- Peščanik - https://pescanik.net -

Gloria

Šta povezuje Nemanju Kolesara, vladiku Vasilija Kačavendu i Dragicu Nikolić, prvu damu Srbije? Najpre to što su očima javnosti izložili svoje, za balkanske prilike – raskošne stambene/radne enterijere. Potom, činjenica da je izlaganje sprovedeno dobrotom časopisa „o životu poznatih“, Gloria. A šta ih, za sada, razlikuje? Kolesar je u pritvoru, Kačavenda nije, donekle je pred penzijom, dok se D. Nikolić odala humanitarnim delatnostima.

Ostavljam Kolesara po strani, on je u rukama pravosuđa ili neke druge tzv. antikorupcijske (para)institucije. Kako će se stvar završiti, videće se u razumnom roku u kome inače, većina naših reformisanih sudova okončava postupke.

O Njegovom visokopreosveštenstvu Vasiliju snimljen je film. Opšta javnost još nije imala prilike da oceni umetnička svojstva prezentacije, ali je uža (stručna) javnost u vidu Sinoda Srpske pravoslavne crkve („Sinod SPC analizirao je porno snimak vladike Kačavende“, Blic, 16.04.2013), posle svestrane analize zaključio da vladika mora – u penziju. Da li zato što je film bio previše muški ili zbog nečeg drugog? No, neki mediji imaju izvesne sumnje u realizaciju ove surove kazne za vladiku. Blic (16.04.2013) izveštava kako je Njegovo visokopreosveštenstvo organizovalo prikupljanje potpisa protiv strašnog suda penzionerskog i kako se sveštenici ustručavaju da ga ne potpišu: „Iako niko ne preti, pritisak da potpišemo postoji da to niko i ne kaže. Imamo samo ovaj poziv, za njega smo se školovali i volimo ga, a bez njega smo na ulici. Situacija i pored očiglednih dokaza, nije čista, odnosno neizvesno je šta će biti na Saboru. Svi se plaše šta će biti ako nisu potpisali a vladika ne bude penzionisan“, kaže jedan od sveštenika koji je zamolio novinare da mu ne pominju ime.

Da se oko pojave i imena vladike Kačavende već godinama šire gađenje i strah, nije sporno ni van onih (krugova) koji su sa crkvom tesno povezani. Na sve to, SPC ima samo jednu sankciju – penziju! Jeromonah Nikolaj Stamatović koji je pokušao da proda porno snimak vladike je promptno ispraćen u zatvor, dok glavnom glumačkom bardu prete penzijom. Komentari čitalaca on-line izdanja su višestruko podeljeni. Tako i povodom pitanja da li bi se mogla ispitivati krivična odgovornost Kačavende zbog odnosa sa mladim iskušenicima i ostalima. Većina smatra da je tu bitan samo uzrast mladića, pa ako su punoletni sve je u redu. Međutim, Krivični zakonik (KZ) Srbije o tome misli nešto drukčije, jer poznaje krivično delo obljube zloupotrebom položaja, iz čl. 181, čiji prvi stav glasi: „Ko zloupotrebom svog položaja navede na obljubu ili sa njom izjednačen čin lice koje se prema njemu nalazi u odnosu kakve podređenosti ili zavisnosti, kazniće se zatvorom od tri meseca do tri godine“. Istina, obljuba zloupotrebom položaja nije korupcijsko krivično delo kojim se „pljačka državni budžet“. Ali permanentna nekažnjivost takvih zločina korumpira ovo društvo jednako kao što finansijska korupcija korumpira državu. Zašto nema političke volje da se gone sveštenici? Nije tu od bitnog značaja zakonski imunitet sveštenika za ono što izrekne ili učini na „bogoslužbenom prostoru“, jer čak ni u ovom regionu nema suda koji bi spavaću sobu Vasilija Kačavende proglasio bogoslužbenim prostorom. Da li je to zato što se politička volja ne proteže na teritoriju Republike Srpske gde su vladičanski dvori? Nije ni zato, jer Zakonik o krivičnom postupku omogućava da se eventualna krivična odgovornost Kačavende ispituje i u Srbiji. Ne – stvarni položaj SPC u političkoj strukturi Srbije i Republike Srpske jeste razlog što su vladike i sveštenici ove crkve izvan, tačnije iznad zakona.

