Prema nekim procjenama, u svijetu je danas oko stotinu hiljada profesora filozofije, od kojih je zacijelo njih više od deset hiljada u univerzitetskom pogonu. Pod pretpostavkom da gotovo svako od njih, zbog uvjeta napredovanja, svakih nekoliko godina objavi po jednu knjigu, postavlja se pitanje kako se snaći u toj masi objavljenog, u toj džungli filozofskih knjiga i što čitati. Moramo se odlučiti i izabrati, jer godišnje možemo u najboljem slučaju ozbiljno pročitati ne više od dvadesetak knjiga. Evo nas dakle pred temeljnim pitanjem: da li su sve te knjige doista filozofske? Što znači filozofska knjiga? Što je naposljetku filozofija?
Do odgovora vode dva puta. Prvi je onaj na kojemu smo već unaprijed određeni. Znamo ko su veliki filozofi, historijski gledano, od Heraklita i Parmenida preko Platona i Aristotela do Kanta i Hegela, Nietzschea i Heideggera. Svi oni govore, većinom eksplicitno, i o tome što je filozofija. Platon i Aristotel već veoma lijepo definiraju što je filozofija, odnosno navode što je izvorište filozofije. Izvorište filozofije, prema njima, jeste čuđenje. Ne čuđenje općenito, nego čuđenje nad temeljnim čudom, čudom svih čuda. Posrijedi je čudo nad čudima da uopće jesmo i da sve što jeste – jeste. Posljedično i čuđenje nad tim da stvari postoje, da jesu, a posebno da i mi jesmo. Da za sebe mogu reći JESAM. Što znači to kada kažem JESAM ili da neka stvar JESTE, filozofski rečeno da neko bivstvujuće jeste, da ima bivstvovanje?
To pitanje je već postavio, u dijalogu Sofist, Platon. Što je bivstvujuće? I to je ishodišno temeljno filozofsko pitanje. Ko na neki način nastoji odgovoriti na to pitanje jeste filozof. Ko do toga pitanja uopće ne dođe ili mu se to pitanje čini beznačajnim, nije filozof. On može raspredati o svemu i svačemu – o tome odakle smo došli, gdje smo, kuda idemo – ali to nije filozofija. Filozofija proishodi iz čuđenja, centrira se na pitanje što je bivstvujuće. Dakle, čuđenje i na njega vezano pitanje jeste počelo filozofije, nešto što je na početku i što potom do danas određuje filozofsko pitanje. Aristotel zatim to vodeće filozofsko pitanje, pitanje što je bivstvujuće, dodatno izoštrava, pitajući se: Što je bivstvujuće kao bivstvujuće? I tu počinju glavni filozofski problemi: Da li je bivstvujuće kao bivstvujuće samo nešto bivstvujuće ili pak bivstvujuće kao bivstvujuće – naglasak je na kao – nije ništa bivstvujuće? Nije više riječ o samom bivstvujućem, nego o onome po čemu bivstvujuće uopće jeste to što jeste, odnosno o onome po čemu uopće bivstvuje kao bivstvujuće.
I potom, dalje, kroz historiju. Kod Leibniza je riječ o istom pitanju, ali opet u dodatno zaoštrenom obliku: Zašto bivstvujuće, a ne radije ništa?
U moderno se vrijeme to pitanje oblikuje na različite načine. Poznata su tri ključna filozofska Kantova pitanja: Što mogu znati? Što trebam činiti? Čemu se smijem nadati? Sva ta pitanja spregnuta su potom u pitanje: Što je čovjek? Na podlozi tih pitanja Kant je napisao svoje tri velike filozofske kritike: Kritiku čistog uma, Kritiku praktičkog uma i Kritiku estetičkog (poetičkog) uma, doslovno prema Kantu: Kritika rasudne snage, zatim svoje pravne, političke, pedagoške, i ostale tekstove. Kao antropolog, u filozofskom smislu kao moderni antropocentričar, filozofska je pitanja postavio na taj način, ali ako precizno pogledamo što je Kritika čistog uma, vidjet ćemo da je njeno središnje pitanje opet pitanje bivstvovanja: bivstvovanje nije realni predikat.
