- Peščanik - https://pescanik.net -

Give me five

Radio emisija 25.01.2008, govore: Miljenko Dereta, Vesna Rakić-Vodinelić, Vesna Pešić, Miša Brkić i Petar Luković.

Svetlana Lukić: Osvanuo je i taj istorijski dan, 25. januar, kada će Pinki 1 i Pinki 2 videti Tita i potpisati sporazum o gasu i nafti, a ako vođa pravoslavnog evroazijskog sveta to od njih zatraži, potpisaće i sporazum o kolektivnom davanju srpske krvi Vladimiru Vladimiroviču-Gaspromu. Gasprom nije preduzeće, to je politička životinja koja jede sve koji ne umeju da reše rusku zagonetku. Iz direktorske stolice Gasproma na presto šefa ruske države dolazi Medvedev, Putinov pulen. Putin i njegovi prethodnici su se regrutovali iz KGB-a, ali sada je novo vreme i mrestilište ruskih careva je Gasprom.

Koštunica i Tadić su nas ponudili toj političkoj životinji zvanoj preduzeće za gas i naftu i ona će nas danas u Moskvi pojesti za doručak. Način na koji se sklapa ovaj međudržavni sporazum je uvredljiv za svakog građanina ove zemlje, osim za onoga koji sebi time kupuje političku podršku ili veći bankovni račun. Sporazum je tajna i biće tajna sve dok novi srpski patrijarh koji sedi na tronu Slobodana Miloševića ne naredi drugačije. Njegov koalicioni posilni, Boris Tadić, nema primedbi na ovaj sporazum. Kako je on zauzet osvajanjem izbora i osvajanjem Evrope, delegirao je Dragana Đilasa da nam nabraja cifre i pokazuje koliko kubnih metara gasa nam fali i kako je ovaj gasovod spas za sve nas. Uvredljivo je bilo slušati tog Đilasa, jer je i on igrao poznatu bednu igru postavljanja građana pred lažne dileme – je l’ hoćete gas ili nećete, je l’ hoćete da se grejete ili nećete. Hoćemo gas, da, samo je pitanje po kojoj ceni.

I naravno, pitanje je zašto toliko kriju detalje pregovora. Ima li u ovoj zemlji još nekog pametnog, osim Aleksandra Popovića i Dragana Đilasa, ko bi u takozvanoj javnoj raspravi rekao šta misli o ovom aranžmanu i možda ponudio drugo rešenje. Ali glupo je očekivati tako nešto. Oni su ustav Srbije doneli partijskom pogodbom, pa što se ne bi preko noći venčali sa Gaspromom.

Mlađan Dinkić nas je upozorio da je ovaj sporazum za Srbiju ponižavajući, a onda kada je trebalo da na vladi glasa protiv njega, nije došao – ni on ni njegovi ministri. Nezgodno je, njegovom novom političkom prijatelju Tadiću potrebna je Koštuničina podrška za drugi krug izbora. Tadić ne želi da ljuti čudovište koje je hranio toliko godina svojim besmislenim i beslovesnim ustupcima. I tako nam se Mlađa ućutao.

U međuvremenu su Koštunica i Velja ilić Tadiću uputili još jedan ultimatum koji su nazvali – dopunom koalicionog sporazuma. Dakle, ako Evropska unija pošalje svoju misiju na Kosovo, nema sporazuma o pridruživanju. Može Đelić da šilji olovku koliko hoće, neka je zadene sebi za uvo.

Javlja mi se sledeći scenario – Đelić ipak ide u Brisel, potpisuje sporazum sa Evropskom unijom, Koštunici je to alibi da svojim glasačima namigne da podrže Nikolića, sporazum sa Evropskom unijom odlazi na ratifikaciju u skupštinu; demokrate brane svoju odluku da ga potpišu, bivaju proglašeni veleizdajnicima, Koštunica stvara parlamentarnu većinu sa radikalima i eto nama narodnog veselja.

Gledala sam od jutros, na gladan stomak, snimak sa jučerašnjih predizbornih skupova predsedničkih kandidata. Tadić je izgleda malo poludeo, dere se iz sveg glasa, opasno je ljut što ga ucenjuju i to pokazuje nekontrolisanim mahanjem rukama, koje za rezultat sigurno ima upalu predsednikovih mišića. Andreja Mladenović je u ime Demokratske stranke Srbije izrazio čuđenje nad Tadićevom ljutnjom. Razumem čuđenje DSS-ovaca, jer Koštuničin predlog je posledica prihvatanja kosovske preambule u ustavu i podrške DS-a rezoluciji o Kosovu. Zar je Tadić mislio da će to proći nekažnjeno, zar je mislio da ludilo ima granica?

Vidim da u drugom delu svoje kampanje on igra na evropske integracije – hajde da osvojimo Evropu. Prvo, glupi su ti ratničko-sportski termini, a drugo, najnovije CESID-ovo istraživanje govori da je 21 odsto njegovih pristalica antievropski orijentisano. Tome ih je naučio Boris Tadić, a sada hoće da ih na brzinu prevaspita. On kaže – osvojićemo Evropu našim naučnicima, pa onda u spotu sledi Teslina fotografija. Tesla nije bio naš naučnik nego američki, a srpska nauka je ovih ponižavajućih 0,36 odsto koje država odvaja za nauku. Osvojićemo Evropu našim sportistima, kaže Tadić. Ako Ana Ivanović pobedi Šarapovu na turniru u Australiji, Boris Tadić će svoje osvajačke ambicije da proširi i na Australiju, Okeaniju i na sve zemlje Komonvelta. Da ne govorimo o tome da uspeh sportista ne govori ništa o demokratskoj i proevropskoj orijentaciji jedne zemlje. Nađa Komaneči je živela u vreme Čaušeskua, Alberto Huantorena je trčao za vreme Kastra, a da ne pominjem uspehe plivača Honikerove Istočne Nemačke.

Tadić je juče uspeo da zbuni i glasače Srpske radikalne stranke – pozvao ih je da glasaju za njega. Najteže reči koje koristi za Nikolića su da – Nikolić nije entuzijasta evropskih integracija. To je kao kada biste za Hitlera rekli da nije entuzijasta u pogledu ljudskih prava Jevreja.

Na početku Peščanika slušate Miljenka Deretu iz Građanskih inicijativa. Građanske inicijative su zajedno sa 17 nevladinih organizacija uputile dva pisma, jedno Tadiću, Koštunici i Oliveru Duliću, a drugo vladama država članica Evropske unije, predstavnicima Evropske komisije, komesaru za spoljnu politiku i bezbednost, Solani, i komesaru za proširenje. I u jednom i u drugom pismu ove nevladine organizacije upozoravaju na moguće posledice nepotrebnog zaoštravanja, kako kažu, odnosa između Srbije i Evropske unije. Na samom početku Miljenko Dereta govori o najnovijoj uceni Demokratske stranke Srbije, odnosno Koštunice Vojislava.

Miljenko Dereta: Ja to čitam na dva načina. Prvi otkriva mafijašku pozadinu te udruge, jer je to ponuda koja se ne može prihvatiti. Iza nje stoji iskaz – Demokratska stranka nas gura kod radikala protiv naše volje. Danas je stigla potvrda takvog viđenja stvari, jer je Ilićeva stranka ovlastila Ilića da pregovara sa kandidatima i sam odluči koga će njegova stranka podržati. Dakle, sprovodi se jedan unapred pripremljeni plan, stvar se tera do granica izdržljivosti Borisa Tadića u prihvatanju besmislica i onoga što oni nazivaju kompromisom, a u stvari su ustupci nedolični za jednog političara. Njegova oštra reakcija me je pomalo iznenadila. Ona pokazuje koliko je ozbiljna ta borba za Srbiju i put kojim ona treba da krene.

Odbijanje Borisa Tadića da prihvati bilo koju organizovanu podršku mi se čini nedovoljno mudrom. Važno je imati podršku parlamentarnih stranaka. Nisam siguran da je on sam sposoban da obezbedi podršku svih građana od kojih je očekuje. On proširuje svoje obaveze, a nisam siguran da ima dovoljno snage, niti da je raspodela političke moći takva, da on može da ispuni ta očekivanja. Izražavanje volje i želje Koštunice i Ilića da pomognu Tomi Nikoliću biće kraj njih dvojice kao političara, jer ako oni veruju da će moći da veslaju radikale kao što su veslali demokrate – jako se  varaju.

Svetlana Lukić: Zamišljam taj foto finiš, ali ne toliko između Nikolića i Tadića koliko taj tajming u odnosu na Rusiju i Evropu. Iz Evropske unije panično predlažu 28. januar za potpisivanje sporazuma o pridruživanju, ali ovi su u Rusiji, pa ne mogu da stignu da zakažu sastanak vlade.

Miljenko Dereta: Ppokušavam da zamislim kako izgleda putovanje Ilića, Koštunice i Tadića do Moskve. Jadna stjuardesa, verovatno dvojica sede napred, a jedan pozadi. Nadam se da će nam neko prepričati kako je to izgledalo. Ali vi ste potpuno u pravu, to je foto finiš u kome oni vide da taj potpis dolazi, da Evropa popušta u svojim zahtevima i da im ozbiljno kuca na vrata. Treba izvući poslednje oružje, poslednje ucene da se to spreči. Tu antievropska orijentacija tih stranaka dolazi do punog izražaja.

S druge strane, kao i uvek kada im se ozbiljno približi vršenje vlasti, radikali su počeli da daju autogolove. Ono što je uradio Nikolić ispred Palate pravde ide direktno u korist Borisa Tadića. Ima mnogo ljudi koji se ne slažu sa Tadićem, ali su vrlo svesni Milanovićeve odgovornosti. I onda dođe Nikolić i kaže – ja ću da prelistam – pazite, da prelista. U pitanju su desetine hiljada stranica, a on će da ih prelista i stekne utisak o tome da li su osuđeni pravi krivci. Radikali ili ne znaju šta radi predsednik republike ili su bezobrazni i bahati. Činjenica da mogu da pomisle da tako nešto izjave govori kakva bi ta vlast zapravo bila. Meni govori i to da je možda već napravljen neki dil, pa daj da sam sebi pucam u nogu, da se onesposobim i da me ne izaberu, jer ako me izaberu, bogami, neće mi biti lako.

Prelazak radikalima će se odigrati u dve faze. Prva će biti podrška radikalima na izborima, a druga će se odigrati u parlamentu. Doći će do stvaranja nove većine, ponovo na noćnoj sednici, jer šišmiši ne mogu da izađu danju i razlete se Srbijom. Izabraće se novi predsednik skupštine, verovatno mlađahni Vučić. Formiraće se i nova vlada i Srbija će se uputiti tamo kuda joj je Koštunica namenio, a to je neka crna rupa, crni mrak koji Evropa nije videla čak ni u vreme izolacije Albanije. Činjenica da Evropa hoće s nama da razgovara, činjenica da ova država ipak ide ka nekoj evropskoj integraciji je zapravo rušenje mita o Srbiji kao stalnoj žrtvi. Ako se taj mit sruši, Koštunica više nema razloga da se bavi politikom.

