Ili o nekolikim definicijama kuće
Kuća je ti je – trapavo prevodim Aleksandra Hemona – tamo gdje primjećuju tvoje odsustvo. Za one sklonije sentimentalnostima, kuća je takođe mjesto u kom ti je jasno da više ne boraviš, a sve ti se čini nekako poznatim.
U Podgoricu navratim otprilike jednom godišnje. Već par dana pred put, počinje da me nagriza osjećaj stida: u san mi dolaze poznata lica, započinjemo razgovor, hoću da ih upitam za zdravlje, ali su njihova imena, izlizana od neupotrebe, sasvim iskliznula iz vijuga. Po buđenju, stid polako biva potisnut naletima pritajene panike, jer treba preživjeti tih desetak dana u nečemu što moguće više ne razumijem, što poneki pravovjerni stanovnik Zapada zasigurno smatra divljinom. A onda, simbol za srećan put: na Terminalu 1 čikaškog aerodroma O’Hare postavljena je gigantska reprodukcija skeleta dugovratog apatosaurusa (nekadašnjeg brontosaurusa: kao da je izumro dvaput). Pomišljam kako je baš to podnošljiva mjera divljine: nepomična, oglodana do kostiju, dostupna na uvid svima koji su prošli bezbjedonosnu kontrolu.
Moj podgorički ferragosto počinje specijalnim programom prilagođavanja u organizaciji moje sestre. Prvog se jutra, na primjer, vozimo gradom: mentalnu mapu, već ozbiljno zastarelu, ažuriram blještavim novitetima: hiljadama kvadratnih metara staklenih fasada, koje složno reflektuju usijane pejzaže poznog avgusta. Pokušavam da upamtim ko je sve pitao za mene i sa kim sve neizostavno moram da se vidim. Uviđam da je vrijeme donekle usporilo, počinjem da prepoznajem prve prolaznike. To me donekle opusti, i obično se već istog popodneva odvažim da napustim stan bez pratnje nekog od domaćih. Oslonjen na obnovljeno gradivo, na dijalekt koji već osamnaest godina tek povremeno upražnjavam (ali koji se prvi prilagodi geografskom položaju i potpuno ovlada centrom za govor već pri slijetanju na aerodrom), izlazim na ulicu kojom caruju bezakonje i buka. Dubokim uzdasima obuzdavam upliv adrenalina, i dajem uputstva iz života generaciji koja dolazi: trogodišnjem sinu i sedmogodišnjem sestriću. „Pazite kako prelazite ulicu! Držite me za ruku! Ovdje niko ne staje pješacima!”
Nismo prešli ni pedeset metara, već mi postaje jasno kako nas svu trojicu izlažem sasvim nerazumnom riziku i gotovo neposrednoj životnoj opasnosti: na mjestu nekadašnje autobuske stanice i bivšeg parčeta trotoara sa trima crvenim trafikama, nasadila se bijela petospratna novogradnja. Završni radovi se očigledno izvode protivno svim zakonima i zdravom razumu, jer sa užasom spoznajem kako gradilište nije odvojeno od ulice na Zapadu obligatnom limenom ogradom na kojoj piše ZABRANJENO LIJEPLJENJE PLAKATA, kako nepostojanje jedne takve ograde znači i nepostojanje limene nadstrešnice kao mjere zaštite nedužnih prolaznika od padajućih eksera i pivskih limenki, kako niko nije iscrtao nove trake za automobile i kako sve to – građevina, radnici, vozači koji ne poštuju zebru, STOP, slabe i nemoćne, pješaci koji prkose vozilima i sopstvenom nagonu za samoodržanjem – sve, baš sve bez vidnog zastoja opstojava skupa, poput nekakvog paraorganizma, nedovršenog, začetog susretom slučaja i bezobzirnosti, koji ne uviđa da postoji greškom, da sa njime nešto nije u redu.
