- Peščanik - https://pescanik.net -

Goli otok na mozgu II

„Super je deda“, kaže mi pre izvesnog vremena moj poznanik, deklarisani levičar, a oči mu pri tom zaneseno cakle, „devedeset dve godine, ej! A bistriji i luđi od svih ovih današnjih nazovi političara zajedno.“

Nasmejem se, s nelagodom. „M-da“, kažem, jer nisam siguran kuda nas sve ovo vodi.

„Pazi“, uzvraća mi moj poznanik znatno tišim glasom i zaverenički se naginje prema meni da bi bio siguran da ga dobro čujem, „pazi, nije ni čudo što je Juga bila toliko moćna država kad je imala takvog lika na čelu savezne UDB-e. Matori ima muda do poda!“

„Pa, dobro sad, ne bih odlazio baš toliko – “, počnem, ali on me tu preseče.

„Šta ne bi? Šta bre ne bi?! Da se ja pitam, ja bih njega proglasio za doživotnog predsednika, dok još nije kasno.“

„Jo-va za pred-sed-nika!“ zaurla mi odjednom u lice, ruku podignutih visoko u vazduh. „Jo-va za pred-sed-nika!“

„Ok, ok“, kažem, „a je l’ bi barem pre toga kupio knjigu?“

„Obavezno, brate“, moj poznanik spušta ruke, uz osmeh, „obavezno… Kolko košta da košta! Nego, reci mi: jesi ga upoznao? A? Kakav je Jovo Kapa?“

Morao sam da ga razočaram: Jova Kapičića nikad nisam lično upoznao. Osetio sam, međutim, i ovako, na srazmernu daljinu, tokom uredničkog rada na knjizi GOLI OTOCI JOVA KAPIČIĆA koja je toliko uzdrmala našu javnost poslednjih dana, koliko je ogromna njegova sugestivna moć i koliko je teško odupreti joj se. Reč je o čoveku koji snažno i nepokolebljivo veruje u sopstvene istine i koji je čitav svoj život dosledno posvetio jednoj ideologiji, čoveku čija su uverenja čak i u ovako poodmaklim godinama užarena i čvrsto utemeljena, i u dobru i u zlu, a strast kojom ih zastupa i brani izuzetna. Reč je o kompleksnoj, hiperdinamičnoj, beskrajno vitalnoj ličnosti, kroz koju se prelama ogroman, važan komad naše istorije i iz koje pršti svo to nagomilano iskustvo, ličnosti koja je uz to i inteligentan, bistar i elokventan sagovornik od kog se iz prve ruke može saznati mnogo toga što je danas apsolutno nemoguće saznati od bilo koga drugog.

A Jovo Kapičić je raspoložen za razgovor. I više nego. Mislim da je izuzetno svestan prilike koja mu se ukazala i da ne želi da je propusti. Njegovi savremenici mahom su već pokojni, i njemu je, eto, zapalo da nam ispriča tu priču do kraja. Na nama je, dalje, da mudro razdvojimo Kapičićeve subjektivne stavove od objektivne istine, ali nije li to ono čime se istoriografija inače bavi?

I umesto da jednostavno iskoristimo ukazanu šansu, budući da Jovo Kapičić ima šta da ponudi, mi više volimo da se histerično nadvikujemo preko njegovih leđa, i da se tradicionalno lomimo na naša dva-tri jadna dela. Jedni su, naime, jako ogorčeni njime ovih dana. Drugi, opet, prekomerno oduševljeni. Dok treći nastoje (premda uglavnom bezuspešno) da unesu malo razuma i promišljenosti u sve to.

Tako oni među nama koji su, poput mog poznanika-deklarisanog levičara, posebno skloni nekritičkoj, opasno prostodušnoj i strogo ideološkoj jugonostalgiji, naprosto grcaju od oduševljenja nad svime što Jovo Kapičić učini ili izjavi. Kakva desnica i njena poslovična uzrujanost oko svega i svačega, tek je na ovoj strani sve prezagrejano i tek tu vlada čist suvišak emocija!

