Spadam u ljude koji imaju, recimo tako, prilično ležeran odnos prema novcu. Dosta sam fiskalno neuredan i državni se proračun – nisam ponosan zbog toga, ali je tako – od mene posljednji naplati. Nije riječ o nekom principu ili protestu, mada bih i na to imao neka prava, jer su se u mojoj nesretnoj izdavačko-privatničko-poduzetničkoj karijeri mlada hrvatska država i njen proračun napasali lijepih para, i to na prilično kurvinski način.
Stvar je, naime, jednostavno u tome da je Državni Proračun najpouzdaniji kamatar: ja znam da će Država kad tad doći po svoje i naplatiti se s kamatama, pa i ne razmišljam o tome. Kad moj porezni dug naraste preko gornje granice ukusa i tolerancije mlade hrvatske države, ona samo bez najave bane s bejzbol palicom, ispruži se na moj bankovni račun kao na kauč i lagano tapka palicom o dlan.
– Imaš lijepu, odraslu kćerku – kaže onda Država onim svojim glasom. – Baš mi treba jedna takva volonterka.
– Kćer mi ne diraj! – skočim ja bijesno. – Vratit ću sve do petka.
Svaki put to kažem, iako znam da nema neke vajde. Nikad nema. Do sljedeće sedmice, uostalom, taj dug mogu vratiti samo ako opljačkam neku kladionicu. To znam ja, a zna i Država.
– Dežuloviću – ispravi se onda Ona sjedeći na računu i pogleda me u oči. – Jel ti ja izgledam kao budala?
Među nama, ponekad mi izgleda baš tako, dakle kao budala, ali to se Državi ne kaže. Ne u tim trenucima. Samo slegnem ramenima pomiren sa svojom fiskalnom sudbinom, a službenik Porezne uprave na mig Države velikom lopatom stane iskrcavati novac s mog računa u državni proračun.
– Do kraja? – pita onda plećati referent u sokolskoj majici.
– Do kraja – kratko mu odgovori Država ne skidajući oka s mene, dok ja pokušavam ostati hladnokrvan gledajući kako referent čisti račun. On onda uzme onih posljednjih sedam kuna i dvanaest lipa, podmuklo mi njima zamaše pred nosom i polako ih, uz lisičji cerek, spusti u kariolu.
– Gazdarice, gotovo.
– Jel to sve? – pita ona.
– Sve.
– Bilo je zadovoljstvo poslovati s vama – sarkastično mi se tada Država unese u lice, pa na počišćenom i praznom računu teatralno ostavi posjetnicu Financijske agencije. – I čuvaj kćerku.
Stvar je tu zapravo posve jasna i poštena, moj je dug Državi transparentan i čist do u posljednju lipu, nema tu prevare ni nesporazuma: nisam plaćao PDV nekoliko mjeseci i dug je toliki i toliki, plus kamate još tolikiji i tolikiji.
Zato se nikad u svojoj slavnoj poslovnoj karijeri nisam žalio. Jedini sam valjda porezni obveznik u Republici Hrvatskoj koji na rješenje o ovrsi nikad u životu nije napisao par formalnih redaka žalbe i tako – barem na koji tjedan, dok opljačkam neku kladionicu – odgodio izvršenje. Na užas prijatelja bankara, odvjetnika i knjigovođa, koji me smatraju rijetko maloumnom osobom, nijednom mi nije niti palo na pamet niti da stroge tete u Poreznoj upravi zamolim ono, kako se kaže, reprogramiranje duga. Ili – kažu mi da se i to može – obročno otplaćivanje dospjelih obaveza.
Meni, takav sam malouman, to bi bilo malo neugodno. Što uostalom da napišem u žalbi? „Draga Državo, zaboravio sam platiti porez, ako mi sad oprostiš, obećavam da neću nikad više, srdačno Tvoj Boro“?! Ne, ja dostojanstveno otrpim ovrhu, pokrijem se ušima dok skrušeno ispraćam referenta s kariolom novca, i ne žalim se nikome: nitko mi, najzad, nije ni kriv.
