Pretpostavljam da neću narušiti predizbornu ćutnju ako podsjetim da se sjutra održavaju vanredni izbori za crnogorsku Skupštinu. Čak i ukoliko bi postojala mogućnost da ovim tekstom utičem na bilo koga (u šta, iskren da budem, duboko sumnjam), to ne mijenja činjenicu da ne mogu ničim uticati na jedini glas do kog mi je zaista stalo: moj sopstveni.
Ovog puta, moram da priznam, bio sam se baš naoštrio. Poslije godina pečalbarstva, krize dentiteta i ostalih izgovora za glasačku apstinenciju, konačno sam odlučio da se i ja malo uključim u proces. Dva duga mjeseca sam ozbiljno i predano razmišljao, vagao opcije, ispitivao alternative, tražio skriveni smisao parola i predizbornih govora odštampanih s interneta. Trudio sam se svim srcem da uđem u glave kandidata koji su me naročito zanimali, maštao kako im pišem govore, biram kravate i peglam košulje. Čak sam se, na vrhuncu predizbornog zanosa, ponešen kovitlacem suprotstavljenih retorika, uklještenih argumenata i modnih detalja, popeo bio na trpezarijsku stolicu, uzeo viljušku-mikrofon u ruke, prešao pogledom preko uskomešane mase (oličene, za tu priliku, u polici sa knjigama), i zaustio da kažem nešto epohalno, nešto što će značiti, nešto čemu ne mogu parirati nikakve insinuacije, paušalne ocjene, dvostruki standardi i zamjene teza. „Poštovani građani,…”, počeh dostojanstveno i odmjereno, pokušavajući da osjetim titraje gomile, kad odjednom začuh visokofrekventni cilik stakla i ugledah svoju ženu, kako po vinskoj čaši kucka kašičicom. „A kako bi bilo”, reče ona, pola kao da se dosađuje, pola kao da se sprda, „da prvo proveriš da li uopšte možeš da glasaš?”
Ameriko, zemljo kleta! Oj, daljino i tuđino! Zapetljan u klupko analiza, povučen u monašku osamu političkog narkomana, skroz sam bio zanemario logistiku, kaogod i logiku: da bi se neka namjera sprovela u djelo, jasno, prvo mora da prođe studiju izvodljivosti. Iznenada suočen sa istorijskom istinom da sam poslednji put na crnogorskim izborima učestvovao još u vrijeme Savezne Republike Jugoslavije, uplaših se kako se možda desilo ono najgore: nisam bio aktivan, izbrisali su me iz biračkog spiska. Ipak u punoj analitičkoj formi, relativno brzo dolazim do zaključka kako se to sigurno nije desilo, jer to se vrlo često ne dešava ni pokojnicima, i kako će me naši u konzulatu sigurno pronaći.
Pun optimizma, zadovoljan što nedjelje i nedjelje rada na projektu Kome dati svoj glas i zašto neće biti bačene u vjetar, odlučio sam da već idućeg jutra okrenem broj konzularnog predstavništva zavičaja i zamolim nadležne da mi pošalju birački listić i ostalu potrebnu dokumentaciju. Telefon zvoni, javlja se prijatan ženski glas, tek donekle sputan jezikom predaka:
– Alo.
– Halo, dobro jutro.
– Dobro jutro, kako da pomognem?
– Vojislav Pejović ovdje, zovem iz Čikaga. Htio bih da glasam, i molio bih Vas da mi pošaljete birački listić.
– Molim?
– Vojislav ovdje, iz Čikaga. Znate, htio bih da glasam…
– Sačekaj da pitam konzula.
Prvi minuti prolaze u slatkoj neizvjesnosti. Nema veze, kažem sebi da ubijem vrijeme, što još nisu instalirali muziku koja ti svira dok čekaš na telefonu; ne mora baš sve da bude po sterilnim američkim standardima. Sve više uzbuđen što sam pred rješenjem jednog krupnog životnog problema (o ostvarenju Ustavom garantovanog prava da i ne govorim), počinjem da se smješkam i zviždućem Oj, svijetla majska zoro.
– Alo.
– I šta kaže konzul? Evo, najbolje da Vam dam adresu…
– Sačekaj.
Sad već minuti protiču sporije, nekako nategnuto, u pritajenoj zebnji. U meni se polako oslobađa razmaženi američki potrošač, kojem je kasirka uskratila osmijeh i time mu upropastila dan. Eto, kažem sebi, ni muziku da mi puste…
– Alo, dobar dan. Ko je to?
– Vojislav i dalje. Zovem zbog izbora.
– Evo, kažu da ne može.
– Šta ne može?
– Da se glasa. Ni pasoše još sredili nismo, a ne te sitnice.
– Sitnice?! Ali glasanje je najvažniji ritual demokratije! Svaki Amerikanac može da glasa poštom, čak i da je na Južnom polu!
– E, pa mi nismo Amerika. Mi smo jedna mala i nova zemlja. By the way, do you speak English?
Spuštam slušalicu i opsujem na maternjem. Pogođen realnošću kao trulim paradajzom na po’ veličanstvenog predizbornog skupa, počinjem da analiziram svoj sve skučeniji manevarski prostor. Nazvati konzula lično? Čak ni ja nisam toliki optimista. Uzeti par dana odmora, platiti hiljadu i po dolara za kartu do Podgorice, i glasati u matičnoj mjesnoj zajednici? Primamljivo, ali nepriuštivo. Ignorisati izbore? Za to je malo kasno.
Na sastanku porodične izborne komisije, predstavnica Republike Srbije (moja žena) me kao slučajno podsjeća da je ona, bogami, glasala, i to usred Čikaga. Džaba uzvraćam podsjećanjem da je srpskim glasačima omogućeno da to urade jedino ako se lično pojave pred kutijom: razdaljina od nekakvog Sent Luisa do srpskog konzulata u Čikagu i dalje je smiješna u poređenju sa prekookeanskim letom sa presijedanjem. Toliko od mene, objavljujem prisutnima. Slijedeći projekat, ako do njega dođe, zvaće se Kome dati svoj glas i – kako. Onda uključujem TV, gdje upravo počinje konferencija za štampu Baraka Obame. Eto, tješim se, bar mi se jedan pokušaj isplatio.
Vijesti, 28.03.2009.
Peščanik.net, 28.03.2009.