Prošlo je nekoliko dana od posjete Ban Ki Moona, pa možda za čitaoce ovaj događaj ima značaj kao slučajni snjeg usred ljeta, ali mene još uvjek drži potreba da iskomentiram ono što se događalo. Na samom početku da objasnim naslov teksta, za one koji možda ne znaju engleski. Sama riječ Moon može značiti mjesečina, a naslov je aluzija na stari hit Frenka Sinatre, Fly me to the moon, ili odvedi me na Mjesec (na krilima ljubavi, naravno).
Posjeta visokog gosta me je podsjetila na dve anegdote od prije 16 godina, sa mog učešća na međunarodnoj konferenciji u Seulu, Južna Koreja, odakle potiče aktuelni Generalni sekretar Ujedinjenih nacija. Prva anegdota se odnosi na sam dolazak i pasošku kontrolu na seulskom aerodromu. Još se živo sjećam začuđenog lica policajca dok je okretao moj pasoš (i vizu, izdatu na posebnom komadu papira). Premorena od iscrpljujućeg leta, odjednom sam se šokirala kada sam vidjela da policajac doziva svog kolegu sa susednog pulta. Jedno vreme su nešto govorili između sebe, pa su me priupitali kako mi se zove država. Odgovorila sam na engleskom (kao što je, uostalom i pisalo na pasošu) Republic of Macedonia. A oni meni: Makedonia (sa K)? Оk, odahnula sam sa smeškom, može i Makedonia. Zamolili su me da krenem sa njima, koljena su mi već počela klecati. Već sam vidjela sebe kako me deportuju. Našla sam se usred službene kancelarije sa puno policijskih službenika koji su govorili na svom jeziku, dok su znatiželjno bacali poglede prema meni. Kada sam pitala u čemu je problem, ljubazno su mi odgovorili da je sve u redu, ali da sam prvi državljanin ove zemlje kojeg su vidjeli, i poželjeli mi ljep boravak. Druga anegdota dogodila se tokom finalnog plenarnog panela, na kome sam bila jedan od petoro govornika. Dok sam se koncentrirala na svoj nastup, moj sused, Koreanac, šutke mi je dodao papirić na kome je pisalo „vi ste prva živa Makedonka koju sam ikada vidio“. Mada tada još nisam ni mogla sanjati što će se sve dešavati s Makedonijom i njenim imenom tokom dve decenije, napisala sam mu na poleđini papirića: „Pa, kako vam izgledam? Prilično sam živa, zar ne?“
Po završetku konferencije, Koreanac mi je prišao da bi mi objasnio da u njegovoj percepciji riječ Makedonija (sa K) asocira jedino na drevnu Aleksandrovu imperiju i da je bio začuđen da uopšte postoji zemlja s tim imenom. Ovo prepričavam da bismo lakše shvatili što je ustvari izjavio Ban Ki Moon, kad je prijatno iznenadio čitavu javnost govoreći o Masedonia i Makedonia. Mnogi su već „mudro“ zaključili da je ovo znak da su Ujedinjene nacije promenile stav prema našoj zemlji i da se nazire povoljan ishod dvodecenijskog spora. Ono što se desilo već narednog dana bio je hladan tuš usred parlamenta dok je Moon govorio o „your country” (fraza koju slušam toliko često da mi se već želudac prevrće) i predstavlja plastični primer polaznicima Škole za mlade lidere, koja se tradicionalno održava pod pokroviteljstvom predsednika Ivanova, a pred kojima je govorio i Ban Ki Moon. Mladi ljudi su mogli vidjeti kako se stiže do mjesečine, tj. do najviših položaja svjetske organizacije: licemerjem i diplomatijom, koja je samo učtiv izraz za stvari kojih bi se pošten čovjek trebalo stidjeti. U datom slučaju, Ban Ki Moon je zaštitio svoju nježnu kožu, tako što je istovremeno bio ljubazan s domaćinima koju su ga služili „žutom“ i ohridskom pastrmkom (čiji je lov zabranjen za ostale smrtnike, ali ovaj je došao sa mjesečine), a ostao lojalan rezolucijama UN koje su zapečatile naše formiranje pre više godina. Očito, gostu se razdanilo kada se sjetio da mu žuta rakija nije uobičajeno piće, nego je to viski koji konzumira sa šefovima u New Yorku.