Najzanimljivija je bila ta velika izlaznost, naizgled ničim izazvana. Jedno od naknadnih objašnjenja je bilo da su se ljudi upisivali u birački spisak kako bi dobili besplatne akcije. I svi su proporcionalno dobili više glasova, ali dobijen je preslikan odnos snaga iz parlamenta i sa prošlih izbora. Zabrinjavajuće je da posle godinu dana nema nikakvog pomaka. Lično mi je drago što su jedini gubitnici ovih izbora Vojislav Koštunica i njegova partija, koja nastavlja da pokazuje tendenciju svođenja na svoju pravu meru. Jako je važno to što su male partije, kao socijalisti i LDP, preživele. Ovde postoji centar u kome vlada gužva ideološki neopredeljenih partija i relativno ekstremna desnica. U Srbiji nema pravog desnog centra, jer Koštunica to nije. U takvom rasporedu, DSS koalicija je ostvarila gubitak između sto i dvesta hiljada glasova. Očigledno je da je tvrdi deo DSS koalicije otišao kod radikala. Ono što je preostalo je bliže Demokratskoj stranci. Dakle, balans postoji, on je deprimirajući u broju, ali je i mobilišući. Mislim da sve nas ovo treba da podstakne da u drugom krugu pokušamo da sačuvamo evropski put Srbije, bez obzira na sve zamerke koje imamo na one koji se javljaju kao vodiči na tom putu. U drugom krugu nam predstoji referendum o budućnosti Srbije.

Ja jesam za Evropu, ali sam istovremeno i evroskeptik. Evropa nije bezgrešno i idealno mesto kao što se to predstavlja u propagandi. Smeta mi i neflekasibilnost EU prema posebnostima zemalja u tranziciji. Očekuje se da svaka zemlja ispuni određene kriterijume bez ikakvog “ali”, koje se, kao što smo videli, ipak pojavi pošto te zemlje budu primljene u EU. Zemlje koje imaju “da, ali” pristup trebalo bi uveriti da to “ali” može da se obavi i unutar Evropske unije, da će se pitanja koja su sporna u Srbiji bolje rešititi ako smo deo Evropske unije nego ako oklevamo i uslovljavamo, kao što činimo sada na potpuno neprimeren način.

Svetlana Lukić: Kakve mislite da bi bile posledice toga da Nikolić postane predsednik ove države?

Miljenko Dereta: Lično mislim da bi bile katastrofalne. Više ne bi bilo “da, ali” odnosa prema Evropi, nego bi evropsko pitanje bilo potpuno skrajnuto, ne zato što Nikolić ne želi da bude deo Evrope, nego zato što Evropa ne bi želela da nas tamo primi sa Nikolićem. Pitanje više ne bi bilo – Srbija sa Kosovom ili bez Kosova, nego –  Srbija sa Nikolićem ili bez Nikolića. Srbija sa Nikolićem nema nikakvu šansu da uđe u Evropsku uniju. Tomislav Nikolić nema ni kadar potreban za vođenje države i nema samostalnost potrebnu za taj posao, jer njime upravlja neko van zemlje, iz Haga, govorim o Šešelju, naravno. Nikolić je već najavio prekid saradnje sa Hagom. Evropa bi onda imala sve razloge da kaže – gospodin Nikolić očigledno ne želi u Evropu, pa zašto bismo onda mi želeli vas.

Na unutrašnjem planu, predsednik države bira šefa generalštaba i kontroliše vojsku. Postoji i nešto što se zove psihološka demonstracija moći. Onog trenutka kada je Nikolić bio izabran za predsednika skupštine, to je bilo doživljeno kao dolazak radikala na sva mesta na kojima se odlučuje o bilo čemu. To je bilo ono zastrašujuće u toj noći. A zamislite kolika je u tom smislu moć predsednika države. Pa ne bore se oni toliko za tu funkciju zato što je ona protokolarna, nego zato što ona ima veliku simboličku moć. Nije to uopšte bezazleno.

Mislim da su ljudi postali opsednuti Koštunicom i deo njegove moći proističe iz njihove projekcije moći na njega. On nesumnjivo kontroliše jako mnogo stvari u državi, pre svega policiju i sve tajne službe. On ima moć koja je parainstitucionalna i u tom smislu nedemokratska. Ali njegov trenutni izborni rezultat pokazuje da se njegova moć od izbornog ciklusa do izbornog ciklusa smanjuje. Pridavati mu toliki značaj je znak tradicionalne pretpostavke da Partija odlučuje o svemu, pa i o glasovima građana.

Jako mi se dopalo kod Čede Jovanovića što on kaže – ja nisam vlasnik glasova svojih birača. Nadam da će u drugom krugu pobediti pragmatičan pristup politici, a to znači – u prvom krugu smo glasali za svoje programe, za svoju ideologiju, za svoje političke i lične simpatije, a u drugom krugu odlučujemo o budućem putu Srbije. Svi mi koji smo glasali za LDP znali smo da ne možemo ući u drugi krug, pa smo ipak glasali i uspeli smo da obezbedimo da se ta mala partija stabilizuje na političkoj sceni Srbije. To je bio naš zadatak. Sada nam je zadatak da pokušamo da očuvamo Srbiju kao potencijalnu članicu Evropske unije. Nije me sramota, nisu svi isti, Tadić vodi drugačiju politiku od Nikolića. Moramo pokazati da smo politički zreli. Zapuši nos, demonstrativno ga zapuši kada ubacuješ listić i reci – meni je priorotet budućnost Srbije. Evo, napravićemo trening članstva LDP-a, vežbaćemo sedam dana da nosimo štipaljke na nosu. Na kraju ćemo moći da kažemo – da nije bilo nas, ne bi bilo ni pobede Borisa Tadića.

Ne razumem zašto gospodin Pastor mora dva puta da kaže da čeka poziv na razgovor od Tadića. To nije samo razgovor sa gospodinom Pastorom, to je i razgovor sa manjinama u celini i to je razgovor sa susednim zemljama, to jest sa susednom zemljom koja je članica Evropske unije. Ako hoćemo da imamo dobre odnose sa Evropskom unijom, važno je kakav odnos imamo sa predstavnicima manjine jedne evropske države u našoj zemlji. Uvažavanje gospodina Pastora je istovremeno i uvažavanje njegovih kontakata, porekla i Mađarske. Trebalo bi i da Tadić ili neko od njegovih ode u Preševo i da sedne sa gospodinom Rizom Halimijem. Možda je najbolje da u tu posetu povede i Pastora ili Rasima Ljajića. Koalicija manjinskih stranaka je na pretprošlim parlamentarnim izborima imala preko četiri odsto glasova i zamalo nije ušla u parlament. A bojim se da će svaki glas biti potreban.

Stvoren je pogrešan utisak da jedni glasovi oduzimaju druge glasove. Manjinski glasovi neće oduzeti proevropske glasove Tadiću, naprotiv. Nacionalisti neće biti oduševljeni što dele taj put sa nekim manjinama, ali neće odustati od puta zato što su na njemu Mađari, čija matica je već u Evropi. Posle crnogorskih izbora na kojima je Đukanović pobedio Bulatovića, jedan razočarani Bulatovićev glasač je rekao – Bulatović nije pobedio, ali je bar dobio prave pravoslavne glasove. Pravi pravoslavni glasovi nisu građanski glasovi. Građanski glasači su se opredelili za Đukanovića, a pravi pravoslavni glasači su izgubili. Ako se glasovi vrednuju po verskoj ili nacionalnoj liniji, to sasvim sigurno nije demokratija.

Svetlana Lukić: Na dan emitovanja ove emisije predsednik i premijer će biti u Rusiji, na potpisivanju nacrta sporazuma sa Rusijom, odnosno Gaspromom.

Miljenko Dereta: Taj posao se očigledno odvijao izvan uobičajenih procedura. Nema tendera nego se stvar dogovara na državnom nivou. Takav postupak ima svoje političke posledice i stvara sumnju da iza tih političkih dogovora postoje i neki drugi netransparentni interesi, na primer koliko će se ko tu ugraditi. I zato je jako važno da stručna javnost ozbiljno analizira taj dogovor i da pritom konsultuje Bugare, koji su uspeli da dupliraju svoju sumu. Jedne analitičarka je rekla – Bugari su iskoristili slabost Rusije. Mi uopšte ne pretpostavljamo da Rusija može imati bilo kakvu slabost. Ja bih odmah trčao kod te žene da je pitam – ej, koje su to slabosti, daj da vidimo kako da Srbija dobije veći profit nego što će ga verovatno dobiti.

Prvo sam se zabrinuo, a onda mi je bilo smešno kada sam zamišljao reakcije naših proistočnjaka na izjavu šefa generalštaba ruske armije koji je rekao da će Rusija i nuklearnim sredstvima štititi interese svojih saveznika. Oni možda misle da će Rusi, u slučaju proglašenja nezavisnosti Kosova, upotrebiti neku selektivnu bombu koja će poštedeti Srbe, a ove druge neće.

Svetlana Lukić: To je ruska bomba kojoj smo se radovali pre nekoliko meseci, za koju su naši mediji rekli da pobije živu silu, ali bez zagađenja čovekove okoline. U nastavku Peščanika ćete čuti delove teksta koji nam je poslala profesorka prava, Vesna Rakić-Vodinelić. Tekst nosi naslov – Tomislav Nikolić otvara četvrtu sudsku instancu, i reakcija je na sumanutu Nikolićevu izjavu da će, kada postane predsednik, proveriti da li je Legija stvarno kriv za atentat na Đinđića ili nije. Integralni tekst profesorke Vodinelić možete pročitati na našem sajtu www.pescanik.net.

Vesna Rakić-Vodinelić: Nikolićevo poimanje nezavisnosti sudstva nije iznenađujuće. Nadam se da je, međutim, otrežnjujuće za one koji su glasali za njega i na to opet pomišljaju, kao i za one koji nameravaju da 3. februara apstiniraju. Ono je rezultat Nikolićevog i radikalskog shvatanja pravnog poretka kao čiste represije. Omnipotentni državni službenici – sve, građani – ništa, sila – sve, pravo – ništa, zloupotreba prava – da, poštena primena prava – nikako. Još dok je kratko bio predsednik skupštine, Nikolić se isključivo zanimao idejom uvođenja vanrednog stanja, bez ikakvog jasnog razloga ili obrazloženja. Sada bi da u četvrtoj instanci menja pravosnažne presude.

Znaju već gotovo svi ovde da čak ni u Srbiji predsednik države ne može da preuzme ulogu sudije. Na samim počecima pravosuđa Srbije u XIX veku knjaz je bio četvrta sudska instanca, ali to je prestalo još 1837. godine i nikad se nije obnovilo. Danas u Srbiji, početkom XXI veka, jedan kandidat za predsednika republike sebe vidi kao knjaza. Njegov slogan su promene. Da, promene unazad. Izgledalo je da hoće da nas promeni i preobrazi u podanike miloševićevskog tipa iz 90-ih godina prošlog veka. Ne, prevarili smo se, njegove ambicije su velike, idu dalje i dublje u prošlost. Od nas se očekuje da budemo podanici nekog imaginarnog knjaza srpskog sa početka XIX veka, daleko manje obrazovanog nego što je bio i sam knez Miloš, daleko manje modernog od njega.

