Fotografije čitalaca, Damir Romanov

Fotografije čitalaca, Damir Romanov

Kada sam pre nekoliko meseci postavio pitanje da li je uopšte moguć preokret u Demokratskoj stranci, misleći na unutarstranačke izbore koji su se približavali, dotakao sam se i karakteristika nekih kandidata za mesto predsednika te stranke. Ubrzo je na adresu Peščanika stigao odgovor najvećeg pretendenta na to mesto, za koga sam smatrao da bi bio najpogubnija solucija za DS. Bio je to bivši ministar vojni, danas već predsednik Demokratske stranke – Dragan Šutanovac. Kako bi opovrgao moje stavove, tadašnji kandidat se pohvalio čitavim nizom svojih političkih uspeha koji bi trebalo da anuliraju sve “ono” što je čitavoj javnosti Srbije poznato (ali ne i glasačkom telu unutar DS-a!), zbog čega je ova stranka doživela nezapamćeni pad. No njeno srljanje u propast, koje je sada verifikovano i većinskom voljom članstva ove stranke, ostavljam njenom muškom rukovodstvu: Draganu Šutanovcu, Balši Božoviću, Branislavu Lečiću i Radoslavu Milojičiću Keni, poznatom i po epizodi organizovanja antimigrantskog mitinga sa Dverima. Ono što me zanima je jedna tačka iz epskog kataloga Dragana Šutanovca kojim je želeo da skrene pažnju javnosti na svoje zasluge. U pitanju je “reforma vojske po najzahtevnijem NATO standardu, formiranje Univerziteta odbrane, profesionalizacija i uključivanje žena u jedinice VS”.

Izgleda da je bio u pravu, jer ovih dana Politika izveštava kako Vojska Srbije doživljava pravu renesansu. Ono što je Šutanovac kao ministar odbrane započeo, nastavio Bratislav Gašić, a nakon njega Zoran Đorđević, počelo je da daje rezultate. Reforme su bile “bolne”, ali ovakvim združenim radom Demokratske stranke i Srpske napredne stranke, došlo se do onoga što je premijer Vučić definisao kao čudo “koje će se proučavati u udžbenicima Zapada”. Slično stvari vidi i medijski pratilac reformskog talasa, novinar Politike Aleksandar Apostolovski, koji je u svom vanserijskom prilogu objasnio kako je profesionalizacija vojske “logična posledica prodora tržišta u vojne nauke i patriotizam”. Odnosno, Apostolovski je u tobože duhovitom registru pokušao da kaže kako vojska više nije ono što je bila ranije, kada je živa i oklopna sila “radila na patriotizam”, već da se sada radi za konkretan novac. U tome je, dakle, suština reforme koja je napravljena od pada Miloševića do danas. Temelje te reforme postavio je bivši predsednik Srbije i bivši lider DS-a Boris Tadić, koji je bio ministar vojni tokom 2003. i 2004. godine.

Za reformu sistema, o kojoj svi govore decenijama, pored obrazovanja, pravosuđa i bezbednosnih struktura, podjednako važan je i resor vojske. Za postkonfliktna društva kakvo je u Srbiji, nezamisliva je bilo kakva reforma bez svesti o prethodnom periodu, konkretno o devedesetima u kojima su sve oblasti društva zloupotrebljene i devastirane zarad viših ratnih ciljeva koji i dan danas predstavljaju tabu u javnosti. Kada je Vojska Srbije u pitanju, lako bi se moglo dokazati kako su svi političari koji su bili na javnim funkcijama u ovom resoru bili saglasni da se teška ratna prošlost brani upravo “zavesom reformi”. Kao što su ranije Tadić i Šutanovac branili generala Ljubišu Dikovića od optužbi za zločine počinjene na Kosovu, gotovo identično su učinili Vučić, Gašić i Tomislav Nikolić. Pritom je istupanje Fonda za humanitarno pravo okarakterisano kao “pokušaj destabilizacije države”. Nasuprot delovanju civilnog sektora, vlast je oduvek s ponosom govorila kako crkva i vojska “uživaju najveće poverenje građana Srbije”. Ovakva propaganda se održala do danas. Snimanje televizijske serije “Vojna akademija”, iza koje je stajalo Ministarstvo odbrane Republike Srbije i ondašnji ministar Šutanovac lično, bilo je takođe usmereno na maskiranje nedavne prošlosti ove institucije.

Ukoliko je uža specijalnost novog predsednika DS-a resor vojske, za koju se svojevremeno kandidovao tako što se prisetio predačkih vojevanja, onda bi se moglo reći da u toj oblasti nije pokazao ni za milimetar drugačiju politiku od SNS-a. A njegova najava da će stranka pod njegovim rukovodstvom predstavljati stožernu stranku opozicije nema nikakvo utemeljenje u stvarnosti, jer da je zaista tako, Šutanovac bi to već pokazao u problematičnom resoru kojim je upravljao. Vojska Srbije, nastala na masovnoj pljački federalne armije, predstavljala je logistiku za ratne zločine paraformacija, kao prethodnica i sigurna podrška iz pozadine, nije se ustručavala ni da sama čini zločine, ubijajući potom sopstvene regrute kako bi prikrila boravak masovnih ubica na ratištima. Daleko je ona od slike uspešno reformisanog sistema. Naprotiv, radi se o exteritorijalnom poligonu za promociju vlasti i održavanje trulog stanja stvari. S tim u vezi je i hvalisanje Apostolovskog u Politici kako će dobrovoljci, ukoliko se budu dobro pokazali na Pasuljanskim livadama, moći da se kandiduju za vojnike pod ugovorom, čija će plata biti čak 31.000 dinara. Vojska koja nikada nije priznala da je bila u ratu, unesrećila je na stotine hiljade života u regionu, dok se prema sopstvenom kadru odnosila šinterski, kažnjavajući ljude poput generala Trifunovića čije su geste mogle biti temelj njene buduće reforme. Ona nikada nije sprovela ni demilitarizaciju življa, niti istraživanje o posttraumatskom stresnom poremećaju kod svojih bivših pripadnika ali i redovnog sastava. Neki pokazatelji govore da u Srbiji ima više obolelih od PTSP-a nego u SAD ili Iraku. No sve je to skriveno iza bljutave slike kojom operišu promoteri vojske.

Naposletku, ima u Šutanovcu nečeg vučićevskog, a to nije samo natpolovična većina koja je glasala za njega kao predsednika stranke. Bojim se da će pod pritiskom novog lidera ionako poraženi progresivni delovi DS-a biti potisnuti u duboku ilegalu. Ili će biti primorani da jednostavno odu iz stranke.

Peščanik.net, 28.09.2016.

Srodni linkovi:

Stevan Filipović – Onda ništa

Stevan Filipović – Pred izbore za predsednika Demokratske stranke

Dragan Šutanovac – Urednicama Peščanika

Saša Ilić – Da li je zaokret moguć


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)