- Peščanik - https://pescanik.net -

Graditi ili ratovati

Apsolutnu konfuziju i krajnju neodređenost u pokušaju evropeizacije Srbije zabeležila je i generacija Stevana Sremca. Njega je posebno uznemiravalo to što u tim „nazovigradovima, u tim vulgarnim varošicama, podjednako nema ni tradicionalne ni gradske evropske kulture“. Isto je, nažalost, i danas. Umesto da postane građanin, radan, uman, tolerantan, koji se sa drugima udružuje oko zajedničkih projekata i gradnje, naš čovek je ostao lukav podanik, dovitljiv, sav usmeren na sopstveno preživljavanje, kakav je bio i u doba osmanskog carstva. Dok građanin ima svest da kvalitet njegovog života zavisi od drugih građana, njihovog morala i operacionalnih sposobnosti, dotle se podanik ne miri sa zakonima i uslovima građanskog društva, ne želi da o njima bilo šta zna i misli da može da preživi pojedinačno i nezavisno od drugih. I dok je proces kritike i učenja na greškama upravo ono što omogućuje napredak građanskom društvu, dotle za podanika nema dokaza koji bi mogli da ga uvere da greši, da je u zabludi, da radi u korist sopstvene štete. I gore od toga: on čak ne ume ni da razgovara, već se gotovo uvek svađa, a njegove političke, istorijske i ostale rasprave se uvek pretvaraju u megdan u kome on po svaku cenu (pa i cenu života) mora da pobedi.

Jedan od prvih fizičkih zakona je zakon slobodnog pada. Urbanistički haos u kome danas živimo izložio je svakoga od nas opasnosti direktnog upoznavanja sa posledicama tog zakona u vidu tragične mogućnosti da nam s vrha neke građevine padne cigla na glavu. Ako ta cigla padne i ubije nepoznatog prolaznika, „podanik“ na to neće reagovati (osim emotivno), neće tražiti, apelovati, insistirati da se takve stvari ne smeju događati. On će reagovati samo ako je ta cigla usmrtila člana njegove porodice. Jasno je da takvo pojedinačno reagovanje onda ne može imati nikakvog društvenog učinka. I kad bi mu neko tumačio da je ta smrt povezana sa zakonom slobodnog pada, sa sociološkim, političkim i urbanističkim haosom, to bi za njega bila uvreda, a njegov tumač nečovek. Bez želje da se kao ličnost razvija, podanik ne želi da zna za bilo kakve društvene, istorijske, fizičke zakone. On na društvo gleda kao da je ono „prirodni proizvod“, kao da nije plod delatnosti – građevina – brojnih prethodnih generacija. Sve fenomene podanik objašnjava samo iz ugla svoga ličnog iskustva!

I dok su građani imuni na manipulacije, podanik je idealan objekat za manipulatore. Nema te besmislice u koju on nije poverovao, od Karađorđevih vremena pa do naših dana. Poslednjih 20 godina veruje da je moguće biti u ratu (sa najmoćnijim državama sveta) i u konstantnom ratnom metežu, a istovremeno biti zaposlen u uspešnoj privrednoj grani, živeti bezbedno u uređenim, urbanim gradovima sa savremenom infrastrukturom, rešiti stambeno pitanje, školovati decu u vrhunskim školama, koristiti prestižne medicinske usluge, te uživati blagodeti „švedskog“ penzionog fonda.

Stare civilizacije su stvorile magiju, mitologiju, religiju sa ciljem upravljanja stvarima i događajima; one su verovale da su u stanju da kontrolišu vremenske tokove. Građanska društva i nauka su tu stvar izokrenuli za 180 stepeni. Bilo bi dobro kada bismo mogli da kontrolišemo vreme, klimu, tektoniku planete Zemlje, ili jata zvezda, ali budući da ne možemo, prva sledeća aproksimacija je da se, pomoću znanja i razumevanja, svim tim pojavama prilagodimo. Isto važi i na planu spoljne politike: nije defetizam i beznađe ako se na osnovu poznavanja socioloških činjenica tvrdi da male i velike države ne mogu biti ravnopravne. Taj “zakon neravnopravnosti” između malih i velikih država je u spoljnoj politici u istom rangu sa zakonom slobodnog pada u fizici. Zato, ako glasate za one političare koji za Srbiju traže ista “prava” koja imaju SAD, Kina i Rusija, ili ako vam govore o “partnerstvu” male države sa nekom velikom, znajte da ćete i dalje tabanati “prokletom avlijom” kao podanik. Birač-građanin bi, međutim, te političare suočio sa deplasiranošću takvih zahteva i postavio im kontra-pitanje: zašto se život u Srbiji toliko razlikuje od života u Danskoj, Švajcarskoj, Švedskoj, Češkoj i zašto više nalikuje životu u Venecueli (gde kao kolateralna šteta sociološkog haosa dnevno strada pedeset troje ljudi)? Onaj ko ne ume da objasni taj fenomen, znajte, ne može ni Srbe da izvede iz “proklete avlije”.

 
Peščanik.net, 02.01.2011.