- Peščanik - https://pescanik.net -

Guska u magli

Srljate u Beograd kao guske u magli! – rekao je legendarni hrvatski političar, pučki tribun i osnivač Hrvatske seljačke stranke Stjepan Radić u raspravi o pristupanju Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, na sjednici Narodnog vijeća u Zagrebu, novembra 1918, kad su se nakon Prvog svjetskog rata miješale karte za novi atlas Europe.

Ta je glasovita rečenica iz političke podsvijesti Hrvata ponovo izvučena koncem osamdesetih, i sve otada funkcionira kao mantra kojom se od prigode do prigode upozorava na opasnost od obnove Jugoslavije – najveću od svih hrvatskih paranoja. Upućivana je tako svakome tko je proteklih dvadesetak godina iz bilo kojeg razloga pogledao prema istoku, bez obzira je li “u Beograd srljao” da razmjeni knjige, posjeti rodbinu ili održi nekakav koncert.

– Srljaš u Beograd kao guska u magli! – govorili su tako i meni razni stjepani radići, dragi prijatelji, oni ponešto manje dragi i oni još manje prijatelji, kad sam ove godine odlazio u Beograd. Jer ja nisam ni visoki državni funkcioner ni mafijaš, ne trgujem oružjem, naftom, drogom, cigaretama, bijelim robljem ili ukradenim automobilima – što ću ja, dakle, u Beogradu?

Zanimljiva je stvar to s hrvatskim guskama i srpskom maglom. Kad je, recimo, Franjo Tuđman odlazio na svoje randez-vouse sa Slobodanom Miloševićem, nitko mu nikada nije rekao da srlja u Beograd kao guska u magli. Ni Nadanu Vidoševiću, koji svaki put izazove histeriju među beogradskim sibirskim lisicama, nikad nisu rekli da srlja kao guska u magli. Nitko to nije rekao ni Ivi Sanaderu kad je kao prvi hrvatski premijer odlazio u Beograd. Da srlja kao guska u magli nikad nije opomenut ni Ivica Todorić, koji je sa srpskim tajkunom Miškovićem naumio stvoriti monopolističku Trgovinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Iz nekog razloga čak ni Ivici Matekoviću, članu Petračeva mafijaškog klana – kad ga je ono dan prije ubojstva premijera Đinđića na srpskoj granici čekao oficir zloglasne Jedinice njegova prijatelja Milorada Ulemeka Legije – nitko prije puta nije rekao da srlja u Beograd kao guska u magli!

Čim prema Beogradu krene, međutim, neki rocker ili umjetnik – eto hora hrvatskih paranoičnih svraka kako cijelim putem prema Lipovcu grakću: ne srljajte u Beograd kao guske u magli! Posebna su pri tom priča – pisci. Hrvatski pisci u Beograd, kako je poznato, idu jedino i isključivo s ciljem da obnove Jugoslaviju. Sastaju se po mračnim beogradskim kafanama sa svojim beogradskim kolegama i kuju planove kako najprije ukinuti riječ “tisuća”, pa onda sa hiljadama naoružanih srpskih pisaca okupirati Hrvatsku i uvesti ćirilicu u škole.

Navode se onda primjeri iz hrvatske književne povijesti, od Antuna Gustava Matoša, po kojemu su se nekada zvali vlak što je vozio od Zagreba do Beograda i voz što je vlačio od Beograda do Zagreba, preko Tina Ujevića, za kojega se ni danas ne zna je li mu pravo ime bilo Augustin ili Avgustin, do notornog Miroslava Krleže, koji je u Beogradu objavljivao knjige, a u Zagrebu osnivao Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti.

Grakću tako hrvatske svrake i nabijaju mi Matoša, Ujevića i Krležu na moj veličanstveni nos, a meni baš onako neugodno. Ne, naravno, zbog toga što sam ja za njih literarni patuljak – to svakako znamo – već zbog toga što su oni za svoja srljanja u magli imali velike, historijske razloge. Matoš je u Beograd doselio u dramatičnim okolnostima, bježeći od austrijske uniforme, zbog čega se trinaest godina nije smio vratiti u Lijepu svoju, Ujević je u Beogradu temperamentnim govorima zazivao jedinstvo Hrvata i Srba, a Krleža je ovdje izdavao, po općoj ocjeni, svoj najbolji časopis. Koji se, uzgred, zvao Danas.

Ja, međutim, u Beograd nisam pobjegao ni od austrijske ni od hrvatske uniforme, nisam tu da na prijelomu vjekova romantično prizivam bratstvo Hrvata i Srba, niti da poput Krleže tražim srpsko državljanstvo i idem u rat protiv KFOR-a, NATO-a, tko li su već Srbima danas Turci; nisam imao ni toliko sreće da mi netko zbog antihrvatskih stavova u Hrvatskoj zabranjuje knjige ili prijeti smrću, da zato dobijem batine ili barem otkaz na poslu – ja sam u Beograd doselio tiho, nimalo veličanstveno i nimalo historijski, posve nedostojno iole pristojne biografije.

– Srljate u Beograd kao guska u magli! – rekao je onomad hrvatskim zastupnicima Stjepan Radić, pa se samo koju godinu kasnije u Beogradu poklonio i Karađorđevićevoj monarhiji i Vidovdanskom ustavu, da bi kao ministar prosvjete ušao u Pašićevu vladu i na kraju, kako znamo, usred jugoslavenske Skupštine skončao pogođen kuršumima Puniše Račića.

Pa ako nama Hrvatima već valja u Beogradu gubiti glavu, ja bih je onda – hvala na pitanju – radije izgubio zbog jedne žene.

 
Danas, 31.12.2007.

Peščanik.net, 31.12.2007.