- Peščanik - https://pescanik.net -

Glava profesora Medvedeva

 
Zapis Sergeja Medvedeva, jednog od najviđenijih profesora Visoke škole ekonomije koji je nedavno objavljen na njegovom fejsbuk profilu, izazvao je veoma živi komentar predsednika Ruske Federacije. Uvaženi profesor je između ostalog napisao doslovno sledeće: ponašanje Rusije na Arktiku zaslužuje da se ruski arktički sektor što pre podvede pod međunarodnu jurisdikciju. Kada su na sastanku aktiva partije Jedinstvena Rusija zamolili našeg predsednika da prokomentariše ovaj tekst, on je prema svedočenju očevidaca, autora ove ideje nazvao „budalom“. U zvaničnom stenogramu je predsednikova emocionalna napomena promenjena u „nečiju neslanu šalu“. A zatim sledi optužba: „To nije samo nepatriotska izjava. To je antinarodna pozicija. Osim toga, ona je i sa gledišta ekonomije opasna i štetna. Ovaj region je vrlo bogat mineralnim resursima i u tome i jeste njegova vrednost“.

Obratimo pažnju na deo rečenice „bogat mineralnim resursima“. Za Vladimira Putina, koji hvala bogu za sada ne traži glavu profesora Medvedeva, ovaj skup reči je ključ za razumevanje Arktika. Drugi ključ je smešten u sledećoj njegovoj rečenici: „Uzgred tu, sasvim blizu, na obalama Norveške, danonoćno dežuraju i američke podmornice“. To jest, Arktik je za predsednika izvor ugljovodonika i vojno-strateški važna teritorija. On se prema Arktiku odnosi u dlaku isto kao Staljin koji je bezbrojnim ljudskim kostima gusto obložio rudnike uglja Špicbergen, naredio da se zastava SSSR-a pobode na Zemlju Franca Josifa, a svojim imenom redovno osvećivao gotovo sve polarne epopeje.

Treći ključ je mitološki. Profesor Medvedev je dirnuo u jednu od najvažnijih „duhovnih spona“ otadžbine, u arktički mit, u trku pod ledom Arktika koja nije bila ništa manje dramatična od one u kosmosu („Možemo li mi, roneći pod ledom osvojiti Severni pol?“ – glasilo je pitanje CK KPSS upućeno glavnokomadujućem sovjetske ratne mornarice S.G. Gorškovu)

Arktik je zaista moćna emocionalna „spona“ mnogih pokolenja. Slavna posada prvog polarnog istraživačkog broda Čeljuskin, piloti – prvi heroji Sovjetskog saveza a međi njima i Šmid koji je pokupio Papanina sa ploveće ledene sante – prve polarne stanice Severni pol-1, pa svi Sevmorputi, a u već poznijim sovjetskim vremenima romantični istraživač i putopisac Dmitrij Šparo. Čak se i u Cvetiću u sedam bojica, dečijoj priči Valentina Katajeva, deca igraju polarnih istraživača. Krajem 30-ih i početkom 40-ih, dobu u kojem se završavalo njeno detinjstvo, mojoj mami je roman Dva kapetana Venijamina Kaverina bila najomiljenija knjiga. A moj dvanaestogodišnji sin, kada je pročitao Zemlju Sanikova Vladimira Obručeva, melanholično je uzdahnuo i rekao: „Šteta što Zemlja Sanikova nikada nije postojala“. Tako da bismo, što se toga tiče, mogli i da razumemo Putina. No stvar nije u emocijama, lirici ili romantici. Stvar je u ugljovodonicima.

Iste večeri, sledili su i argumenti Sergeja Medvedeva: „Problem je u tome što će glavni gubitnik u tom ratu (za resurse Arktika) bez obzira na to koliko će vode i arktičkog dna uspeti da osvoji, biti sama Rusija. Pretnja budućnosti Rusije nije u teritorijalnim pretenzijama konkurenata, već u ekološkoj nesreći koja se već sad dešava na području Arktika. U slučaju da se tamo započne s masovnom industrijskom eksploatacijom i komercijalnim brodskim transportom ugljovodonika, ova će se nesreća pretvoriti u katastrofu. Ona će najbolnije udariti prvo po Rusiji, po njenoj ogromnoj arktičkoj obali, a zatim će pogubno uticati na njenu klimatsku zavisnost od „arktičkog erkondišna“.

Sasvim logično, zar ne? Jer problem je zapravo u tome što se arktički štit ubrzano pretvara u arktički shit ili blaže rečeno, arktičko đubre.

 
Andrej Kolesnikov, Новая Газета,  04.10.2013.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 06.10.2013.