Kako bi odgovorio na sve prisutniji skepticizam oko globalnog zatopljenja među znanstvenicima, ponajprije u SAD-u, američki profesor ekonomije odlučio je dekonstruirati najučestalije zablude zbog kojih dio znanstvenika i dalje gorljivo odbacuje dokaze o opasnim klimatskim promjenama.
William D. Nordhaus, profesor ekonomije na sveučilištu Yale, u tekstu za The New York Review of Books opovrgava glavne argumente skeptika koji ne vjeruju u klimatske promjene. Radeći na knjizi u kojoj laicima nastoji približiti problem globalne promjene klime s ekonomskog, tržišno orijentiranog gledišta, Nordhaus je isprva imao problema u istraživanju mišljenja skeptika zbog njihove prevelike raspršenosti po raznim medijima. No, tada je naletio na komentatorski članak u The Wall Street Journalu od 27. siječnja 2012. naslovljen “Ne treba paničariti oko globalnog zatopljenja” koji potpisuje skupina od 16 znanstvenika. U članku su sažeti brojni standardni prigovori skeptika koji su se u svojoj argumentaciji znali poslužiti i Nordhausovim radovima. Kako bi ispravio njihova pogrešna tumačenja vlastitog rada, ali i osujetio pokušaje diskreditacije drugih znanstvenika koji se bave istraživanjima klimatskih promjena, Nordhaus nabraja šest glavnih pitanja koje članak postavlja i odgovara na njih jedno po jedno:
“Zagrijava li se planet uistinu?
Jesu li ljudski utjecaji važan doprinos zatopljenju?
Je li ugljični dioksid zagađivač?
Postoji li režim straha za skeptične klimatske znanstvenike?
Jesu li stajališta srednjostrujaških klimatskih znanstvenika prvenstveno motivirana željom za financijskom dobiti?
Je li istina da će veća količina ugljičnog dioksida i dodatno zagrijavanje biti korisni?”
Nordhausova je teza da 16 znanstvenika na sva ta pitanja nude netočne odgovore te time dovode javnost u zabunu oko “znanosti i ekonomije klimatskih promjena”.
Zagrijavanje
1. Prva tvrdnja glasi da planet Zemlja ne samo da se ne zagrijava, već je pravi problem “manjak globalnog zagrijavanja u više od 10 posljednjih godina”. Nordhaus na to odgovara dijagramom koji pokazuje podatke o prosječnoj globalnoj temperaturi od 1880. do 2011. godine preuzete iz triju različitih izvora: britanskog Centra Hadley za klimatske promjene i istraživanja, Goddardova instituta za svemirska proučavanja pri NASA-i i američkog Nacionalnog centra za klimatske podatke. Kako bi to potkrijepio, Nordhaus je s kolegom Xi Chenom izradio vlastiti “indeks prosječne globalne temperature” u kojem su se “povijesni temperaturni nizovi koje smo konstruirali ponašali vrlo slično onima” prikazanima u dijagramu. Na prvi je pogled očito da temperature rastu i da se tempo tog rasta povećava, a i statistička analiza pokazala je da je prosječna globalna temperatura u posljednjih 30 godina rasla mnogo brže nego u prethodnim razdobljima.
Problem u donošenju općenitih zaključaka, naglašava Nordhaus, velika su kolebanja u kratkoročnim temperaturnim nizovima, no zato je potrebno promatrati dugoročne trendove, koji jasno daju do znanja da su “globalne temperature narasle tijekom posljednjih stotinu i više godina”, što je “jedno od najznačajnijih otkrića klimatologije i statistike”.