Treba najzad postati svestan šta u vokabularu Nikolića znači reč promena. To je istorijsko potonuće u kojem nezavisnost sudstva može biti dopuštena u granicama knjaževsko-predsedničke patrijarhalne vlasti, što znači jasnu zavisnost, ali samo od njega i privrženika mu. On, Nikolić, ne pomišlja da mora da služi pravnom poretku, nego je uveren, i o tome ničim izazvan besedi, da pravo ima njemu da služi. Takvo bahato stavljanje iznad sudstva i pravnog poretka u novijoj istoriji Srbije sebi nije dopuštao niko, čak ni u nezaboravnoj izreci o držanju za zakon kao pijan plota. Tamo se zakon bar pominjao. Ovaj samoproklamovani gubernator, umesto ili pored doskorašnjeg vojvode srpskog, bi da sudi sam i nesputan, kolosalno pravno neobavešten, a bez ikakvog osećaja za pravičnost i običnu pristojnost prema žrtvama.

A odmah pošto je proklamovao otvaranje četvrte instance suđenja na sred dvorišta Palate pravde, u kojoj (instanci) on ima biti neprikosnoven, Nikolić dokazuje koliko potcenjuje biračko telo i koliko računa na njegovo sasvim kratko sećanje. Saopštava nam kako njegove pravosudne misli nisu tačno prenesene. Prvo, niko ih nije prenosio, već je Nikolić govorio sam, necitiran, neposredno u mikrofon. Dakle, sam Nikolić je u direktnom uključenju pomenuo tri vrste krivičnih stvari na koje će obratiti pažnju otvaranjem četvrte instance suđenja. Jednu neodređenu i dve određene. Prvu grupu čine teški kriminalci i ubice, kojima on, budući knjaz srpski ne misli suditi. Potom pominje sudski slučaj političkog ubistva premijera Zorana Đinđića i slučaj osude rodonačelnika servisa javnog, Milanovića, u kojima on dakako ima doneti konačni judikat. Drugo, nije istina da je govorio o amnestiji, kako naknadno tvrdi. Upotrebio je izraz – proveriću presude. A proveriti znači kontrolisati, a kontrolu presuda sme da vrši samo hijerarhijski nadređeni sud u sistemu pravnih lekova. Samo nekoliko sati potom, Nikolić iskazuje neistinu kako su ga pogrešno citirali i kako je mislio na amnestiju, ako mu se ko sa zahtevom za amnestiju obrati.

Kada je u manje od nekoliko sati dopustio sebi da bude u ovoj meri neverodostojan, šta očekivati od njegovih drugih predizbornih obećanja, kao što je na primer obećanje da neće ratovati? Hoće, razume se, samo ako bude mogao. Već je ratovao i time se, ne samo verbalno, ponosio. Sam kaže – povešću Srbiju raznim putevima, od kojih bi jedan navodno imao da vodi u Evropu. Hoće, vodiće je raznim putevima koji se međusobno isključuju, što znači da će se Srbija dugo vrteti u beskrajnom krugu nevolja, laži i bede.

Kakva je motivacija Nikolića za ovaj, ponavljam, ničim izazvan iskaz, može se samo nagađati. Potcenjivanje elementarnog obrazovanja birača, osvetoljubivost i opako likovanje nad onima kojih više nema, naročito nad Đinđićem koga su ubili oni koje bi Nikolić rado rehabilitovao. Mrzovolja prema svemu što čini poredak jedne uređene države, frustracija nesvršenog studenta prava koji umišlja da ume da prouči pravosudne spise i da o njima donese relevantan pravni zaključak. (Ne treba zaboraviti da se, dok je bio direktor poslovnog prostora ili tako nečeg u opštini Zemun, Nikolić potpisivao kao diplomirani pravnik, o čemu postoje pisani dokazi i dan danas.) Politička osionost koja kazuje da tek što se približio nekoj državnoj funkciji on zamišlja da vršiti tu funkciju znači vladati, a ne preuzeti odgovornost. Izaberite odgovor, pronađite još koji, nijedan ne vodi dobru Srbije, već samo bednoj promeni ka davno napuštenom konceptu neograničene sile i vlasti.

Ako Nikolić prođe, Srbija neće. Bilo je to izvesno i pre ove pravosudne besede, ali ona je dodala taj sasvim lični, nadam se ne i neizbrisivi, pečat teškoj agoniji koja se već dugo najavljuje, a kao simbolički pravni vesnik te najave se može označiti ustav Srbije iz 2006. godine, donesen na fingiranom referendumu, zasnovan na očigledno nedostajućem ustavnom legitimitetu. Teorijski i praktični prilog Nikolića novom srpskom legalizmu bio je u donošenju toga ustava nesporan. Razlika između njega i drugih ustavotvoraca, međutim, postoji. Svi drugi naši političari i ustavotvorci, računajući tu i rodonačelnika novog legalizma Koštunicu, nastoje da se njime pokriju. Nikolić ga i pre nego što je osvojio funkciju – otvoreno krši.

Od 5. oktobra u Srbiji je poboljšano ponešto – traljavo, nedovoljno, formalno. Ali izgraditi razorene pravne i društvene institucije traži gotovo čitav životni vek jedne generacije. Razoriti ih može svako ko je u prilici za nekoliko minuta, sati ili dana. Nikolić i njegovi u vreme dok su vladali zajedno sa Miloševićem, a i potom kad su bili stvarna ili fiktivna opozicija, pokazali su koliko su dobri u destrukciji. I dalje ne obećavaju ništa drugo osim destrukcije. Poštenje u njihovom političkom jeziku znači – grabim ja, a ne drugi, borba protiv korupcije – ugrađujem se ja, a ne drugi, jednake šanse – za moje, a ostali kako im bog da, ujedinjenje građana – ne demokratijom nego silom. U državi u kojoj je opšte pravo glasa stečeno tek 1945. godine, jer žene do tada nisu imale pravo da glasaju, u kojoj je pravo na mirno okupljanje faktički negirano fizičkom silom – u novije vreme ne toliko od državnih organa koliko od Nikolića i njemu sličnih nazovi patriota, u kojoj je pravo na život relativizovano, pored ostalog i metodom obećanog preispitivanja presuda zbog ubistava – osnovni test demokratije još nije položen. Može li se odista upravo od Tomislava Nikolića očekivati da nam pomogne da ga položimo? Ne, sa takvim učiteljem, umesto demokratije u najboljem slučaju dobijamo pravo politički jačeg silnika.

Svetlana Lukić: Slušate gospođu Vesnu Pešić.

Vesna Pešić: Ono što je moj lični doživljaj ovih izbora je ta nepomerljivost Srbije. Kada god su izbori, uvek se sa različitih strana pojave očekivanja da će biti nekakvog iznenađenja. Međutim, to iznenađenje je uvek negativno. Kada je LDP u pitanju, mi smo sasvim zadovoljni našim rezultatom. Imali smo jednu strašno negativnu kampanju koja je trajala mesecima, jednu potpunu satanizaciju. Onda smo imali tu situaciju sa Kosovom, podizanje visoke temperature u državi, gde smo mi jedini 29. decembra u skupštini glasali protiv donošenja rezolucije o Kosovu. Nisam mogla da pretpostavim da će Boris Tadić skočiti tako visoko i prihvatiti takvu rezoluciju. Znači, u napetim okolnostima mi smo potvrdili da postoji, za sada, 230.000 ljudi koji se odatle više neće pomeriti. Na nama, i na Peščaniku, koji želimo da pomerimo tu Srbiju prema nečem dobrom je da počnemo dublje da sejemo. Moramo da zahvatimo i mlađu generaciju, od 20 i 25 godina. Mora ponovo da se zakopa duboko. Ova kriza neće lako proći. Moj osećaj je da je 5. oktobar propao. Taj veliki napor, koji je bio porođen da ode Milošević, praktično je sahranjen. Treba početi jedno duboko kopanje i ne vredi više govoriti o petom, šestom i sedmom oktobru. Predstoji nam dugotrajna rovovska bitka za Srbiju u kojoj bismo svi mi voleli da živimo. To je moj doživljaj ovih izbora.

Srbija se pokazala veoma tvrdom, teško pomerljivom. Povećani broj radikala za nas znači da moramo veoma energično da nastavimo borbu protiv njih. To je prva stavka. Druga stvar je nastavak otvorene borbe za Evropsku uniju bez ikakvog uslovljavanja. Ovo što se sada radi, ovaj kolonijalni položaj prema Rusiji, ovo što je danas doneta odluka da se taj NIS da Rusima, sve to je razgolitilo deklarativnu i ispraznu politiku Demokratske stranke. Zbog toga je ona kritikovana sa pozicija LDP-a, nevladinih organizacija i vašeg Peščanika. Puna su im usta toga da su ovi izbori referendum na kojem se rešavaju pitanja budućnosti i prošlosti, ali danas smo čuli da su oni dali NIS Rusima i da je tu opet pao neki dogovor. Ta netransparentnost je počela da biva daleko opasnija od svega ostalog. Vlada je počela da igra neku veliku igru o kojoj mi više ništa ne znamo. Do sada smo mogli da se šalimo i govorimo – oni dele jedno preduzeće tebi, jedno meni, jednog sudiju meni, drugog tebi, to je partijska država i tako dalje, ali sada je to preraslo te okvire. Nekako se u glavu tu kocka, kao da je Koštunica rekao – evo, stavljam celu Srbiju u pot. Na to ovaj s druge strane viče – kontra, onaj viče rekontra i tako oni rasturaju zemlju.

Postoje dve slike Srbije. Jedna je Demokratska stranka, Boris Tadić, njegovi ministri, bogati ljudi, Milosavljevići, Đelići i tako dalje i imate ovu drugu sliku gubitnika. I sada je nastala sinergija između bogatih i uspešnih i tog socijalnog stradalništva. Tu je i jedna mlada, besna generacija, koja je veoma obrazovana i koja se opredeljuje za Legiju, za nešto čvrsto, jako, za radikale. Tu je i to Kosovo i to nacionalno i sve se to skupilo i daje jednu sinergiju, koja ne može da se objasni ni samo sirotinjom, ni samo Kosovom, ni samo Evropom i Rusijom. Naročito me brine ta opasna, mlada generacija koja vidi nešto seksi, nešto šik u tome da se bude tvrd, nepokolebljivi Srbin – živela Srbija, žica, Srebrenica…

Objektivno gledajući sigurno je gore za Srbiju da za predsednika bude izabran Tomislav Nikolić. To Koštunici otvara još jedan prostor saradnje sa radikalima i postoji opasnost da se ta scena potpuno zatvori. Jako smo se približili Rusima i Evropa više nema načina da sa nama razgovara. Srbija je odlučila da ne ide u Evropu, rekla je – mi vam ne damo Srbiju, ako nas ne priznate celovito, zajedno sa Kosovom. Mada pitanje je da nije i to nekakva šarada. Znači, tu sad može da se ide na stvaranje nove vlade, do eventualnog pritiska Tome Nikolića da se ide na parlamentarne izbore, na kojima on čak  može da otkači i tog Koštunicu.

