- Peščanik - https://pescanik.net -

„Generacija P“ želi da glasa

Na ulazu u pariski univerzitet Nanter, epicentar studentskih protesta 1968. godine, mladi naslednici tih generacija dele letke. Članovi Nove antikapitalističke partije (NPA) objavljuju preko megafona da će njihov predsednički kandidat Filip Potu oko podneva održati govor u amfiteatru u zgradi D.

Megafon je kod NPA zamenio partijski logo: srp i čekić. U sali se pored aktivista okupilo i mnoštvo znatiželjnih, jer je malo poznati kandidat Potu jedini kandidat koji je došao da se direktno obrati studentima. Potu, radnik u jednoj fabrici auto koncerna Ford u Bordou, izgleda kao politička zvezda okružen mnogobrojnim novinarima, što izuzetno zabavlja oko 300 prisutnih u sali. I sam kandidat se šali, pomalo zbunjen velikim interesovanjem. Njegov program stiže kao sa pokretne trake, govori prebrzo, kao da je svestan da nema puno vremena. Rezimirao je ključnom rečenicom, koja se nalazi na jednom od transparenata: „Srušite kapitalizam“.

Potu pripada grupi marginalnih kandidata na predstojećim predsedničkim izborima 22. aprila. Kao i trockistička kandidatkinja Natali Arto iz „Lutte Ouvriere“ („Radničke borbe“), i on po anketama stagnira između 0,5% i 1% podrške. Potu ne poseduje harizmu svog prethodnika Oliviea Bezansenoa, koji je na izborima 2002. i 2007. uspevao da prikupi 4% glasova.

Mnoge na univerzitetu ova izborna propaganda ne zanima. Sonia i njene tri koleginice, studentkinje stranih jezika i „sigurne“ glasačice na predstojećim izborima, bez griže savesti priznaju da se do sada uopšte nisu bavile programima kandidata. Imamo osećaj da političare uopšte ne zanima omladina na univerzitetima i njene šanse za zaposlenje, objašnjava Sonia.

Nisu samo mladi NPA zainteresovani za politiku. Studentkinja prava Severin aktivna je u najvećoj studentskoj organizaciji UNEF, koja je svim kandidatima predala manifest sa deset zahteva. „Gledam debate kandidata na televiziji i čitam njihove programe kako bi mogla da učestvujem u debatama sa svojim kolegama koji su politički organizovani – levo do Melanhona i desno do Sarkozija.“

Severin žali što mnoge partije pokazuju malo interesovanja za mlade: „Levica misli da će mladi ionako glasati za njih, a desnica smatra da u ovoj starosnoj grupi nema šta da traži. Pogrešno, jer će mladi u velikom broju izaći na izbore!“

Najviše joj se dopada predlog socijaliste Olanda, koji svojim „ugovorom solidarnosti među generacijama“ želi da podstakne zapošljavanje mladih i dalje obrazovanje starijih. Međutim na stranačko angažovanje i ne pomišlja: „Mladi su samo dekorativni statisti u prvim redovima na stranačkim promocijama.“

Predsednik UNEF-a Emanuel Zemuri iznosi kritički bilans visokoškolske politike u prethodnim godinama: „Lift“ društvenog uspona prethodnih generacija je u kvaru i mora se pod hitno popraviti. Prema njegovom mišljenju, posebno zabrinjavajući je rastući socijalni jaz u pristupu visokom obrazovanju: „Udeo onih iz socijalno nižih slojeva koji studiraju je od 2006. do 2011. godine opao za 10%. Ono što još više zabrinjava je što mladi između 18 i 25 godina starosti imaju u proseku 5 puta više diploma od svojih roditelja, a uprkos tome više od polovine njih je zaposleno na tzv. nesigurnim radnim mestima, dok među pripadnicima drugih starosnih kategorija čak 80% njih imaju ugovore o radu na neodređeno vreme“. Sa 2,3 miliona studenata u Francuskoj, može se reći da je pristup studenata univerzitetima demokratizovan, ali zato vlada neverovatna gužva na pragu ulaska u radni život.

Prema ekonomskom listu La Tribune, prošle godine je samo 64% onih sa završenim četvorogodišnjim visokim obrazovanjem našlo posao, a za više od polovine njih bio je to posao na određeno vreme. Nezaposlenost onih između 16 i 25 godina starosti je 25%. Nedostatak radnog iskustva za svršene studente postaje začarani krug prilikom traženja radnog mesta na neodređeno vreme. Većina mladih, gotovo uvek bez radnog iskustva i bez obzira na diplomu, prihvata pretežno neplaćenu i vremenski ograničenu praksu.

Slična iskustva stekla je i dvadesetosmogodišnja Ofelija Latil. Ona ima diplomu iz političkih nauka i master iz prava, uz to govori engleski, nemački i ruski – svi preduslovi za brilijantnu karijeru. Ali stvarnost je drugačija: „Svaki put mi nude praksu ili vremenski ograničen rad vezan za određene projekte. Najviše me nervira što većina firmi gde konkurišete uopšte ne odgovori na vašu prijavu. A kada ih telefonski nazovete da se raspitate zbog čega nisu, smatraju da ste bezobrazni!“

Sociolog Luis Šavel smatra da je budućnost „generacije P“ – P kao précaire (termin koji se u poslednje vreme u sociologiji upotrebljava da bi označio npr. nesigurna radna mesta ili težak položaj određene društvene grupe) ili P kao praktikant – prilično pesimistična: „Od nezaposlenih mladih nastaju slabo plaćeni radnici, a od njih osiromašeni penzioneri. Nema druge šanse za one koji nisu imali ni prvu.“

 
Rudolf Balmer, TAZ, 16.04.2012.

Izbor i prevod Miroslav Marković

Peščanik.net, 22.04.2012.