- Peščanik - https://pescanik.net -

Fransoa Oland je go! Živela utopija!

 
Da li priznanje desnog zaokreta u francuskoj politici od strane predsednika François Hollandea doista znači radikalnu promenu kursa zemlje i definitivni „kraj utopije“, kao što tvrdi Miša Brkić u svom slavodobitnom tekstu na ovom portalu? Ili je pak stvar mnogo kompleksnija, kako to društvena stvarnost samo može da bude? U članku koji sam pisao krajem prošle godine za zbornik radova „Levica u postkriznom kontekstu“ (urednik: prof.dr Zoran Stojiljković, izdanje: FES i Centar za demokratiju FPN) ustvrdio sam nešto što se iz sadašnje perspektive može tumačiti kao očita anticipacija aktuelnih procesa u Francuskoj. Naime, tada sam napisao sledeće:

„U ovom trenutku, na osnovu ponuđene analize aktuelnih kretanja, jasno je da nijedna od reformi koje su trenutno u proceduri nemaju strukturni karakter, iako pojedine sadrže klicu promene, a neke su čak i društveno retrogradne jer će neminovno voditi razaranju socijalnih tekovina borbene socijaldemokratije iz XX veka. Esencijalno, čini se da se kristalizuju tri moguće opcije do kraja mandata ove socijaldemokratske Vlade:

1) Levo skretanje Vlade socijaldemokrata ka socijalizaciji profita i sredstava za proizvodnju. To je, ukoliko stremimo radikalnim promenama, svakako najpoželjnija opcija, ali moguća je jedino u slučaju jačih zaoštravanja odnosa između rada i kapitala, bar u kontekstu većeg dela EU, jačanja levih struja u Socijalističkoj partiji i Levog fronta (Front de gauche), kao jake leve opozicijske parlamentarne alternative, ali i, najvažnije, snažne mobilizacije sindikata i, generalno, radničkog pokreta. Ova alternativa je trenutno najmanje realna.

2) Puna realizacija predizbornog, i u suštini, ako ga stavimo u socijalističku perspektivu, vrlo umerenog programa socijaldemokrata. Međutim, pomenuli smo da ukoliko se ovaj program praktično sprovede u ovim konkretno – istorijskim okolnostima, on ipak ima određeni tranzicijski potencijal. Operacionalizacija predizbornog programa Socijalističke partije će, na osnovu svega viđenog, biti realna jedino u slučaju da umerena levica ostvari snažan uticaj u novoj Vladi Nemačke, i počene da pobeđuje u drugim uticajnim državama EU. Ovakav razvoj događaja bi značio manje-više defanzivne strategije i održavanje statusa quo (što je strategijski veoma važno za levicu u periodu socijalne reakcije), ili pak relativno doziranu socijalnu ofanzivu kakva je postojala u Francuskoj u prvih pola godine socijaldemokratske Vlade. To je svakako realnija opcija od one prethodne.

3) Skretanje još više udesno je izgleda nužno, kako pokazuju dosadašnja iskustva, ukoliko na evropskom planu opstane postojeći odnos snaga. Uzimajući u obzir aktuelna kretanja u Francuskoj i u Evropi, ova opcija je najrealnija.“

Elem, šta hoću da kažem? Ovo što se trenutno događa u Francuskoj nije nikakav revolucionarni zaokret i nenadano odustajanje od predizbornog programa socijaldemokrata, nego nastojanje da se već više od godinu dana ustaljenim političkim trendovima obezbedi nova ideološka legitimacija kao okvir za opravdavanje postojeće političke prakse, ali i za dalje kretanje udesno. Socijaldemokrati na vlasti su još jedanput u svojoj istoriji pokazali da suočeni i s najmanjim problemom rešenje traže u oportunističkom i nekreativnom interiorizovanju dominantne vizije. Bez jake radikalno leve političke alternative, bez snažnog socijalnog pritiska radničkog pokreta i bez međunarodne podrške, vulgarni oportunizam je konstanta u istorijskoj vertikali političkog delanja Socijalističke partije i socijaldemokratije generalno.

Dakle, logika ovoga što se danas događa u Francuskoj, c’est déjà vu, rekli bi Francuzi, odnosno već smo imali manje-više prilike da sve to pratimo tokom 1930-ih, 1980-ih i krajem 1990-ih, kada su socijalisti zauzimali pozicije moći. Međutim, nijedna prethodna socijaldemokratska vlada u ovoj zemlji nije na ovako bezobziran način i bez ispaljenog metka kapitulirala pred prvim poteškoćama. Suštinski, liberalni zaokret u politici aktuelne Vlade Francuske je u stvari nastao, razočaraćemo Mišu Brkića i ostale apologete tržišnog talibanizma, mnogo pre ovog zvaničnog priznanja, dakle već nekih pola godine od dolaska na vlast. O tome sam takođe ranije relativno racionalno i nepristrasno pisao.

