Jonathan Swift je proljeća davne 1711. napao utjecajne ljude koji su uobražavali da svijet nije širi od Exchange Alley. Exchange Alley je bila u tadašnjem svijetu ono što je danas Wall Street. Uličica je bila u Londonu, nije bila u New Yorku, ali tada je svjetska imperija bila Engleska, koja je tada upravo pripojila Škotsku i postala Ujedinjenim kraljevstvom. Jedina bitna razlika je u tome da je Engleska tada bila imperija u usponu, a Wall Street je simbol današnje imperije u zalasku.
Imperijalni uspon Engleske pokretala je financijska revolucija. O financijskoj revoluciji govore današnji historičari, no savremenici su dobro znali da se događa nešto veliko i opasno. U središtu je te revolucije bio rast javnog kredita. Država je pozajmivala da bi mogla financirati svoje ratove. Ratovi su se počeli voditi za slobodu trgovine i slobodna tržišta, zato su postali svjetski ratovi, nisu htjeli prestati, i postali su intenzivniji od dotadašnjih ratova za dinastička nasljedstva, vjeru i čast. Troškovi tih novih ratova nadaleko su prekoračivali sredstva što ih je država mogla prikupiti porezima. Zato je država morala novac pozajmivati. A novac su imali ljudi koji su se prvi obogatili slobodnom trgovinom, koja je dakako bila globalna, i djelovanjem na novom financijskom tržištu. Tako su neprestani rat, financijske spekulacije i slobodna trgovina povezani od samog početka.
Engleska država je razvila dobro organiziran sistem za podizanje javnih kredita, koji je kompenzirao nedostatke poreznog sistema i postao generatorom nacionalnog bogatstva i moći. Ono što je alarmiralo savremenike, i to preko političkog spektra (i stranački organiziran javni politički prostor bio je novost), bio je društveni potres što ga je izazvala financijska revolucija. Svima je bilo jasno kako novi bogataši kupuju politički utjecaj, često bukvalno kupovanjem sjedišta u parlamentu, i počinju ovladavati politikom. Središnja uloga kredita u javnom i privatnom životu rasturila je izvjesnost međuljudskih odnosa koja se zasnivala na čvrstoj realnosti u kojoj se znalo ko je ko, odakle dolazi i što mu pripada. Novo bogatstvo je bilo imaginarno, “vještačko” (naspram zemljišnog vlasništva), i međuljudski odnosi su postali u budućnost preobrnuta fikcija. Sada su se zasnivali na tome što je ko mislio o pouzdanosti i sposobnosti zajmoprimca da bi nekog dana otplatio svoj dug. Društveni imaginarijum se feminizirao. Čvrsto stojećeg građanina istisnuo je kredit što su ga predstavljali kao osjetljivu i prevrtljivu ženu. Swift se sprdao sa svojim liberalnim protivnicima, koji su bili najzaslužniji za razvijanje te predstave, zapisavši da je kredit kao gospođa koju muče vjetrovi ili ima trbobolju. Što je brinulo sve, bila je svakidašnja praksa financijske trgovine. Nije postojalo ništa što bi bilo više spletkarsko, prevarantsko i obmanjujuće. Nije postojalo ništa koruptivnije. I ništa nije bilo toliko zaokupljeno samo svojom korišću, toliko slijepo za javno dobro.
Swift je tih godina izdavao i pisao časopis i jedan je aprilski broj godine 1711. posvetio napadu na financijsku trgovinu. Istina je da je časopis bio samo jedan štampani list, ali svejedno: može li neko zamisliti da neki središnji časopis danas u cjelini bude posvećen nemilosrdnoj kritici financijskih velikaša? Swift je išao u jezgru problema. Ako država ne može financirati ratove, pisao je, “a da pri tome čitava zakonodavna vlast ponizno moli za novac nekoliko prodavača novca, tada je krajnje vrijeme da sklopimo mir. Kakve nove maksime su to,” pitao se, “o kojima niti mi niti naši preci još nismo čuli i koje nijedna mudra institucija ne bi nikada dopustila? Da li moraju naše zakone odsada prihvatiti banka i istočnoindijska kompanija ili zakoni moraju imati njihov kraljev pristanak prije nego što počnu važiti?” (Ta banka je naime bila Bank of England, ustanovljena 1694.)