Ako pobedi Boris Tadić, imaćemo jednu kilavu vladu, kao što smo je imali i do sada, oni će utvrditi ovu koaliciju i pripremati se da na lokalnim izborima zadovolje apetite svojih partijskih trupa, koje su, by the way, gubile vreme na ovim predsedničkim izborima. Njih interesuje šta se može dobiti na lokalnom nivou i zato su lokalni izbori i odloženi za maj, da oni imaju vremena da se oko svega dogovore. Tako dobijamo situaciju kao da ovih izbora praktično nije ni bilo. Boris Tadić je i do sada bio predsednik, vlada je uspostavljena, parlament je isti. Ostaje samo čekanje momenta da Albanci odigraju poslednju kartu i da se priča rasplete do kraja. Postoje jasne naznake kakva će u tom trenutku biti njihova reakcija. Treba da budemo spremni da se ne slomimo u tim teškim vremenima koja će potrajati. Ali to će se dogoditi i sa ovom vladom i sa Borisom Tadićem. Toga moramo da budemo svesni. Ne treba da očekujemo ništa dobro ni od njih. Slažem se da je rizik veći sa Nikolićem kao predsednikom. On je ipak velika nepoznanica i ljudi misle – hajde da bar skinemo s vrata taj najmračniji rizik, a od ovih već znamo šta možemo da očekujemo. Ništa dobro, ali to bi bila bitka u kojoj smo mnoge igrače već izanalizirali i dobro ih upoznali.

Pitanje je šta mi radimo u drugom krugu predsedničkih izbora. Čedomir Jovanović je lepo rekao u nedelju – mi smo otvoreni za razgovor, i zaista jesmo. Demokratska stranka je pokazala jednu aroganciju, ona ne smatra da treba da traži razgovor, ona misli da su LDP glasači njeni glasači. DS ne shvata da su se ti glasači pojavili zbog nje same. LDP je uporište jedne temeljne kritike ponašanja Demokratske stranke sa Borisom Tadićem na čelu posle ubistva Zorana Đinđića. Ljudi koji su se opredelili za LDP neće nestati i oni više nisu birači Demokratske stranke. Naravno da tu ima i ljudi koji su zaplašeni rizikom od dolaska radikala i oni će najverovatnije tako i glasati. Ali naš stav je takav – ako se od nas ne traži partijska podrška, mi ćemo se ponašati prema svojoj građanskoj savesti. Oni su jasno rekli da im partijske podrške nisu potrebne, da oni očekuju podršku od građana. Mi kažemo to isto – pa dobro, svi građani koji su u prvom krugu glasali za LDP, neka u drugom krugu glasaju po svom osećanju, po svojoj savesti. Mislim da je najpoštenije da se tako kaže.

Naravno da je malo tužno što Boris Tadić pokazuje visoku kooperativnost kada se pozdravi sa Vučićem i lepo sa njim porazgovara na hodniku u Utisku nedelje. On se veoma lepo slaže i sa Dinkićem i sa Koštunicom i sa Veljom Ilićem. Svi su nekako u ljubavi, svi glasaju zajedno, ali on ne može da razgovara ni sa mnom, ni sa Čedomirom i ne može da pozove tu grupu ljudi i kaže im – pa vi ste nam najbliži, hajde sada malo pomozite, stalo nam je da dobijemo ove izbore i da Srbija krene ka Evropi. Da je to izgovorio, ja bih mu pre poverovala da mu je stalo do te Evropske unije. Ako on neće LDP, perjanicu ulaska Srbije u Evropsku uniju, onda to prilično razgolićuje njegovu poziciju. Tako da mislim da se ne treba preterano opterećivati. Liberalno demokratska partija ne snosi nikakvu odgovornost za rezultate drugog kruga predsedničkih izbora. Crne slutnje da radikali mogu da pobede su opravdane, ali ukoliko se dogodi taj poražavajući rezultat, ljudi iz DS-a će morati da podnesu odgovornost za to.

Koštunicu više ne pozivam ni na kakvu odgovornost. On je izgubio svaku računicu, on više nema papir i olovku, on sledi svoju fantaziju, neku svoju spirohetu, nešto iracionalno. On je izgubio svaku računicu kada je u pitanju njegova stranka. On ovu igru igra do kraja, on je igra va bank i više nema smisla slati mu bilo kakve poruke. Ima smisla slati poruke i voditi bitku sa kombinatorikom Borisa Tadića, koja će i ovoga puta dobiti veliki broj glasova. On poslednjih godina uvek dobija veliki broj glasova, ali mi od toga nemamo ništa. Dobro, ti si sada uspešan – a čemu to služi? Veoma lako se može desiti da on dobije ove izbore i šta mi radimo posle toga? Nećemo dobiti nikakvu promenu politike i verovatno će biti isto kao što je i sada, kao da tih izbora nije ni bilo. Ponavljam, možda je bolje dobiti isto nego veliku negativnu razliku. Kada je Toma Nikolić u pitanju, ja se bojim i spoljašnje reakcije, da ne dođe do potpunog raskida sa Evropskom unijom.

Mada bi i Evropskoj uniji najbolje bilo da se malo ućuti. Moj je osećaj da bi trebalo da nam kažu – dve države ne žele da odstupe od uslovljavanja Srbije, jedna od njih je Holandija, koja pamti svoje iskustvo sa Srebrenicom. Znači, morate završiti saradnju sa Haškim tribunalom i moramo da vidimo da se ta vaša skupština sastala i da ste sa visokim konsenzusom doneli odluku da Srbija hoće u Evropu. Onda možemo da pređemo na ozbiljan posao. A ovo, Đelić drž’ penkalo, pa gde je penkalo, nema konsenzusa u Srbiji. U ovom trenutku mi nismo sposobni da postignemo taj konsenzus. Zato mi i poruke iz Evrope odzvanjaju prazno – mi želimo Srbiju. Oni više nemaju nikakav tekst, nemaju više šta da nam kažu. Pa kada nemaš šta da kažeš, onda bolje daj jasnu poruku da će se sve nastaviti onoga trenutka kada se Srbija bude iznutra sredila i donela svoju sopstvenu odluku. A mi unutra ćemo voditi tu bitku i dalje. Polako ćemo, ja verujem, izaći iz najteže krize u toku ove godine.

Mi smo danas imali politički savet LDP-a, kome ja predsedavam, i veoma detaljno smo analizirali pokušaj da se odgovornost za eventualnu pobedu Tomislava Nikolića prebaci na LDP. To zaista nije pošteno. Ti vodiš tu politiku, ti si dobio milion i 400.000 glasova. Ti nećeš čak ni da tražiš našu podršku da bi pobedio i onda su krivi Vesna Pešić, LDP, Čedomir Jovanović i glasači. Pa to nema nikakvog smisla, ti se nisi otvorio, nisi rekao – meni je stalo do programa koji zastupam i kleknuću gde god treba, kada je ta stvar u pitanju. Ali ne, on ne da neće da klekne, nego izgleda hoće da ukaže prstom na nekoga ko treba da bude uništen sutradan, kada on ne uspe. A situacija je veoma opasna. Sledi Kosovo i ako neko pokaže prstom na nas, juriće nas kao krivce za gubitak Kosova. Moj utisak je da je njima važnije da nema Peščanika, LDP-a i tih nekoliko nevladinih organizacija nego da Toma Nikolić ne postane predsednik države.

Ja postajem nešto hladnokrvna. Više me sve to ne uzbuđuje, ne mogu da se napumpam i kažem – jao, biće Nikolić. Više puta sam rekla da mislim da je Toma Nikolić grozan i da je to loša varijanta, ali emocionalno više ne mogu da se napumpam. To je neko moje najiskrenije osećanje. Ne mogu više da doživim taj istorijski trenutak, više mi ništa u tome nije izazov. To je nešto novo. I neki običan svet se malo ukrutio u tom stavu da će istorija ovde jednom morati da se zaustavi. Preterali ste sa tom istorijom, mi više ne možemo da živimo tu istoriju. Dajte da neko sredi tu državu, uđite u neko normalno stanje, kako god znate i umete, ali ne možete više da nas toliko pumpate. Imam osećaj da su mnogi ljudi počeli rafinirano da razmišljaju na ovaj način, da stvari stavljaju na kantar i da ih mere. Svi osećaju da je ta istorija ovde u stvari stala, da je više nema, da smo se mi ukočili u toj istoriji, da ta dinamika uopšte ne postoji i to trčanje u mestu je počelo da uznemirava ljude.

Pa dobro, daj više i ono najcrnje, samo da se pojavi neka dinamika. Prevladao je utisak da je ta velika istorija jedna užasna ukočenost. I kada Toma Nikolić viče – promena režima, kao da se čuje odjek opozicije iz 1996, 1997 – tražimo promenu sistema, tražimo pad režima. A sada to viču radikali. Čoveče, u kojoj to komediji mi igramo? Ko menja te role i terminologiju, da li su se to oni tako dogovorili.  Ako jesu, mislim da su provaljeni. Ne znam kakav će biti krajnji ishod tih izbora, zaista. Ali čini mi se da su ljudi odbacili istoriju kao provlačenje kroz neke mračne meandre. Oni više neće da to zovu istorijom. Ko god da pobedi, ta će istorija morati da prestane, više se nikom neće verovati, ni u Rusiju, ni u Evropu, ni u Kosovo. Ja mislim da će ovde prevladati taj štimung. A ako ne prevlada, pa ništa, živećemo taj neki bedni život. I dosad smo ga nekako živeli.

Zato je važno da ove krugove sa velikom upornošću održavamo, da ih stvaramo, da ih izmišljamo, da pozivamo sve te ljude, da ulažemo u to srce – u svakom društvu kultura je srce. Moramo da održavamo to srce, da kuca i dalje. To je nekada bio B92, to je nekada bila emisija Niko kao ja, uvek postoji srce koje održava kulturu. Ono nam je potrebno za teške dane, ali i za budućnost koja će jednom ipak da nastupi.

Svetlana Lukić: Iduća emisija pada u vreme predizborne šutnje, pa danas moramo da vam kažemo sve što mislimo o prvom i drugom krugu predsedničkih izbora. Bilo bi lepo kada bismo u Peščaniku mogli da pričamo o novootkrivenoj crnoj rupi koja guta celu galaksiju – teleskop Habl je zabeležio tu neverovatnu sliku kosmičkog nasilja. Bilo bi lepo kada bismo mogli da govorimo o velikoj hipotekarnoj krizi u SAD i njenim posledicama po svetsku ekonomiju. Možda ste videli izveštaje o panici na svetskom ekonomskom forumu u Davosu – svetu preti najveća ekonomska kriza od Drugog svetskog rata. Tu mogu da vas obradujem, jer ova krize se neće preneti na Srbiju. Domaća ekonomija još uvek ne funkcioniše po principima koji vladaju u svetu, pa je i manje podložna potresima. Opet sve ide na vodenicu Ćosićevoj tezi o komparativnoj prednosti naše zaostalosti. U nastavku emisije slušate ekonomskog novinara Mišu Brkića. Miša je u poslednje vreme napisao nekoliko odličnih tekstova za naš sajt na temu o kojoj će vam danas govoriti, ovog istorijskog, 25. januara, kada ćemo u Moskvi potpisati gasno-naftno-pravoslavni ugovor.

