Prvi svjetski rat (1914-1918) nije izbio bez razloga. Nije se dogodio kao nepredviđeni grom iz vedrog neba nad Evropom kojom je tiho upravljala ravnoteža sila. On nikoga nije iznenadio, jer su već godinama svi oštrili noževe. Nije izbio voljom jedne od dviju suprotstavljenih strana, nego su se točkići savezništva tako savršeno okretali zato što su svi računali na oružani sukob i vjerovali da će on izbiti u najkraćem roku. Međutim, veoma je brzo poprimio tjeskobni karakter rata do iscrpljenja, neprekidnog pokolja bez velikih strateških rezultata. Kako je rastao broj žrtava, smanjivale su se šanse za sporazumni mir. Tradicionalna praksa kompromisa nije odgovarala razmjeru nasilja i broja žrtava. Naime, kako piše Raymond Aron u Lančanim ratovima, motor razvića u to doba bila je tehnika, ona je nametnula organiziranje zanosa, osudila na neuspjeh sve pokušaje pomirenja i diplomatske mudrosti, pridonoseći širenju krstaškog duha i dovodeći do mira koji je stvorio početnu situaciju za izbijanje Drugog svjetskog rata. O toj radikalnoj novosti ni jedan drugi spomenik ne svjedoči bolnije od – spomenika Neznanog junaka.
Godine 1918, potreba da se oda počast palima u borbi zahtijevala je nakon okončanja rata da se svagdje podigne spomenik. Budući da je smrt u njemu promijenila stepen i prirodu, kamen nije mogao drugo nego ratificirati i reificirati iščeznuće jednoga u mnoštvu. Nastao u tom ratu bez presedana, kult Neznanog junaka spoj je impersonalnosti i herojstva, mraka i slave. Kako je u svom Radniku zapisao veliki svjedok tog vremena, Ernst Jünger, ”vrlina Neznanog junaka počiva u tome da ga je moguće zamijeniti, da se iza svakog palog, u rezervi, već nalazi odmjena (Ablösung)”.
Otkriće i slavljenje te vrline odmjenljivosti neutralizira svaki osjećaj ljudskosti. Na bojnom polju moglo se i dogoditi da se u neprijatelju otkrije i prepozna drugi čovjek, sa njegovim jedinstvenim licem, ali na kraju krajeva, ”plima neprocjenjivog” nalagala je dotada neviđenu devalvaciju čovječnosti svakog pojedinca, kako prijatelja tako i neprijatelja. Kako na početku osmog poglavlja svoje nostalgične familijarne sage Radetzkymarš piše Joseph Roth, ”tada, prije Velikog rata, kada su se zbili događaji o kojima izvještavaju ovi listovi, nije još bilo svejedno da li je neki čovjek živ ili mrtav. Kada bi ko nestao iz redova živih, nije na njegovo mjesto odmah dolazio neko drugi i brisao pokojnika iz sjećanja, nego je ondje, gdje je on nedostajao, ostajala praznina, i bliski kao i daleki svjedoci njegove propasti zanijemili bi, kad god bi ugledali tu prazninu”.
Rat je sada ispunio tu prazninu i doslovno materijalizirao sliku čovjeka-vojnika izgubljenog u silnoj vojsci koja napreduje u osvajanju savršenstva. Ideja progresa vratila je veliku metafizičku podjelu na inferiornu čulnu, fizičku i na superiornu nadčulnu, metafizičku realnost. A rat je tu podjelu primijenio i okrutno je iznio na vidjelo.
Otuda egzistencijalno svjedočanstvo što ga filozof Franz Rosenzweig (1886-1929) suprotstavlja metafizičkom rascjepu u svim oblicima u kojima se on pojavljuje. Već u prvim redovima svoje grandiozne Zvijezde iskupljenja, djela napisanog na razglednicama koje je slao svojoj budućoj ženi Edith Rosenzweig Scheinmann, iz balkanskih šanaca, artiljerac Rosenzweig piše: ”Bez obzira uvukao li se čovjek, poput crva, među slojeve gole zemlje pred sikćućim pipcima slijepe i nemilosrdne smrti, osjetit će, u neizbježnoj silini, ono što inače nikada ne bi osjetio: da bi njegovo Ja postalo samo Ono kad bi umro, i bez obzira vrištao li očajnički svakim od krikova još prisutnih u njegovom grlu svoje Ja protiv onoga Neumoljivog, što mu prijeti nezamislivim uništenjem – filozofija se na svu tu nevolju osmjehuje svojim praznim smiješkom”.