Swift je ovo pisao prije tristo godina. Pripadao je političkom krugu kojemu historičari pripisuju nostalgiju. Drugim riječima, nije bio naprednjak. (Što nije nužno loše, jer naprednjaci u ime napretka opravdavaju sve moguće stvari.) Zašto bi nam moralo biti stalo do njegovog pisanja? Prije svega zato jer ta financijska revolucija još traje. To je jedina permanentna revolucija. A političke maksime, apsurdnost kojih je Swift izrekao s nemalo sarkazma, još su uvijek sa nama. Samo ih danas sve manje ljudi vide kao apsurdne.
Na početku ove sedmice je šef svjetske velebanke J. P. Morgan, čovjek po imenu Jamie Dimon, izjavio da su nova pravila što su ih za regulaciju djelovanja međunarodnih banaka usvojili u Baselu (takozvani Basel III), “antiamerička”, štaviše: “vapeće antiamerička”. Po njegovu mišljenju, SAD bi morale istupiti iz tog dogovora. Neko bi iz američke administracije morao reći da ta pravila “nisu u interesu Sjedinjenih Američkih Država i da ih se mi nećemo držati”. “Mislim da svaki američki predsjednik, financijski ministar, regulator ili neki drugi voditelj hoće snažne, zdrave globalne financijske firme i da ne misli da bismo se morali na neki način odreći te pozicije u svijetu i da bi to bilo dobro za našu državu.” Ko misli drukčije, “ima drukčiji pogled na to kako djeluje ekonomija, kako djeluje svijet”. I to je anatema!
Tu imamo dakle bankara, šefa privatne banke, koji tumači što je američki interes, koji govori u ime države. Ne vjerujem da ga je za to neko ovlastio. Ako bi ga neko za to ovlastio, vjerovatno mu ne bi trebalo onda javno diktirati državnim voditeljima što moraju činiti. Nekom se bankaru dakle čini normalnim da proglašava koja će pravila važiti – i to globalno. Ako ih on i njegova banka ne prihvate, onda neće važiti. Država će ta pravila morati slijediti – ona koja sebi još uvijek laska da je najmoćnija na svijetu.
Takav govor ne možemo jednostavno otkloniti kao aroganciju. Ne, taj bankar govori kao da ima pravo na to, kao da to spada u njegovu službu. Njegov govor ne možemo niti otpisati kao nesporazum, tipa da je bankar nespretno pomiješao banku i državu. Ne, iskustva posljednjih godina pokazuju nam da takvo miješanje banaka s američkom vladom nije bez osnova. U biti je takvo govorenje uvreda države i obara američki ugled u svijetu. Pažljivo sam čitao i slušao da li će kakav primjereno visok ili ovlašten predstavnik SAD reagirati i distancirati se od njegova govorenja. No nisam uočio ništa. Sada čekam kad će neko izvršiti ono što je bankar zapovjedio.
Prijašnje sedmice je šef Coca Cole u Francuskoj zaprijetio da će se firma iz protesta protiv oporezivanja slatkih pića povući iz države. Još istog dana je progutao svoju prijetnju i izvinio se. Neko ga je naime morao podučiti da u Francuskoj šef neke firme ne može razgovarati s državom kao jednak s jednakim. To je politička abeceda i Francuska nije izjalovljena država. Takve “failed state” su države gdje biznismeni i bankari zapovijedaju vladi kako mora postupati.
Dnevnik.si, 17.09.2011.
Sa slovenačkog preveo Mario Kopić
Peščanik.net, 18.09.2011.