Miša Brkić: Indikativno je to što će sporazum sa Rusima da potpiše ministar za infrastrukturu, Velimir Ilić. Pre deset dana je vladala prava pomama u srpskim medijima o tome kako će 18. januara premijer Koštunica u Sofiji potpisati taj sporazum sa predsednikom Putinom. Onda smo ispušili u Sofiji 18. januara, ali bilo je logično da međudržavni sporazum na kome po svaku cenu insistira premijer, on i potpiše. Danas će ga potpisati Velja Ilić. Iz toga izvlačim zaključak da, ako neko sutra bude ozbiljno tužio državu pred domaćim i međunarodnim sudovima za flagrantno kršenje domaćeg zakonodavstva, premijer će moći da kaže – izvinite, ali taj ugovor je potpisao ministar za infrastrukturu, terajte njega na robiju, on je krivac. Zašto tvrdim da je to nezakonito? Zakon o javnim preduzećima i Zakon o privatizaciji su dva zakona koja ne ostavljaju Vladi Srbije ni milimetar prostora za sklapanje ovakvog međudržavnog ugovora sa Rusijom.

Postojala su do skoro dva odbrambena mehanizma ideologa Voje Koštunice. Prvi je bio da u ustavu postoji rupa kroz koju može da se provuče međudržavni sporazum. U ustavu se definiše sklapanje međunarodnih sporazuma, ali se govori o opštim sporazumima. Ugovor o NIS-u je pojedinačni pravni akt i ne podleže tom tumačenju ustava. Kada je propala ta teza, izašli su sa drugom, da je NIS akcionarsko društvo, pa kao može da se prodaje i bez javnog tendera. Ne, i to je ono što ću ti danas u razgovoru sto puta ponoviti – prodaja NIS-a kroz međudržavni sporazum sa Rusijom je nezakonit posao. Vlada krši dva ključna zakona ove zemlje i ako neko nekada bude bio raspoložen da vodi sudski spor zbog toga – garantovano će ga dobiti. Da li će to značiti da, kada taj spor bude priveden kraju i rešen u korist onoga ko podnese tužbu, da će tog trenutka biti razvrgnut ugovor sa Gaspromom ne znam, ali je za građane važno da znaju da je ovo nezakonit posao.

Neko je juče izdao saopštenje u kome se kaže da se na ovom sporazumu radi veoma dugo, još od 2000. godine. Ne od 2000. godine, ali od dolaska Voje Koštunice na vlast. Spremajući tekstove za novine izvukao sam sve o tome iz svoje dokumentacije i iz nje se vidi da su premijer Koštunica i predsednik Tadić i 2004. i 2005. i 2006. na raznim zatvorenim i otvorenim susretima sa predsednikom Putinom otvoreno i tajno nudili Rusiji na tacni energetsku saradnju sa Srbijom. Srbija se stalno nudila – dajte, dajte, dajte gasovod. Koštunica je na ekonomskom forumu Rusije u Sankt Petersburgu razgovarao o tome sa Putinom. Tadić je u novembru 2005. sa Putinom u Sočiju razgovarao o strateškom interesu Srbije da dobije ruski gasovod. 2006. u avgustu, kada je Sergej Šojgu, ruski ministar za vanredne situacije, došao u Beograd, Tadić je na konferenciji za štampu otvoreno rekao da je strateški interes Srbije da gasovod prođe preko naše teritorije. Dakle, postoji kontinuitet našeg nuđenja Rusiji, navodno da bismo obezbedili energetsku sigurnost i nezavisnost.

Međutim, od prošlog leta su Gasprom i Rusija, koja štiti srpske interese u Savetu bezbednosti Ujedinjenih nacija u vezi sa Kosovom, pronašli svoj interes u tom predlogu. Ako Srbi misle da im mi pomažemo sa Kosovom u Ujedinjenim nacijama, zašto mi ultimatumom ne bismo tražili i Naftnu industriju Srbije. Ako ti se neko nudi, pa što onda da mu ne uzmeš i ono što ti ne nudi, a hoće da ti da. Dinkić je lepo rekao – to je ispod nacionalne časti, da ti Rus kaže dajem ti za NIS 400 miliona, a da ti kažeš – u redu. Pa čekaj, vredi bar pet puta više. I sinoć na konferenciji za štampu premijer kaže – postigli smo napredak u pregovorima sa Rusima, pa idemo da potpišemo sporazum. Dva minuta posle toga, njegov ministar energetike kaže da Srbija u pregovorima nije odmakla ni makac u svoju korist. Ponuda ostaje 400 miliona, a Rusi slavodobitno obećavaju da će uložiti 500 miliona. A šta ako ne ulože? Koje su u tom sporazumu garancije da će ti oni redovno isporučivati gas, da neće biti monopolista kada je u pitanju prodaja nafte i benzina u Srbiji. Nema ih. I onda kaže premijer – znate, sporazum će biti javno obelodanjen kada bude potpisan. Pa čekaj, šta onda može srpska javnost da uradi? Pa ići će na ratifikaciju u skupštinu. Ali taj premijer ne bi imao vladu da nema većinu u parlamentu, dakle, logično je da će u parlamentu to da to bude usvojeno, naročito zato što se radikali poturaju da potkajlaju taj sporazum sa Rusima. Dakle, nema sumnje da će ova vlast to progurati. Kako glatko ide taj sporazum sa Rusima, za razliku od Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa Evropskom unijom.

Međudržavnih sporazuma više nema u svetu, niko ih ne pravi, to je arhaizam, ostatak hladnog rata, bipolarnog sveta. Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija i Sovjetski Savez potpisuju međudržavne sporazume, oni nama naftu, čelik i kameni ugalj, mi njima prvo leve cipele i samo vrata od regala, a posle pet godina im šaljemo ostalo i niko se ne buni. I onda se nagomila klirinški dug, bez ikakvih logičnih ekonomskih odnosa. E, ovaj međudržavni sporazum je to, ostatak međudržavnih odnosa koji su se zasnivali, ne na ekonomskim nego na političkim interesima. Niko ozbiljan u svetu se više na taj način ne bavi ekonomijom. Premijer kaže – mi smo odgovorna vlast, ovim sporazumom dugoročno obezbeđujemo narodu i naftu i gas. Hajde da razdvojimo gas i naftu. Kada je u pitanju gas, mnogo je činjenica koje ukazuju na to da je vlast baš briga za energetsku sigurnost građana i privrede Srbije. Evo ti podatak: 5. decembra mađarska gasno-naftna kompanija Mol pošalje pozivno pismo svim vladama država u regionu – hajde da napravimo zajedničku gasnu kompaniju koja će dugoročno obezbeđivati stabilnost u snabdevanju gasom svih država u regionu, od Slovenije do Makedonije. Sada se sprema konferencija o osnivanju te kompanije i svi u regionu kažu – da, samo Srbija uopšte ne reaguje.

Ako si odgovorna vlast, šta tražiš, bre, u zemlji koja je 5.000 kilometara daleko od tebe i čije rukovodstvo je vrlo ćudljivo. Pitaj Ukrajinu i Belorusiju i Jermeniju i Gruziju kako su prošli. Nude ti komšije da učestvuješ u zajedničkom projektu i da deliš sudbinu regiona. Ne, naša vlada ide u Rusiju, jer je to njen strateški interes. U avgustu prošle godine u Salcburgu se na skupu regionalnih lidera skupljaju svi, jedna od tri teme je energetika, niko iz Srbije ne dolazi. U novembru 2007. u Dubrovniku se održava isti skup i znaš ko ide iz Srbije – Milko Štimac, predsednik Komisije za hartije od vrednosti.

Svetlana Lukić: Onaj što pada u nesvest?

Miša Brkić: Da, u regionu i u Evropskoj uniji sve vrvi od napora da se nađe energetsko rešenje, ceo svet brine o tome, samo Srbija igra na jednu kartu. Pogledaj jučerašnje saopštenje iz Evropske unije kojim se u srpskim medijima manipuliše. Kaže – Evropska unija nema ništa protiv našeg sporazuma sa Rusima. Ne, nema ništa protiv gasnog aranžmana, jer je to konkurentska stvar, ali ima protiv načina na koji se prodaje Naftna industrija Srbije. Brisel je tim povodom izdao saopštenje u kome se kaže da postoji nekoliko evropskih kompanija iz okruženja koje su zainteresovane da kupe NIS. Onda se nabrajaju Mol, OMV, grčki Elenik petroleum, koji su spremni da daju više para od Gasproma. I nikom ništa. Svi smo bili svedoci kada su pred televizijskim kamerama prodavani Mobtel i Robne kuće Beograd. Gledali smo kako cena raste i kako se na Mobtelu zaustavila na milijardu i po. A juče nam ministar energetike kaže da Srbija iz celog gasno-naftnog aranžmana ne može da dobije više od milijardu i po. Znači isto vrede samo jedan od tri operatera mobilne telefonije i cela Naftna industrija i gasna privreda, koji su monopolisti u Srbiji. Ne prodaješ samo dve rafinerije nego prodaješ celo tržište i to drugom monopolisti za koga ne znaš šta će sutra da uradi i kako će da reaguje.

To ubeđivanje da je ovo dobro za državu i građane pada u vodu sa dva aspekta, sa aspekta sigurnosti snabdevanja i sa aspekta love koja se dobija za to. Ti daješ jednoj firmi monopol i od nje zavisiš. I drugo, prodaješ svoje nacionalne resurse direktnom pogodbom, u četiri oka i ispod stola. Imaš premijera koji je došao na vlast sa pričom o pravnoj državi, poštovanju zakona, borbi protiv korupcije i vidiš tog istog premijera kako dosledno postupa suprotno tome. C Market je prodao da bi dobio podršku domaćih poslovnih krugova za svoju vlast. Sada to isto radi na međunarodnom planu. Prodajom državnog preduzeća obezbeđuje sebi privatnu vlast na mestu premijera ili nezaobilaznog političkog subjekta u narednih 20 godina.

Vladimir Putin će izvesno vreme biti predsednik Rusije i onda će morati da napusti tu funkciju, jer mu to nalaže ustav. Ali široke narodne mase su od njega tražile da ostane na nekoj važnoj funkciji u Rusiji. Kao da je Staljinu bilo važno na kojoj je funkciji, kada je imao svu vlast. Vratimo film dve-tri godine unazad, izbori u Ukrajini, predsednik je Viktor Juščenko, lider narandžaste revolucije, pad komunizma i proruskog režima Viktora Janukoviča. Na izborima se tuku Julija Timošenko, prozapadna političarka koju podržava Evropska unija i Viktor Janukovič, stari ruski kadar.

