- Peščanik - https://pescanik.net -

Gašenje požara na slamku

 
Sindikat nauke i pokret Spasimo nauku mesecima ukazuju na težak materijalni položaj nauke i naučnika u Srbiji, neredovne isplate zarada i nepovoljan radno-pravni status naučnika, kao i zastareli model finansiranja i mala izdvajanja iz budžeta po čemu je Srbija na evropskom dnu. Ove pojave neshvatljive su u modernom društvu zasnovanom na znanju.

Dosadašnji napori naučnika nisu dali željeni rezultat i nijedan zahtev sa julskog protesta nije ispunjen. Čak je i uticaj na smenu ministra Žarka Obradovića verovatno marginalan. Da je protest imao neki značaj, pre bi politički manje važni zahtevi bili ispunjeni, na primer o redovnosti isplate zarada. Neverovatno je da se svim državnim službenicima plata redovno isplaćuje svakog meseca, ali ne i naučnicima u državnim institucijama.

Koliko god bio težak materijalni položaj nauke i naučnika u Srbiji, zahtevi za redovnom isplatom zarade deluju ponižavajuće. Svakog meseca naučnici moraju praktično da prose sopstvenu platu od države. Ništa bolje ne zvuči ni zahtev za povećanjem materijalnih troškova. Kao kada bi čistač ulica tražio pare da kupi metlu ili hirurg skalpel – to se podrazumeva, to su osnovna sredstva za rad. Ovakvi zahtevi nisu dostojni bilo koga, pa tako ni naučnika.

Izostanak očekivanih rezultata protesta zahteva promenu pristupa ili bar dodatne pravce delovanja. Bez obzira na urgentnost situacije u kojoj se srpska nauka sada nalazi, mislim da su nam neophodna i neka sistemska rešenja, koja, istina, zahtevaju vreme. Ali nismo ni dospeli u sadašnju nezavidnu poziciju preko noći. U ovoj situaciji možda bi samo generalni štrajk kao najradikalnije rešenje dao neki pomak i “naterao” državu da ispunjava svoje obaveze prema naučnicima.

Elementarno pitanje od koga bi trebalo krenuti odnosi se na kvalitet naučnog rada. Da bi naučna zajednica bila relevantan društveni činilac, neophodan je ugled koji proizlazi iz kvaliteta. Uprkos skromnim sredstvima kojima raspolažemo, određeni kvalitet zaista postoji. Jedan od indikatora je i napredovanje Univerziteta u Beogradu na Šangajskoj listi zahvaljujući povećanoj naučnoj aktivnosti. Međutim, postoje i negativne pojave koje svakako ne doprinose ugledu naučne zajednice. Nedavni napis u dnevnim novinama o tome koliko se novca iz budžeta ‘proćerda’ na lažne naučne radove, izgleda kao nečija namera da se diskredituju svi naučnici u Srbiji, njihov rad i dostignuća, i obesmisle protestni zahtevi. S druge strane, otkriće studenata Fakulteta organizacionih nauka o broju profesora koji su objavljivali radove u jednom od nekoliko spornih časopisa ne bi trebalo ignorisati. Nameće se pitanje zbog čega se nije ranije ozbiljnije reagovalo i šta će se sada preduzeti da bi se predupredila ova praksa u budućnosti.

Udruženja naučnika morala bi biti glavni zagovornici kvaliteta naučnog rada. Trebalo bi prvi da se zalažemo za objektivnu evaluaciju naučno-istraživačkog rada, rangiranje naučnika, fakulteta i univerziteta, nagrađivanje kvaliteta, pooštravanje i dosledno sprovođenje uslova za napredovanje. Neozbiljno zvuči uslov iz Zakona o visokom obrazovanju da je za napredovanje u redovnog profesora potreban “veći broj radova iz naučne oblasti”, pretočen u ukupno 5 radova koliko je predviđeno na Univerzitetu u Beogradu (1 za docenta, 2 za vanrednog profesora i 2 za redovnog profesora). Da li je 5 zaista „veći broj“ u periodu od 10 godina? Ako je ovakav kriterijum na našem najboljem univerzitetu (prema Šangajskoj listi), šta se može oćekivati od drugih univerziteta? Pritom je sâm broj radova tek manji problem.

Negativne pojave u naučnoj zajednici neće nestati same od sebe, niti iko sa strane može da ih iskoreni. Znamo šta se sve dešava. Politika ćutanja i nezameranja vraća se kao bumerang rušeći ugled svih nas. Takva nauka ne može očekivati ozbiljnu poziciju u pregovorima sa bilo kim o bilo čemu. Sadašnji pristup egzistencijalnim problemima naučnika u Srbiji zato deluje kao gašenje požara na slamku.

Drugo pitanje odnosi se na društvenu ulogu naučne zajednice. Potrebna nam je veća mobilizacija i angažovanost naučnika u opštedruštvenim, a ne samo u naučnim temama. Ne može se progovoriti samo kada se radi o našim zaradama i uslovima rada, a ćutati na pojave koje nas drže miljama iza modernih društava, od nepodnošljive količine nacionalizma do mega-estradizacije društva, od ugroženih prava ljudi i životinja do verske fanatizacije. Dok druge grupe pokušavaju da izađu iz četiri zida koje im je nametnulo društvo, naučna zajednica sedi učaurena, samoizolovana u svoja četiri naučna zida. Zato je razumljivo to što nikoga ne zanimaju naši problemi ili što ne možemo da dopremo ni do ministra nadležnog za pitanja nauke. Ministar ovih dana ima vremena da obilazi fakultetske slave i uručuje ključeve studentskih domova, ali nema vremena da se sastane sa naučnicima.

Najzad, komunikacija u samoj naučnoj zajednici je nedovoljno intenzivna, a saradnja nedovoljno razvijena. Za svako poštovanje su napori nekolicine angažovanih pojedinaca, ali jasno je da oni nemaju preveliku šansu da bilo šta promene. Udruženja naučnika, poput Sindikata nauke i pokreta Spasimo nauku, morala bi pokušati da mobilišu energiju i stvore kritičnu masu. Pored facebook aktivizma, nedostaju nam direktni kontakti. Pritom ne mislim na ad hoc ulična okupljanja, nego na stalnu dinamiku, sastanke, akcije, tribine, tim bildinge, delovanje kroz druge institucije, pre svega univerzitete. Većina naučnika radi u okviru državnih univerziteta i bilo bi logično da univerziteti podrže svoje ljude. U sadašnjoj situaciji pitanje je da li i koliko naučna zajednica ima kapaciteta da zadrži nivo potreban za dalji razvoj univerziteta.

Samo jaka grupa sa odgovarajućim mestom u društvu ima potencijal za promene. Što se pre i intenzivnije krene sa širom inicijativom, to će se kraće morati izlaziti sa sadašnjim zahtevima.

 
Autorka je docent na Stomatološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu.

Peščanik.net, 02.10.2013.