Naime, dok je recimo François Mitterandu, prvom socijalističkom predsedniku Pete republike koji je poslednji pokušao da realizuje koncept „socijaldemokratije u jednoj zasebnoj zemlji“ – posle značajnih sistemskih reformi koje je sprovela njegova vlada u kretanju ka socijalizmu, hrabrih pokušaja, brojnih uspeha i neuspeha, a najzad i nakon dugog dvoumljenja – trebalo čitave dve godine za definitivni desni zaokret u vladinoj politici, veoma umereni reformski zalet njegovog naslednika François Hollendea, trajao je efektivno jedva nekih pola godine. Međutim, trebalo je da prođe gotovo godinu dana pa da neki „nepopravljivi sanjari“ na levici, uključujući i moju malenkost, uvide stvarni socijalni karakter aktuelne vlasti. Prava priroda socijaldemokratskog vladanja od kraja 2012. do danas se najbolje može opisati sintagmom „socijal-defetizam na francuski način“, kako to predlaže novinarka Le Mode diplomatique Martine Bulard.

Od nesposobnosti da se izbore s raznim interesnim grupama kako bi sproveli svoj program o ravnopravnom oporezivanju kapitala i rada, kao jednom od glavnih Hollandeovih predizbornih obećanja, preko pokušaja ukidanja ili bar ograničavanja fiskalnih niša i špekulativnih aktivnosti francuskih banaka, pa sve do nerazumnog popuštanja pred pritiskom Nemačke i ostalih „evropskih partnera“ u pogledu potpisivanja Evropskog ugovora o stabilizaciji, koordinaciji i upravljanju, gde substancijalno nije prihvaćen gotovo nijedan socijaldemokratski argument, itd. François Hollande i njegova Vlada u poslednjih godinu dana ulaze iz neuspeha u neuspeh.

Sve ono protiv čega je obećavao da će da se bori: od fiskalnog „zlatnog pravila“ koje podrazumeva da proračunski deficit ne bi smeo da bude veći od 3% BDP-a, što je samo logični okvir za politike rigueur i austerité, preko obesmišljavanja poreskih reformi isključivanjem od oporezivanja pojedinih društvenih grupa (pa i relativizovanje famoznog zakona o oporezivanju od 75% na prihode veće od 1.000.000 evra), kompromiserskog odnosa prema krupnim kapitalistima i njihovim politikama otpuštanja radnika radi održavanja visokih profita (Reno, Pežo, Arekol Mital, Kontinental itd.), povratka i čak planiranog rasta toliko kritikovanog i nepravednog PDV za 2014, „fleksibilizacije“ radnih mesta i „reevaluacije kolektivnih ugovora“, a na kraju, kao vrhunac, i stidljivog najavljivanja penzione „reforme“ koja bi značila vraćanje predloga desnice: sve je dakle ovo već oko godinu dana „socijaldemokratska“ stvarnost u Francuskoj.

Naravno, ovakva kalkulantska, neodlučna i beskičmenjačka politika je, očekivano, dala iste rezultate kao i u drugim evropskim državama: zemlja nije izlazila iz recesije, a deficit i nezaposlenost su u jednom momentu 2013. dosegli vrhunac. Logika „spirale recesije“, koju je Oland vrlo dobro objašnjavao u predizbornoj kampanji, uhvatila je u svoje kandže i samu Francusku. Kako izgleda ova spirala? Kresanje javnih davanja i austerité nužno dovode do pada ekonomske aktivnosti, što sledstveno uzrokuje rast nezaposlenosti i povećanje socijalnih izdvajanja, a smanjenje prihoda od poreza i neizbežno povećanje deficita samo predstavljaju posledične karike u zatvaranju ove spirale.

Čak i da pretpostavimo da su u početku imali dobre namere, kada su se suočili s prvim problemima, ni francuski socijaldemokrati nisu odoleli „šarmu neoliberalizma“, odnosno, neočekivano brzo su odustali od borbe, tako da je tô ono za šta ih treba kriviti, kako primećuje Serge Halimi, a ne toliko zbog neuspeha. Validan odgovor na pitanje da li je postepena transformacija od socijaldemokratije, preko socijal-liberalizma do neoliberalizma u današnjoj Francuskoj, nužna posledica prelaska od socijaldemokratije u opoziciji ka socijaldemokratiji na vlasti, moći ćemo da damo tek po svođenju petogodišnjeg bilansa ove vlade. Za sada je jasno da će ukoliko se ne promeni odnos društvenih snaga na način kako sam to u uvodnom delu naveo, odgovor na ovo pitanje u ovom konkretnom slučaju biti nedvosmisleno pozitivan.