„Jovo je kralj!“ klikće tako jedan od oduševljenih komentatora.

„Bilo bi dobro da sada imamo jedno Golo ostrvo“, dodaje drugi s revolucionarnom odlučnošću.

Čekaj malo, to je sad već previše, pomislim, ali me odmah pretekne sadržaj sledećeg komentara.

„Ovakvog generala, kakav je Jovo Kapičić, bi svaka ozbiljna država u svetu cenila i volela da ima u svojoj službi bezbednosti. Ma vlast je vlast – uvek i svuda. I nema tu sentimentalnosti.“

Dakle, da ponovimo: vlast je vlast i nema tu sentimentalnosti.

Eto mišljenja na kom su zasnovani svi goli otoci ovog sveta.

A istina je da je, mimo svog tog oduševljenog skandiranja podatne publike, među kojima neki čak otvoreno jadikuju što žrtava nije bilo više, a neki što i sad nemamo tako brutalno odlučne ljude i takve metode i takve ustanove, ona prava istina je da je Kapičićeva odbrana Golog otoka kao i sopstvene uloge u kreiranju tog logora prečesto opterećena raznoraznim kontradikcijama, lelujava i nesigurna. Čini se da i on sam ne može da odluči kako bi trebalo da glasi zvanična priča o toj najtamnijoj mrlji jednog veoma mračnog trenutka u našoj istoriji i njegovoj ličnoj ulozi u svemu te kako bi je trebalo plasirati. Istina je da je njemu pre svega stalo da se što efektnije distancira od tog teškog nasleđa koje ga prati. Istina je takođe da je njegova sposobnost apstrahovanja žrtava, kao i onog najčistijeg, najelementarnijeg bola i nepravde koja je počinjena nad tolikim ljudima tamo i tolikim porodicama koje su ostavili za sobom, neverovatnih razmera. Sve je to puka istina. Jovo Kapičić ne zaslužuje obožavanje. Iskreno, nisam stekao utisak ni da ga priželjkuje. Oproštaj javnosti bi mu mnogo više značio, ali teško da će ga za života dobiti.

Međutim, ono što ovaj čovek zaslužuje i što svakako treba da dobije jeste pažnja i slušalačko poštovanje. Jovo Kapičić je tu da nam ispriča jednu neverovatnu priču – priču svog života. Danas, nakon svega, u devedeset drugoj godini, on bi trebalo da uživa pravo na dostojanstvo iskusnog, prekaljenog pripovedača.

Kakva šteta, zaista, što jedino imamo da mu ponudimo izlive neobuzdane mržnje ili navijačko klicanje s tribina.

*

„Možda bi trebalo da čitavu stvar malo razmotriš i iz pozicije žrtava”, predlažem oprezno svom prijatelju-deklarisanom levičaru zahvaćenom talasom obožavalačke strasti prema Kapičiću. “Barem povremeno.”

“Žrtava?” kaže on. “Kojih žrtava?” Pa se naceri. “Misliš – Dragoslava Mihailovića?”

„Njega i još desetak hiljada sličnih“, uzvraćam, ali to ne ostavlja baš nikakav utisak na mog poznanika. On je sav obuzet sopstvenom logorejom.

“Ej, kad ga već pominjemo, znaš da sam ga video neki dan u Zmaj Jovinoj? Nešto se pogrbio, sav se osušio, i – “

„Koga? Ko?“

„Pa, ovaj, brate – Dragoslav Mihailović. Hoda ko ludak neki. Mislio sam da mu priđem, al nisam. Ko zna šta bi sve moglo da se dogodi, kapiraš!”