Iz tih razloga, uvjerljivo sam najpoželjniji klijent splitske Porezne uprave. Tuku se tamo tko će mi biti referent. Dok se s drugim dužnicima zajebavaju mjesecima, trpe maltretiranja i plakanja na telefonu, a bogami i prijeteće pozive, meni samo pošalju obavijest da će mi prileći na račun mjesec-dva, samo dok pokupe svojih toliko i toliko hiljada zarez toliko i toliko kuna. I budala se uopće ne buni.
Lijepo namjesti račun, kad se Država ispruži da joj nije neudobno, i čeka dok ne počisti i zadnju lipu. Račun mi nakon posjete Porezne uprave blista kao u onim reklamama za Mister Muscolo. Sve čisto i uredno, 0,00 kuna, ni jedne jedine lipe ne ostane negdje u kutku računa, zaboravljene u nekom stupcu obračuna, iza frižidera s trajnim nalozima. Divota je gledati moj poslovni račun nakon posjeta čistačice iz Porezne uprave. Račun Mirovinskog fonda nije tako čist kao moj.
Ja pak, malouman, mislio sam da to tako treba. Stvari u kapitalizmu na taj način valjda i funkcioniraju: ne plaćaš porez mjesec, dva, tri, šest, onda Država blokira sve tvoje račune i naplati se s junačkim kamatama, pa sve ispočetka.
Prvih par godina je malo komplicirano, a poslije se navikneš. Kad nema Države s bejzbol palicom, još se i uplašiš da joj se nije što dogodilo. Možda je sirota propala zbog onih mojih desetak hiljada kuna duga za PDV. Onda me čak i grize savjest: hiljadu godina sanjali su Hrvati vlastitu državu, krvavo se za nju borili s crnim Turcima i crvenim komunistima, da bi na kraju propala zbog jednog neurednog novinara koji tri mjeseca nije platio PDV. Živ se pojedem zbog toga. Pa kad se na kraju pojavi na vratima s bejzbol palicom, bude mi čak i malo drago.
Pristavim kafu za Mister Muscola iz Porezne uprave i uživam gledajući Državu kako halapljivo guta moje kune.
Onda je prije par dana Ministarstvo financija objavilo spisak svih svojih dužnika i ja sam sa zaprepaštenjem idiota čitao u novinama kako ista ta Država, lijeno opružena na mom bijednom, tijesnom računu, nekim biznismenima još uspješnijima od mene, koji joj duguju i po milijun, dva ili cijelih deset milijuna, sada javno prijeti da će im blokirati račune, i oduzimati kuće i jahte.
Pročitao sam ponovo, brutalno izbačen iz sna o urednoj državi s bejzbol palicom: ona će tek sada blokirati račune gelipterima koji joj duguju deset milijuna kuna!!! Kako su, zaboga, došli do tolikog duga? Ja ne platim PDV tri mjeseca i već mi stižu ukusno dizajnirane čestitke Porezne uprave, a oni ne plaćaju godinama i Porezna uprava im tek sada prijeti! Zločesti jedni mesari, advokati i građevinari! Jebemliti porez i prirez, ja se živ userem da će tisućljetna Domovina propasti bez mojih desetak hiljada kuna PDV-a, noćima ne spavam od silne brige, a oni duguju milijune i živo ih se jebe za jedinu nam i vječnu Hrvatsku! I ne samo da se zbog toga posramljeni ne pokrivaju ušima i ne šute, nego se još i bune zbog socijalno neosjetljive i poduzetnički neprijateljske države!
Točno sam osjetio kako mi pod zulufima niču lijepe, dlakave, sivosmeđe magareće uši. Dok sam došao do kraja teksta, već je to bio impresivan par ušesa.
Onda sam se pokrio novim magarećim ušima, ispružio se na svoj prazni žiro račun i uključio televizor s prijenosom državne svečanosti za Dan domovinske zahvalnosti.
– Nema na čemu – namignuo sam Domovini veselo strižući ušima. – I drugi put.
Slobodna Dalmacija, 06.08.2012.
Peščanik.net, 08.08.2012.