- Peščanik - https://pescanik.net -

Finansiranje kampanja – Terra incognita

O bolnoj tački izbornog procesa u Srbiji govore Nemanja Nenadić i Zlatko Minić iz Transparentnosti Srbija i novinar Vladimir Kostić. Razgovor vodi Svetlana Lukić.

Svetlana Lukić: Ostalo nam je još nekoliko nedelja slobode, a onda počinje histerija. To već počinje da liči na pravi rat, gde se borbene jedinice organizuju po selima i zaseocima. Ali sada će situacija biti nešto drugačija, očigledno, zbog ovog najavljenog ili mogućeg bojkota i ovih pregovora, razgovora, koji se vode. Međutim, mi ćemo da iskoristimo priliku da malo detaljnije objasnimo da li postoje elementarne pretpostavke što se tiče finansiranja političkih aktivnosti, da to bude nazvano izborima koji daju mogućnost i drugim strankama, osim vladajućim, da nešto naprave.

Obično ljudi kažu da, oni imaju najviše para, mediji su na njihovoj strani. Međutim, sudeći po izveštajima pre svega Transparentnosti, ovo što je Vladimir Kostić pisao na raznim sajtovima, kad se uđe u detalje, onda se vidi koliko je to zapravo strašno. Ta disproporcija u finansiranju stranaka i političke aktivnosti je potpuno frapantna i raste iz izbora u izbore. E sad, ja bih predložila, Nemanja, da krenemo od onoga što je sistemsko favorizovanje velikih stranaka ili vladajuće stranke, da vidimo šta to oni po zakonu mogu da urade, što ih već stavlja u jednu neravnopravnu poziciju, i o kojim to ciframa mi govorimo, koje oni legalno mogu da dobiju iz budžeta za kampanju?

Nemanja Nenadić: U Srbiji postoji nekoliko mehanizama koji favorizuju stranke koje su na vlasti, a kad je reč o novcu za izbornu kampanju, tu imamo pravila koja su manje-više takva, neizmenjena – ima, naravno, nekih promena – još od donošenja zakona iz 2003. godine, kada je prvi put obezbeđeno izdašno budžetsko finansiranje. Mi sad ne znamo tačno koliko će to biti naredne godine, ali ako je suditi po parametrima budžeta iz ove, ne bi trebalo da bude manje od 6 miliona evra opredeljeno za finansiranje kampanje direktno iz budžeta.

E sad, ono što narušava moguću ravnopravnost učesnika jeste činjenica da se samo 20% deli svim učesnicima jednako, ukoliko polože izborno jemstvo, dakle ukoliko daju neku garanciju za taj novac koji su dobili iz budžeta, koja će im biti uzeta ukoliko ne osvoje 1% glasova. Drugi deo novca, 80%, dolazi nakon izbora, deli se nakon izbora, i praktično, deli se onima koji su uspeli da pređu cenzus, znači, u skladu sa brojem dobijenih glasova, odnosno mesta, i mi kroz taj mehanizam imamo de facto favorizovanje onih koji mogu, s obzirom na svoju izbornu snagu i druge vidove promocije, bez ikakve kampanje, bez ikakve plaćene kampanje, da računaju na određeni broj glasova, odnosno mesta u Parlamentu, i samim tim da računaju na veći novac iz budžeta.

Dakle, to njima omogućava da plate skuplju kampanju u startu, znajući da će im ona biti velikim delom pokrivena iz javnih izvora. Šta je tu sada bitna promena u odnosu na neko stanje pre 5, 6, 10 godina? Nekada smo imali na političkoj sceni, da tako kažem, uravnoteženiju tu partijsku scenu, i imali smo 4 ili 5 političkih stranaka ili grupacija koje su imale kampanje sličnog obima. Uvek se, naravno, poneko izdvajao ko je bio u vrhu vlasti, ali bilo je više tih učesnika koji su delili taj kolač, dok u poslednjih nekoliko izbornih ciklusa imamo praktično SNS, odnosno koaliciju koja se okuplja oko te partije, koja uzme najveći deo sredstava. Drugo problematično rešenje u Zakonu je novo, relativno novo, mislim, ono je iz 2014. godine, i tim zakonskim rešenjem je izričito dozvoljeno da se koristi novac dobijen iz budžeta za finansiranje redovnog rada partija i za izbornu kampanju.

Naravno, i pre donošenja ovog rešenja bilo je izigravanja zakonske odredbe, pa su se partije dovijale na različite načine kako da taj budžetski novac preliju u kampanju. Međutim, sada je to izričito dozvoljeno, i to favorizuje sve one koji pre svega imaju poslanike u Narodnoj skupštini, a pre svega, naravno, one koji ih imaju najviše, ili koji imaju srazmerno malo troškova, poput recimo nekoliko manjih stranaka: Stranke vojvođanskih Mađara, koja pokriva ograničenu teritoriju, a ima solidan broj poslanika, i ostaje im neki višak novca koji mogu da ulažu u kampanju.

Svetlana Lukić: Taj novac koji svi građani izdvajaju da bi sada stranka jedna, koja je dobila veliki broj glasova, imala za redovni rad. To podrazumeva – koje svrhe? Jer jedno vreme su se čak hvalili: mi smo uštedeli. Pa ne, nisam ti ja dao novac da ti uštediš, nego da ove nepismene tamo naučiš šta znači donošenje zakona, šta su evropske integracije, da angažuješ eksperte koji će ti pomoći da napišeš pristojan zakon. Je l’ tako? A ne da ti to štediš, da bi ubacio u kampanju.

Nemanja Nenadić: Zakon je tu postavio neke parametre za šta bi taj novac trebalo da se troši. U principu, za razvijanje, na kraju krajeva, stranačke infrastrukture, rad sa biračima, osposobljavanje kadrova, obuke, i tako dalje. Bilo bi dobro, to je bio naš predlog, da se deo tog novca obavezno izdvoji za rad poslaničke grupe; mi sad plaćamo duplo, praktično: plaćamo poslaničke grupe preko skupštinskog budžeta, a istovremeno sve te stranke dobijaju novac koji bi takođe mogli da upotrebe za podizanje kvaliteta njihovog rada. To je jedna priča o nameni trošenja budžetskog novca. Dakle, ako se kaže da je to za redovan rad, očigledno je da ne sme za kampanju. Znači, sme za bilo šta drugo osim za kampanju. E, onda je to promenjeno i načinjena je ta norma, apsurdna.

Svetlana Lukić: To na predlog poslaničke grupe SNS-a.

