačovljeve epohe, tipa „Ovako se više ne može!“, a njihov ministar je smislio i preporučio građanima (na ostale jezike sveta teško prevodivu) samoodbranu od policije. Predsednik, pozivajući sve na hitnu modernizaciju, okarakterisao je svoju poruku javnosti kao pitanje opstanka.

Stiče se utisak da je ova poruka, od strane predsednika tako dramatično predočena javnosti, na neki način dovela u nepriliku i vlast i opoziciju i svo stanovništvo Rusije. Tokom prethodnih godina svi su se nekako uživeli u svoje napamet naučene uloge. Jedni u Kremlju, drugi u mnogobrojnim činovničkim kabinetima, treći u Dumi, okićeni trobojnim značkicama i imitirajući zakonodavnu vlast, četvrti, koji jedva nekako naučiše da se bez roptanja dogovaraju s predstavnicima vlasti o uslovima i načinu korišćenja svoje imovine. Peti su se uživeli u ulogu profesionalnih opozicionara, onih koji su na razne načine priključeni sistemu i onih koji su mu nepomirljivi protivnici. A narod se sa svoje strane potpuno predao ovako organizovanoj životnoj kolotečini.

I odjednom, pojavljuje se tu nekakav Medvedev, govori im kako je u državi loše i da je modernizacija zemlje pitanje života ili smrti. Takoreći ni iz čega, najednom je iznikao „fenomen Medvedev“. Mada po opštem mišljenju čovek koji zapravo nema vlast, predsednik je iznenada postao narušilac pravila i prihvaćenih shvatanja, smetalo koje sve redom nervira, remetilac opšteg spokojstva i samouverenosti. Svima je postao protivnik i tako izazvao odbojnu reakciju u raznim slojevima političke vlasti. Jedni su nezadovoljni time što predsednik isuviše resko govori o neophodnosti hitnih promena, drugi zato što o njima govori isuviše meko, treći zbog toga što on mnogo govori, a malo toga raelizuje. Jedni u Medvedevu vide prostodušni pokušaj reinkarnacije putinskog režima, drugi su zabrinuti jer misle da će on nehotice razrušiti sistem koji im obezbeđuje nekontrolisanu vlast. Njemu je volan tog sistema ustupljen samo uz dozvolu da ga privremeno pridrži, a ne i da ga samostalno okreće.

Složno ujedinjeni u opštem nezadovoljstvu Medvedevim, svi se trude da ga ubede u to kako on nije u pravu, a sebe kako im je svejedno, jer njemu, govorio ne govorio, ionako ništa neće poći za rukom. Realno, on je aktivni učesnik u ruskoj blogosferi, a predsednikovanje mu je samo virtualna funkcija. Ministar transporta Igor Levitin demonstrativno Medvedeva „uči životu“,[1] a radikali, onako usput, a priori odbacuju sve što on izgovori. Drugim rečima, svako iz svojih razloga, često sasvim suprotno (javno ili tajno) motivisanih, nalazi istinsko mazohističko zadovoljstvo u razgovorima o nedostatku masovne podrške Medvedevu, o odsustvu njemu podređenog pratećeg tima, o njegovoj krnjoj vlasti i slično. Kao da svi sa nekakvim zluradim zadovoljstvom čekuju njegov neizbežni pad.

Ali čija će zapravo propast biti taj očekivani skori pad predsedničke strategije Dmitrija Medvedeva? I čiji će to biti trijumf? Hteli mi to ili ne, stvari stoje ovako: što je neuspešniji Medvedev danas, to će uspešnijnije da izgleda Vladimir Putin sutra, i sa većim legitimitetom će nam se prikazivati njegovo juče.

Kako god se odnosili prema predsedniku Medvedevu, treba imati u vidu da je on taj koji predstavlja političku realnost današnje Rusije i to realnost koja ima šanse da opstane do 2018 godine. Danas je situacija takva da razne političke snage imaju mogućnost izbora kako će se prema toj realnosti odnositi u bližoj budućnosti. Mogu na primer da je ignorišu, kao nešto što je virtuelno, računajući da „fenomen Medvedev“ neće imati baš nikakvog uticaja na osnovni karakter postojeće vlasti. No treba imati u vidu da samo onaj ko se već dobro nagutao halucinogenih produkata nafte i gasa, može do te mere ignorisati realnost.

Kako naša birokratija ima veoma bogato iskustvo u imitiranju podrške i prilježnog rada na realizaciji postavljenih zadataka, takvo se ponašanje nije nemoguće za očekivati. Dok još ima slobodnih mesta među modernizatorima, treba se na vreme uključiti u tim i mirno sačekati da se stariji „brat po krvi“ vrati na vlast. Predsednik će, pošto je podelio zadatke, nakon nekog vremena prvi oprati ruke i sam sve prepustiti njima.

Može se zauzeti i pozicija nepomirljivog oponiranja Medvedevu i produžiti slavnu tradiciju klasne borbe. Na kraju krajeva, u Rusiju su „drvoseče u politici“ uvek imale dobru prođu.

I na kraju, moguće je baviti se politikom precizno i sa strpljenjem neurohirurga. Pri takvom izboru se delikatnim metodama može iskoristiti „fenomen Medvedev“ za iznalaženje skrivenih puteva zadovoljenje svojih interesa i ciljeva, a istovremeno usmeravati odluke predsednika. Koliko god to banalno zvučalo, za predsednika se treba boriti. Za naše prilike je to naravno neobično i može da bude naporno, neproduktivno i veoma komplikovano. Međutim, to je baš ono što nazivamo umetnošću mogućeg, kada želimo da damo lepše ime politici. Pokušavati i ne uspevati je loše, no ne uspevati, a pri tom čak ni ne pokušavati je sramotno.

Medvedeva naravno treba i kritikovati. U njegovom dosadašnjem radu mnogo toga što je učinjeno nedovoljno je i polovično. Ako predsednik stvarno ima ozbiljne namere da u zemlji izvrši radikalne promene, moraće da ubedi mnoge energične i pametne ljude da se skupe oko njega i da im obeća da ih neće odbaciti na pola puta do cilja. Za sada je Medvedev u timu Vladimira Putina, a članovi tog tima razmišljaju o tome kako da sprovedu neophodne promene, a da pri tome oni sami ništa ne izgube. Većina njih prirodno je skoncentrisana na poduhvat „kako ne izgubiti“. Ostali bi trebalo da se čvrsto uhvate za drugi deo iskaza, a to je „kako promeniti“. Ako se svesno ili nesvesno bude pomagalo samo onima koji su za „kako ne izgubiti“, onda ćemo ranije ili kasnije svi izgubiti, s tim što će ogromna većina izgubiti i mnogo više.

 
Nikolaj Zlobin, direktor ruskih i azijskih programa na Institutu za svetsku bezbednost u Vašingtonu, SAD.

Новая Газета, 30.11.2009.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 06.12.2009.

———–    

  1. U Novoj Gazeti je u rubrici Diskusija nedelje objavljen kratak izvod iz razgovora Dmitrija Medvedeva s ministrom transporta, gde ministar „objašnjava“ predsedniku zašto je cena za kilometar puta Veliki Novgorod – Ust-Luga 190 miliona rubalja, u gradu Soči 2 milijarde rubalja, a u Moskvi 8 milijardi rubalja.