Fotografije čitateljki, Miljana Radivojević, East London street art

Fotografije čitateljki, Miljana Radivojević, East London street art

Dvostruka rehabilitacija ili srpsko pravosuđe je efikasno preko svake razumne mere

Ukazom predsedništva Prezidijuma Narodne skupštine FNRJ od 8. marta 1947. godine jedan broj pripadnika familije Karađorđević lišen je (tadašnjeg) jugoslovenskog državljanstva, a kao posledica oduzimanja državljanstva, izrečena im je kazna konfiskacije imovine. Ukaz je dostupan na internetu. Potpisao ga je dr Ivan Ribar (što je za ovu priču samo donekle važno, a ne Edvard Kardelj, poznat i kao Bevc, što mu se pripisuje na tzv. društvenim mrežama koje sve češće poprimaju karakter prekih sudova). Isti onaj dr Ivan Ribar, čija su oba sina ubijena kao partizani i antifašisti.

Jedan od pripadnika familije Karađorđević, koji se u Republici Srbiji istrajno predstavlja kao prestolonaslednik, nedavno je rehabilitovan odlukom Višeg suda u Beogradu. Reč je, dakle, o sudskoj rehabilitaciji, što je za ovu pripovest veoma bitno.

Jednim od niza lex specialis-a, koji se zove Zakon o ukidanju Ukaza o oduzimanju državljanstva i imovine porodici Karađorđević („Službeni list SRJ“ 9/2001), ukaz iz 1947. je ukinut. Ovaj zakon ima samo tri člana. Prvim se ukida ukaz, drugim se deklariše da će vraćanje konfiskovane imovine biti uređeno posebnim zakonom, a trećim se uređuje vreme stupanja na snagu ovog Zakona. Građaninu prestolonasledniku Aleksandru Karađorđeviću je još 2001. godine zakonski vraćeno državljanstvo, zakonsko naređenje je izvršeno, uručen mu je izvod iz knjige državljana, kao i pasoš. A potom, 14 godina kasnije: „Viši sud u Beogradu rehabilitovao je u sredu princa Aleksandra Karađorđevića, što znači da će moći ravnopravno sa ostalim članovima svoje porodice da učestvuje u procesu vraćanja oduzete imovine. Sud je utvrdio da je Ukaz Prezidijuma Predsedništva Skupštine FNRJ od 8. marta 1947, kojim je Karađorđevićima oduzeto državljanstvo i konfiskovana celokupna imovina – ništavan, od trenutka donošenja, u delu koji se odnosi na Aleksandra Karađorđevića, kao i da su ništave sve njegove pravne posledice.“ Tako makar pišu Novosti, 8. jula 2015. E sad, koji pravni mehanizam reguliše ili objašnjava pravnu mogućnost da sud 2015. godine poništi ukaz koji je zakonom ukinut 2001. godine, i to da ga poništi u korist A. Karađorđevića, kad je već ukinut prema svima koji su u ukazu nabrojani, ne može se jasno utvrditi. Isto važi i za vest da će Karađorđević „moći ravnopravno sa ostalim članovima svoje porodice“ da učestvuje u dobiti koja se ovde eufemistički označava kao restitucija. Jer, pomenuti Zakon iz 2001. godine određuje da će vraćanje konfiskovane imovine biti uređeno zakonom, a ne sudskom odlukom.

No, ako se ova pravna stvar ne može objasniti pravnim razlozima – možda može vanpravnim. Jedna od posledica ovog sudskog rešenja jeste to da se A. Karađorđević ima smatrati „ne-osuđi-va-nim“, kako je to sladostrasno iskazao sudija Trešnjev rehabilitujući Dragoslava Mihailovića. Dobro, u slučaju Mihailovića bilo je mesta naglašavanju fikcije neosuđivanosti, jer on je u realnosti odista bio osuđen. Međutim, Aleksandar Karađorđević nije bio osuđen – konfiskacija imovine bila je posledica oduzimanja državljanstva, tako da zgražanje i razneženost („ju, ju, ju!“) nad „osudom“ izrečenom dvogodišnjem detetu ima smisao podizanja moralne panike, a ne relevantnog sudskog obrazloženja. Naročito ako se zna da tadašnja Jugoslavija nikako nije bila jedina republika koja je lišila državljanstva članove ranije kraljevske dinastije. Ali – sestro slatka – ovo je bila komunistička republika, a ukaz je potpisao otac čak dva (poginula) partizana!

Možda se (stvar) može objasniti i ekonomski. Mediji nas, naime, tabloidno obaveštavaju o Sv. Karađorđevića Imovini. Koja se, navodno, samo na osnovu ovog i ovakvog rešenja može povratiti, iako je Beli dvor vraćen u državinu, tj. na uživanje – ne, doduše, u svojinu. A i zakonom je iz restitucije izuzet. No, to izgleda nije jedino, pominju se u novinskim izveštajima npr. Kraljevski Pašnjaci, ma šta to bilo, a i prof. Oliver Antić je manirom iskusnog sudskog veštaka za dekoracije, mere i plemenite metale već utvrdio da ono što je pronađeno u Titovom sefu, zapravo pripada Karađorđevićima.

