U srijedu, dvadeset i osmog jula 2010. godine, na sarajevski aerodrom su sletjela dva VIP putnika; jedan je, kako je trijumfalno primijetio Damir Arnaut, sletio kao slobodan čovjek, odnosno kao free man, dok se drugi samo tako preziva. Prvi je proveo nekoliko mjeseci u nekoj vrsti kućnog pritvora, dok je drugi jednu od svojih najupečatljivijih uloga odigrao u filmu The Shawshank Redemption, zatvorskom filmu u kojem igra čovjeka osuđenog na doživotnu robiju, koji će nakon odsluženih četrdeset godina biti napokon pušten na uslovnu slobodu. Makar je Morgan Freeman mjesecima najavljivan kao najveća zvijezda Sarajevo Film Festivala, Ejup – free man – Ganić dočekan je mnogo pompoznije. Stotine fanova koji su ga dočekali nosili su transparente te zastave Bosne i Hercegovine. Takva koreografija je logična i mogla se očekivati. Ipak, najsignifikantniji (i najbizarniji) detalj na svečanom Ganićevom dočeku bila je zastava Velike Britanije što se vijorila u ruci jednog od njegovih pristalica.
U martu mjesecu, neposredno nakon Ganićevog hapšenja, neke od organizacija koje okupljaju demobilisane borce Armije RBiH, kao i studenti Sarajevske škole za nauku i tehnologiju (SSST), pred britanskom ambasadom u Sarajevu su organizirali proteste. U to vrijeme, reputacija Velike Britanije u najvećem dijelu sarajevske javnosti nije bila pretjerano zavidna, a da je neko na ulici mahao britanskom zastavom vjerovatno se ne bi baš najbolje proveo. Ugledni akademici i bivši bosanskohercegovački diplomati akreditirani u Londonu bulaznili su o kontinuitetu britanske antibosanske politike, prisjećali se Johna Majora i Davida Owena, uz gorljivo sekundiranje nezavisnih medija. Mogli smo onomad čuti i pročitati razne historijske analogije, kao i zanimljive sugestije prema kojima i navodna sporost u izdavanju jedne ulazne vize za Veliku Britaniju predstavlja jasan signal nesklonosti Bosni i Bošnjacima. Prošlo je jedva pet mjeseci, a sve se stubokom promijenilo. Najbolji simbol te promjene je britanska zastava na Ganićevom dočeku. Odluka britanskog suda proglašena je historijskom pobjedom države Bosne i Hercegovine, a poređenja kakva smo čuli, poređenja što su prizivala ratne trijumfe, pa čak i Husein-bega Gradaščevića, iznova su pokazala posvemašnju pogubljenost te lišenost svakog osjećanja mjere.
Niti je Ganić u martu uhapšen zbog antibosanske i antibošnjačke britanske politike, niti je u julu pušten zbog dokazivanja pravog karaktera rata u Bosni i Hercegovini i tobožnje potvrde da u Dobrovoljačkoj ulici nije bilo ratnog zločina. Kako su još proljetos upozoravali racionalni komentatori, i bivša izraelska ministrica vanjskih poslova Tzipi Livni bila bi uhapšena u Londonu, da nije odustala od već dogovorene posjete. Jednostavno rečeno, Velika Britanija je odavno ono što Bosna i Hercegovina nikako da dočeka da postane, makar je od one slavne najave Muhameda Čengića prošlo stotine i stotine ponedjeljaka; Velika Britanija je, naime, pravna država, država u kojoj se zakoni poštuju i u kojoj se izvršna vlast ne miješa (i ne može miješati) u rad sudstva. Isto tako, usprkos intenzivnom spinovanju, britanski sud nije utvrdio da u Dobrovoljačkoj ulici nije bilo ratnog zločina. Naprotiv! U presudi, čiji je original dostupan svakom ko ima internetsku konekciju, sudac Tim Workman citira riječi svjedoka Philipa Alcocka, bivšeg međunarodnog tužitelja u Tužilaštvu BiH, koji je, kako se doima iz teksta presude, bio ključni svjedok za Ganićevo oslobađanje: “Vjerujem da je u interesu pravde da se ratni zločini počinjeni u Dobrovoljačkoj ulici procesuiraju, ali je također u interesu pravde da se pred sud izvedu pravi ljudi.” Alcock, dakle, ne tvrdi da nije bilo ratnog zločina, no tvrdi da Ganić nema veze s tim zločinom.
Ima u Workmanovoj presudi još znakovitih momenata. U tački pod brojem 25, on, recimo, utvrđuje da je činjenica da je Ganić uhapšen u vrijeme početka Karadžićevog suđenja, po svoj prilici plod čiste koincidencije, a ne bilo kakvog planiranja. (Usput, kad je potpisnik ovog teksta prije par mjeseci načinio vrlo sličnu opservaciju, optužen je za “farsičan odnos prema činjenicama” i “logiciranje a la Dževad Galijašević”.)
Sasvim je jasno da sarajevska medijska euforija zbog Ganićevog oslobađanja nema veze ni sa samim Ganićem ni sa pričom o “karakteru rata u Bosni i Hercegovini”. Sva njezina svrha svodi se na prikupljanje predizbornih političkih poena. Kad je Dnevni avaz u petak hladno falsificirao presudu Britanskog suda i u naslov izvukao tezu koja se direktno kosi sa tekstom presude, a sve u cilju dezavuiranja Sulejmana Tihića, postalo je posve jasno da “slučaj Ganić” neće biti (pred)izborna batina samo jednog kandidata za mjesto bošnjačkog člana Predsjedništva.
Oslobođenje, 02.08.2010.
Peščanik.net, 03.08.2010.