Desetak predugih minuta kasnije, dok sa djecom sjedim u bašti hotela Crna Gora, trudeći se da budem na visini zadatka (nadgledanje konzumacije sokova i sladoleda), i dalje nisam u stanju da se smirim. U bašti je gotovo prijatna hladovina, ali ja non-stop otirem uporni znoj, za koji sam uobrazio da sadrži čestice otrovne bijele prašine nakupljene usput. Uobražavam na trenutak da sam Erin Brokovič, i razmišljam ima li smisla tužiti izvođača radova: u ime djece, u ime svih poniženih i ugroženih. Povremeno nakrivljujem vrat prema strani svijeta sa koje smo pristigli, ali nikako da registrujem tu slućenu škripu kočnica niti vrisku prolaznika ili zapomaganje nemoćnih svjedoka jedne neizbježne saobraćajne tragedije: neprivlačno bijelo zdanje nastaje bez incidenta, bez zaustavljanja, nadnešeno nad čeljadi koja ga ne udostojava ni pogleda ni straha, koja tuda ravnodušno tumara, pješice ili u automobilima.
Trećeg dana odlazimo na more, i stvari već liježu na svoje mjesto. Uvijek je lakše prilagoditi se bilo čemu dok se pogled odmara na utihnulom, debelom Suncu; dok kupači-neznalice napuštaju plažu u njenim najboljim trenucima, ostavljajući je nama, iskusnima; dok je moguće povući oprezan gutljaj svježeg kapućina a ne žuriti, uprkos tome što se dijete-neplivač već do koljena nalazi u vodi. (Kafić se nalazi na samoj plaži: to u Čikagu praktično ne postoji.) Takvu prostu radost ne može pokvariti – već je samo pomalo izaziva – činjenica da gotovo ništa između Budve i Petrovca, a što je ljudskom rukom načinjeno, ne odgovara sasvim slici iz mog sjećanja. Kao da sam nešto prespavao; kao da sam iz nekog razloga bio povjerovao da će hotele i odmarališta Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (odmarališta: ko ih se još sjeća?) poštedjeti poslovični točak istorije; kao da je sam pojam o njima takvima, okruženim borovima i maslinjacima, ali nikad svježe okrečenim (luksuznim dakle, ali po mjeri čovjeka), bio zapravo poslednji, uporni, davno zatureni ostatak pradomovine u mom srcu: i kiše su se slile u cvjetove agava; i otekle, potom, kao sva ostala voda.
Pa čime onda objasniti zadovoljstvo spram vađenja novog, dobro dizajniranog, biometrijskim podacima opremljenog crnogorskog pasoša? Samo jedno objašnjenje je moguće: došao sam do njega preko reda. Preko reda, ali ne i preko veze: čak i da sam pokušao, to sa vezom (a jesam), ne bi mi uspjelo: moja tetka, koja najmanje petnaest godina radi u službi zaduženoj za izdavanje ličnih dokumenata, bila je na odmoru i nije mi mogla pomoći. Ostavljen sâm sebi, bio sam se spremio na najgore: sina sam spakovao u kolica (što je vrućina nepodnošljivija, to brzina manevrisanja dobija na značaju), uvalio mu knjigu, i otisnuo se sa njim u nepoznato. Međutim, već na prvoj stanici našeg itinerera, gospođa na šalteru za vađenje izvoda iz ovoga i uvjerenja o onome (da: dva dokumenta, jedan šalter!) jednostavno nije mogla dozvoliti da se jedno dijete mrcvari po onakvoj vrućini: lično je je obavila sve pripremne radnje (koje bi inače meni pale na teret), ekspresno propustila formulare kroz štampač i na kraju mi oprostila taksu od pet eura, za koju bih morao da otčekam još jedan poduži red. Kakva sreća, kakvo bezakonje, pomišljam dok se zahvaljujem najljubaznije što mogu i planiram šta da joj sjutradan odnesem na poklon. Nekoliko kilometara kasnije, u zgradi MUP-a, građanstvo iz samog reda – zmijolikog, u službi nekoliko šaltera, klasična zapadnjačka novotarija – se iznenada samoorganizuje, insistira da se sa začelja probijem na čelo, nema smisla da crkavam od vrućine sa djetetom u kolicima. Pomalo crvenim, zahvaljujem se svima i nikome posebno, završavam šta treba i stižem do poslednje faze: fotografisanja i davanja otisaka prstiju. Sad već, dešava se gotovo očekivano: zanosna plavuša, dea ex machina, očigledno šefica Biometrijske službe, prolazi kroz grupu od nas dvadesetak koji se intenzivno brinemo kako ćemo ovako znojavi ispasti na slikama, i saopštava kako trudnice i osobe sa malom djecom imaju apsolutnu prednost. U grupi nema nijedne trudnice: dakle…
Dok po prvi put u životu napuštam tu zgradu sa osjećanjem da se državni aparat o meni pobrinuo, pitam se da li je ovo taj tihi znak, taj razvojni indikator koji ne ulazi ni u jedan indeks, a koji priželjkujem da opazim već toliko dugo: nešto u stavu ljudi se zaista promijenilo, povratka na ono više nema.