Nemanja Nenadić: Poslaničke grupe SNS-a, koja je u tom trenutku zahvaljujući, između ostalog, izmenama zakona iz 2011, odnosno donošenju zakona iz 2011, koji je donela prethodna politička garnitura, gde su silno povećana ta budžetska izdvajanja, odjednom je grupa koja je imala na raspolaganju veliku količinu novca za redovan rad, trebalo da osmisli način kako će se on legalno trošiti, pa je onda između ostalog predloženo da se može trošiti za kampanju, i da se može koristiti i za kupovinu nekretnina. To je takođe promenjeno. Nisu oni jedini kojima ta norma odgovara. Ona odgovara i nekim opozicionim strankama koje su zastupljene u Skupštini i koje nemaju druge stabilne izvore finansija. Verovatno i oni ponešto uštede za potrebe kampanje. I naravno, ako govorimo o finansiranju, postoji još jedna stvar koja nije srpska specifičnost, koja pogoduje, naravno, vlastima uvek. To je spremnost potencijalnih donatora da podrže stranku, bilo da to čine javno, ili u srpskom kontekstu, pre svega skriveno.

Svetlana Lukić: Dobro. Tu sad dolazimo u situaciju da objašnjavamo da ti koji imaju novac su najčešće dobili taj novac zahvaljujući pozicijama koje su dobili od te vladajuće stranke, je l’, pa onda plaćaju neku vrstu partijskog poreza. Ti mene staviš na mesto direktora javnog preduzeća, a onda ja tebi vratim, kad dođu izbori, deo tih sredstava.

Nemanja Nenadić: Tako je. To je nešto što takođe funkcioniše u Srbiji. Nekad je čak bilo i legalizovano internim partijskim aktima da ljudi koji su na funkciji plaćaju veću članarinu, i da po tom osnovu moraju da…

Svetlana Lukić: Je l’ to Demokratska stranka imala?

Nemanja Nenadić: Da, ali ja mislim da oni nisu čak jedini, da je bilo takvih akata pre. Sada bi takva praksa bila problematična sa stanovišta aktuelnog zakona, ali u suštini, partijski porez je nešto što nažalost nije izmišljeno ovde. Ono što je ovde možda izraženije jeste da nije reč samo o nosiocima javnih funkcija koji plaćaju te donacije i priloge, već, čini se, makar po onim objavljenim spiskovima donatora, da je to širok krug zaposlenih u javnom sektoru, koji na taj način uzvraća uslugu.

Svetlana Lukić: Većina ljudi zna za taj slučaj, i bojim se najčešće za jedan slučaj velikog broja donatora koji su uplatili tačno po 40 hiljada dinara. Naravno da to nije jedina situacija. Ti ćeš nam objasniti kako se to kretalo. Ali pre toga sam htela da te pitam šta je to sa naprednjacima i s tom cifrom od 40 hiljada. Zašto im je toliko važno da to bude 40 hiljada?

Vladimir Kostić: Hteo sam baš da se nadovežem na ovo što je Nemanja rekao, zato što on kaže da u suštini ima tih nekih ljudi koji daju donacije i na taj način vraćaju, možda, ili neke usluge i slično. Ali je suština da mi to zapravo ne vidimo, zar ne? Jer mi ako pogledamo finansijske izveštaje partija, mi ćemo videti te neke sitne donacije, posebno, ‘ajde, sad ako pričamo o Srpskoj naprednoj stranci, mi ćemo videti te neke sitne donacije od po 40 hiljada dinara, što je oko 300 i nešto evra, je l’ da. Ali gde mi vidimo te neke biznismene ili to izvlačenje nekog velikog novca, gde… Vi nemate to. Znači, vi možda imate, čini mi se da je bio City Records, ili tako neka firma. Vi zapravo nemate te neke velike donacije da možete da vidite.

I onda zbog toga potiče ta sumnja da je zapravo taj novac… 2017. godine, za vreme predsedničkih izbora, SNS je imao čini mi se oko 7 hiljada ljudi koji su dali po 40 hiljada. Sumnja se da je zapravo onda taj novac na taj način raspodeljen, da li kroz te neke nameštene nabavke, ili kroz donacije velikih biznismena koji žele da ostanu sakriveni, i slično. Prvo, ne zna se poreklo tog novca. Drugo, onda imate tu pojavu koju SNS koristi već godinama, a to je da veliki broj ljudi uplaćuje određen nizak iznos tih donacija. Na primer, 2017. je bilo 40 hiljada, 2014. je bilo 40, a čini mi se 2012. je bilo 19 hiljada dinara. I onda kad pogledate…

Svetlana Lukić: Tu govorimo o hiljadama ljudi…

Vladimir Kostić: Da, da, da. Znači, 2017. je bilo oko 7 hiljada. To je velika suma na kraju. Ali šta je suština? Vi kad pogledate taj spisak, to nisu samo funkcioneri stranke, to su članovi stranke koji su na nekim pozicijama, sad da li je vaspitačica, da li je… I onda, gde je problem nastao, gde je zapravo Agencija za borbu protiv korupcije uspela da uoči određenu sumnju, odnosno da uoči određeni problem, jeste da su se na tim spiskovima nalazili ljudi koji su primaoci socijalne pomoći.

Čak je i objašnjenje predsednika bilo problematično, jer on je rekao da je do toga došlo tako što, na primer, sedimo nas troje u kafani, odnosno dvoje u kafani, dođe treći, i kaže: evo, ja imam određeni iznos novca ali ne mogu da dam. Evo vama, pa dajte vi. Mislim, što je samo po sebi krivično delo. Ne može da da, zato što postoji određen limit do kog iznosa on zapravo može da…

Nemanja Nenadić: U stvari, sa 40 hiljada se ne prekoračuje nikakav limit. Limiti su znatno veći, negde oko 700-800 hiljada dinara. Znači, nije u tome stvar – izvini sad – znači imamo situaciju da su to donacije ispod onog praga za koji je predviđeno objavljivanje u roku od 8 dana od prijema, tako da se za njih saznaje tek daleko nakon kampanje, mesec dana posle izbora se podnosi izveštaj Agenciji, pa dok ga Agencija objavi, i tek tada vi vidite spisak tih imena. Da su one nešto veće, da su veće od prosečne zarade te donacije, onda bi one morale da se vide još ranije, dok kampanja traje. I to je takođe i pitanje poreza na priloge, može imati određenog uticaja na to da li se on prijavljuje ili ne.

Vladimir Kostić: Ali je suština u tome što mi nemamo zapravo nikakav krajnji ishod tih istraga, odnosno tih sumnji koje su se javile. Agencija je podnela za ranije, za 2014. godinu je podnela izveštaj koji je sličan krivičnoj prijavi Tužilaštvu. To se godinu dana nešto razvlačilo. Čak, čini mi se, poslednje informacije imamo od početka ove godine, da još uvek je istraga u toku, ili šta. Znači, mi nemamo informacije o tome šta sa tim, odnosno da li je to stvarno bilo nešto problematično ili nije. Ja mislim da je to jako važno.

