Irački Kurdistan, poznat i pod nazivima Južni Kurdistan i Region Kurdistan, autonomni je region na severu Iraka u čiji sastav ulaze pokrajine Dohuk, Erbil, Halabdža i Sulejmanija. Zahvaljujući velikim rezervama nafte, mogućnosti da vodi nezavisnu ekonomsku politiku, kao i relativno stabilnoj bezbednosnoj situaciji, ovaj region veličine Austrije, sa populacijom koja broji nešto preko pet miliona stanovnika, tokom poslednjih desetak godina doživeo je procvat praćen građevinskim bumom u velikim gradovima poput Erbila i Sulejmanije.

I pored činjenice da su Kurdi koji naseljavaju ovu oblast većinski sunitski muslimani, region Iračkog Kurdistana odlikuje izuzetno bogatstvo religijskih zajednica i denominacija koje vekovima koegzistiraju na tom području. Tako, pored muslimana sunita ovde postoje i šiitska i alevitska manjina, dok su među hrišćanskim crkvenim zajednicama prisutne haldejska, sirijska i jermenska. Region karakteriše i prisustvo zoroastrizma koji u poslednje vreme doživljava pravi preporod, kao i etnokonfesionalnih grupa poput kakaja i jezida.

Nakon poništavanja Sevrskog sporazuma iz 1920. koji je predviđao formiranje nezavisnog Kurdistana posle raspada Osmanskog carstva i potpisivanja Lozanskog mira tri godine kasnije, Kurdi gube šansu da formiraju sopstvenu državu i ostaju podeljeni između današnjih granica Turske, Iraka, Sirije i Irana. Prvi značajan korak ka autonomiji iračkih Kurda načinjen je 1970. formiranjem Autonomnog kurdskog regiona na osnovu sporazuma iračke vlade i kurdske opozicije, dok nakon ustanka protiv režima Sadama Huseina i Prvog zalivskog rata, formiranjem kurdske regionalne vlade (KRG) 1992, Kurdistan postaje de facto nezavisan od Iraka. Nakon Trećeg zalivskog rata i usvajanja novog ustava iz 2005. kojim se predviđa federalizacija države, Kurdistan zvanično biva priznat kao prvi i za sada jedini federalni entitet u okviru Iraka koji u praksi funkcioniše nezavisno od ostatka zemlje.

Danas Irački Kurdistan na čijem se čelu od 2005. nalazi predsednik Masud Barzani ima sopstvenu vladu, parlament, oružane snage (Pešmerga), kao i međunarodne odnose nezavisne od Bagdada sa mrežom sopstvenih diplomatskih misija. Odnosi sa susedima, Turskom, Sirijom i Iranom tradicionalno su napeti, jer sve tri države imaju značajan procenat kurdske populacije koja teži ostvarivanju većih prava. Poseban problem je spor sa federalnom iračkom vladom oko administrativne linije regiona. Naime, posle američke invazije na Irak 2003, pod kontrolom kurdske regionalne vlade našle su se dodatne teritorije na koje i Bagdad polaže pravo. Granice takozvanih „spornih područja“ nedavno su dodatno proširene u pokrajinama Niniva, Kirkuk i Dijala, posle sukoba sa Isisom. Situacija je posebno složena u etnički mešovitom Kirkuku sa kurdskim, arapskim i turkmenskim stanovništvom, koji pritom leži na ogromnim naftnim rezervama koje Bagdad nastoji da vrati pod svoju kontrolu.

Uprkos mnogobrojnim pritiscima i upozorenjima, u ponedeljak je održan dugo najavljivani referendum o nezavisnosti Iračkog Kurdistana na kojem je oko 92% glasača podržalo otcepljenje od Iraka, što bi moglo imati dalekosežan uticaj na budućnost čitavog regiona, i pored njegovog neobavezujućeg karaktera. Očekivano, glavni protivnici održavanja referendum, pored Bagdada koji ga smatra neustavnim, su Turska i Iran koji mogućnost stvaranja nezavisne kurdske države smatraju pretnjom po sopstvenu nacionalnu bezbednost, dok se u davanju otvorene podrške nezavisnom Kurdistanu ističe Izrael, koji je njegov važan ekonomski partner.

I dok Ankara i Teheran prete zatvaranjem granica i ekonomskim sankcijama, zvanični Irak koji odbacuje bilo kakav dijalog o nezavisnosti, odlučan je da sprovede konkretne mere u vidu uspostavljanja kontrole nad međunarodnim aerodromima, graničnim prelazima i naftnim poljima u Kirkuku. Ultimatumom koji je irački premijer Hajdar el Abadi uputio kurdskim regionalnim vlastima dan nakon objavljivanja rezultata referendum, a koji ističe u petak, zahteva se predaja kontrole nad aerodromima u Erbilu i Sulejmaniji federalnim organima; u suprotnom stupa na snagu zabrana međunarodnih letova.

 

01. Šar park u Erbilu, glavnom gradu Iračkog Kurdistana, nedavno je obnovljen u okviru plana rekonstrukcije starog gradskog jezgra.

 

02. Centralnim delom Erbila još uvek dominiraju sukovi i tradicionalna arhitektura. Glavni grad naftom bogatog Iračkog Kurdistana poslednjih desetak godina doživljava građevinski bum zbog čega ga često nazivaju „novim Dubaijem“, a bazare ubrzano zamenjuju gigantski tržni centri.