Ljudski faktor
2. Druga je tvrdnja da je globalno zagrijavanje u posljednje 22 godine – otkako je UN-ov Međuvladin panel o klimatskim promjenama (IPCC) počeo objavljivati svoje prognoze – bilo slabije od predviđanja računalno generiranih modela te da je značaj uloge CO2 u povećavanju globalne temperature znatno precijenjen. Nordhaus opisuje uobičajeni način na koji statističari testiraju pouzdanost klimatskih modela: “ubacuju promjene u koncentracijama CO2 i druge klimatske utjecaje u klimatski model i procjenjuju rezultirajuću krivulju temperature”, a zatim “izračunaju što bi se dogodilo u obrnutom slučaju gdje su jedine promjene rezultat prirodnih uzroka” bez ikakva ljudskog utjecaja. Konačno se rezultati obaju modela uspoređuju sa stvarnim temperaturnim podacima. Jedan takav pokus opisan je u Četvrtom izvješću o procjeni IPCC-a, a uključio je 14 različitih klimatskih modela. Stručnjaci su napravili izračune temperaturnih kretanja u razdoblju od 1900. do 2005. godine sa i bez ljudskih čimbenika. Rezultat su dva dijagrama od kojih prvi prikazuje procjenu prosječnog porasta globalne temperature uzevši u obzir i prirodne čimbenike i emisiju stakleničkih plinova (GHG), a drugi procjenu utemeljenu isključivo na prirodnim utjecajima. Crna linija predstavlja stvarne podatke o temperaturi. Pokus je “pokazao da se klimatski modeli poklapaju sa zabilježenim temperaturnim trendovima” samo kada je uključen i ljudski utjecaj – emisije CO2 i drugih stakleničkih plinova. Razlike između dvaju modela osobito su izrazite nakon 1980., dok su za 2005. godinu proračuni utemeljeni isključivo na prirodnim čimbenicima podcijenili stvaran porast temperature za otprilike 0,7 stupnjeva Celzija.
CO2
3. Treća tvrdnja poriče da CO2 zagađuje zrak. Nordhaus citira Zakon o čistom zraku u kojem se zagađivač zraka definira kao “bilo koji čimbenik zagađenja zraka ili kombinacija takvih čimbenika, uključujući sve fizičke, kemijske, biološke, radioaktivne … supstance ili tvari koje se ispuštaju ili na drugi način dolaze u okolni zrak”. Citira i odluku Vrhovnog suda iz 2007. u kojoj je ugljični dioksid (i ostali staklenički plinovi) izričito naveden kao zagađivač koji se uklapa u definiciju iz Zakona o čistom zraku. Služeći se ekonomskom definicijom zagađivača kao negativne nuspojave – “nusproizvoda ekonomske aktivnosti koji šteti nevinim promatračima”, pita se hoće li emisije stakleničkih plinova prouzročiti takve štete. Kao odgovor nudi studiju Richarda Tola “Ekonomski učinci klimatskih promjena” iz 2009. u kojoj je ustanovljeno da, osobito u slučaju zatopljenja većeg od 2 stupnja Celzija, dolazi do širokog spektra oštećenja među kojima su najozbiljnija “podizanje razine mora, intenzivniji orkani, nestanci vrsta i ekosustava, kiseljenje okeana, kao i prijetnje prirodnom i kulturnom nasljeđu planeta”.
“Izloženost napadima”
4. Četvrta je tvrdnja da su znanstvenici koji ne vjeruju u klimatske promjene izloženi teroru i da žive u stalnom strahu za svoju karijeru, imovinu, pa i egzistenciju. Mnogi mlađi znanstvenici, uvjeravaju autori članka, “boje se progovoriti iz straha da neće biti promaknuti – ili nešto još gore…”. Svoju situaciju uspoređuju s razdobljem kada je Trofim Lisenko u Sovjetskom Savezu proganjao biologe koji su izražavali vjerovanje u postojanje gena te su zbog toga ostajali bez posla, završavali u gulazima i bivali osuđeni na smrt. Nordhaus donosi kratku povijest zloglasnog sovjetskog pseudoznanstvenika koji je pod Staljinovim okriljem zabranio genetska istraživanja kao “neznanstvena”, onemogućio rad tisućama genetičara i nanio sovjetskoj biologiji katastrofalnu štetu od koje se ova oporavljala godinama. No, posve odbacuje ideju da se današnji američki klimatski skeptici nalaze u sličnom položaju. Ne samo da nitko od njih nije izbačen s Nacionalne akademije znanosti, već mnogi pripadaju najuglednijim svjetskim sveučilištima,”uključujući Princeton, MIT, Rockefeller, Cambridge i Sveučilište u Parizu”. S obzirom da se oko klimatskih promjena još uvijek vrte brojne kontroverze i vode žučne debate, Nordhaus smatra da je istina upravo obrnuta od onoga što tvrdi 16 znanstvenika: da su “disidentski glasovi i nove teorije dobrodošle jer su kritične za izoštravanje naše analize”.