Usred zime Putin im zavrće slavine gasa i tri nedelje se Ukrajinci smrzavaju. Teza iz Moskve je – dugujete milijardu i po dolara za neplaćeni gas, pa vi sad vidite koga ćete da izaberete za premijera. I naravno da Juščenko daje mandat Janukoviču, koji vlada neke tri godine i onda idu vanredni parlamentarni izbori i Julija Timošenko dolazi na vlast. Sličan scenario se ponovio u Gruziji, mislim i u Jermeniji. Izbori su bili usred zime i narod je glasao za prozapadnog političara – uf, niste platili gas.

Iz načina na koji je Srbija kroz međudržavni energetski sporazum predala svoju energetsku nezavisnost u ruke jedne kompanije i jedne države može da se nasluti da je srpski premijer prodajom državne kompanije kupio svoju vlast na jedan duži period. Ovde su parlamentarni izbori obično zimi i kad god Srbi odluče da na izborima promene sadašnju garnituru i dovedu nekog normalnog, evropski orijentisanog političara, tog trenutka može da im se dogodi da Putin kaže – niste platili, bre, gas ili neka zemlja kroz koju prolazi gasovod nije platila i nema grejanja u Srbiji. Zamisli da ti u sred zime jedini snabdevač kaže – nama se ne sviđa taj kojega ste izabrali na parlamentarnim izborima. I dok se ne opametimo ili dok se ne smrznemo ili dok ne izaberemo onoga koji je inicirao energetski međudržavni sporazum sa srpske strane – nema ni nafte ni gasa. Hoću da kažem da su to vrlo opasne stvari, a ovde je to shvaćeno obrnuto, kao da najzad dobijamo energetsku sigurnost.

Ozbiljna vlast razmišlja na drugačiji način. U poslednjih pet godina, od Ujedinjenih nacija do nerazvijenih zemalja, svi razmišljaju o tome da će izvori nafte presušiti. Brazil će do 2010. godine 50 odsto nafte zameniti etanolom koji proizvodi iz šećerne trske. Prošle jeseni je na berzi u Čikagu došlo do potpunog ludila, jer su pokupovane sve rezerve kukuruza, ne za stoku, nego za proizvodnju etanola. Farmeri na američkom srednjem zapadu seju samo kukuruz. Prošle godine je onaj agilni gradonačelnik Zrenjanina uspeo da dovuče u Zrenjanin neki američko-mađarski konzorcijum, Baja tech energy, da prave fabriku etanola u Zrenjaninu. Napravljena je studija, pola milijarde evra investicija, milion tona žitarica i pred Novu godinu taj konzorcijum kaže – baj, baj, odosmo. Zašto? Pokušali su da se dogovore sa srpskom vladom da se sirovina za tu fabriku, dakle, žitarice, proizvode pod malo drugačijim tretmanom, da seljaci dobiju neke stimulacije. Sve države se uključuju u takve projekte, pa zašto ne bi i Srbija. Ne, u srpskoj vladi nije postojalo interesovanje za to. I sada ja treba da verujem da premijer i ministar energetike stvarno brinu o nacionalnom interesu i obezbeđuju dugoročnu stabilnost u snabdevanju energentima. Da je to dobro, to bi uradila još neka zemlja, a ne samo mi.

Pala je i politička ucena – ili ćete da potpišete ugovor sa Rusima ili nema potpisivanja sporazuma sa Evropskom unijom. Srbija još nije ušla u Svetsku trgovinsku organizaciju i kada bude trebalo da uđe, DSS i premijer mogu da kažu – au, imamo još i Elektroprivredu Srbije. Hajde, ući ćemo u Svetsku trgovinsku organizaciju, ali pod uslovom da i EPS damo Rusima. Imaju naftu i gas, što da nemaju i struju. Pre tri-četiri meseca se u regionu dogodio tektonski poremećaj, udružuju se češka energetska kompanija, Čez, i mađarski Mol. Čez hoće da svoje elektrane koje proizvode struju prebaci na gas i potreban mu je strateški partner. To je tako veliki potres da svi u regionu moraju da stave prst na čelo i kažu – gde smo tu mi. Na pitanje novinara ministru energetike Aleksandru Popoviću šta on misli o tome, on kaže – pitajte Čez i Mol. Pazi, to je toliko krupan događaj da niko ne može da ostane hladnokrvan, ali nas baš briga. U Bosni i Hercegovini se gradi 4-5 elektrana, svi nešto grade, rudnike, termoelektrane, samo ovde niko ništa.

Zahvaljujući Dinkiću čuli smo da se NIS nudi za 400 miliona. On lepo kaže – za te pare smo prodali Robne kuće Beograd, koje su deset godina bile u stečaju. Kada imaš jednog snabdevača nafte i gasa, ti nemaš slobodu, ti zaista postaješ kolonija jedne zemlje. Kad premijer Koštunica kaže – nećemo NATO državu na Kosovu, može da mu se odgovori – nećemo Gasprom državu u Srbiji. Postajemo kolonija Gasproma, koliko god da su nam bratski odnosi. Zamisli da u Rusiju dođe neka totalitarna vlast. 70 odsto Rusa tvrdi da im demokratija smeta kao političko uređenje. I pojavi se neki čovek i počne da vlada čvrstom rukom. Šta mi da radimo? Imamo međudržavni sporazum, za koji ne postoji instanca na kojoj on može biti raskinut. Kada Rusi kažu – niste platili, a mi kažemo – platili smo, ko će da arbitrira? Nema nikog, osim onog ko drži ruku na slavini. Zavrne slavinu i kaže – šta me briga što vi tvrdite da ste platili, ja kažem da niste i ima da mi date sva ostala državna preduzeća zato što mi niste platili gas, ima da budem vlasnik cele Srbije. To me plaši.

Svi ozbiljni ekonomisti u ovoj zemlji, svi stručnjaci i eksperti smatraju da je to loš posao, naročito u vezanom paketu gasa i nafte. Mlađa Dinkić daje dobar primer Bugara, koji su napravili međudržavni sporazum o gasu, ali ništa više od toga. Izvukli su najviše što mogu za sebe i tek onda su potpisali sporazum. Srbija neće ni da jaukne. Ko ti garantuje da Rusi sutra neće da zatvore ove dve rafinerije? Ne znamo ni da li u tom sporazumu piše da oni kupuju 51 odsto. Mlađa sada nudi besplatne akcije NIS-a za 1.000 evra, ali ako Rusi kupe 51 odsto, on kaže da će akcije pasti na 200 evra. Gde je tu interes građana Srbije? Ja ga ne vidim. Koštunica je akcioni plan za reagovanje države u slučaju nezavisnosti Kosova proglasio državnom tajnom, energetski sporazum sa Rusima je proglasio državnom tajnom. Izvini, šta je sledeća državna tajna. Moje pitanje je da li je to neka vrsta puzećeg vanrednog stanja? Kada sutra budemo pitali premijera – šta vi u stvari radite, on će da kaže – moj rad je državna tajna. On je sebe proglasio državnom tajnom. Juče ga novinari pitaju na konferenciji za štampu – kojeg ćete kandidata da podržite u drugom krugu, a on kaže – ovo je oltar vlade, pitajte me to kada odem u svoju stranku. Pa čekaj, čoveče, mi te ne viđamo ni na ulici, ni u vladi, ni u stranci – viđamo te u Kusturičinom Drvengradu. Pazi, nema vremena ni za šta, ali ima vremena da ode u Drvengrad. Alo bre, premijeru, država se trese, a ti se zajebavaš.

Naša vlast ne radi ništa, time nas dovede u bezizlaznu situaciju, a onda kaže – jedino rešenje je sporazum sa Rusima. Da, ali ti ne odeš u Salcburg, ne odeš u Dubrovnik, ne reaguješ na regionalnu inicijativu mađarskog Mola, dovedeš državu i građane uza zid i onda kažeš – ili Rusi ili ništa, potop – to je logika. G17 plus i Mlađa Dinkić su rekli da će da napuste takvu vladu. Onda je Dinkić našao šlauf da ne potone, odnosno da ne izađe iz vlade, pa je rekao – ostavićemo premijeru još izvesno vreme, jer postoji mogućnost da se u pregovorima konačni ugovor sa Rusima popravi u korist Srbije, pa kada dođe na ratifikaciju u parlament, ako ne bude popravljen, mi ćemo glasati protiv njega. Pretpostavljam da će oni tada izaći iz vlade. Što se tiče Demokratske stranke, mislim da je postojala pogrešna predstava u javnosti da su oni slamka spasa za Srbiju i da će zaustaviti narodnjačku koaliciju. Demokratska stranka je u suštini na toj istoj liniji. Već sam govorio o tome da je predsednik Tadić sa Putinom i ministrima ruske vlade nekoliko puta pregovarao o gasnom aranžmanu kao strateškom interesu Srbije.

Svetlana Lukić: Jedan od argumenata je – čekajte, zašto se bojite saradnje sa Gaspromom kada je Bugarska, koja je članica Evropske unije i članica NATO-a, potpisala sa Rusima taj sporazum i drugo, Rusi će graditi nuklearnu elektranu u Bugarskoj.

Miša Brkić: Oni su bili ruska kolonija do pre deset godina, ali oni više nemaju tu zadršku i sada normalno sarađuju sa Rusijom. Ali oni su rešili svoj ključni problem, postali su članica Evropske unije. Oni sa Rusijom ne razgovaraju u vazalnom odnosu kao mi i u tome je razlika između Srbije i Bugarske. I zato Evropska unija kaže – Bugarska jeste članica Evropske unije, ali je suverena država i ima pravo da traži sve moguće načine da za svoje građane i za svoju privredu obezbedi dugoročnu stabilnost u snabdevanju energentima. A kod nas se kaže – Bugari su otišli u zagrljaj Rusije. Nisu, oni su samo jedan segment svoje energetske strategije opredelili za Rusiju. U tome je razlika između bugarske političke elite i srpske političke elite. Mi smo zavetno rešili energetski problem Srbije, odneli smo na tacni Gaspromu i Rusiji svoju energetsku suverenost i rekli – nije važno koliko košta, mi smo pravoslavna braća. Kada brani Kosovo, Voja kaže da mi poštujemo svoj suverenitet i teritorijalni integritet – pa što i sa Rusijom ne poštuješ to isto? I što on to ne potpiše? Hajde premijeru, kada si tako ubeđen da je to u redu, potpiši ti, pa neka ostane tvoj potpis na istorijskom sporazumu.

Svetlana Lukić: Dakle, Gasprom kupi sve to zajedno…

Miša Brkić: Gasovod, skladište gasa u Banatskom Dvoru, Naftnu industriju sa dve rafinerije.

Svetlana Lukić: Oni kupuju 51 odsto naftne industrije i postaju monopolisti, dakle, srpski državni monopol će biti zamenjen ruskim. Jedan od uslova priključenja Evropskoj uniji je zabrana monopola. Kako ćemo da spojimo te dve stvari?