Prijatelji zovu na večeru, jedva čekam da se vidimo. Dok nam se djeca jure oko obližnje fontane, hvatam detalje onoga što već znam iz novina: sudski postupak u kom njih dvoje zastupaju porodice Bošnjaka koji su tokom rata izbjegli u Crnu Goru, i koje je crnogorska vlast vratila preko granice i predala na nemilost krvnicima i progoniteljima, ne ide najbolje. Država – ista ona čiji pasoš je tako lako dobiti, ako si trudnica ili roditelj – ne sarađuje ili opstruira proces na svaki zamislivi način. Javnost nije uznemirena, jer to izgleda nije ničiji problem; novine koje o svemu tome izvještavaju (Vijesti, Monitor) se i same nose sa sudovima, pokušavajući da se odbrane od bestidno visokih tužbi za duševnu bol, navodno nanesenu istim onim ljudima koji su bili i Bog i batina tada kad su nesrećni Bošnjaci potražili utočište u zemlji u kojoj je tako lako dobiti nov, dobro dizajniran pasoš. Osim o balkanskoj tragediji, raspredamo i o tržištu nekretnina i o tome kako novi kapital donosi nova pravila ponašanja. Na svijetu ima dovoljno novca ali nema dovoljno pravde, i to je jasno. Ali zar je ne može biti ni kad cijena nije previsoka: plati što si dužan, kriminalce potrpaj u zatvor?
U povratku letimo preko Minhena; pauzu od gotovo pet sati provodimo u aerodromskoj zgradi. Tu se, poslije šest i po dugih godina, ponovo susrećem sa svojim starim prijateljima. Ona je Italijanka, on Njemac; imaju dvije djevojčice i zajedno govore šest jezika. Nisam ni mislio da bi moglo biti drugačije, ali ipak bezmjerno i svjesno uživam u razgovoru koji je odmah potekao kao da smo se poslednji put vidjeli prekjuče. Ne trudim se da idealizujem doživljaj: politički stavovi mog prijatelja i dalje su dosta konzervativniji od mojih (ili od stavova njegove supruge), ali ne pričamo o CDU ili o Obami, već o tome kako se ko upregao u radnu nedjelju, kako u vikende, i gdje su sve njih četvoro utrošili prosto nevjerovatni šestonedjeljni odmor (naš, tronedjeljni, uvijek nas odvede „kući”: pogledati definiciju broj dva). Par sati kasnije, u avionu, dok ćaskam sa djevojkom pored sebe (koja je, ispostavlja se brzo, zvijezda rumunske folk-pop scene, sa stalnim mjestom boravka u Čikagu), shvatam po hiljaditi put kako je praktično nemoguće oduprijeti se nastojanju da se osvoji – ili barem usvoji – nekakav identitet, ili makar privid istog. Moja žena i ja smo našu Italijanku i njenog Njemca upoznali u Majncu, prije ravno deset godina, gdje smo svi nekad davno odrađivali postdiplomske studije, gdje se Majna uliva u Rajnu, gdje je živio i radio Gutenberg, gdje se niko od nas nije rodio, i gdje smo rijetko međusobno govorili njemački (njih dvoje se vole na italijanskom). Oni sigurno ne primjećuju moje odsustvo, ali ja se u njihovom društvu osjećam kao kod kuće.