Glad za profitom
5. Peta tvrdnja optužuje srednjostrujaške znanstvenike da se teorije o klimatskim promjenama drže radi vlastite materijalne koristi, izvlačeći novac od vlade i raznih zaklada za svoja akademska istraživanja pod egidom spašavanja planeta. Nordhaus taj argument naziva u potpunosti neutemeljenim. Podsjeća da je “prve precizne izračune utjecaja povećanih koncentracija CO2 na temperaturu Zemljine površine načinio Svante Arrhenius 1896.”, davno prije nastanka Nacionalne zaklade za znanost čiji novac znanstvenici navodno žele izvući izmišljanjem teorije klimatskih promjena. Također, Nordhaus napominje da autori IPCC-a nisu plaćeni za svoj rad, kao ni sudionici panela na Nacionalnoj akademiji znanosti. Dapače, često su izloženi strogim provjerama zbog mogućeg sukoba interesa, kao i “grubim političkim napadima kada se njihovi stavovi sukobe s trenutnim političkim i religijskim naučavanjima”. S jednakim se problemima susreću i ekonomisti Keynesove škole zbog svojih prijedloga izlaska iz recesije i evolucijski biolozi zbog “ateističkih” spoznaja o stvarnoj starosti Zemlje. Nordhaus povezuje napade na klimatologe bogatim i moćnim pojedincima i industrijama kojima nije u interesu usporavanje klimatskih promjena te ih uspoređuje s duhanskim korporacijama koje su se svojedobno svim silama opirale znanstvenim dokazima o štetnosti pušenja. 1953. godine pokrenule su kampanju kojom bi se “javnost i vlada uvjerile da nema čvrstih znanstvenih dokaza” da je pušenje opasno po zdravlje te su čak nudile sponzorstvo znanstvenicima koji podupiru njihove objave. Situacija s negiranjem klimatskih promjena još je ozbiljnija jer je u igri daleko veći novac. Američka duhanska industrija danas ubire profit manji od 100 milijardi dolara, dok “izdaci na sva energetska dobra i usluge iznose blizu 1000 milijardi dolara”. Radikalno ograničenje emisije CO2 potrebno da se uspori rast temperature imalo bi velike ekonomske posljedice te će “trgovci sumnjom” i dalje činiti sve da ospore znanstvena dostignuća.
Pogrešno tumačenje
6. Šesta i konačna točka rasprave koristi upravo Nordhausovu studiju kako bi dokazala da bi za ekonomiju bilo najbolje dopustiti još 50 godina rasta neometanog ograničavanjem emisije stakleničkih plinova. “To bi bilo od osobite koristi slabije razvijenim dijelovima svijeta”, a oprečna politika imala bi negativan utjecaj na ulaganja. Također, veća količina CO2 i “umjereno zatopljenje” imali bi u cjelini pozitivan utjecaj na planet. Nordhaus tvrdi da su njegova istraživanja posve pogrešno protumačena, počevši od elementarne pogreške da se kao kriterij izbora ulaganja uzima omjer troškova i dobiti umjesto neto dobiti (razlike troškova i dobiti). Također upozorava da su autori članka pogrešno iščitali njegove rezultate koji jasno pokazuju da su neto dobiti od hitnog poduzimanja mjera protiv globalnog zatopljenja veće nego u slučaju 50-godišnje odgode. Prema tablici iz njegove studije “Pitanje ravnoteže: Vaganje opcija u politici globalnog zatopljenja” (2008.), cijena odgode smanjenja emisije CO2 danas bi iznosila 4,1 trilijun dolara. “Čekanje nije samo ekonomski skupo, već će i prijelaz učiniti mnogo skupljim jednom kad do njega dođe”. Kao najučinkovitiju mjeru predlaže znatno povišenje troškova emisija CO2 koje bi potaklo biznise i kućanstva na smanjenje štetnih aktivnosti.
U zaključku teksta Nordhaus priznaje da u istraživanju klimatskih promjena postoji još mnoštvo zagonetaka i nesigurnosti, kao i brojna neodgovorena pitanja “o budućnosti velikih ledenih pokrova na Grenlandu i zapadnoj Antarktici; odmrzavanju obilnih zaliha smrznutog metana; promjenama obrazaca cirkulacije sjevernog Atlantika; potencijalu za nekontrolirano zagrijavanje; i utjecajima karbonizacije i kiseljenja okeana”. Te geofizičke promjene teško je uklopiti u ekonomske modele, a trenutne političke mjere služe prvenstveno kao zaštita od nepredviđenih opasnosti. No upravo bi zbog tih nesigurnosti, smatra Nordhaus, mjere usporavanja klimatskih promjena trebale biti strože i što hitnije provedene. Problemu treba pristupiti “hladne glave i topla srca. I s poštovanjem prema zdravoj logici i dobroj znanosti.”
H-alter, 06.04.2012.
Peščanik.net, 07.04.2012.
EKOLOGIJA