Spomenuo bih još jednu stvar, tiče se takođe doniranja. Vezuje se za prostorije Srpske napredne stranke u Palmira Toljatija, gde, znači, njihov odbornik u Kruševcu, biznismen, kupuje prostorije preduzeća u stečaju za nekih 250 hiljada evra, čini mi se, i onda daruje te prostorije Srpskoj naprednoj stranci. Upisuje se da je vrednost te donacije 1,3 miliona evra. Znači, u samo nekih godinu dana, vrednost je porasla 5 puta. Mislim, na osnovu čega? Ne znamo. Ali, on daruje to, iako zapravo po zakonu nema pravo da daje poklon te vrednosti, niti stranka ima pravo da prihvati. I mi ni nakon toga nemamo ništa kao neki rezultat. Znači, Agencija za borbu protiv korupcije u tom trenutku nije podnela bilo kakvu prekršajnu prijavu, a ja sam slao zahtev Agenciji skoro, da ih pitam šta se dešava sa tim slučajem, da li će pokrenuti nešto. Dobio sam odgovor da moram da dopunim zahtev, jer oni ne znaju na tačno koji slučaj ja mislim.

Na kraju se ispostavilo… Stranka je objavila određeni ugovor o konzorcijumu, gde je kao, zapravo, konzorcijum kupio te prostorije, ali je samo Velibor Jovanović, taj odbornik koji je zvanično kupio, bio određen od strane njih da to uradi. I onda vi kad pogledate taj spisak ljudi koji su činili taj konzorcijum, vidite na primer Radojicu, koji je pokupovao silne lokalne medije u Srbiji, ali takođe vidite i direktore osnovnih škola, direktore srednjih škola… Ali, kažem, meni je najveći problem što mi do danas ne znamo šta se sa tim dešava.

Svetlana Lukić: Kad pominješ Agenciju za borbu protiv korupcije, zar ovaj novi direktor isto nije bio donator SNS-a?

Vladimir Kostić: Tako je. On je bio donator SNS-a, ali je bio i funkcioner SNS-a. Znači, opet se vraćamo na isto. Ni to nije bilo na kraju ispitano. Mi ne znamo da li je on u trenutku prijavljivanja kandidature za mesto direktora, da li je uopšte bio član.

Nemanja Nenadić: Na taj dan kad je izabran.

Vladimir Kostić: Da, da.

Nemanja Nenadić: Ali, kad je već izabran, onda je odbor Agencije, kao to telo koje je iznad direktora, morao da zauzme neki stav da li on uopšte može da obavlja poslove kontrole finansiranja stranaka, ne samo te svoje bivše stranke, nego i svih drugih koje su joj konkurenti, ili bi morao da se izuzme iz tih poslova. I to onda stvara, otvara mnoga druga pitanja: ako se on izuzme, kako će taj posao da obavljaju službenici koji na neki način zavise od direktora… dakle, veoma komplikovanu situaciju su napravili, i praktično doveli pod sumnju, na kraju krajeva, svaku buduću kontrolu koju Agencija bude vršila.

Vladimir Kostić: Ranije kad se to dešavalo imali smo Božu Draškovića – baš sam za Peščanik pisao – on je u javnost izašao kad se pojavila ta sumnja da je kandidat za direktora Agencije bio blizak SNS-u, odnosno član SNS-a. Znači, on je izašao u javnost sa tim. Gde su sad neki članovi odbora Agencije, koji bi mogli da izađu u javnost povodom ovog slučaja? Nema ih.

Svetlana Lukić: Kada sam čitala te vaše analize unazad, u stvari sam došla do jednog zaključka koji je možda preteran, a Zlatko, ti ćeš mi reći: s obzirom na takozvanu funkcionersku kampanju – a vi ste napravili taj termin – praktično njima i ne treba nikakav novac. Mislim, to je onako, čak, kao što ne treba ministru policije doktorat da bi bio, ne treba ni ministru finansija doktorat, pa da moraju da ga plagiraju, tako ni njima ne treba mnogo da se kompromituju s ovim stvarima, kada imaju, u stvari, celu državu na raspolaganju, i sve njene resurse. E sad, ovo sa funkcionerskom kampanjom je zaista eskaliralo do ludila, i to je nešto što eksponencijalno raste iz izbora u izbore.

Zlatko Minić: Kažeš eksponencijalno se to povećava. Tu postoji još jedna zanimljiva stvar, i to je OEBS-ova misija notirala, pa je počela da prenosi i Briselu u svojim izveštajima, upravo ove stavove ODIHR-a. Mi o tome govorimo od 2012, od izbora, od ovih čuvenih Tadićevih krava i odlazaka na funkcionerske događaje nakon što je skratio mandat, pod navodnicima. Međutim, naravno da to sve što mi pričamo ne ignorišu Vučić i ostali, nego pažljivo prate i slušaju, i ja sam ubeđen da nije slučajno da negde od 2014. kreće jedna permanentna kampanja, u kojoj su tadašnji premijer Vučić i pojedini ministri, gde ta funkcionerska kampanja praktično se iz izbornih, odnosno predizbornih perioda, i malo pre predizbornih perioda, preliva na celu godinu.

Tako da s jedne strane imamo tu stvar da su shvatili da je to nešto što malo bode oči, pa sad nećete moći da nam prigovorite da u ovom izbornom periodu imamo 400% veći broj aktivnosti, jer smo mi obilazili fabrike, otvarali škole, toalete i ne znam šta, tokom cele godine. To sad, naravno, postavlja se pitanje šta je redovna aktivnost ministra, premijera. Vučić nas je ubeđivao da je njegov posao i da treba da obiđe sve toalete u školama u Srbiji. Mi smo imali, meni je bilo jako simpatično u kampanji, Vulin koji ide da porine rečni brod u Perlez kod Zrenjanina. Rade radnici u tom brodogradilištu, možda to ima veze sa nadležnošću ministra rada.