Ali, tako ne mora biti. Uprkos svemu, uverena sam da tako neće biti ni ovde. Na čitavom prostoru bivše Jugoslavije, crkve kojima „pripada“ većina stanovništva bile su i jesu povlašćene. Ali, ima važnih primera koji pokazuju da se ova suprematija polako kruni. To pokazuje slučaj slovenačkog župnika Karla Jošta, koji je krivično suđen i osuđen zbog seksualnog uznemiravanja jedne devojčice iz svoje župe. Župnik je umro pre izricanja presude. Međutim, po tužbi uznemiravane devojke, Katolička crkva je presudom Okružnog suda u Mariboru osuđena da plati 80.000 evra naknade štete. U obrazloženju presude je rečeno da sud crkvu smatra odgovornom za naknadu štete upravo zato što je nasilnik nastupao kao župnik, tj. kao predstavnik crkve, a ne kao običan građanin. To mu je olakšalo uznemiravanje oštećene i omogućilo da ona dugo ćuti. Kad je u pitanju sveštenik, smatra sud, nije moguće odvojiti njegovo radno vreme od slobodnog vremena. Ovo je prvi slučaj u Sloveniji u kome je uspostavljena objektivna odgovornost crkve kao institucije, za zloupotrebe njenog sveštenika. U ovoj stvari sudilo se dva puta, prvostepena presuda je bila jednom ukinuta. U javnosti žrtva je povremeno bila predstavljana kao vinovnik. Ali, ipak se presudilo.

Treća Glorijina raskošna foto-prezentacija bavi se najpre prostorom, a potom humanitarnim radom Dragice Nikolić. Lepo, ili još lepše – „divno“ – kako ona sama često ponavlja. Gospođa Nikolić je osnovala Fondaciju „Dragica Nikolić“. Trendy, mnoge prve dame se bave istim poslom – od SAD pa sve do Azerbejdžana.

Ali, ima nečeg što nije divno, makar zato što odudara od vladajućeg modela (ne računajući Azerbejdžan). Krenimo od početka. Osnivanje Fondacije „Dragica Nikolić“ objavila je pres(s) služba predsednika Republike (RTS, 05.02.2013). Po Zakonu o zadužbinama i fondacijama (čl. 4), fondacije su nevladine organizacije. Da li pres služba predsednika Republike ima običaj da objavljuje osnivanje nevladinih organizacija? Nema, štaviše ovo je jedini slučaj. Otkud ovaj precedent? Eto, našao (nam) se.

Svaka fondacija se registruje. Pored ostalog, svaka mora imati svoje sedište. Gledajući Glorijine glamurozne prezentacije sedišta, shvatila sam gde se dotično nalazi. Ali, nisam mogla da poverujem. Međutim, registar APR (obično) ne laže. Evo gde je sedište Fondacije „Dragica Nikolić“:

Ko je građanki Dragici Nikolić izdao sedište njene privatne fondacije na Andrićevom vencu 1, gde su inače službene prostorije predsednika Republike? Po kom pravnom osnovu se službene prostorije predsednika Republike izdaju u zakup? Kolika je visina zakupnine? Na ova pitanja, odgovori nisu ponuđeni. A mogu se naći u zakonodavstvu. Na primer, Srbija ima Zakon o javnoj svojini. Pored ostalih, stvari u javnoj svojini su nepokretnosti koje koriste državni organi Republike Srbije, pa tako i zgrada na Adrićevom vencu 1 (čl. 3. i čl. 12). Korisnici ovih stvari – pokretnih i nepokretnih – jesu državni organi (konkretno predsednik Republike). Da li se nepokretnosti u javnoj svojini koje koriste državni organi mogu izdati u zakup? Ne, jer se, po čl. 20 st. 1 i 2 Zakona o javnoj svojini službene prostorije predsednika Republike ne mogu smatrati komercijalnim nepokretnostima: zgrada o kojoj je reč ne može se izdati u zakup zato što nije tzv. komercijalna nepokretnost, tj. nije ni poslovni prostor, ni stan, ni garaža, ni garažno mesto, niti išta drugo tome slično. Idemo dalje. Može li se ovaj prostor ustupiti na korišćenje Fondaciji „Dragica Nikolić“ po nekom drugom pravnom osnovu? Izuzev koncesije koja, izvesno, nije data (jer bi morala biti objavljena i sprovedena u složenom postupku), nijedan drugi način ne postoji (v. čl. 19 st. 2). Dakle, nezavisno od toga da li Fondacija „Dragica Nikolić“ nešto plaća ili ne, nema zakonske mogućnosti za korišćenje službenog prostora predsednika Republike. A, ako ne plaća? E, onda je primenjiv Zakon o Agenciji za borbu protiv korupcije, a u njemu naročito čl. 2: „U smislu ovog zakona, pojedini izrazi imaju sledeće značenje: – “korupcija” je odnos koji se zasniva zloupotrebom službenog, odnosno društvenog položaja ili uticaja, u javnom ili privatnom sektoru, u cilju sticanja lične koristi ili koristi za drugoga; – “povezano lice” je supružnik ili vanbračni partner funkcionera…“ Sedište Fondacije mora navesti državu „nulte tolerancije“ prema korupciji da se zapita: Ako Fondacija „Dragica Nikolić“ koristi službene prostorije predsednika Republike bez naknade, da li to znači da je suprug Tomislav Nikolić zloupotrebio svoj službeni položaj da bi privatnoj Fondaciji svoje supruge omogućio sticanje koristi (zadržimo se samo na besplatnom korišćenju prostora)? Da li je Dragica Nikolić „povezano lice“ sa predsednikom Republike. Jeste, njegova je supruga. Da li predsednik Republike ima kakve obaveze u vezi sa svim ovim? Da, jer je funkcioner dužan da javnu funkciju vrši tako da javni interes ne podredi privatnom (čl. 27). Drugim rečima ne sme biti zakupodavac službenog prostora svojoj supruzi kao zakupcu, naročito ne bez naknade. To, naime, ne spada u poslove i nadležnosti predsednika Republike. O svemu ovome ćuti predsednik Republike, ćuti još jedan nadležni organ – Agencija za borbu protiv korupcije. Govori pres služba predsednika, ali samo o osnivanju Fondacije, ne i o pravnim problemima njenog sedišta. Govori i predsednica Fondacije „Dragica Nikolić“, Dragica Nikolić lično. Ali, uglavnom o tome šta će Fondacija (svima nama) činiti: „Što je dobro mojoj deci, dobro je i svima“. Ne ulazim u način prikupljanja novca, čak ni ako se zna da je upraviteljica Fondacije jedna iz Karića plemena. Stoji u Registru APR.

