- Peščanik - https://pescanik.net -

Formule nacionalizma

Fotografije čitateljki, Mina Milenković

Svi znaju onog lika iz kafane koji posle trećeg vinjaka objašnava svima koji su voljni da slušaju kako nacionalizam nije isto što i šovinizam, jer, kao biva, nacionalista samo voli svoje, dok šovinista mrzi tuđe. Ono što možda ne znaju svi je da taj lik već godinama ima kolumnu u Politici, što i ne treba naročito da nas čudi, jer se u toj kafani uglavnom skuplja takva klijentela (za susednim stolom je onaj što uz viljamovku bistri rat u Siriji i grmi kako je ustao ruski medved). Tako nas on u svojoj poslednjoj kolumni obaveštava „da je formula nacionalizma ‘svoje volim, tuđe poštujem’, za razliku od ultranacionalizma ili radikalnog nacionalizma, čija je formula ‘svoje obožavam, tuđe prezirem’.“

Ali šta „svoje“?

Tu kafanski mislilac već počinje da se zapetljava u sopstvene „formule“. On piše:

„Mogu da budu voljeni pojedinci, ali i grupe poput porodice i šire zajednice. Upravo kada je u pitanju ljubav prema široj zajednici, postoji problem. Kako nazvati ljubav prema njenim pripadnicima, prema narodu? Složićemo se da je za svaku zajednicu, bilo porodicu bilo širu zajednicu, mnogo bolje ako su članovi međusobno povezani prijateljskim emocionalnim vezama nego ako su njihovi odnosi neprijateljski ili ravnodušni.“

Dakle – nacionalizam je ljubav prema svojoj zajednici, a ta zajednica = narod.

Uh, znoji se kafanski mislilac, žvrlja po salvetama, nešto mu se u ovoj formuli ne uklapa. Pojašnjava:

„U političkoj teoriji, ljubav prema svom narodunaciji ili etnosu – označena je pojmom nacionalizam, a ljubav prema vlastitoj domovini, dedovini ili očevini pojmom patriotizam. Međutim, ako zbir pozitivnih emocionalnih veza u zajednici označimo kao nacionalizam, to neće biti ni sasvim tačno (jer neki članovi zajednice pripadaju drugim narodima).“

Dakle ipak, zajednica ≠ narod, jer postoje članovi zajednice koji pripadaju drugim narodima. Narod – to je „nacija ili etnija“. („Pa šta od ova dva – nacija ili etnija?“, pitanje je koje za kafanskog teoretičara očigledno nema smisla. Za njega su ova dva jedno te isto, baš kao što su mu isto i domovina, očevina i dedovina.)

I eto problema. Ispostavlja se da nacionalizam, koji nam je na početku predstavljen kao „emocionalni lepak“ koji spaja pripadnike političke zajednice, ove zapravo razdvaja po etničkim linijama. Nacionalizam može biti u sukobu sa vernošću političkoj zajednici, kao što odlično zna svako ko je bio savremenik raspada SFRJ, referenduma za nezavisnost, etničkih čišćenja i genocida, predloga za razmenu stanovništva, itd.

Kako naš kafanski mislilac izlazi na kraj sa ovim problemom? U poslednjem pasusu, on piše:

„Mi smo zajednica u dubokoj krizi kojoj je potrebno povratiti kolektivno samopoštovanje i samoljubav – po sistemu ceniti sebe i ceniti druge. Zato je veoma važno pronaći pozitivnu reč kojom se opisuje odnos ‘svoje volim i poštujem, tuđe poštujem’. Kada postoji reč, tada i pojava koju ona označava lakše postaje društvena stvarnost.“

Ovde je formula „mi“ = zajednica. Ali ko smo „mi“? Ako „neki članovi zajednice“ pripadaju „drugim narodima“, onda to znači da „mi“ ne možemo biti pripadnici jednog naroda, te da se “naša“ ljubav prema svojem ne može odnositi na etnički identitet. Međutim, kako je odnos „svoje volim, tuđe poštujem“ prethodno već označio kao nacionalizam, jasno je da kafanski mislilac veruje da je upravo nacionalizam pravo rešenje za povratak „samoljubavi i samopoštovanja“ zajednice. Problem je prosto u reči „nacionalizam“, koja je (zahvaljujući, kome drugom, nego „autošovinistima“) „toliko kontaminirana negativnim značenjima da ju je nemoguće uspostaviti kao pozitivnu reč“. Stoga nacionalizam treba rebrendirati i prodati pod nekim novim, „nekontaminiranim“ imenom.