Pogledamo li pak XX stoljeće, vidjet ćemo da je za sve koliko toliko značajne filozofe pitanje bivstvovanja isto tako značajno, ako ne i značajnije nego kod Platona i Aristotela. Kod Heideggera se ono eksplicitno pojavljuje kao pitanje o smislu bivstvovanja. Što uopće znači biti? Što je istina bivstvovanja? Jacques Lacan govori o manjku bivstvovanja. A o manjku bivstvovanja ne možemo govoriti ne pitajući se o bivstvovanju. Njegova je pak protivrječnost u tome što se u biti ne pita o bivstvovanju, nego o bivstvovanju govori kao da bi njegovo značenje bilo nešto samo po sebi razumljivo. Ili pak Emmanuel Levinas, koji se, na podlozi iskustva Drugog svjetskog rata i holokausta, u ime preživjelih pita: Imam li pravo na bivstvovanje? Ni on se ne pita toliko što znači biti, što je smisao bivstvovanja, koliko neposredno o tome imam li pravo na bivstvovanje, imam li pravo na postojanje, naime u tom smislu da drugom, dok egzistiram, oduzimam životni prostor. Isto tako i Jacques Derrida. Središte je njegova filozofskog projekta upravo dekonstrukcija mišljenja bivstvovanja, prema kojoj ”postaje upitno određenje bivstvovanja kao prisutnosti”.
I veliki živući francuski filozof, Jean-Luc Marion, napisao je knjigu pod naslovom Bog bez bivstvovanja. Taj naizgled bizaran naslov ima za sobom čitavu povijest filozofije, čitavu povijest bivstvovanja. Ne ulazeći ovdje u detalje, i kod Mariona je očito posrijedi pitanje bivstvovanja.
U uzvratnom ogledalu se kao osnovni problem postavlja pitanje da li se svi navedeni mislioci uopće doista pitaju, svaki za sebe, što znači biti, što je smisao bivstvovanja, ili pak prihvaćaju već naslijeđeno tumačenje bivstvovanja, najčešće platoničko. Prema Platonu, biti znači biti nazočan, biti pred očima, ono što bivstvujuće čini bivstvujućim jeste nazočnost. Ono po čemu stvar zaista jeste, zaista postoji, jeste idea, izgled. Nije riječ o prisutnosti, kao kod Parmenida i Heraklita: prisutno je naime sve – tama i svjetlo, ali i sjena; prisutan je glas i prisutna je tišina, ali i odjek. Nazočno je pak samo ono što je svijetlo, što ima izgled dostupan ljudskom pogledu. Nazočno je vidljivo prisutno, nevidljivo prisutno nije nazočno, sjena je polu-nazočna. Time platonizam sve stvari postavlja na glavu, hijerarhizira. Prije, kod Parmenida i Heraklita, nije bilo hijerarhije, sve je postojalo u harmoniji suprotnosti.
Dakle, filozofska knjiga je knjiga koja se otvara tom temeljnom i vodećem filozofskom pitanju, pitanju o bivstvovanju. Knjige koje se ne pitaju o bivstvovanju, a govore ovo jeste, ovo nije itd, a da se pri tome ne pitaju što to jeste uopće znači, nisu filozofske knjige. Dakako, filozofske knjige se ne bave samo bivstvovanjem. Ni Platon se nije samo njime bavio. Više od polovice njegovih tekstova, najopsežnijih, poput Politeje i Zakona, uglavnom su socio-politikološke prirode, bave se pitanjem pravednosti, raspodjele vlasti itd. Sa stanovišta pitanja bivstvovanja, Platonova čista filozofska knjiga samo je Parmenid. Samo se Parmenid neposredno bavi pitanjem bivstvovanja i njegovim odnosom prema Jednom. Valja naglasiti da filozofija kao filozofija nije sociologija, nije politologija, nije epistemologija ni kozmologija. Središnje filozofsko pitanje je pitanje bivstvovanja. Onoga ko ga ne poznaje ili ga ono ne zanima, toga nije moguće smatrati filozofom.
Drugi put do odgovora što je filozofija vodi preko same riječi ”filosofija”. Riječ filozofija obično prevode kao ljubav prema mudrosti ili znanju, no u doslovnom smislu filozofija nije drugo do rado-znalost ili ljubo-pitljivost. Ne Znanje, koje spada u sofistiku, nego upravo rado-znalost, dublja od znatiželje ili sveznalaštva. Izvor radoznalosti je naime upravo čuđenje, čuđenje koje je na izvorištu i pjesništva i religije, samo što se kod religije ono razvija u fascinaciju, naposljetku u obožavanje. No izvorište je čuđenje kao takvo i zadatak je filozofije, odnosno filozofske knjige da to čuđenje čuva upravo kao čuđenje – i ništa drugo. U dubini smo zato svi filozofi – pa i poetska i religiozna bića. Nema filozofije, nema poezije i nema vjere tamo gdje se ne pada u bezdan, odnosno tamo gdje ne propada svijet samorazumljivog i bezupitnog.
Peščanik.net, 29.04.2012.