A onda, 2018, dobijamo nešto novo, jer funkcionerska kampanja je već previše u tom iskustvu, previše se pominje, i čini mi se da je to nešto što bi moglo da bude obeležje možda nekih sledećih izbora. Mi smo to nazvali celebrity kampanjom, i onda na gradski izborima vi imate ove neke košarkaše, imate Žiku Šarenicu, Aju Jung, imate doktora Radojičića koji priča tople ljudske priče o bolesnoj deci, imate ovu Vesnu Stanojević, beše, koja priča tople ljudske priče o ženama…

Svetlana Lukić: Glumce, Goncića…

Zlatko Minić: Glumce… i većina tih ljudi posle izbora nestane, vrati se nekim svojim poslovima, obezbedi za svoje neke aktivnosti to što su želeli da obezbede. Ali su prisutni sve vreme, i znači sada ne kao funkcioneri, to nisu čak ni stranačke aktivnosti. Evo, na primer, ja ovde imam košuljice, opis kako su izgledale pojedine vesti na par medija u izbornoj kampanji za Beograd. Ako hoćeš, mogu da prođem kroz ovo. To je jako zanimljivo. Na primer, Studio B, Vesti 20. februara, znači to je 15-ak dana pred izbore u Beogradu, imaju prvo prilog o tome kako posle upozorenja Vučića kreće renoviranje porodilišta na Zvezdari, onda ide prilog od 7 minuta o gostovanju Vučića na TV Happy, pa onda Vučić sa predstavnicima Hrvata, pa onda ide prilog o tome kako je Šolak finansijer Đilasa 6 minuta. Onda ide nešto što se zove stranački blok – tu je SNS saopštenje protiv Đilasa i Šapića, SNS Beograda o pašnjaku i Šutanovcu, Beli protiv Đilasa – malo i opozicija da dobije prostora, pa onda Savski nasip protiv Šapića, pa Saša Radulović tuži Šapića, 2 i po minuta, pa Maršićanin protiv Dveri… to je, evo, svi cvetovi cvetaju, ima i opozicije; pa Marija Obradović iz SNS-a u uspesima grada Beograda, pa onda Marko Đurić posetio porodice s mnogo dece. Onda ide prilog o Aji Jung, o njenim uspesima i nagradama. Ide – ovo je dnevnik i dalje, nije ovo nekakav blok, ovo su zanimljivosti u Dnevniku…

Šetnja sa njom i njenim psom kroz centar, to traje 3 minuta, i na kraju, najava emisije Istraživač, o DS-u, Đilasu i Šapiću, 2 minuta. E, onda ide blok Šta ima novo u Beogradu… O metrou, 2 i po minuta, Siniša Mali, od toga 50 sekundi ton. Pa onda Siniša Mali igrao rukomet sa mladim rukometašima Partizana i Zvezde u egzibicionom meču. Prisustvovao Šarčević, 2 minuta. Vesić na Pravnom fakultetu potpisao sporazum za najbolje studente, 2 minuta gotovo. Dan socijalne pravde, Andrija Milošević sa penzionerima, i onda Irena Vujović otvara renoviranu salu u Dečjem kulturnom centru, 3 minuta.

Tako izgleda, recimo, na Studiju B Dnevnik u doba predizborne kampanje. Mi kad smo to postavili negde, na nekim društvenim mrežama, ljudi koji ne gledaju, većina tog nekog normalnog sveta koji to ne gleda je bila u šoku, posebno ljudi koji su nekada radili na Studiju B. Primetili smo – nisam siguran koji su to bili izbori, 2018, mi smo samo pratili ova 2 dana 5 TV stanica, znači pored ovog Studia B, Pinka, RTS-a, pratili smo N1 i tada ne znam da li je bio O2 ili B92, i onda vidite u ta 2 dana u dnevnicima tih 5 stanica, Vučić – to su izbori za 2018. za grad Beograd, znači on nije kandidat – ima 3 hiljade sekundi. Članovi vlade i predstavnici partija, i SNS izborni blokovi sve zajedno imaju dodatnih 7 hiljada i 900 sekundi, a svi ostali zajedno, uključujući i koalicione partnere SNS-a i opoziciju, svi zajedno imaju 2700 sekundi.

Ili naslovne strane, takođe vrlo ilustrativno – to pratimo tokom cele izborne kampanje – imate, na primer, Vučića 195 puta na naslovnim stranama, a SNS ukupno 294, odnosno lista Aleksandar Vučić ili on, dok svi ostali zajedno imaju 200 pojavljivanja, od toga svi ostali zajedno uglavnom u negativnom kontekstu, u tabloidima. Evo još, ovde imam papira kao da sam Vučić, 2017, na primer, to je upravo predsednička kampanja, to šta je u stvari, kako izgleda to vezivanje aktivnosti, odnosno šta je funkcionerska kampanja. Evo ja sam sad, izabrao 2 ili 3 primera, a to tako ide gotovo iz dana u dan. 2. mart, u Vranju, na Železničkoj stanici, u 3 sata se otvara nekakva rekonstruisana deonica. Tu je Vučić, tu je Zorana Mihajlović, tu je ruski ambasador, tu je generalni direktor ruske kompanije, voze se novinari iz Beograda, i onda u 6 sati miting Vučića u Vranju.

I tako, onda Jagodina, tako Lebane, Leskovac, Niš, pa miting u Leskovcu, tako u Čačku… opština Voždovac saopštila, pošto su se građani bunili, ako se ne varam Stepa Stepanović, protiv izgradnje benzinske pumpe. Opština Voždovac saopštava da je na inicijativu predsednika opštine, a uz odobrenje Aleksandra Vučića, građevinska direkcija odustala od izgradnje pumpe. To je zaista onako… I poslednja ilustracija, a to je moja omiljena: otvara se, u beogradskom naselju Ripanj, počinje izgradnja, ne otvara se, nove ambulante. I tu prisustvuju gradonačelnik Siniša Mali, ministar rudarstva Aleksandar Antić, predsednik opštine Voždovac Aleksandar Savić, ministar unutrašnjih poslova Nebojša Stefanović i poslanica SNS Marija Obradović. Oni su pod tim funkcijama najavljeni, znači, nije sad to tamo bio stranački skup. Eto, to su samo neke, onako, ilustracije, a ovde imam brojeve. Što bi rekao Vučić, ostaviću vam posle emisije.

Svetlana Lukić: Maločas sam se setila Vučića kad je nedavno, u maju, kad su mu rekli da li je to funkcionerska kampanja, misleći na Budućnost Srbije, on je rekao: „Šta vam je to funkcionerska kampanja?”

Nemanja Nenadić: Pa ta kampanja, to je deo ove priče o kojoj je Zlatko govorio već, kako te promotivne aktivnosti javnih funkcionera nemaju više… ne ograničavaju se samo na period od raspisivanja izbora, već se dešavaju, praktično, sve vreme. I kampanja Budućnost Srbije je jedan dobar primer za to. Agencija za borbu protiv korupcije je ovde unapred praktično amnestirala, to je zaista dobar izraz, od bilo kakvog prekršaja sve, i predsednika, i njegovu stranku, i državu. Izašli su sa jednim mišljenjem povodom neke inicijative koju su dobili da ocene zakonitost te kampanje. Agencija se tu pozvala na nešto što jeste odredba zakona.

Možda zvuči malo komplikovano, ali pokušaću da objasnim: ima u Zakonu o Agenciji ta odredba, član 29, koja nalaže funkcionerima da uvek jasno predoče sagovornicima i javnosti da li nastupaju u svojstvu stranačkog ili državnog funkcionera. Međutim, poslednji stav tog člana kaže da ta obaveza ne važi za funkcionere koji su direktno izabrani na izborima. Taj izuzetak je primeren za narodne poslanike. Narodni poslanici jesu izabrani na tim direktnim izborima, ali oni su očigledno prestavnici svojih političkih stranaka. Oni nemaju neku dužnost da zastupaju opšti interes, moraju da promovišu stranačku politiku. Dakle, za njih bi to naglašavanje bilo besmisleno. Međutim, za predsednika republike očigledno da ne postoji takvo validno obazloženje za takav izuzetak.

