Prah si… i u prah ćeš se vratiti. Čovjek je složen od tijela, duše i duha. No samo dok je živ, samo dok je živo biće. Kao mrtvo biće, nakon smrti, nije više niti tijelo. Zapravo nije niti biće. Manje je od bića, manje od tijela. Neko je vrijeme truplo. A naposljetku nije više ni truplo. Ostaje samo zemlja. I to ne zemlja sa životom, nego mrtva zemlja, prah.
Prah si… Prah, možda pepeo. Sada si doduše tijelo, ali tvoje tijelo nije isto što i ti. Zapravo nisi tijelo. Tijelo imaš. Imati tijelo nije isto što i biti tijelo. Ne biti tijelo, nego imati tijelo, znači čekati da postaneš ono što jesi – zemlja. No povratak u zemlju ne znači povratak sebi samome. Postajući ono što jesam – zemlja – nema me više. Nema me niti toliko da bi bio izgubljen. Nisam izgubljen, nisam izgubio sebe sama, samo me je zemlja uzela, upila u sebe i tako dovršila moj zemaljski život.
Takav pogled na život proishodi iz kulture smrti. Iz kulture mrtvačkih plesova. U toj kulturi nema više plesa bogova ili plesa među bogovima. Na čelu plesa koji obilježava kulturu smrti nalazi se Smrt. Smrt vodi taj ples koji nas kroz skeletnu netjelesnost vodi zemlji i u zemlju. Dok u vaseljenskom požaru i od te zemlje ne ostane ništa drugo do prah i pepeo. Vaseljenski prah. Vaseljenski pepeo.
Protiv te i takve kulture, protiv kulture mrtvačkih plesova i smrti nastupio je Friedrich Nietzsche. Protiv omalovažavanja i ponižavanja, naposljetku preziranja tijela, osuđena prije ili kasnije postati truplom, interim između živoga tijela i mrtve zemlje, postavlja Nietzsche životnu moć tijela i tjelesnosti, tjelesnosti kao čulne prisutnosti zemlje u njezinoj zemaljskosti, dakle životnosti. Zemaljski, tjelesni život, koji se vječno vraća, vraća upravo kao život, prethodi smrti i nešto je više od nje. Vječno vraćanje jednakog ne znači vraćanje smrti, nego vraćanje života, života kao života, unutar kojega su rođenje i smrt samo trenuci obnavljajućeg obnavljanja. Personifikacija života je Dionis, bog koji pleše, bog životnog veselja i egzistencijalne radosti. Samo pred bogom koji pleše možemo plesati, možemo plesati životni ples života, a ne mrtvački ples smrti.
Ples je vazda tjelesni ples. Plesno kretanje dakako nije isto što i poigravanje. Tijelo pleše, tijelo je plesno i kada se ne vrti. Tijelo pleše i kada misli. Nietzsche ne bi bio Nietzsche, nagovjestitelj vječnog vraćanja jednakog i mislilac prevrednovanja vrijednosti, ukratko vjesnik novog evanđelja, ako ne bi dotadašnji poredak preokrenuo na glavu, preokrenuo na noge, ako ga ne bi preokrenuo na tijelo kao takvo i u cjelini. Prema njemu, ne počinjemo od vrha, od uma, da bismo se potom spustili prema duši i od nje prema tijelu kao prethodniku trupla i zemlje, nego polazimo od temelja, polazimo od tijela, štaviše: krećemo se u tijelu. Ne samo tijelom, nego upravo u tijelu i po tijelu. Tijelo je, doduše, naše tijelo, ali samo jer – i ukoliko – smo kretnje i pokreti svoga tijela. Naš um je tjelesni um. Stoga nije tijelo izvođač uma, nego je um organ tijela. I tek kao njegov organ postaje um organizator tijela i tjelesnosti. U Tako govoraše Zaratustra, u četvrtom govoru iz knjige pod naslovom „O prezirateljima tijela“, probuđeni, onaj koji zna, kaže:
„Sasma i do kraja sam tijelo, i ništa osim toga; a duša je samo riječ za Nešto na tijelu. Tijelo je veliki um, mnoštvo s jednim smislom, rat i mir, stado i pastir. Oruđe tvojega tijela je i tvoj mali um, brate moj, koji ti nazivaš ’duhom’, malo oruđe i igračka tvojeg velikog uma. ’Ja’ – kažeš, i ponosan si na tu riječ. No veće je – u što nećeš vjerovati – tvoje tijelo i njegov veliki um: ne kaže ’Ja’, ali čini ’Ja’.“
„Oruđa i igračke su čula i duh: iza njih leži još sopstvo (Selbst). Sopstvo traži i očima čula, osluškuje i ušima duha. Neprestano osluškuje sopstvo i traži: uspoređuje, svladava, osvaja, razara. Vlada i onim ’Ja’ je vladar. Iza tvojih misli i osjećaja, brate moj, stoji moćan naredbodavac, nepoznati mudrac – naziva se sopstvo. U tvojem tijelu obitava, tvoje je tijelo.“
Duh, mali um, um u metafizičkom smislu te riječi, jeste na vrhu, ali kao površina. Postoji nešto što ga neprestano baca, zanosi na površinu, u površinu, dok tijelo ništa na zanosi. Jer tijelo nikada ne laže, tijelo se ne laže. Ako je zdravo, pleše, ako je pak bolesno i ako ga počne zanositi, otkazuje i kazuje, iskazuje istinu. Tijelo je – neovisno o tome što se oko njega zbiva – vazda otkriveno, iskreno. Tijelo je zadnja oaza istine. Ne samo da ne vara, ne da se čak ni prevariti. Možemo se praviti ne znam kako pametni, možemo se svojim „malim umom“ ne znam kako truditi oko duhovitosti, tijelo nas prije ili kasnije postavlja na svoje mjesto, tijelo će nas poučiti i izučiti. Tijelo samo, kao takvo i u cjelini, jeste „veliki um“, mnoštvo s Jednim smislom. Čovjek okreće, tijelo okrene.
