Počele su već i službene te institucionalne pripreme za obilježavanje pedesete godišnjice otkad je Ivi Andriću dodijeljena Nobelova nagrada. Bio je to povod da i političari ponovo kažu koju o Andriću i njegovom djelu. Srećom, te su izjave bile mnogo benignije nego nekad. Anton Kasipović, novi-stari ministar prosvjete i kulture u Vladi Republike Srpske, kazao je, recimo, nešto u smislu da će se njegovo ministarstvo pobrinuti da svako onaj ko još nije pročitao “Na Drini ćupriju” bude u prilici da do ove knjige dođe i da ju pročita. Prije nepunih dvadeset godina, u vrijeme najveće Andrićeve postnobelovske međunarodne slave, strani političari i medijatori, generali i komandanti UNPROFOR-a, novinari i izvještači iz opsjednutog Sarajeva u prtljagu bi obavezno nosili neku Andrićevu knjigu, skoro uvijek engleski prevod “Na Drini ćuprije”. Radovanu Karadžiću se, međutim, nije činilo da se epska širina “Ćuprije” može u čitaočevoj glavi dovoljno brzo interpretacijski silovati i simplificirati na način koji bi, ako je glava dovoljno tupa, opravdao njegovu politiku, pa je na Palama inostranim emisarima dijelio engleski prevod priče “Pismo iz 1920. godine” nadajući se da će Levenfeldova sarajevska noćna impresija o Bosni kao “zemlji mržnje” pomoći da im se aktuelni rat dočara više kao prirodna nepogoda, nego kao rezultat njegove politike.
Ne znam koliko je čitanje Andrićevih knjiga (bilo) rasprostranjeno među mirnodopskim stranim izaslanicima u Bosni i Hercegovini, a u svrhu upoznavanja sa zemljom u kojoj službuju. U nekom dubinskom smislu, naravno, teško da im nešto može biti korisnije od čitanja “Na Drini ćuprije”, “Travničke hronike”, “Proklete avlije”, “Gospođice” ili najboljih Andrićevih priča, no ove knjige teško da im mogu igrati ikakvu savjetodavnu ulogu u lavirintima današnje bosanske politike, u jadikovci njihovog dnevnog posla. To, međutim, ne znači da im Ivo Andrić tu ne može pomoći; treba tek znati gdje tražiti. Iako poliglota, iako se kao mladić skoro paralelno počeo baviti pisanjem i (književnim) prevođenjem, iako u njegovoj esejistici ima dojmljivih i pregnantnih apologija prevodilačkog posla, Ivo Andrić nije autor koji je mnogo prevodio. Zato su njegov trud i vrijeme koje je posvetio prevođenju “Političkih i društvenih napomena” Francesca Guicciardinija još znakovitiji. Francesco Guicciardini (1483-1540), talijanski historičar i državnik, danas je najpoznatiji po svojoj velikoj “Istoriji Italije”, jednim od najznačajnijih historiografskih djela šesnaestog stoljeća. U ovoj knjizi, vrijedi istaći makar u digresiji, Andrić je, otkrivaju nam njegove bilješke, pronašao neke detalje o sudbini Džem-sultana. Ipak, u Guicciardinijevom opusu, za Andrića su mnogo više od “Istorije Italije” bile značajne “Političke i društvene napomene”. Andrić je, kako se to kaže, preveo i priredio tu zbirku maksima i uputstava ovog mislioca i političkog praktičara naglasivši u predgovoru da neke od njih imaju vječitu i posvudašnju vrijednost.
Piše, recimo, Guicciardini (prevod je Andrićev): “Nemojte se mučiti radeći na promenama koje ne menjaju stvarno stanje koje vam se ne sviđa, nego samo ličnosti, jer čovek ostaje nezadovoljan kao i pre. Na primer, šta bi koristilo što bi iz medičejskog dvora bio odstranjen ser Đovani da Popi, kad bi na njegovo mesto došao ser Bernando da San-Miniato, čovjek jednak po karakteru i shvatanjima.” Iako je zapis načinjen prije pet stoljeća, teško je efektnije uobličiti kritiku OHR-ove politike po kojoj su, u Republici Srpskoj, recimo, u vrijeme dok je iza primjene “bonskih ovlasti” stajala cijela “međunarodna zajednica”, s vlasti smjenjivani pojedinci, a u želji “menjanja stvarnog stanja”. Stvarno stanje je, naravno, ostalo isto, a politiku koja se željela dokinuti počeli su voditi ljudi “jednaki po karakteru i shvaćanjima”, samo politički sposobniji. Evo još jedne zanimljive napomene: “Kad sam bio u Španiji, kao ambasador pri kralju Ferdinandu Aragonskom, mudru i slavnu vladaocu, primetio sam sledeće: kad je nameravao da preduzme neki nov pothvat ili drugi važan posao, on to nije unapred saopštavao javnosti pa zatim opravdavao, nego je postupao obrnuto. Pre nego bi iko saznao za tu njegovu nameru, on bi sam vešto udesio da se u narodu počne da govori kako bi trebalo da kralj to uradi iz tih i tih razloga. A kad bi se zatim objavilo da on namerava da preduzme to što se svima već ranije činilo kao opravdano i potrebno, njegove odluke nailazile bi na pohvale i neočekivano povoljan prijem.” Koliko samo različito od bosanskohercegovačkih kvazidemokratskih kvazikraljeva koji unaprijed najavljuju pothvate za koje i sami znaju da su nemogući, a poslije, kad eventualno i naprave nešto što je realno uspjeh, u javnosti se osjeća razočarenje jer je ostvareni uspjeh toliko manji od najavljenih obećanja.
Guicciardini je živio u politički turbulentnim vremenima. Svi oni bh. političari koje u djelovanju primarno pokreće “državni patriotizam”, a koji ne žive u iluziji da će njihovim protivnicima “Amerikanci zavrnuti šiju” lako će se pronaći u ovom njegovom vapaju: “Gospode, koliko je veći broj razloga koji govore za skoru propast naše države od broja onih koji nas uveravaju da bi mogla dugo trajati.” Oni pak koje danas najbolje personificira Milorad Dodik, a koje bi prethodni citat mogao razveseliti, oni koji se nadaju postratnom mirnom nestanku Bosne i Hercegovine, trebali bi se zamisliti nad narednom napomenom, usput rečeno, posljednjom u Andrićevom izboru: “Sve ono što propada ne nasilnim putem nego laganim dotrajavanjem traje mnogo duže nego što se u početku zamišlja.”
Oslobođenje, 10.01.2011.
Peščanik.net, 11.01.2011.