Miša Brkić: Pazi, to smo imali, prošle godine je duvanski monopol bio problem da uđemo u CEFTA-u i Srbija je morala da popusti. Filip Moris i British American Tobacco su rekli – izvinite, srpska vlada je to potpisala i ne interesuje nas promena vlasti. Onda je tu palo neko muljanje i tražilo se međurešenje. Zato ozbiljni ekonomisti kažu – dajte nam da vidimo taj sporazum sa Rusima, da li je Srbija obećala Gaspromu monopol na naftno tržište na dve, tri, pet, deset godina. Priključenje Evropskoj uniji počinje kada potpišemo sporazum sa njima i tog trenutka počinje da radi taksimetar. Moramo da liberalizujemo i zakonodavstvo i tržište. Neće nas primiti u uniju sve dok svako tržište, od kafe do atomske energije, a da ne govorim o nafti, ne bude bilo otvoreno.

Šta mi nudimo Rusima? Ne znamo da li je Gasprom insistirao na deset godina svog monopola. Ako jeste, deset godina nam nema ulaska u Evropsku uniju. Tek kada se razvrgne taj monopol, mi možemo postati članica Evropske unije. To je kvaka 22, ne može i jedno i drugo. Mi ne znamo na šta je Srbija pristala. Resorni ministri su do pre dva meseca govorili da je, kada je u pitanju privatizacija NIS-a, jedini gori monopol od državnog privatni monopol. Pa čekaj, Gasprom je i državna i privatna kompanija, mešovita. Ono što nisi hteo da izneseš na tender i prodaš nekoj svetskoj kompaniji, sada bez tendera prodaješ drugoj kompaniji. Ko je lud u ovoj zemlji, u kojoj te neko stalno farba i laže?

Svetlana Lukić: Bio je ovo Miša Brkić. Na pitanje Srećku Mihajloviću, istraživaču Instituta društvenih nauka, da prokomentariše ovih milion i 600.000 glasova koje je dobio Tomislav Nikolić, on je rekao da je to malo. Malo je kada se taj broj uporedi sa brojem onih koji se osećaju kao tranzicioni gubitnici, a to je 2,5 miliona ljudi. Malo je, kada se uporedi sa onima koji su antievropski orijentisani, a to je 2,28 miliona i kada se uporedi sa dva miliona ljudi koji smatraju da je situacija u Srbiji nepodnošljiva. Malo je i kada se zna da milion i 370.000 ljudi smatra da je politika Slobodana Miloševića bila dobra. Ovo su rezultati istraživanja javnog mnjenja koje je ove zime radio CESID. Na kraju Peščanika slušate Petra Lukovića.

Petar Luković: Nije bila potrebna nikakva pamet da čovek pogodi da će Tadić i Nikolić da odu u drugi krug. Imao sam problema sa ovima mojima iz LDP-a. Otišao sam u nedelju uveče da čekamo rezultate i tamo je bilo kao na sahrani – svi ćute. Šta je bilo, pitam ja, pa kao – 5,6 odsto. Kažem, super, nemamo Čanka, nemamo Mađare. Ne, u svesti ove grupe s kojom se ja družim, sve ispod 8, 10, 12 odsto je propast, katastrofa. I onda od raznih ljudi čujem – jebote, kako je Velja dobio 300.000 glasova, kako je Mrkonjić dobio 280-300.000. To govore ljudi koji žive u Srbiji. Pitam,ih – pa odakle ste vi, gde ste bili svih ovih godina, ponašate se kao da ste došli iz Finske, kao da ste iz Laponije došli sa deda Mrazom. Jao vidi, SPS ima šest odsto i Velja Ilić ima toliko. Pa ima, naravno da ima. Ajmo da saberemo Mrkonjića, Velju Ilića, Tomu Nikolića, to je dva miliona 200.000 glasova, ej.

Prošlog četvrtka me zove LDP da odem na Novi Beograd na nekakav skup. I prolazimo pored Arene, ja potpuno neobavešten, van vremena i prostora, vidim ispred Arene neke silne autobuse. Prvo izlaze neki sa šubarama, bezubi, neki ludaci izlaze iz autobusa i ja kažem vozaču – sto posto su radikali, a i on meni kaže – radikali sto posto. Iz drugog autobusa izlaze neki koji mi malo više vuku na Guču. Iz trećeg autobusa izlaze ljudi sa žuto-plavim zastavama i vidim da je to Demokratska stranka. Pitam, Tadić ima konvenciju u Areni. I shvatim da je to njegova publika, jedan cross over od hard cora do bluza i folka. Posle sam na televiziji video kraj te konvencije. Gledam Borisa Tadića, ne zna kuda ide, krene levo, pa desno, pa napred, pa se vrati nazad, pa maše sa dva prsta, pa onda sa tri, pa dve ruke, pa jedna ruka. On naprosto nema pojma o čemu se radi, čemu on služi, koju ideju daje, taj čovek je potpuno zbunjen. On kaže – hajde da uvežemo sve zastave, zastavu Beograda, zastavu Sandžaka i zastavu raške oblasti. Pa čekaj, Sandžak jeste raška oblast, SRS i patrioti i domoljubi Sandžak zovu raškom oblašću. Zar ne postoji neko da mu kaže – aman, stani, pogrešio si. Da ne govorim o njegovim metaforama. Ima jedna od koje sam poludeo, to je okretanje pedala – hajde da okrećemo pedale, ako više ne budemo okretali pedale najebali smo, hajde da okrećemo bicikl. Jebale te pedale i bicikli, pa je l’ ima neka druga metafora u životu.

Hajde, završi se prvi krug izbora i vidimo da je Nikolić pobedio opasno ubedljivo. Tadić je najveći gubitnik ovog dela izbora, sa 200.000 glasova manje od Nikolića u prvom krugu. To je jako opasno po njega. I sad njemu ostaju dve alternative, da nekako dobije glasove Velje Ilića, što je Beni Hil situacija, ili da nađe glasove LDP-a, što je još smešnije, stvarno onako fani. Ali ne, on ulazi u fazu tri, u kojoj se vodi kampanja preko blogova, tekstova, telefona, SMS-ova kako ne smemo da dozvolimo da Nikolić pobedi. Drugim rečima, ako ja ne podržim Tadića, ja sam taj koji je doveo radikale na vlast i ja sam taj koji će biti kriv za sudbinu Srbije. Ovo je moj komentar na to – pizda vam materina svima.

Pre tri godine, kada je bila ova ista situacija, Tadić ili Nikolić, nisam mogao da živim od SMS poruka – izađimo, izađimo, izađimo, podržimo Tadića, gotovo je, kraj. I ja izašao ej, sluđen, hajde, biće neke promene. Tri godine kasnije shvatiš – pa taj čovek me je zajebao, taj čovek me je slagao gde god je mogao da me slaže. Hajde da se setimo donošenja ustava. Je l’ se sećamo Nikolićeve izjave da su radikali jako zadovoljni ustavom zato što je ispunjen svaki njihov zahtev. A ovi ne samo što su pristali na te uslove nego su i aktivno učestvovali u krađi glasova za referendum. Mislim na ona tri čuvena sata 29. oktobra 2006. godine kad se između 17 časova uveče i 20 časova uveče kralo na način na koji se nije kralo u vreme Miloševića. To je jedna stvar za koju je zaslužan Boris Tadić, na isti način na koji su to Koštunica i Nikolić. Godinu i po dana kasnije, kao kul je to. E nije kul. Šta je bilo prošle godine u ovo doba. Tadić je rekao – ne dolazi u obzir vlada u kojoj Božidar Đelić nije premijer. I svi kao – uuu jebote, hvala bogu, konačno, hajde, ustav ga je opametio, mesecima to čekamo. Mi iz Peščanika govorimo – zajebaće nas, biće Koštunica premijer. I šta se desilo, Koštunica je premijer. Ali, kaže Tadić, on jeste premijer, ali mi imamo većinu ministara u vladi i mi ćemo određivati njenu politiku. Onda se ispostavi da oni ne određuju ništa i sada taj isti Tadić posle svega kaže – da me podrže Luković i njegovi. Jebi se, izvini, jebi se.

Šta je bilo pre tri meseca, je l’ se meni učinilo ili je to bila istina da sam na televiziji video kako se ljube i zajednički lopatama bacaju beton u nekakve rupe za novi put Dragan Đilas i Velja Ilić. Dakle, dva lika koja pre godinu dana samo što se nisu pobili na televiziji – ti si lopov, ne, ti si lopov, ti si đubre, ja sam đubre, ne ti si bio, ti imaš veću kuću, ti imaš bolnicu… Pa traži od Velje Ilića glasove, izvini, nemoj od mene da tražiš glasove. Ali sada se obraćamo demokratskim snagama za Evropu. Jebi ga, a gde Evropa beše u toj rupi sa Ilićem, gde si bio svih ovih godina kada je harao Zoran Stojković, što nisi jedanput rekao kao predsednik države – imamo idiota za ministra pravde ili – ja se ne slažem s njim. Šta je bilo kada su se dogovarali oko vlade? O svemu su se dogovorili sem o tome ko će biti direktor BIA. I šta je bio dogovor? O tome ćemo se naknadno dogovoriti, što prevedeno na Tadićev jezik znači – biće kako kaže Koštunica. I opet imamo Bulatovića.

U zadnja četiri dana smo doživeli ekstazu ludila – Tadić je podržao Koštuničin predlog da se cela Naftna industrija da na poklon Rusima. I još Đilas kaže da je ostvarena veća cena nego što bi bila ostvarena na tenderu. A izvini, da te pitam onako seljački, a otkud on to zna, je li on beli mag, je l’ mu se nešto javilo, odakle on zna da je cena veća. Pre svega koja cena, mi to ne znamo, evo danas je četvrtak veče, mi ne znamo tu cenu. Daj bože da uopšte saznamo kolika je cena, možda i nema cene, možda je džabe, možda mi plaćamo. Dakle, to nije rekao Koštuničin čovek, to je rekao Tadićev čovek. I danas imaš vest da su Tadić i Koštunica molili rusku vladu da odu na sastanak u Moskvu. Radikali i Veljini su se upišavali od smeha kada su slušali ono Danke, Dojčland, pa kao ha-ha, Hrvati, pa Slovenci, pa konjušari, pa se zahvaljuju Evropi. A šta mi radimo? Koji je to oralno-analni odnos – mi molimo Ruse da dođemo u Moskvu i da im damo džabe naše firme. To je kao ono – izvini se Đuri što te je tukao. Strašno.

A sad ti moraš da daš glas Tadiću, jer će doći radikali. Zabole me, stvarno me zabole ona stvar što će da dođu radikali. Preživeo sam Miloševića, Milutinovića i Lilića i bombardovanje, sve sam preživeo, preživeću i Tomislava Nikolića kao predsednika. I svi zaboravljamo jednu stvar koja je jako bitna, da je većina građana Srbije danas, 2008. godine glasala za tu politiku. Zašto se to meni spočitava. Da li znate za zemlju u kojoj 2008. godine ova vrsta ludačke, kretenske politike ima dva miliona i 200.000 pristalica. Pokažite mi zemlju, u kojoj su preko 50 odsto ludaci. Lenjin je insistirao na radu sa masama i izvini, ovde se radilo sa masama, godinama, i preko Kurira i preko Presa i preko Gazete i preko televizije i preko ludaka i preko advokata i preko Legije i preko pizde materine se radilo godinama, radilo se. I što bih ja imao milosti i razumevanja za te ljude? Gubitnici u tranziciji, zabole me ona stvar, nemaju šta da rade, zabole me ona stvar. A da su neobrazovani i tupavi, to je činjenica, izvini, mi smo društvu u kome je količina neobrazovanih, glupih, stupidnih i ludih na najvišem nivou.