Način na koji su mediji pratili posjetu je samo pokazao žalosnu sliku jedne nacije koja je odavno izgubila kompas i koja je sva zaokupljena „problemom s imenom“. Malo tko je primjetio da je ovo bio samo djelić jedne regionalne turneje, koju sam podrugljivo nazvala „ekskurzija kroz (bivšu) Jugoslaviju“. U ona davna vremena, nas – pripadnike mlade generacije – vodili su na ture od Triglava do Ohrida pod parolom „upoznaj domovinu da bi je više voleo“. Pošto je Moon izjavio (citiram) da je on generalni sekretar svih država-članica UN, čini se da je i on krenuo u misiju da bi više zavoleo ove države. (Da se razumijemo, generalni sekretar predstavlja Sekretarijat, administraciju UN, i eventualno organizaciju kao takvu, ali nije generalni sekretar država). Оd Slovenije do Bosne pokazivali su mu prirodne ljepote, služili ga lokalnim specijalitetima, a on je redom kurtoazno čestitao navodna postignuća i viziju za budućnost. Elite su se topile od milosti pred ovakvim (nezasluženim) pohvalama, pa čak ni javnost nije primjetila prazni zvuk ovih fraza. Govor u makedonskom parlamentu je bio pomalo uvredljiv ne samo, ili najmanje zbog, your country, nego zbog toga što se činilo da je gost pao s Mjeseca i kao da je očekivao da će doći u nekakvu pustoš, pa nam je tako čestitao ispunjavanje Milenijumskih ciljeva, odnosno to što imamo žene u parlamentu, što je stopa smrtnosti kod dojenčadi niska, što imamo čistu vodu za piće i slično. Vjerujem da je čak i Gruevski bio zaprepašćen slušajući kakva je to čuda postigao, a o opoziciji i da ne govorim, mada su pohvale ovakvog tipa izgledale kao zaostale iz nekog starog govora namenjenog nekom drugom kontinentu. Pošto je sledeći dan, nakon Skopja, Moon krenuo ka Srebrenici, pitala sam se: na čemu će tamo čestitati i o kakvom će progresu govoriti.
Аkо je vlada mogla poentirati koristeći izrečene pohvale o vizionarstvu i strategiji za održivi razvoj (sic!), оpozicija je dočekala svojih pet minuta kada je, na kraju govora, Moon ipak ukazao na nužnost da se postigne kompromis u vezi sa imenom. Neki opozicioni novinari nisu izdržali, pa su sa dozom zluradosti uskliknuli: Pa gdje vam je to prijatno iznenađenje, mali dpmneovci? Što reći o ovakvom lokalnom folkloru, osim da je tužan, beskrajno tužan? Ako novinari padaju tako nisko i ne razumeju da izostanak nekog prijatnog preokreta uz ono your country pogađa sve nas, a ne „male dpmneovce”, onda smo zaista dosegli dno vlastite bede. Jasno je – pitanje imena je više problem unutrašnje, nego spoljne politike, a ministar spoljnih poslova, ustvari, snosi odgovornost za unutrašnje poslove jer je spor oko imena postao novčić za unutrašnje (političko i etničko) potkusurivanje. Moon je podigao očekivanja javnosti (ili, obrnuto, političari i mediji su namjerno podigli očekivanja?).
Javnost je čula o odlučnosti „prvog čovjeka“ Ujedinjenih nacija: obećao je da će se lično založiti kod grčkog premijera Samarasa da se brzo dođe do riješenja ovog spora! A što je do sada radio? Ima li nekoga tko vjeruje da Moon daje naređenja posredniku Mathew Niemitz-u? Da će Samaras biti impresioniran i uznemiren zbog mjesečevih mena UN-a? Grčka nije jedina zemlja koja ne poštuje međunarodno pravo. Kada to rade velike zemlje, ne treba se čuditi da je Grčka ostala gluha i slepa u odnosu na presudu Međunarodnog suda pravde, institucije koja je daleko važnija od sekretarijata kojim rukovodi Moon. Tretman sudskih presuda, pa i same Povelje, dovoljno govori o rejtingu ove organizacije i onih koji je predstavljaju. Koliko je značajna „odlučnost“ Ban Ki Moona pokazuje globalna situacija: dok on mezi pastrmku iz Ohrida i tufahije iz Sarajeva, bubnjevi rata postaju sve glasniji. SAD i Velika Britanija (možda i u vreme Olimpijade) se već spremaju da krenu za Asadovom glavom, otvoreno govoreći da za to neće tražiti suglasnost Savjeta sigurnosti. Izgleda da samo mi vjerujemo da je Ban Ki Moon prvi i najvažniji čovjek Ujedinjenih nacija, i da ne vidimo da je obična marioneta u rukama moćnih (BanKi). Nama je važno ime, ime i jedino to prokleto ime… Jedan duhoviti i inteligentni prijatelj je ovih dana napisao na svom Facebook profilu: Postoji urbana legenda da je Ban Ki Moon upoznat sa suštinom spora oko imena!
I tako, od kako se zbogovao s nama, mi se sada možemo spustiti s Mjeseca gdje smo bili odleteli za vreme posjete jednog starog gimnazijalca. Uvjerena sam da je sa sobom poneo ljepe uspomene, a da će samo u najboljem slučaju shvatiti da MaKedonija nije mrtva priroda i tema iz njegovih starih čitanki iz istorije, mada je to mala utjeha. Mi smo ponovo nasjeli na milozvučne i dvosmislene diplomatske poruke, pa se možemo sa starim žarom vratiti svom tradicionalnom sportu: međusobnim okršajima i pizmi!
Nova Makedonija, 30.07.2012.
Autorka svoje kolumne prevodi sa makedonskog za PCNEN (Prve crnogorske nezavisne novine)
Peščanik.net, 26.07.2012.