Dakle, na osnovu rečenog možemo da zaključimo da je puno primerenije ovaj spektakularno najavljeni „novi kurs“ od strane francuskog predsednika razumeti ne kao zaokret nego kao nastavak njegove destruktivne politike, kako je naziva nobelovac Paul Krugman, koja je na snazi već više od godinu dana. S tim što će se ona sada evidentno intenzivirati i u širini i u dubini. Što je najčudnije, rečena skretanja se najavljuju u momentu kada, kako ističe pomenuti nobelovac, Francuskoj uopšte ne ide lošije nego drugim zemljama Evrope, pa i u poređenju s Nemačkom. Na nekim poljima je postignut i napredak: na primer, 2013. je zabeleženo samo 1.1% fiskalnih pobegulja u odnosu na 6% koliko ih je bilo 2011. pod vlašću desnice (Le Monde), uprkos generalno višim porezima za bogataše pod levicom, čime se ruši jedna od najtvrđe branjenih neoliberalnih dogmi da viši porezi nužno dovode do egzodusa „najkreativnijeg dela društva“ koji navodno obezbeđuje poslove i ekonomski rast.

Kako pokazuju brojna istraživanja, a isto tvrdi i jedan liberal Henry Blodget, direktor američkog Business Insidera i preduzetnik, insistiranje na tome da „bogati stvaraju poslove“ predstavlja mit koji služi kako bi se opravdala enormna i sve brže rastuća nejednakost u bogatstvu i prihodima između najviših i najnižih društvenih slojeva. Kako u SAD tako i u zemljama Evrope. I u takvom kontekstu, kao i samo nekoliko meseci nakon što je u studiji Evropske komisije koju je vodio Jan in ‘t Veld, ekonomista Odeljenja za privredna i finansijska pitanja ovog tela, jasno naznačeno da tzv. mere štednje nametnute od strane Evropske unije uopšte ne funkcionišu, kako u zemljama periferije, tako i u jakim ekonomijama poput Nemačke ili Francuske, François Hollande govori o vladinom kursu koje će ići u smeru još odlučnijih politika stezanja kaiša. Prosto neobjašnjiv politički suicid u najavi.

S obzirom na vrlo uopšteno obraćanje bez ulaženja u detalje na kojim poljima i kako će se tačno implementirati ta „nova politika“ jačanja konkurentnosti francuske privrede, treba sačekati nekoliko meseci da vidimo šta je zapravo namera i gde su granice takvih nastojanja. Već se spekuliše da su neki ministri kovertirali ostavke ukoliko se krene u operacionalizaciju snažnije desne politike. Ne treba zaboraviti ni francuske sindikate i jako civilno društvo, odnosno javnost koja je u Francuskoj uglavnom bila glas razuma. Destruktivne društvene i političke posledice se već naziru. Opšta apatija i razočaranje u François Mitteranda su doveli do poleta Jean-Marie Le Pena i njegove desno ekstremističke stranke, mlitava i neodlučna socijalno liberalna politika Lionela Jospina, te njegovo otvoreno priznanje u prvom krugu predsedničkih izbora 2002. da njegov program uopšte nije socijalistički, dovode do najveće sramote u istoriji Francuske, odnosno ulaska u drugi krug predsedničkih izbora Jean-Marie Le Pena i katastrofalnog poraza socijalističkog kandidata, i najzad, aktuelna politika Hollandea prema rezultatima brojnih istraživanja dovodi do toga da je Front national trenutno najača francuska politička partija. U trenutku kada bogati postaju sve bogatiji, dok se istovremeno pod izgovorom krize narodnim klasama ukidaju osnovne civilizacijske tekovine za koje su se izborile u XIX i XX veku, one pokazuju izrazito nepoverenje prema levim i desnim strankama mainstreama i glas protesta uglavnom daju socijalnim i identitetskim demagozima s ekstremne desnice. Takozvana levica danas uporno vodi desniju politiku od posleratne desnice, i za takvu politiku biva uporno kažnjavana na izborima. Prostim razumom neobjašnjivo ponašanje.

Najmanji je problem to što tržišni fundamentalisti, u kontekstu radikalnog pomeranja čitavog ideološkog i političkog spektra Evrope udesno, poslednjih nekoliko godina svaku iole drugačiju politiku koja ide kontra hegemonog duha vremena, stigmatizuju i delegitimišu kao ekstremizam, avanturizam ili utopiju. Mnogo je veći problem to što je sama levica postala deo tog nametnutog konsenzusa i što se permanentno odriče sebe i svoje utopije o kvalitativno drugačijem društvu. Upravo je trenutno dakle najpropagiraniji, najformalniji i najmanje istorijski baš onaj analfabetizam koji veruje da su neki društveni poredak i/ili neko saznanje apsolutni i konačni tako da sa njima prestaje i istorija i svaki mogući društveni razvoj. Edgar Morin ima puno pravo kada tvrdi da niko ne može da dokaže da je naša civilizacija iscrpela sve potencijale za usavršavanje i transformaciju i da smo stigli do kraja istorije. Čak je i jedan konzervativac poput klasika sociologije Maxa Webera tvrdio da nikada ne bismo dosegnuli moguće da nismo težili nemogućem. Ako nastavi s aktuelnom politikom, a nema sumnje da će to biti slučaj ukoliko društvo ne pokaže otpor, francuska socijaldemokratija će doživeti sudbinu ostalih socijaldemokratija u Evropi: Hollande je već naručio njeno samoubistvo.

Autor je provincijalni levičar s trenutnim boravkom u Parizu.

 
Peščanik.net, 22.01.2014.