Nema tog naroda koji je ovoliko glup i tupav kao što je ovaj. Vodili smo ratove 90-tih i izgubili ih. Svaki bi normalan narod i čovek rekao – naša ideja je propala, hajde da probamo nešto drugo. Ne bre, ovi će ponovo da probaju, tih dva miliona i 200.000 ljudi. Pa u čemu je razlika između Tome Nikolića, Mrkonjića, Ilića i dela Tadićevih koji to isto misle. Mi govorimo o demokratiji, o Evropi, a 90 odsto tih ljudi kaže – seremo se, bre, na Evropu. Držimo se k’o pijani plota neke glupe ankete od pre ne znam koliko godina po kojoj je 70 odsto ljudi ovde za Evropsku uniju. Pa mislim, može da bude bilo šta, da ih pitaš – da li ste vi za kup UEFA, oni će reći – jesmo, jebote. Da li ste zadovoljni životom u Tanzaniji – jesmo, jebote, što ne bi bili. Hajde, pitaj ga konkretno šta je njemu Evropa. Ja ću da ti kažem, njemu je Evropa da on ima 2.000 evra platu, a da ne radi ništa, pa ako to može, super, ako ne može, ko vas jebe. A da damo neke zločince ne dolazi u obzir.

Bože, šta se meni dešava, juče kupim Pravdu, nemoj da me pitaš zašto, da pročitam pismo Tomislava Nikolića Putinu, u kome je ovaj, jebote, svuk’o gaće, pao dole i onako klečeći mu kaže – naša napaćena zemlja traži vašu pomoć. Pa mrš bre u pizdu materinu. Mi večite žrtve, vekovima. Pa stani bre jebote, to sve ludak do ludaka. Danas u Politici Antonić, čuveni analitičar, seiri nad činjenicom da su radikali pobedili, jer njima niko nije dao šansu, oni nemaju nikakvu medijsku podršku, oni imaju samo jednu radio stanicu i jedne novine. Auh jebote, to je stvarno tužna priča, nemoj više te tužne priče, molim te, ali stvarno nemoj.

Vidim Tadića koji peva na promociji. Pazite, ja bih ga zaustavio – nemoj da pevaš, molim te, ne pevaj, ne pravi budalu od sebe. I sad ide ta čuvena dilema – morate zbog budućnosti. Jedan od čelnika neke nevladine orghanizacije mi kaže – moram da glasam za Tadića, pa zašto – zbog budućnosti moje dece. A Tadiću se jebe za bilo šta, njemu je samo bitno da on bude tu, okružen Krstićem i Šaperom, da može da igra košarku, give mi five. Šta sam upamtio iz vremena Tadićevog predsednikovanja? Znam da je usvojio mačku, znam da je dao krv za B92, znam da je povodom tribine o Srebrenici na Pravnom fakultetu, koji su organizovali oni fašisti, rekao da svako ima pravo da izrazi svoje mišljenje – toga se odlično sećam. Sećam se da je sedeo sa Rundekom u kafani pošto su napali Rundeka. Kada se on obratio naciji. Za tri godine Boris Tadić nema ništa da kaže ovom narodu. Pa jebem ti takvog predsednika. Ja svake večeri imam potrebu da nešto kažem narodu i svako od nas ima potrebu da nešto kaže narodu. Svi imamo potrebu, samo Boris Tadić nema potrebu da kaže ništa. Njemu je sve potaman, sve mu je super.

I sad je frka i sad on traži od ovakvih kao što sam ja glas. E nema glasa, izvini, ja nemam puno stvari u životu, imam te svoje ploče, svoje knjige, svoj neki mali život, ali imam svoj glas i ne dam taj glas. Dao sam glas Koštunici 2000. godine, pa sam se osećao kao govno, nisam se oprao od toga godinama. Pa sam glasao za Tadića. Ja sam svoj deo tadićizma odradio pre tri i po godine, bio sam nateran, poludeo, možda drogiran, odveden na glasanje, ali sam glasao za njega verujući, jebote, verujući u ono vreme stvarno da ako dođu radikali nema više ni sunca ni meseca, Tadić će sve da nas spase, on je čovek, Evropa, super. Šta se ispostavilo? Ispostavilo se jedno veliko ništa, jedan huge sheet, što bi rekli Englezi. I posle svih tih godina ja treba da kažem – ej Tadiću, izvini, ja sam pogrešio, opet verujem u tebe. Pa ne verujem, izvini, zajebao si me jedanput, gotovo je. Ej čoveče, to zajebavanje traje tri i po godine. I nije da si me zajebao za pet dinara, da si me zajebao za voznu kartu ili tako nešto, nego si mi zajebao život.

On kaže – ja sam za Evropu, ali i za Kosovo u Srbiji. Pa stani bre jebote, pa ne može i jedno i drugo, odluči se šta hoćeš. I sad ga naravno kecaju njegovi partneri, neće potpisati sporazum sa Evropskom unijom ako ovi pošalju trupe na Kosovo. Pa nisam ja sedeo sa tim ljudima, to on radi, on je taj. Ko je kriv za porast radikala, pa on je kriv. Je li nekad ustao da kaže – dosta je fašizma u ovoj zemlji. Ne, nikad, jok, give mi five. I nakon svega, moji prijatelji i ja smo najbitniji u svemu tome, pa daj, pomozite u odlučujućem trenutku, ako vi ne pomognete propadosmo. Pa zabole me ona stvar, stvarno. Zašto si to podržavao, jesam li te upozoravao sto puta, ej čoveče, mani se preambule. Neka sada preambula glasa za tebe, zašto bih ja glasao za tebe. Pa doći će Toma – pa neka dođe Toma. Šta sada treba da radim, da se plašim Tome Nikolića? Preživeću i Tomu Nikolića, pa šta. So what. Dosta mi je tog magarčenja u životu – manje zlo, pa veće zlo. Neću više uopšte da imam zlo, ne pada mi na pamet da glasam. Neću više da glasam tako. Slagao si me, ne verujem ti, izgledaš potpuno prazan, izgledaš neinteligentno, nisi mi zanimljiv, izgledaš glupo, kampanja ti je idiotska. 3. februara možda izađem na biralište da uzmem onaj listić, pa da na njemu nacrtam njegova kolica.

Svetlana Lukić: Kakva kolica?

Petar Luković: Tadić se žali na svom veb sajtu da je 50-ih godina kad je bio beba ležao u drvenim kolicima koja mu nisu bila ugodna i dobra za leđa. Pa šta je očekivao pedesetih godina, jebote? Internet u kolicima, NASA materijal. Pa kaže – nismo imali šta da jedemo, jeli smo ‘leba i masti, meso smo jeli dvaput nedeljno, a ostalo je bilo povrće. Pa mislim stvarno, pa zašto me zajebavaš? Neko mu je onda rekao – treba ti tužna priča, pa je napisao najtužniju priču – bio sam gladan. Evo, sutra da kažu – Lukoviću, ako ne glasaš za Tadića, Srbija će da ode u crnu rupu – neka ode u crnu rupu sa svim ljudima, zabole me ona stvar, i rupa i ljudi i sve ostalo, ništa me bre ne interesuje više, ne dam bre svoj glas. To je moj mali papirić i to je moje, moje malo ostrvo, moj mali prostor na kome ja mogu da se izrazim. Kada je Tadić u pitanju, racionalno ne postoji, postoji samo emocionalno. Mislim, on je mene naterao da budem emocionalan prema njemu, a ne da budem racionalan. Da sam racionalan, ja bih već davno digao ruke od njega, ali on me muči da budem emocionalan. Ja sam s njim racionalno raskrstio još pre tri godine, ali emocionalno me muči pošto me maltretira, da li me razumeš. Peva mi, priča mi, glasajte za mene da bi naše bake i deke – pa jebote, neću da čujem te reči – deke i bake – još mu samo fale zeke i peke. Razumem, jebote, da nemate puno metafora, Đinđić je bio jedan sa metaforama, ali hajde, izmisli makar dve. Ode u Suboticu – moramo da okrećemo pedale, ode u Vršac – haj’mo da okrećemo pedale, pa u Beograd – okrećemo pedale. Pa idi bre u pičku materinu sa pedalama, jebote, pa vozi to biciklo jedanputa, odvezi ga, skini mi se s vrata s biciklom, jebote.Večeras slušam, ponovo pedale, pa da li si ti normalan čoveče. Uzmi svoja drvena kolica pa to vozi, ali nemoj me s pedalama. Mislim stvarno, s tim pedalama si mi se popeo na onu stvar, jebale te pedale i biciklo i evo – neću zbog pedala da glasam i neću. Ako ću ja da budem kriv, neka budem kriv.

Neću bre više, dosta mi je, imam toliko godina u životu i zajebao me je ko god je stigao. 15 godina sam živeo pod Miloševićem, pa me je zajebavao kako je stigao. Dva miliona ljudi je glasalo za Miloševića, a posle 2000. godine – pa ne, nismo, mi smo se šalili, nismo glasali za Miloševića. Marš bre u pizdu materinu. I sada se svi pozivaju na 5. oktobar, svi smo bili na istoj strani, majke ti? Hajde da je sad 5. oktobar, pa ko bi bio na toj strani? Ne bi bio niko maltene. Jedan umro, ubili ga, svi ovi ostali su prešli na drugu stranu. Gde je bio Tadić 5. oktobra, niko se nije setio da postoji 5. oktobra, a on je bio naš saborac, majke ti? Toliko sam puta prevaren, toliko puta zajeban u ovoj zemlji, a onog sekunda kada sam glasao za Tadića pre tri i po godine, kao što sam glasao za Koštunicu pre sedam godina – pojeo sam govno. Dakle, dva govna sam pojeo. Ako neko od mene očekuje da pojedem treće govno, dosta mi je dva govna u životu. Izvini, ovoga puta bez mene, šta god da bude, ali neću da mu dam glas, neću, neću.

Svetlana Lukić: Jeste Hanibal ante portas, jeste da za desetak dana možemo da se probudimo u zemlji čiji je predsednik 17 godina u stranci koja je sahranila Srbiju, a sada se hrani njenim jadnim ostacima, jeste da bi on bio jedna od političkih kreatura koje postoje u svetu, kao što su njegovi prijatelji Da Silva, Ugo Čavez ili Ahmadinedžad, koji je na putu do biračkog mesta gazio preko američke zastave. I jeste da je Nikolićev suparnik jedna jadna politička figura. Ali eto, mi smo punoletni, imamo pravo da biramo i da budemo birani i čak i ako je samo nekolicina nas u stanju da osmisli neku politiku ili da je praktikuje, svi mi ostali smo u stanju da prosuđujemo šta nam valja činiti. Čujemo se idućeg petka, u vreme predizbornog ćutanja.

Emisija Peščanik, 25.01.2008.

Peščanik.net, 25.01.2008.