Međutim, problem nije u reči, već u pojmu. Da je čitao Ernsta Gelnera, kafanski mislilac bi možda znao da je nacionalizam „pre svega politički princip koji tvrdi da politička i nacionalna jedinica treba da se poklapaju“.1 Da tipično nacionalističko osećanje nije „ljubav prema svojem“, već „osećanje besa koje pobuđuje kršenje ovog principa, ili osećanje zadovoljstva zbog njegovog ispunjenja“. Da je formula nacionalizma uvek i jedino – svi X-ovi i samo X-ovi u jednoj državi.

U tom slučaju, kafanski mislilac bi možda razumeo da se problemi koje nacionalizam ima sa nepoklapanjem etničke i političke zajednice ne mogu rešiti rebrendiranjem. Možda bi uvideo i da solidarnost između sugrađana multietničke države mora biti zasnovana na nečemu drugom, a ne na principu koji samu činjenicu multietničnosti smatra uvredljivom i neprirodnom.

Ali naravno, u tom slučaju kafanski mislilac više ne bi bio kafanski mislilac, a slutim i da bi mogao da izgubi sto u svojoj omiljenoj kafani.

***

Proces rebrendiranja nacionalizma nije nov, i nije počeo sa našim kafanskim misliocem. O ovom procesu je na najbolji i najiscrpniji način govorila Olivera Milosavljević, još pre osam godina, upravo na Peščaniku, u svom tekstu „Dobri“ nacionalizam. Svi postupci kojima pribegavaju „dekontaminatori“ nacionalizma, već su tu jasno identifikovani, opisani i analizirani.2 Čitajmo Oliveru Milosavljević.

Peščanik.net, 14.10.2015.


________________

  1. Ernest Gellner, Nations and Nationalism (Ithaca: Cornell University Press, 1983.)
  2. Ovako Milosavljević: „Razaranjem Jugoslavije i nastankom samostalne srpske države, a zatim i rušenjem Miloševića koji je – sprovodeći to grubo – “kompromitovao” nacionalizam, u nacionalističkim političkim i intelektualnim krugovima stvoren je konsenzus oko stava da je nastupilo doba rehabilitacije ideologije i njenog spasavanja putem utemeljenja u sam identitet društva. U tom cilju angažovane su velike intelektualne snage kako bi se nacionalizam redefinisao i dobio “dobru” sadržinu. Uočeno je da je najlakši put do postavljenog cilja permutovanje uzroka i posledica, odnosno, odricanje da je nacionalizam ideologija politike moći “u ime” nacije, već naprotiv, da predstavlja sâm njen identitet. Sasvim u skladu sa teorijskom neutemeljenošću ideologije, odnosno, bez obaveze da se definišu pojmovi identiteta, zajednice, patrije, “nacionalnog interesa”…, stvoren je konsenzus oko bezpogovorne definicije “dobrog” nacionalizma koji ne predstavlja ništa drugo do “elementarni patriotizam” na koji svaka zajednica ima pravo. Ovako široko postavljenom definicijom, bez davanja mesta prigovoru, stvoreno je od “dobrog” nacionalizma utočište za mnoge, ideološki samo prividno raznorodne pripadnike intelektualne i političke elite. Definišući sopstvenu poziciju kao glasnogovorništvo većinske “autentične” Srbije, predstavnici “dobrog” nacionalizma izdigli su sopstvenu intelektualnu poziciju na elitno mesto “narodnih” predstavnika čiju neprikosnovenost određuje uverenje o opštoj podršci koja postoji danas, postojala je juče i, sigurni su, postojaće i 2026. godine. Podrazumevana “opšta” podrška i temelj u identitetu, izjednačili su “dobri” nacionalizam sa “demokratijom”, a stapanje podrazumevanog “većinskog” mišljenja, “identiteta” i “demokratije”, dovelo je do uverenja da je ostao još samo jedan ideal koji treba ostvariti – “nacionalni konsenzus” po svim pitanjima.

    Zagovornici “dobrog” nacionalizma veruju da ovakvom nacionalizmu=patriotizmu, samim tim što je “dobar”, nema šta da se prigovori. Oni samo ujedinjeno vole svoju državu=naciju pa je opravdano da u svom “konsenzusu” budu subjektivni, ako treba i na račun građana Srbije. Po njima, “dobri” nacionalizam je “gotovo prirodno sredstvo ubrzane modernizacije”, pa predstavlja vrhunac moguće srpske demokratije, spajajući “iskreni” patriotizam, “opravdanu” desnicu, “ispravni” istorijski revizionizam, “nacionalni” liberalizam, “evropski” antievropeizam. Jednom reči, “dobri” nacionalizam je danas, sasvim slučajno, uvek tamo gde je i aktuelna “legalistička” vladajuća struktura.”