Pod umoljubnim naslovom “Narode moj, ne daj se više idiotizirati!”, Slobodna Dalmacija je jučer objavila intervju s “gnjevnim ratnikom”, “generalom i političarom koji govori ono što misli” i koji “bez kompleksa razgovara sa svim predstavnicima stranih vojski, i to tako da većina ostane bez teksta”.
Tim riječima je novinarka splitskoga lista čitateljstvu predstavila Željka Glasnovića – bivšega pripadnika kanadske Legije stranaca, umirovljenoga generala HV-a i HVO-a, te zastupnika HDZ-a u posljednjem sazivu Hrvatskog sabora koji je na tu časnu dužnost dospio zahvaljujući glasovima s birališta u inozemstvu.
Novinarka je valjda u dobroj vjeri pretpostavila da je Glasnović njezinim čitateljima još otprije dvadeset godina poznat po onoj glasnovitoj izjavi “Ovdje demokracija i nije potrebna. Nama treba vojna uprava i čizma u zube!”, a od prošloga tjedna i po glasnovitim uvredama kojima je u Srbu zasuo Zorana Pusića, pa te slavne epizode iz javnog djelovanja uglednoga sugovornika nije niti spomenula.
Uostalom, nije predsjednik Antifašističke lige jedini kojega bi Glasnović naučio pameti i protjerao iz javnog života. Stoga je dragocjeni novinski prostor u Slobodnoj Dalmaciji iskorišten za lekcije što ih je general održao narodu kojega drži idiotiziranim, parazitirajućim, neodgovornim i moralno iskvarenim.
“Hrvatski narod je rob svoga mentalnog sklopa”, veli general i uvaženi zastupnik HDZ-a, “jer njemu je u tih 50 godina vladavine komunizma oduzeta sposobnost da razmišlja na kritičan način”, pa zato “ne može odvajati kritične informacije od nebitnih”. A i kad bi prozvani narod, nekim čudom, bio sposoban shvatiti što polihistor Glasnović – “potkovan studijem političkih znanosti i povijesti” – podrazumijeva kad se ovako neusmeno i nepismeno razbacuje pridjevom “kritičan”, teško da bi uspio odvojiti “kritično od nebitnog”. Jer narod “svoje informacije dobiva većinom od službenika iz bivšeg sustava koji rade na TV-u, u elektronskim medijima, u svim sustavima”.
Takvom narodu general Glasnović mora otkriti da u Hrvatskoj uopće nije tako grozno kao npr. u Indiji gdje je “od 2006. do 2010. umrlo tri i pol milijuna djece od zagađene vode” ili npr. u Kanadi gdje se “u gradu veličine Zagreba osamdesetih mogao kupiti jednosoban stan za 85 tisuća dolara”, dok je “sada isti stan 350 tisuća dolara, a satnica je ostala ista”. Ali u Hrvatskoj ljudi, eto, vole kukati, jer ih “to sustavno pranje mozga, ta destruktivna kritika baca u umjetnu atmosferu očaja”. Pa onda taj “umjetno očajni” narod “uvijek gleda što nema, a ne što ima”.
Spočitava general narodu i “parazitirajući odnos prema državi”, poprimljen za trajanja bivšega sustava koji je Hrvatima “izbrisao kolektivnu memoriju i svaki osjećaj za nacionalnu državu”, pa većina njih “da ih Milošević nije napao, ne bi ni znali tko su”.
No, Glasnović tvrdi da je “kod nas uništen i osjećaj za individualnu odgovornost”, u što se osobno uvjerio za svojega kratkotrajnog zastupničkog mandata. “Pa čekajte, nisam ja kriv što ste napravili građevinu na ilegalnom zemljištu i sada zovete mene kao saborskog zastupnika da interveniram. Meni je dolazilo dnevno barem pet ljudi, od kojih su me najmanje dvojica htjela prevariti. U Hrvatskoj je važnije imati portabilni detektor za laž nego ručni bacač ili kalašnjikov.”
I što sad s tim narodom koji – prema gorkim iskustvima zastupnika Glasnovića – obiluje prevarantima i gdje stopa lažljivosti prelazi 40 posto? Što s narodom koji, umjesto izbrisane kolektivne memorije, ima “praznu ploču po kojoj pišu agitpropovci u medijima, u politici”? General Glasnović, naravno, zna što treba učiniti…
“Zato moramo uzeti kulturni prostor, ne samo pravni sustav. Što ako mi dobijemo funkcionalnu državu a nismo uzeli kulturni prostor? Onda nemamo državu.”
Blentavi se narod možda pita tko su ti Glasnovićevi “mi” koji “moraju uzeti kulturni prostor” – generali? saborski zastupnici HDZ-a? – i kako se taj kulturni prostor, jebiga, uzima… Srećom, tu je novinarka koja u pravom trenutku kaže: “Evo ministar Hasanbegović to nastoji napraviti…” I tada ono Glasnovićevo “mi” postaje konkretno da konkretnije ne može biti…
Jer tehnički ministar kulture Zlatko Hasanbegović je prošloga tjedna baš tu novinarku – Snježana Šetka joj je ime – uključio u operaciju uzimanja kulturnog prostora, imenujući je članicom Povjerenstva za dodjelu potpora za poticanje književnog stvaralaštva za 2017. godinu. Uz novinarku Slobodne Dalmacije, u povjerenstvo su ušle i Dubravka Brezak Stamać, predsjednica Akademske zajednice HDZ-a “Ante Starčević” Grada Zagreba, Tanja Belobrajdić, nagrađivana književnica poznata i kao Gospa od Lore, Julijana Matanović, spisateljica, te Mate Maras, pjesnik i prevoditelj.
Poneki će se Hasanbegovićev povjerenik ili povjerenica, s nešto stručnijim referencama od Šetkinih, možda i pretvarati kako nema pojma da sudjeluje u uzimanju kulturnog prostora na način na koji tu akciju doživljavaju Šetka i Glasnović, ali – tko će im povjerovati?
Možda upravo narod kojemu general tepa da je idiotiziran? Narod kojemu Glasnović sada prodaje priču o potrebi uzimanja kulturnog prostora, kao što ga je ne baš tako davno uvjeravao da mu ne treba nikakva demokracija nego – “vojna uprava i čizma u zube”. Narod koji će sada gledati kako se ta Glasnovićeva čizmaško-dentalna metoda primjenjuje pri uzimanju kulturnog prostora.
Bit će to napokon kultura kakvu sanjaju Hasanbegovićevi tifosi. Kultura s čizmom u zubima i s jezikom koji ne služi nizašto osim za lizanje čizme.
Novi list, 02.08.2016.
Peščanik.net, 03.08.2016.