I sada, Agencija se u tom svom mišljenju pozvala na taj izuzetak, otprilike je tumačenje da predsednik Vučić nije prekršio tu normu kada je na ovim skupovima Budućnost Srbije govorio i o nekim pitanjima koja su, hajde da tako kažemo, stranačke prirode, koja se ne odnose na samu državu Srbiju. Međutim, postoji i drugi aspekt te odredbe, tog istog člana 29, a on se odnosi na korišćenje javnih resursa. Dakle, kad je reč o korišćenju javnih resursa, nijedan funkcioner, pa ni onaj koji je izabran od strane građana na nekim direktnim izborima, nema unapred dato obrazloženje da te javne resurse koristi za te stranačke svrhe. Dakle, ono što je Agencija trebalo da utvrdi, između ostalog, jeste ko je uopšte tačno organizator te kampanje, koja je njena svrha, i da onda na osnovu toga, da vide šta se tamo dešavalo, da vide da li je došlo do neke vrste korišćenja javnih resursa u svrhu stranačke promocije.

Oni to nisu uradili, već su saopštili praktično da se time neće baviti. Mislim da to jeste veliki problem. Ne bi bio, da se razumemo, nikakav problem da je… sa stanovišta zakona, da se gospodin Vučić, kao predsednik svoje stranke, angažovao na nekakvim stranačkim dešavanjima, obišao celu Srbiju. To mu zakon ne brani. Ali ne može to da čini u svojstvu predsednika republike, pa onda na takvim skupovima da govori o nekim stranačkim pitanjima, da promoviše svoju stranku, ili da priča protiv političkih protivnika.

Svetlana Lukić: Da, kad smo pomenuli Agenciju za borbu protiv korupcije, koja ne postupa često, ili unapred se ograđuje da neće neke stvari da radi, praktično je sinonim za to druga jedna institucija koja je vrlo važna, a to je REM. I tu je sad ta igra, koliko sam videla: Agencija ne može da prati neke stvari, poput oglašavanja u medijima partijskog, zato što nije dobila od REM-a podatke, a REM ne može da da podatke zato što nemaju softver, ili tako nešto lupetaju; i REM se unapred odrekao uloge koju mora da ima, a to je da prati izborne kampanje, odnosno da prati ponašanje medija.

Vladimir Kostić: Ja sam baš slušao kad je Zlatko sad navodio sve te primere u medijima, razna otvaranja fabrika i slično, i, mislim, malo mi je krivo što ova emisija neće ići nakon teksta koji ćemo objaviti za, čini mi se, desetak dana otprilike. Mi ćemo pokazati, zapravo, kako REM ne funkcioniše, znači ne prati više, od 2016. godine, ne vrši taj nadzor nad televizijama. Mi smo uspeli da dođemo do informacija o samom tom izveštaju, šta on pokazuje, i na primer, jedna zanimljiva stvar je da REM ništa od ovoga ne bi stavio… to jest ne bi pratio.

Za sve određene stvari postoje te neke ključne godine. U ovom slučaju, za REM ključna godina je, čini mi se, bila 2016. godina, jer je ta institucija u tom trenutku praktično rekla: mi nećemo da radimo svoj posao. Znači, ne da oni sad više nisu samo objavljivali izveštaje monitoringa koji su kasnije radili, nego nisu radili ni monitoringe. Oni su kupili softver koji su koristili sve vreme do tada. Čak su 2016, čini mi se, odbacili prigovore određenih stranaka za to što nisu bili ravnopravno predstavljeni u medijima, a zvanično nemaju izveštaj na osnovu kog bi to moglo da se vidi. Dakle, REM u tom smislu ne radi svoj posao. Takođe ne radi – evo, Zlatko je isto pominjao te neke primere, čini mi se baš za beogradske izbore gde postoji ta neka vrsta negativne kampanje prema opozicionim strankama, i generalno, kritičarima vlasti. Mi smo radili tekst koji pokazuje, jer smo došli do izveštaja REM-a, ali i izveštaja stručnih službi, koji pokazuju da stručne službe rade svoj posao. Znači, donekle može da se vidi da one utvrđuju određene prekršaje, ali kasnije, kad to ode…

Svetlana Lukić: Kod Olivere Zekić…

Vladimir Kostić:… na sednice Saveta, da to pada. Ali između politike i medija, pomenuo bih jedan slučaj koji nismo ranije pominjali, 2016. godine, baš za te parlamentarne izbore, Happy je promovisao Srpsku naprednu stranku, i to kroz te neke plaćene oglase, da bi se ispostavilo, na kraju, kad je trebalo da dođe do… da se plate ti oglasi, ispostavilo se da SNS formalno nema ništa sa tim. Šta se desilo? Zapravo, neko je naručio Happy-ju te oglase preko maila.

Policija ne može da nađe ko je ta osoba, i ostalo je neplaćeno nekih pola miliona evra, čini mi se, a to su neki… ne znam koliko minuta promocije određene stranke. I sad, mislim kako tačno SNS nije video da na Happy-ju idu njihove reklame, a da nije reagovao da pita šta se dešava, odakle toj osobi reklame, i slično? To je još sad taj jedan odnos izmedju politike i medija, odnosno stranaka i medija, gde čini mi se da možda dolazi do toga da se taj novac ipak na kraju vrati kroz neke druge usluge ili kroz neke druge promocije.

Nemanja Nenadić: Ako smem samo nešto što je Vlada pričao: sad sam nedavno bio na sajtu REM-a, pa sam video nešto što deluje kao da je ova kritika imala nekog efekta, da su počeli u nekim situacijama da podnose prijave protiv televizija, ali onako objedinjeno, na mesečnom nivou. Podnosimo 100 prijava, ili 300 prijava mesečno, i onda, umesto da…

Vladimir Kostić: Zato što televizije, šta televizije rade? One naprave, na primer, hiljadu prekršaja – ovo se sad ne tiče samo kampanje, nego generalno, na primer, oni naprave, na primer, hiljadu takvih prekršaja, a onda REM to objedini u jednu prekršajnu prijavu. I ti slučajevi najčešće zastarevaju, ili na kraju budu neke kazne koje su totalno nesrazmerne zaradi koja od toga dolazi.

Nemanja Nenadić: Objedini se to u, kao, jedan prekršajni postupak, i sad, ako je i hiljadu nekih događaja, neće biti kazna hiljadu puta veća nego, ne znam, dva puta veća nego što bi bila inače, da je samo jedan slučaj.