Takođe, ima još vanpravnih razloga koji su postali očigledni, naročito pošto je sudska rehabilitacija bila okončana. Naime, po čl. 5. st. 5. Zakona o rehabilitaciji (2011) po sili samog zakona rehabilituju se lica kojima je ukazom predsedništva Prezidijuma Narodne skupštine FNRJ oduzeto državljanstvo i izrečena kazna konfiskacije imovine – dakle, Karađorđevići. Prema tome, i bez sudske odluke, u ukazu nabrojani Karađorđevići već su zakonom jednom rehabilitovani. Zašto je, u slučaju prestolonaslednika bila neophodna i sudska, pored zakonske rehabilitacije, valjalo bi saznati iz rešenja Višeg suda. No, tog rešenja nema na internetu, ako se izuzme fotografija onog uramljenog i uručenog na rođendanskoj svečanosti građaninu kao plemiću. A, možda to i nećemo saznati, jer u pitanju je, kako mediji naglašavaju – princ, i to prestolonaslednik – kome se ima pristupati kao licu izvan (iznad) zakona. Tako mu je uostalom i pristupio sudija Predrag Vasić.

Opet ushićene Novosti:

“R. Dr. | 23. jul 2015. 20:39 | Komentara: 10.

Sudija Višeg suda Predrag Vasić, koji je vodio proces rehabilitacije princa Aleksandra Karađorđevića, gostujući na njegovoj proslavi, poklonio mu je uramljeno rešenje o rehabilitaciji.”

Sudija Predrag Vasić na rođendanskom slavlju Karađorđevića, Foto RTS

Sudija Predrag Vasić na rođendanskom slavlju Karađorđevića, Foto RTS, embedded image permalink​: http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/drustvo/aktuelno.290.html:559026-%D0%A0%D0%B5%D1%85%D0%B0%D0%B1%D0%B8%D0%BB%D0%B8%D1%82%D0%B0%D1%86%D0%B8%D1%98%D0%B0-%D0%BF%D1%80%D0%B8%D0%BD%D1%86%D1%83-%D0%BD%D0%B0-%D0%BF%D0%BE%D0%BA%D0%BB%D0%BE%D0%BD

O ovom darežljivom gestu sudije Vasića, Viši sud, njegov predsednik i Visoki savet sudstva još uvek nisu ništa imali da saopšte: „A da li će biti sankcija odlučiće predsednik suda: Nejasno je kada, jer predsednik suda Aleksandar Stepanović nije odgovorio na ključna pitanja N1: Da li je bio upoznat sa ovim činom sudije Vasića i da li mu je dao odobrenje za tako nešto? Ćutanjem je odgovoreno i na zahtev za informacijama o daljoj proceduri i vremenskim rokovima.” (N1 info, 24. jul 2015). Da li ćemo dobiti odgovor ćutanjem i ako zapitamo koliko često je sudija Vasić bio na rođendanskim proslavama stranaka u sudskim postupcima koje je vodio, koliko je svojih odluka uramio i tako uramljene lično dostavio strankama u postupcima koje je vodio, da li je u svim postupcima u kojima je sudio ostavio isto ovako lep utisak nezavisnosti i nepristrasnosti – jer sudija je dužan da bude nezavisan i nepristrasan, ali ne samo to – mora se i ponašati tako. Do sada su naši procesni zakoni regulisali dostavljanje sudskih spisa strankama lično. Ubuduće, možemo očekivati pravila o tome kad sudija lično dostavlja svoje odluke strankama. Zato što u republici imamo građane kao plemiće.

Sa druge strane, sudijskom pripravniku – volonteru, Radovanu Nenadiću, koji je obelodanio slučaj ličnog sudijskog dostavljanja uramljene sudske odluke stranci u postupku tokom trodnevne proslave prinčevskog rođendana, ugovor o volontiranju otkazan je odmah. Uprkos navodnom sveopštem antikoruptivnom zalaganju vlasti da se reguliše pravni položaj uzbunjivača.

O srpskom pravosuđu teško je pisati ozbiljno. Ono brzo i sigurno prelazi u nadležnost nekog novog Nušića. Valjalo bi, ipak, da se pre komediografa oglase Društvo sudija Srbije i sudija Miodrag Majić na svom blogu. Oni ozbiljno zagovaraju stvarnu nezavisnost i nepristrasnost sudija. Za sada, na njihovim web sajtovima o ovome nema ništa. A tako je dobro za studiju slučaja.

Peščanik.net, 27.07.2015.

Srodni link: Mijat Lakićević – Volonter


The following two tabs change content below.
Vesna Rakić Vodinelić, beogradska pravnica, 1975-1998. predaje na državnom pravnom fakultetu u Beogradu, gde kao vanredna profesorka dobija otkaz posle donošenja restriktivnog Zakona o univerzitetu i dolaska Olivera Antića za dekana. Od 1987. članica Svetskog udruženja za procesno pravo. 1998-1999. pravna savetnica Alternativne akademske obrazovne mreže (AAOM). 1999-2001. rukovodi ekspertskom grupom za reformu pravosuđa Crne Gore. Od 2001. direktorka Instituta za uporedno pravo. Od 2002. redovna profesorka Pravnog fakulteta UNION, koji osniva sa nekoliko profesora izbačenih sa državnog fakulteta. Od 2007. članica Komisije Saveta Evrope za borbu protiv rasne diskriminacije i netolerancije. Aktivizam: ljudska prava, nezavisnost pravosuđa. Politički angažman: 1992-2004. Građanski savez Srbije (GSS), 2004-2007. frakcija GSS-a ’11 decembar’, od 2013. bila je predsednica Saveta Nove stranke, a ostavku na taj položaj podnela je u aprilu 2018, zbog neuspeha na beogradskim izborima. Dobitnica nagrade „Osvajanje slobode“ za 2020. godinu.

Latest posts by Vesna Rakić Vodinelić (see all)