“Kapiram”, kažem. “Ali, i bolje je što nisi. Nemaš ti nikakvo pravo da mu sudiš. Čovek je ipak odležao sve te godine tamo. I to u najranijoj mladosti. Jebote, i meni on ide na nerve, ali kad pomislim da je moj sin sada stariji nego što je on bio kad su ga zatvorili, onda stvari ipak vidim iz drugačije perspektive. Oštetilo ga je, ozlojeđen je i nadrkan – pa šta, to je ipak njegova stvar. Ko da bi ti prošao bez posledica! Meni je uostalom najviše krivo što je u svemu tome stradao njegov talenat.”

Dugo sam se – a verujem i mnogi drugi – pitao šta se to i kad tačno dogodilo s Dragoslavom Mihailovićem. Od onog sjajnog pisca nekoliko knjiga (u stvari, kad čovek malo bolje razmisli, samo dve, ali kakve! – Frede, laku noć i, prirodno, Kad su cvetale tikve) nastao je sumorni, sebični starac odlučan da čitav ostatak svog života posveti – sopstvenoj guzici.

Čitave devedesete, tako, Dragoslav Mihailović je proveo sasvim obnevideo za našu nadasve dramatičnu i tragičnu svakodnevnu realnost. Tu apokaliptičnu deceniju, naime, dok su ljudi ginuli u stotinama hiljada na najstrašnije zamislive načine, dok su žene silovane, deca klana, jame punjene leševima, dok su gradovi i sela goreli, dok su izbeglice milele našim putevima, gladni pljačkali poluprazne radnje, a političari, ratni zločinci i kriminalci igrali svoj krvavi ples, upravu tu i takvu deceniju Dragoslav Mihailović je odlučno i nepokolebljivo posvetio ponovnom proživljavanju sopstvenog golootočkog iskustva. Nije prestao ni u narednoj, a da li će u ovoj – to nam tek preostaje da vidimo. Vreme je za njega ionako odavno stalo i ne mrda.

I tako se, tužno, dogodilo da je ta poslednja kritika Kapičića (ona koja bi mogla i morala da bude najubojitija od svih) a koja dolazi od samih golootočana ili članova njihovih porodica, ovako zlosrećno oličena u depresivnoj ličnosti jednog presahlog, ozlojeđenog starca, nekadašnjeg pisca, Dragoslava Mihailovića, izgubila svoj osnovni smisao potrage za objektivnom istinom i pretvorila se u posprdnu staračku pizmu bez kraja i konca.

A stvari tu već dobijaju bizarne konture. Dragoslav Mihailović, naime, sopstvenim likom i delom, a posebno angažmanom oko Golog otoka, zauzima posebno mesto u kosmogoniji Jova Kapičića, a ova rečenica ne bi pretrpela nikakvu štetu ukoliko bi subjekat i objekat u njoj bili zamenjeni. U onoj meri u kojoj je Jovo Kapičić super-heroj ili već super-zlikovac (u zavisnosti od vašeg – prevashodno ideološkog – stava) u toj meri je Dragoslav Mihajlović, njegov arhi-neprijatelj, i sâm ili super-heroj ili već super-zlikovac (opet u zavisnosti od vašeg – prevashodno ideološkog – stava)…

Tako se u uskom prostoru između ove dvojice staraca zarobljenih u doživotnom ideološko-personalnom klinču našla i čitava savremena Srbija sa svim svojim frustracijama i rastrzanostima.

“A meni je ipak žao zbog svega”, kažem. “Niko ovde nije morao da bude to što je postao. Niko! Pa ni Dragoslav Mihailović.”

Moj prijatelj-deklarativni levičar na sve to samo lakonski odmahuje rukom.

„Ma, taj boluje od golog otoka na mozgu!“ kaže mi.

Ne mogu, a da se ne nasmejem.

„Slažem se“, kažem. „A, izgleda, i svi mi ostali zajedno sa njim.“

 
Peščanik.net, 03.04.2010.

Srodni link: Vladimir Arsenijević – Goli otok na mozgu I