Zlatko Minić: Čestitam tom koji je smislio, hajde sada da ne znamo ko je naručio reklamu, da pustimo gomilu reklama i sve je to nestalo. Ako se to uoči kao problem, onda bi, naravno, trebalo da REM ili neka institucija izađe sa predlogom da se zakonski uredi prijavljivanje reklama, kontrolisanje, i to se može rešiti. Insistiranje na takvim rešenjima u ovom trenutku otprilike zvuči kao da mi sad postavljamo pitanje da li članovi streljačkog voda imaju dozvolu za nošenje oružja. Ali jednostavno, mora se, s jedne strane, stvar rešavati sistemski i institucionalno, jer težimo valjda nekoj pravnoj državi, a ne razbojničkoj družini…

Nemanja Nenadić: E, mogu samo nešto? Ilustrativan je primer. Slali smo inicijativu REM-u, jedna sporna tačka koja nije čak ni u pravilniku, nego u nekom razjašenjenju, tumačenju, oko prenosa ovih stranačkih mitinga: da li sme televizija da prenosi u celosti, direktno ili odloženo, snimak stranačkog mitinga. Kaže REM: može, ako će to činiti besplatno i bez diskriminacije, odnosno jednako prema svim strankama. A šta znači „jednako prema svim strankama”? Na primer, ako vi imate, recimo istog dana se dešavaju, u isto vreme, mitinzi dve stranke, kako može jedna televizija da prenosi dva mitinga? Ili recimo ako jedna stranka ima 30 mitinga u kampanji, a druga ima samo 5, da li je to onda ravnopravno da prenesete 30 ovih i 5 ovih? Da ne govorim sada o drugom jednom problemu, koji čak nije samo do njih, a to je pitanje tog politčkog oglašavanja i koja pravila važe za te oglase.

Ali imamo pravila koja važe za oglase… za deterdžente, za proizvode komercijalnog karaktera, i onda kad se ta pravila primene na izborno oglašavanje, onda dobijamo apsurdne posledice. Recimo, bio je zabranjen spot Jeremića u kampanji, ono „Vuk, a ne Vučić”. Zašto je zabranjen? To je zabranjeno iz istog razloga zašto ovi što prave deterdžent ne smeju da kažu: naš deterdžent je bolji od ovog drugog, po imenu; to je apsolutno neprimereno ustanoviti takvo jedno pravilo za političko oglašavanje, gde se upravo porede predstavnici stranaka jedni sa drugima.

Svetlana Lukić: Kada imamo izveštaj da partije duguju televizijama za oglašavanje, ne znam, desetine i desetine miliona, to ja mislim da je ova prethodna direktorka Agencije, Tanja Babić, je rekla: sumnja se onda, ako su tako veliki dugovi, da se zapravo ti dugovi namiruju prema medijima na drugi način. Dakle, vi automatski povlačite jako mnogo institucija i brdo ljudi još u korupciju. Kao neki koncentrični krugovi te degradacije ljudi i institucija.

Zlatko Minić: Evo, pogledajte spisak: grad Beograd će za 750 hiljada evra u probranim medijima da nas ubeđuje da prevoz funkcioniše odlično, za novac za koji može da se kupi 5 autobusa.

Nemanja Nenadić: Možda nismo dovoljno naglasili sad za ovo što si rekla, koliko ima rupa u tom sistemu transparentnosti. Mi smo krenuli, mislim da je to bilo još zaključak 2012, prvi put kad je primenjen ovaj aktuelni zakon, i tad smo ustanovili da za polovinu prijavljenih troškova – ima, naravno, i neprijavljenih – ali za polovinu prijavljenih troškova se nije znao krajnji izvor finansiranja; i taj trend se nastavio i na narednim izborima. Kako se nije znao? Tako što partija prijavi… jedna četvrtina je bila troškova neizmirena, i bez ikakvog znanja iz kojih izvora će biti plaćeni, da li će ikad biti plaćeni, kao u ovim primerima sa medijima.

A još jedna četvrtina ukupne sume prijavljenih troškova je odlazila na ono što će biti plaćeno iz kredita. I sad, vi znate da je neka banka u tom trenutku dala kredit, ali nije kredit, nije banka izvor finansiranja; to je inicijalni izvor finansiranja. Pravi izvor finansiranja je onaj iz koga će na kraju biti plaćena kampanja. I to je nešto što se ne zna. Vi imate izveštaje – sve i da su najistinitiji, oni nisu potpuni i ne daju nam sliku o celokupnoj strukturi izvora finansiranja kampanje. Na kraju, ako govorimo o medijima, nije svejedno kako će taj medij postupiti, hoće li postupiti prema svima isto, hoće li tužiti, na primer, sve one koji im duguju ili neće; da li je svakome omogućio u startu da zaključi ugovor o odloženom plaćanju oglašavanja, ili je nekima tražio unapred.

To je jedna od stvari koju REM, recimo, nikad nije radio, čak ni u svojim najboljim danima. Oni su nama izričito rekli da se oni time nikada nisu bavili, a stoji u njihovim – tada se to zvalo opšta obavezujuća uputstva – stoji da moraju mediji pod istim finansijskim i tehničkim uslovima da obezbede oglašavanje, znači da oni to apsolutno nikada nisu pratili, da li je nekome naplaćeno više, nekome manje za istu stvar, i da li je svima bilo moguće da plate odloženo.

Vladimir Kostić: Mi smo imali i situaciju 2013. godine, gde su, na primer, Pink i Happy davali SNS-u popuste na oglašavanje koji su išli, čini mi se, do 90% i više. Da li su isti uslovi bili za sve? Mislim, nikad nismo na kraju saznali. Ali mislim da je iza svega toga uvek neko to sakrivanje zapravo pravog izvora novca. Zbog čega? Zato što, zbog čega bi SNS sad na ovaj način kupovao prostorije u Palmira Toljatija, ako su po zakonu koji je izmenjen 2014. godine oni dobili mogućnost, kao stranka, da kupe nekretnine? Znači, zbog čega je potrebno da na taj način se dođe do nekretnina? Zbog čega je potrebno da se ima po 7 hiljada ljudi koji će dati po 40 hiljada, ukoliko ste vi najjača stranka i samim tim dobijate najviše iz budžeta, što možete kasnije da koristite i za kampanju?

Svetlana Lukić: A zbog čega je to? Je l’ to demonstriranje sile, moći, zastrašivanje, na neki način, kad ti onda pogledaš sve – pa vidi, oni mogu da budu svuda u medijima, pa vidi, njih se plaši Agencija, pa vidi, njih se plaši REM; pa onda, kako da kažem, šta će onda takozvani obični čovek da kaže? Pa čekaj, šta meni može da uradi onda, ako su toliko svemoćni?

Vladimir Kostić: Mislim da je pre svega stvar u sakrivanju izvora novca, jer mi ne znamo odakle taj novac, tih 2 miliona evra iz 2017. godine.