Prazni smiješak antičke kozmologije, u kojoj se sve svodi na Svijet. Prazni smiješak srednjovjekovne teologije, u kojoj se sve svodi na Boga. Prazni smiješak modernog idealizma, u kojem se sve svodi na Čovjeka. Vrhunac predstavljaju Hegelov prazni smiješak, dakle smiješak koji vidi kako Um ”na sve vrhunce i u sve ponore stavlja znak jednakosti”, i prazni smiješak Karla Marxa dok uspoređuje Boga Historije sa ”užasnim paganskim Bogom koji je nektar htio piti samo iz lubanja svojih žrtava”. Metafizički osmjeh rata koji individualne živote osuđuje na ništavnost, a istinsku realnost čuva za bezimene cjeline. Rosenzweig optužuje taj indiferentni i redukcionistički osmjeh filozofije, optužuje u ime bića koje dršće pred smrću i pred njenim otrovnim žalcem. Metafizički osmjeh jeste poricanje smrti i zatvaranje ušiju prije nego što se začuje krik teroriziranog čovještva. Totalitet ne daje nikakav smisao smrti, svako umire na vlastiti račun: smrt je nesvodiva. No redukcija propada upravo zato što se aktualizira. Rat raspršuje filozofski šarm Jednoga i Svega upravo utoliko ukoliko zasniva njegovu vladavinu: ”Nakon što je Um sve upio i proklamirao da od sada samo on postoji, čovjek iznenada otkriva da je još tu, iako ga je već odavno provarila filozofija… ‘Ja koji sam tek prah i pepeo’, ja, obični privatni subjekt, ime i prezime…, ja sam još tu (Ich bin noch da). I filozofiram”.
Kad rat sve proguta, filozofija se okreće protiv totaliteta, protiv sveobuhvatnog poretka koji je sama zasnovala, protiv vlastitog trijumfa nad nesvodivim.
U bilješci Emmanuela Levinasa na koricama francuskog prevoda Rosenzweigove knjige čitamo: ”Njegova se duboka novost nalazi u opovrgavanju bitnog karaktera određene racionalnosti: one racionalnosti koja obasjava tradicionalnu filozofiju ‘od Jonskih otoka do Jene’ – od predsokratovaca do Hegela – koja se sastojala u tome da totalizira prirodno i društveno iskustvo, da iz njega izluči i međusobno poveže kategorije kako bi s njima izgradila sistem uvodeći u njega i samu religiju. Nova filozofija nastoji, naprotiv, misliti religiju – Stvaranje, Otkrivenje, Iskupljenje koji usmjeravaju njenu duhovnost – kao izvoran horizont svakog oblika smisla, čak smisla iskustva svijeta i historije”.
Odricanju pa i rastakanju ”ja” u velikoj mašini, Rosenzweig suprotstavlja utjelovljenje i individuaciju preko strave, ”ja, ja, ja”, koje više nije epsko, nego tetura od tjeskobnog straha za svoj zemaljski svijet, čovjeka sklupčana u utrobi ili u prazninama zemlje. Tobdžija-filozof odlazi tako u odmetništvo prema Historiji shvaćenoj kao pustolovina Uma, univerzalno dostignuće, pojava čovječanstva u samome sebi. Za njega, ideja historijskog Uma završava na mjestu pokolja. Umire od rata. Umire od toga što je u tom hiperboličnom rastu našla karikaturu svoje apoteoze.
Četiri godine nakon rata, Franzu Rosenzweigu će biti dijagnosticirana amiotrofična lateralna skleroza. Posljednjih godina svojega života, mogao je sa ženom komunicirati jedino tako da mu je ona izgovarala slova abecede dok nije zatražio da stane, a ona bi pogađala što je želio reći. Njegove su zadnje riječi, napisane na ovaj mučan i tegoban način, bile nedovršena rečenica koja glasi: ”A sada dolazi, poenta svih poenti, koju mi je Gospod doista podario u snu, poenta svih poenta za koju…”. Navodno je posjeta ljekara zaustavila pisanje. Rosenzweig je izdahnuo iste noći, decembra 1929.
A prazni smiješak filozofije ni do danas se nije sasma ugasio.
Peščanik.net, 16.10.2011.