 

03. Veruje se da je citadela u Erbilu, nedavno upisana na Uneskovu listu svetske kulturne baštine, jedno od najstarijih u kontinuitetu naseljenih mesta na svetu.

 

04. Spomenik Ibn Almustafiju, pesniku i misliocu, tvorcu Istorije Erbila nalazi se ispred ulaza u citadelu.

 

05. Enterijer stare kuće u okviru citadele. Nakon što je 2007. doneta odluka o rekonstrukciji, iseljeno je pedesetak porodica koje su je nastanjivale.

 

06. Takozvana „šarena zastava“ koja vodi poreklo još iz vremena Osmanskog carstva zvanični je simbol Regiona Kurdistan, dok je u susednim državama sa kurdskom populacijom, Siriji, Turskoj i Iranu zabranjena, jer simbolizuje težnje Kurda ka nezavisnosti. Crvena boja predstavlja krv mučenika prolivenu u borbi za nezavisnost, bela mir i jednakost, zelena prirodne lepote Kurdistana, dok je sunce simbol svetlosti i života, kao i Nevruza, kurdske Nove godine.

 

07. Katedralna crkva u Ankavi, hrišćanskoj četvrti Erbila posvećena je Pravednom Josifu. Pripada Haldejskoj katoličkoj crkvi, a nakon eskalacije sukoba sa Isisom u njoj je našao utočište veliki broj izbeglih hrišćana iz pokrajine Niniva.

 

08. Veče u Erbilu. Kao i u zemljama u okruženju, kebabi su omiljena ulična hrana u Iračkom Kurdistanu.

 

09. Pogled na dolinu u kojoj se nalazi Lališ, sveto mesto jezida, etnoreligijske grupe naseljene u pokrajini Niniva u severnom delu Iraka. Centralna figura jezidizma je Taus melek, anđeo-paun kojeg muslimani nazivaju šejtanom, dok jezide smatraju đavoljim sledbenicima. Najsvetije mesto u Lališu je mauzolej Šeiha Adija, mesto hodočašća jezida.

 

10. Jezidski hodočasnici ispred hrama u Lališu. Irački jezidi u žižu svetske javnosti dospevaju 2014, kao žrtve progona i genocida sprovedenog od strane Isisa.

 

11. Alkoš, asirski grad u pokrajini Niniva sa dominantno hrišćanskim stanovništvom udaljen je svega 50 km od Mosula. Iako se nalazi van administrativne granice Iračkog Kurdistana, pod kontrolom Pešmerge je još od 2003, nakon američke invazije na Irak.

 

12. Među ruševnim ostacima sinagoge u Alkošu nalazi se grobnica starozavetnog proroka Nauma. Jevrejska zajednica u Alkošu prestala je da postoji 50-ih godina prošlog veka, nakon iseljavanja poslednjih Jevreja u Izrael.

 

13. Pripadnik Pešmerge, oružanih snaga Iračkog Kurdistana pred ulazom u haldejski katolički manastir u Alkošu. Tokom nedavnih sukoba sa Isisom linija fronta se približila na svega desetak kilomatara od grada, a stanovništvo organizivano u lokalnu asirsku miliciju Dvah navša, zajedno sa kurdskom Pešmergom, pružalo je aktivan otpor nadiranju islamista.

 

14. Magistralni put između Erbila i Sulejmanije prolazi pored najvećeg iračkog naftnog polja Baba Gurgur u neposrednoj blizini Kirkuka. Nakon povlačenja iračkih snaga pod naletom Isisa 2014, multietnički Kirkuk se nalazi pod kontrolom Pešmerge i spada među sporne teritorije severnog Iraka.

 

15. Diorama koja prikazuje metode mučenja političkih zatvorenika u muzeju Amna suraka u Sulejmaniji. Amna suraka je kurdski naziv za Mukabarat, iračku obaveštajnu službu iz vremena Sadama Huseina.

 

16. Sovjetski tenk T-62 iz kolekcije vojne tehnike izložene pred nekadašnjim sedištem Mukabarata, u okviru muzejskog kompleksa Amna suraka.

 

17. Prizor iz bazara u Sulejmaniji, drugom po veličini gradu Iračkog Kurdistana. Proizvodnjom nara ističe se pokrajina Halabdža, a ovo voće koje ima značajan udeo u agrarnom izvozu Iračkog Kurdistana smatra se simbolom čitavog regiona.

 

18. Šab čajdžinica u Sulejmaniji decenijama važi za stecište intelektualaca i umetnika.

 

19. Memorijalni kompleks u Halabdži posvećen je žrtvama napada hemijskim oružjem na kurdsko civilno stanovništvo, koji je iračka vojska sprovela u okviru operacije Anfal marta 1988, pred sam kraj Iransko-iračkog rata. Masakr u Halabdži, poznat i kao „krvavi petak“, važi za najveći napad hemijskim oružjem protiv civilnog stanovništva u istoriji ratovanja.

 

20. Kameni most Delal u Zahou, najsevernijem gradu Iračkog Kurdistana u blizini granice sa Turskom. Granični prelaz Ibrahim Halil koji kontroliše kurdska regionalna vlada, jedina je kopnena veza severnog Iraka sa Turskom, a njegovo zatvaranje kao mogući odgovor Ankare na održavanje referenduma o nezavisnosti moglo bi imati dalekosežne posledice.

Peščanik.net, 28.09.2017.

FOTOGALERIJE