Nemanja Nenadić: Ovo što Ceca kaže: stvarno ni za šta im to nije bilo potrebno. Jer to je jednostavno veoma glupo.

Vladimir Kostić: Evo još jedan primer, sad sam skoro za Krik pisao tekst o tim nekim hotelima u Vrnjačkoj Banji koji se grade, za koje su ljudi bliski SNS-u i vrhu vlasti dobili subvencije. Vi sad imate situaciju čoveka koji je poslanik u Skupštini Vojvodine, protiv kojeg Agencija vodi postupak zbog toga što nije preneo upravljačka prava u privatnoj firmi, kazni ga zbog toga, i on nakon toga ne prenese upravljačka prava i plus sklopi ugovor sa Ministarstvom po kojem dobije milion i nešto evra subvencije. Znači, mislim da smo došli u tu neku situaciju da ih bukvalno više nije briga za bilo šta.

Svetlana Lukić: Imam dve stvari na kraju sam htela samo da vas zamolim. Jedno je, da ne preskočimo nikako Javno tužilaštvo. Imali su dovoljno indicija da neke stvari moraju da ispitaju.

Nemanja Nenadić: Tužilaštvo naravno da je prava adresa u mnogim situacijama. Mi ovde govorimo veoma često i o sumnji na neka krivična dela. Postoji krivično delo propisano Zakonom o finansiranju političkih aktivnosti. Postoje, naravno, i klasična dela zloupotrebe službenog položaja, i tako dalje, i imamo specifična krivična dela vezana za izbore, znači primanje i davanje mita u vezi sa glasanjem. Mi smo, između ostalog, sad dajući predloge u ovom dijalogu, upravo podsetili i na Tužilaštvo kao jedan od organa, da mora da se menja, naravno, i ovaj član 38, krivično delo iz Zakona o finansiranju političkih aktivnosti, ali da moraju i Tužilaštvo, i Agencija i REM da idu unapred, da ohrabre sve one koji imaju neka saznanja o mogućim nezakonitostima, da im obezbede siguran način, bezbedan način prijavljivanja, i da, naravno, saopšte šta su uradili po svim tim prijavama, ali i da se ne zaboravi ono što je bilo u prethodnim izbornim ciklusima, dakle da izađu javno sa podacima šta su ispitali, šta su utvrdili, da li je bilo krivice ili ne.

Mi imamo onaj Zakon o organizaciji državnih organa u borbi protiv organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i tako dalje. I sada, tu je propisano za koja krivična dela, koja će biti ta posebna odeljenja Tužilaštvo za organizovani kriminal, opet u Zakoniku o krivičnom postupku propisano je za koja krivična dela mogu da se primene neke posebne istražne tehnike, i tu se, recimo, nalazi i primanje mita i zloupotreba, ali nema ovog dela vezanog za nezakonito finansiranje kampanja, a mislim da bi baš bilo potrebno, i da je tu potrebna i finansijska forenzika, i saradnja državnih organa, tako da to je takođe jedan od predloga koje smo dali, da se to uvrsti na spisak krivičnih dela za koje se mogu primenjivati te posebne istražne mere.

Zlatko Minić: Ja sam hteo da elaboriram ovo što je Nemanja rekao. Znači, vi imate ljude koji idu pred kampanju i dele poklone. I sad, to nije kupovina glasova, to je davanje poklona, to je nešto što može i mora i treba da se reguliše verovatno i kroz propise i kroz reagovanje Agencije. I onda imate drugi korak, kako se to uvezuje, onda idu i ubeđuju ljude: dobro, a sad vi treba da glasate za nas, da li zbog poklona ili zato što nas volite. I treći korak, da bismo bili sigurni da ste glasali za nas, e sad tu postoje razni načini da se to obezbedi. Jedan koji je, čini mi se, onako najdalje od nekog opasnog krivičnog dela, ali je prekršaj, jeste ono fotografisanje izbornog listića sa ličnim kartama, a onda postoje oni drugi, čuveni mehanizmi bugarskog voza, i tako dalje. I sad tu imamo nekoliko problema: znači, s jedne strane imamo da bi bilo potrebno da Državni tužilac, zamenici, opštinski, okružni, da se pojavljuju u javnosti, u medijima, da upozoravaju ljude da sami čine opasno krivično delo na taj način što pristaju da uzmu mito i da čine krivično delo u vezi sa glasanjem, da im kažu da to nije naivno, da za litar šećera, kilogram ulja i ne znam šta, čine nešto zbog čega mogu da završe na nekoliko godina u zatvoru. Ali sa druge strane, vi imate činjenicu da su državni funkcioneri na izborima 2017. fotografisali svoje lične karte, pa čak do toga da je to radila žena, narodni poslanik, koja je predsednica GOPAK-a u Srbiji. GOPAK je organizacija, međunarodna, koja okuplja poslanike i druge, eventualno spoljne organizacije i pojedince, u borbi protiv korupcije.

Svetlana Lukić: Ovo što se dešava na Fakultetu političkih nauka, trebalo bi valjda neko da priprema te izneme zakona, po tome što ste vi rekli, ili CRTA, ili neko drugi. Znači, od toga nema ni traga ni glasa. Znači, o čemu se onda oni dogovaraju?

Nemanja Nenadić: Dobro, evo sad ovako iz prve ruke, pošto sam bio tamo – nisu to nikakvi pregovori, to su nekad monolozi, ima i dijaloga, malo je bolja atmosfera nego kada su kamere uključene, ali u suštini, veoma je sve to daleko od nekog sistemskog rešenja. Prvo, problema ima toliko da bi ti sastanci morali da budu svakodnevni, ako se želi neka promena. Drugo, oni nisu institucionalizovani na neki način koji može normalno da dovede do promene. Šta bi bilo normalno? Normalno je, ako pričamo da neke stvari ne valjaju, da moraju da se preciziraju u Zakonu o finansiranju političkih aktivnosti, da se ministarstvo pravde i ministarstvo finansija dogovore čija je to nadležnost, pošto je i tu bilo sporova, da formiraju radnu grupu, da u tu radnu grupu uđu, naravno, stručnjaci, i da budu tu i predstavnici stranaka u nekom proširenom sastavu, da daju svoje sugestije, da se nešto konkretno radi na tome.

Dalje, ovaj Zakon, ovo oko funkcionerske kampanje, tu imamo trenutno samo jedan član u zakonima, to je Zakon o Agenciji za borbu protiv korupcije, koji je menjan sada, pre nekoliko meseci, u maju je donet novi, ništa nije promenjeno. I sada bi trebalo ministarstvo pravde da prizna tu svoju grešku, ili ne mora ni da je prizna, nego neka takođe napravi radnu grupu da se čitava ta stvar pokrene, i da se stvar… i da se urede pravila drugačije.