Tijelo je osmišljavajući osmišljavatelj, a ne čovjek. Čovjek, „ja“, jeste samo proizvod tijela i njegove umnosti, tijela kao velikog uma, čiji je izraz „duša“, a vrhunac „duh“, mali um. Nije duša pokretač tijela, nego je tijelo pokretač duše. Kultura kao produkcija smisla jest produkt prirode, tjelesnog smisla kao „smisla zemlje“. U jedno spadaju velika umnost tijela i umjetnost/umijeće. Um nije logos, nije ratio, nego je um techne, umjetnost/umijeće u grčkom smislu riječi.
Ako je Nietzsche uopće nešto prevrednovao, tada je prevrednovao upravo umjetnost. Umjetnost kao umjetnost tjelesnog, velikog uma jeste umjetnost velikoga stila i velike politike, velika umjetnost proizvođenja, a ne mala umjetnost imitacije istine, istine kao prava volje za moći. Ne one uobičajene, iz oskudnosti života potekle i u stremljenje za moć upravljene moći, nego prekomjerne moći, preobilne moći punog i prepunog života, života koji ne škrtari nego se rasipa i razdaje.
Posrijedi je antiromantička umjetnost dionizijske moći, posrijedi je dionizijska umjetnost stvaranja novih, iz tijela i njegovih organa bujajućih vrijednosti. Tu nije na djelu kreativna glad, kaže Nietzsche u Vedroj znanosti, nego glad za stvaranjem, paradoksalna glad za glađu, znana iz „Noćne pjesme“ – žarno sunce, sunce koje sve oživljava, svemu daruje svjetlost i toplinu, hoće hlad i tamu, hoće njihovu žudnju, koja naravno ne može biti sunčeva žudnja, jer samo ono što je u hladu i tami može žudjeti za suncem, a ne sunce samo. U tome je temeljno izvorište dionizijskog pesimizma, pesimizma u kojem usprkos svemu nema ništa mračno. Dionizijska umjetnost je umjetnost apoteoze, umjetnost što na sve stvari širi neki homerski sjaj svjetlosti i slave.
Stoga današnja umjetnost tijela, takozvana body-art, nema ništa s dionizijskom umjetnošću apoteoze, s umjetnošću koja potvrđuje veliko DA svijetu svim stvarima, ponajprije pak životu, tjelesnom životu. Prema Nietzscheu, postoje dvije međusobno nespojive vrste destrukcije: „Težnja za razaranjem (Verlangen nach Zerstörung), promjenom, postajanjem može biti izraz prepune, budućnošću bremenite snage – moj je terminus za to, kao što znate, riječ ’dionizijski’ – ali to može biti i mržnja neuspjelog, oskudijevajućeg (Entbehrenden) i onoga ko je rđavo prošao, koji razara, jer ga svako opstojeće, pa čak svako opstojanje, svako samo bivstvovanje buni i razdražuje – da bismo taj afekt razumjeli pogledajmo naše anarhiste iz blizine.“
Većina je savremene umjetnosti destruktivna u tom smislu. Ta umjetnost ne ruši oblakodere trgovačkog središta, ali je uništila mnogo života.
To je „romantička“, recimo postromantička, odnosno postmoderna umjetnost u pomodnom smislu te riječi, gdje je postmoderno zapravo ultramoderno. Ili pak nije niti to. Kod nekih je umjetnika riječ jedino i samo o socijalnom konceptualizmu koji se oslanja na više ili manje anarhističko razumijevanje svijeta. Svjedoci smo potisnute i stoga pervertirane težnje za ovladavanjem svijeta. Ukoliko već nemamo posla s autoterapeutskim performansima.
U ekstremnim se slučajevima susrećemo sa karnizmom, sa izlaganjem potkožnosti, krvave mesnatosti, pa čak i sa kadaverizacijom tijela. Susrećemo se, dakle, s ukidanjem tijela kao tijela: izmučeno, uprljano, ranjeno, mučeno tijelo, a zatim i leš. Vraćamo li se tako danas ponovo mrtvačkim plesovima, srednjovjekovnoj kulturi smrti? Pitanje je, naravno, ukoliko prikazano ukidanje tijela nije bilo već nagoviješteno i u Nietzscheovoj egzibicionističkoj tematizaciji tijela kao velikoga uma.
Peščanik.net, 04.12.2011.