Ako se baci istorijski pogled, ovakvog javno-privatnog partnerstva u Srbiji nije bilo. Čak ni u vreme Jovanke Broz, za koju se tvrdilo da se meša u javne poslove svog muža – ali u svojim stambenim prostorijama. Ni u vreme ozloglašene Mire Marković koja se makar potrudila da osnuje sopstvenu političku stranku sa sopstvenim sedištem (ne ulazeći u to, kako, čime i sa kime, ali se fasada makar kako slabašno, ipak održavala). I to sve danas u državi „nulte tolerancije“ na korupciju i posvemašnje borbe protiv ove. Druge nevladine organizacije (doduše ne nose ime „Dragica Nikolić“) zakupe kakav-takav stan, plaćaju kiriju i rade. Možda će ova humanitarna organizacija požnjeti zavidne uspehe koji će premašati (neplaćenu) zakupninu. Ali, sve to neće uzdrmati princip koji nijedna vlast do danas u Srbiji nije dovela u pitanje: pripadnici političke klase i njihove familije su iznad zakona i svaki pokušaj da se zakon primeni na njih je ili pusto zakeranje ili, pak, dolazi od neprijatelja ili izdajnika.

Neke utehe ima, ali je veoma skromna: kao da nad svima pomenutima lebdi zlokobni Glorijin znak. Jer, pravo ime ovog magazina „o životu poznatih“ zapravo bi trebalo da bude Sic transit gloria mundi![1]

Peščanik.net, 18.04.2013.

———–    

  1. Tako prolazi slava sveta.

The following two tabs change content below.
Vesna Rakić Vodinelić, beogradska pravnica, 1975-1998. predaje na državnom pravnom fakultetu u Beogradu, gde kao vanredna profesorka dobija otkaz posle donošenja restriktivnog Zakona o univerzitetu i dolaska Olivera Antića za dekana. Od 1987. članica Svetskog udruženja za procesno pravo. 1998-1999. pravna savetnica Alternativne akademske obrazovne mreže (AAOM). 1999-2001. rukovodi ekspertskom grupom za reformu pravosuđa Crne Gore. Od 2001. direktorka Instituta za uporedno pravo. Od 2002. redovna profesorka Pravnog fakulteta UNION, koji osniva sa nekoliko profesora izbačenih sa državnog fakulteta. Od 2007. članica Komisije Saveta Evrope za borbu protiv rasne diskriminacije i netolerancije. Aktivizam: ljudska prava, nezavisnost pravosuđa. Politički angažman: 1992-2004. Građanski savez Srbije (GSS), 2004-2007. frakcija GSS-a ’11 decembar’, od 2013. bila je predsednica Saveta Nove stranke, a ostavku na taj položaj podnela je u aprilu 2018, zbog neuspeha na beogradskim izborima. Dobitnica nagrade „Osvajanje slobode“ za 2020. godinu.

Latest posts by Vesna Rakić Vodinelić (see all)