Nedjelju dana poslije povratka u Čikago, ne znam ni sam više iz kog razloga (jet lag, naivnost, vjera u bolju budućnost), po prvi put odlazim u Srpski kulturni i umetnički centar Sveti Sava: u svoju prvu (i poslednju, dok sam ove pameti) posjetu nekom „našem” okupljalištu iseljenika. Povod je sasvim nevin, gotovo dirljiv: novoosnovano dječije pozorište, zasad bez imena, odigraće dva kratka komada; neka djeca će zasvirati u neke instrumente. Savlađujem ideološki snobizam, uzimam sina za ruku, objavljujem da idemo na predstavu. Zgrada centra je neupadljiva dvospratna kuća u Linkoln Parku, jednom od skupljih djelova grada. Improvizovana pozorišna sala je u potkrovlju. Sa strane bine vide se djeca kako se vrpolje od treme, kako predaju mikrofon jedno drugom, kako nešto uvježbavaju. Sa zvučnika trešte evergrini Dragana Lakovića, što tumačim kao dobar znak. Nakon obaveznih petnaestak minuta zakašnjenja, visoka plavuša na štiklama i u mini haljini uzima mikrofon u ruke, staje pred publiku i grobnim glasom, bez nagovještaja osmijeha, čita kratko pozdravno slovo na dva jezika („jer ima gostiju koji ne govore naš”). Zatim na binu izlazi osmoro djece, koja će, kako smo upravo saznali, prije najavljenih komada izvesti kratak recital. (Moj sin se unervozio, kaže da mu je vruće. Ne brini, odgovaram: biće baš zanimljivo.) Recital počinje, i već drugo dijete pominje tri prsta kao neophodan instrument u tehnici krštenja. Treće dijete u četiri kratka stiha uspijeva da zazove Boga, Sveto Trojstvo i Svetoga Savu. Četvrto proklinje bijelu kugu, peto zlo kad udari brat na brata, šesto poziva na odbranu Kosova, sedmo zavjetuje sve Srbe da krsnu slavu slave. Recitaciju osmog djeteta nisam uspio da saslušam; postalo mi je jako vruće. Uzimam sina za ruku i izvodim ga odatle.
Napolju, jureći za najednom odobrovoljenim djetetom koje očigledno nema smisla za pozorište, pokušavam da premotam doživljaj u glavi: ozbiljne dječije glave koje mehanički izgovaraju zavjetne stihove; jezik koji – čuje se jasno – nije njihov maternji; aplauz i bodrenje („Bravo! To!“); sladostrasni kliktaji ponositih očeva i majki. Pitam se ima li među tim roditeljima stihoklepaca-amatera. Pitam se: koja je tim ljudima definicija kuće; ko i gdje primjećuje njihovo odsustvo? I čime li se hrane: pljeskavicama, hamburgerima? Da nisu možda vegetarijanci? I gdje je šansa da ih razumijem, da sagledam njihovu ljudskost, dok ih posmatram kako se dobro provode zlostavljajući sopstvenu djecu, dok mi se čini kako se iz mog ugla njhovo cjelokupno postojanje, bez ostatka, može svesti na jedan jedini slogan: ako vam je dobro, onda ništa?
Kuća je tamo gdje primjećuju tvoje odsustvo; kuća je tamo gdje ti dijete nastupa u školskoj predstavi. Kuća je tamo gdje ti nije sasvim muka što si čovjek.
Peščanik.net, 08.10.2008.