Zlatko Minić: Da citiram Basaru: da stvari mogu da se rešavaju dok su na nivou ekspres lonca. Kad to postane parna lokomitiva, onda je vrlo problematično da se to reši. Ti si rekla, vrlo lepo, napravio se jedan čep od problema, i sada je zaista problem. Čini mi se da je dosta i opozicija, kakva god bila, zaslužna za to što se napravio čep; i ne samo opozicija, nego da kažem neki, svi ljudi koji su uviđali da stvari idu u pogrešnom smeru, a nisu se dovoljno trudili da se pokrenu i da se stvari rešavaju, da se zaustave, jer mi se čini da je ponovo bio stav, ili: pa daj stvarno da vidimo dokle ovo može, je li moguće da može – a ispostavi se da može i gore, i svaki dan vidimo da može još gore – ili su očekivali, pa jednog dana će neko da mu kaže: stvarno, Vučiću, dosta – neko spolja – ne može tako da se gazi pravna država. Međutim, i to izgleda nema svoju granicu. I došli smo sada do ove parne lokomotive i pitanje je da li sada treba svi da se sklonimo i da pustimo da eksplodira, ili da pokušamo da postavimo kako bi se stvari mogle institucionalno rešiti. A da li će se rešiti, to je najmanje do nas.

Vladimir Kostić: Promene bi morale da dođu od onih koji rade nadzor nad tim određenim procesima. I vi ako pogledate, na primer, medijsku strategiju, šta se sve dešavalo sa medijskom strategijom, i tu je napravljena neka vrsta dijaloga između vlasti i medijskih udruženja, da bi se na kraju ispostavilo da je iza leđa poslata određena verzija medijske strategije, odnosno nacrta, koja zapravo nije dogovorena pre toga. I gde su nastale najveće izmene? Najveće izmene su nastale upravo oko REM-a. Tako da nisam siguran da postoji politička volja da se te neke ključne institucije oslobode, ili ono što je, čini mi se, čak i premijerka Ana Brnabić rekla: oslobodite medije, da bi videli šta pričaju Đilas i ostali, priznajući koliko je to sve kontrolisano.

I čini mi se – možda će me optužiti da sad propagiram neki makedonski scenario – ali da dijaloga ne može da bude bez neke strane, treće strane, odnosno nekog tog međunarodnog faktora, jer videli smo da, na primer, tamo je organizovano, uz sve ove afere koje se sad dešavaju, napravljeno je to Specijalno tužilaštvo na dogovorima, zapravo, između vlasti, opozicije i međunarodnih faktora. Tako da, mislim, ko garantuje da će ono što je dogovoreno biti ispoštovano?

Nemanja Nenadić: Pa dobro, očigledno je međunarodni faktor na neki način i bio umešan u ovo što je i Svetlana rekla na početku ove emisije, da se sad… makar ne vidim drugi razlog zašto bi se sve ovo dešavalo, i neka vrsta komunikacije i nagoveštaji nekih ustupaka i promena, da nije ovog faktora međunarodnog, koji postoji tu, ali očigledno nije bio dovoljno snažan do sad… Postoje te preporuke ODIHR-a od 2016. Vlast ništa nije radila na njihovoj primeni, praktično, osim nekih minornih stari, vezano za izbornu administraciju, i dobili smo onda izveštaj Evropske komisije. I sad je odjednom postalo, očigledno, bitno.

Zlatko Minić: Ne odjednom. Prvo nije bilo bitno uopšte, nego je bilo zabavno.

Svetlana Lukić: Da, ne zaboravimo još jednu stvar: ne samo tog pritiska sa strane, nego je bilo i u Makedoniji pritiska građana…

Vladimir Kostić: Da, ali imali smo i ovde, imali smo i ovde proteste, pa opet, nije dovoljno. Čini mi se da nijedan taj pritisak nije dovoljno jak. Jer baš kad sam radio ovu priču vezano za donacije, ja sam pričao sa ljudima iz specijalnog tužilaštva u Makedoniji, i oni su imali, znači, i pored toga što su pokušavali da guraju te neke predmete koji su bili protiv vladajuće garniture, oni su imali, opet, neke vrste prepreka koje su postavljali njihove kolege, drugi tužioci, sudovi, policija i slično. Tako da, čini mi se da je i tu nastalo, na kraju je došlo do nekog realizovanja čitavih tih istraga tek kad se vlast, zapravo, promenila. I čitav taj pritisak je uspeo da napravi neku promenu. Znači, mislim da ne bi bio dovoljan samo sad, ne znam, ono, protesti ljudi, jer mislim, ljudi su protestovali i pre toga, nije to sad bilo nešto što je, čini mi se, bilo odlučujuće, ali je svakako bio deo, deo faktora. Tako da mislim da je sve to nekako komplementarno.

Svetlana Lukić: A da li, da vas pitam samo na kraju, bukvalno jednu ili dve rečenice, Zlatko možda: ukoliko se ništa suštinski ne promeni – ne budemo imali vremena, ne budemo imali političke volje, jer, mislim, kako da kažem, teško je očekivati da se neko odrekne onih mehanizama koji mu omogućavaju da opstane na vlasti, pogotovo kad tako daleko zabrazdi – da li uopšte ima neke pretpostavke, elementarne, da kažeš da su ti izbori koliko toliko fer, ne znam kako da ih nazovem?

Zlatko Minić: Ništa se ovde drastično nije promenilo, ne znam, da kažeš… kao što se dešavalo u vreme Miloševića, Milošević proceni da mu pada popularnost, pa onda, sad ćemo da napravimo 29 izbornih jedinica, pa na Kosovu da uzmem 30, pa sad ćemo 9… Ovde se ništa tako nije desilo. Ovde je ono čuveno kuvanje žabe… I sada zaista, ja se ne bih usudio da procenjujem koja je temperatura u loncu, i da li treba šamarati žabu da iskoči, ili ne. I ne vidim dobru procenu i analizu šta je to gde se vraćamo ispod praga. Mi ovde zaista više ne znamo, buka je, ko kakve zahteve postavlja…

Zahvaljujući toj takvoj buci, mi dobijamo razne odgovore, od odgovora da se crni džipovi rešavaju tako što ih saobraćajna policija zaustavlja, ili odgovora: pa ne možete vi sad da tažite da se smeni direktor Agencije, postoji demokratska procedura. Tako da, stvorena je prosto loša atmosfera, i mislim da je Nemanja lepo rekao: sa ovakvim brojem problema, sa ovom lokomotivom koja jurca i šišti, bilo bi zaista potrebno svaki dan da postoji taj nekakav dijalog, ili to nekakvo otvoreno razmatanje šta su gorući problemi. I bez toga da se pravimo blesavi, neka to reši saobraćajna policija.

Peščanik.net, 19.08.2019.