- Peščanik - https://pescanik.net -

God Bless Diversity – šetnja kroz Adams Morgan

Columbia Heights, foto: Martha Heinemann Bixby

Adams Morgan je kvart u severno-zapadnom Vašingtonu, DC (SAD). Tokom 20. veka naseljavali su ga ljudi različitih klasa i rasa čiji je život je bio ograničen segregacijom. Odlukom Vrhovnog suda SAD-a iz 1954. godine okončana je rasna segregacija u javnim školama. To se odrazilo i na sastav đaka u crnoj školi Thomas P. Morgan i beloj John Quincy Adams, tako da promišljeni naziv kvarta Adams Morgan označava jedinstvo i jednakost građana. Ovo naselje je poznato i po pulsirajućem noćnom životu, restoranima internacionalnih kuhinja (neki imaju Mišelin zvezdicu), progresivnom političkom aktivizmu i, uopšte, raznovrsnoj kulturi koju prolaznici mogu da gustiraju svim čulima.

Živim u Adams Morganu od 2017. godine. Stanari moje ulice su mlađi japiji iz  modernih zgrada ali i siromašniji ljudi iz trošnih, starijih kuća. Spoj ta dva sveta odaje utisak pristojnosti i pristupačnosti. Ili samo stvara takav privid, o čemu donekle govori priča u nastavku, napisana 20. januara 2020. godine na Dan Martina Lutera Kinga. To je federalni praznik SAD-a kojim se slave građanske slobode i nenasilni otpor rasnoj diskriminaciji, a priča koja sledi je moja šetnja kroz današnju različitost i ravnopravnost u Adams Morganu.

Leto 2019. godine, veoma je vruće i teže dišem zbog vlage. Ipak, odlučujem da odem do prodavnice na trgu Columbia Heights gde sam kupila majicu. Prodavci su zaboravili da skinu onaj plastični deo koji pišti pri izlasku iz radnje i razotkriva krađu (ne znam kako se to tačno zove). Meni, iz nekog razloga, nije ništa pištalo niti mi je kontrolor kraj izlaznih vrata tražio račun. On je uglavnom zaustavljao obojene ljude ili one čija garderoba deluje ofucano. Od njih je zahtevao da mu pokažu dokaz da su zaista platili to što iznose u kesama. Nas, bele i uredne, nije ni pogledao.

Stavljam majicu u ranac i izlazim iz zgrade. Srećem komšiju sa malim žutim psom. Pas ima oči različite boje, jedno braon a drugo plavo. Mazim ga, a on se prevrće na leđa i pomera noge od sreće. Čujem da se štene zove Pakistan. Ma ne, zove se Pakston, ispravlja me komšija. Meni se učinilo prirodno da neko u SAD-u nazove svog ljubimca Pakistan. Da li zbog toga što oseća veliku čežnju prema toj dalekoj i mnogoljudnoj zemlji ili zato što očekuje da neko ko nosi to ime bude submisivan kao ker, ne znam. Čudno je to što ljudi uopšte imaju potrebu da životinju vode na lancu i da ih ona dresirano sluša. Životinja to voli jer se oseća kao da pripada nekom klanu. Možda nam je svima ovde srednje ime Pakistan.

Pozdravljam se sa komšijom i nastavljam šetnju po ulici Columbia Road. Na njoj ljudi iz raznih zemalja pokušavaju da prodaju sitnice, a najviše jeftinu garderobu kao i razno očišćeno, tropsko voće, poređano po stočićima od kartonskih kutija na ivicama trotoara. Iz restorana brze hrane zuje oštri mirisi: prepečeno pile, svinjska rebarca, prokelj, meni nepoznati začini. Neki su baš jaki i teraju te da zapušiš nos.

Prolazim pored Potters House, kafića-knjižare. To je mesto gde beskućnici mogu da dobiju besplatno kuvano jelo jednom dnevno. Unutra prodaju knjige iz filozofije, političkih nauka, umetnosti, religije i kulture. Nekad Potter’s House organizuje levičarske događaje. Jednom sam tu posetila predavanje jevrejske spisateljice koja je pričala o potrebi kolektivnog tugovanja kao o načinu mobilizacije zajednice. Rekla nam je da na jevrejskim grobovima ljudi ostavljaju kamenčiće umesto cveća. Mnoštvo tih kamenčića ilustruje snagu zajednice i istrajnost tugovanja – nešto što može da nas poveže sa drugima i inspiriše na akciju.

Nakon Potter’s House kafića hodam pored bronzanog spomenika čoveka sa šeširom. On je postavljen pored nekakvog privatizovanog centra za socijalni rad. Pognutih leđa i savijenih kolena, pruža ruku prema prolaznicima. Kao da žicka. Iako je figura bronzana i ne odražava nužno nikakvu boju kože, ti nekako po položaju tela prepoznaješ da je to spomenik beskućnika, Afro-Amerikanca, jer takvih ima mnogo u ovom kraju.

Prelazim pešački prelaz na 16. ulici i nastavljam prema Columbia Heights. Uporna vrućina me tera u hlad. Mislim kako mi život u DC-u nudi različite prizore. Uživam u učenju i nastanjivanju engleskog jezika, moje nove mentalne mape kroz čiju strukturu i ritam počinjem iznova da mislim svet. Ipak, Slavoj Žižek smatra da je usvajanje stranog jezika neka vrsta torture. Strani jezik je parazit koji poništava i kolonizuje naš prvobitno izgrađeni identitet. Za sada, mazohistički žudim za tom torturom, koja u mom slučaju znači pripadanje novoj zajednici.

Na Columbia Heights, ispred prodavnice u koju sam pošla, vrte se mnoge igračke na navijanje: debele balerine čije se haljine otvaraju dok se one nezgrapno okreću po vrelom trotoaru; čovečuljci na plastičnim skejtovima koji prave akrobacije. Pored igračaka, na teškom suncu, sedi krupni tamnoputi čovek sa naočarima. Gledam jednu balerinu i mislim kako je zabavna. Odjednom, kroz igračke nehajno tutnje četiri tinejdžera na biciklima. Kao jahači apokalipse, ostavljaju za sobom obezglavljene i prepolovljene balerine i osakaćene čovečuljke. Rasparčani delovi igračaka još se vrte na vrućem asfaltu u nekom novom, pokvarenom ritmu. Čovek sa naočarima ustaje da pokupi ostatke svoje robe. Dodajem mu jednu pogubljenu balerinu čija se plastična suknja potpuno rasturila. On mi stidljivo i mirno kaže hvala. Možda treba da kupim neku polomljenu stvar, da delimično repariram pokolj igračaka. Nisam to uradila, sažaljenje može da unizi. Verujem da je ljudsko dostojanstvo važnije od milostinje.

Konačno, ulazim u rashlađenu prodavnicu. Gospođa za kasom brzo otklanja plastični višak sa moje majice. Gledam ponovo kako obojenima traže račun na izlazu, a ja slobodno odlazim iz radnje sa rukama u džepovima. Na ulici me guši bela vrućina dok Latino Amerikanke na kartonskim tezgama prodaju oljušteni mango i mehanički ponavljaju fraze ujedinjujućeg konzumerizma.

Autorka je pravnica, sa masterom iz međunarodnog prava ljudskih prava.

Peščanik.net, 22.01.2020.