Evo se cijela Srbija smrzla i broji već sate umjesto tjedana i dana: čeka se crni utorak, do kada će se morati odlučiti prihvaća li ili ne posljednji papir iz Bruxellesa o Kosovu. Taj nesretni papir, međutim, posljedica je njihovih oklijevanja, jeftinih seljačkih cjenjkanja, eksploatacije kosovske krize za unutarnjepolitičku korist i pripremanja budućih obračuna u vladajućoj koaliciji. Sami su si krivi i praf im budi.
Lijepo ih je učio Zoran Đinđić: ‘Ako već moraš progutati živu žabu, ne gledaj je dugo. Ako moraš progutati više živih žaba, progutaj prvo najveću’. Uzalud ih je učio, kao i drugim stvarima. Oklijevanje, gledanje i gutanje malih žaba naravno da je velikim silama (EU i SAD) ostavilo dojam da je Srbija slaba, pak su zahtjeve povećavali. Sada će najveću žabu morati gutati na kraju: pristanak na konačno potčinjavanje hipotetičke Zajednice srpskih općina na Kosovu središnjoj vlasti u Prištini. Zahtjev da ta Zajednica sačuva ‘zakonodavne i izvršne’ ovlasti (zapravo sudstvo i policiju) teško da će preživjeti naredni utorak; prekasno je.
Istini za volju, teško je zamisliti da prvostupanjske presude sudova u jednoj (makar i de facto) državi, u prizivu rješavaju apelacijski sudovi u drugoj državi. Što se policije tiče, velike sile i Priština pristaju na etnički zastupljeni sastav policije, ali unutar KPS, Kosovske policijske službe, dakle sa centraliziranim zapovjednim lancem. Jednostavno, podjednako je teško očekivati da policijom jedne države rukovodi MUP susjedne države. Tako je cijela – od početka sumnjiva – ideja o Sjevernom Kosovu kao corpusu separatumu unutar Republike Kosovo doživjela poraz. Dopunski uvjet – da buduća vojska Kosova ne bude razvijena na teritoriju Sjevera – možda bi i prošao.
Umjetno sjeverno Kosovo
Tu sada valja razjasniti jednu zabludu. Stalno se pominje analogija između sjevernoga Kosova i Republike Srpske u Bosni i Hercegovini. Ta je analogija pogrešna: velike sile neće si još jednom priuštiti istu grešku. sjeverno Kosovo puno je više nalik na onu nesretnu Republiku Srpsku Krajinu (1991. – 1995.); u minijaturi, dakako. U oba slučaja većina Srba ostala je izvan tih sumnjivih tvorevina: oko 75 posto Srba u Hrvatskoj i skoro isto toliko južno od rijeke Ibra u rasutim srpskim enklavama po Kosovu i Metohiji, izvan te sjevernomitrovačke priče.
Sjeverna je Mitrovica, poput Knina, umjetni proizvod Miloševićeve Udbe, uz stanovitu pomoć Željka Ražnatovića Arkana i njegove lokalne škvadre koja dan-danas terorizira taj teritorij. Nakon konačnog gubitka Kosova pod onim šatorom pod Kumanovom, lipnja 1999. Sjeverna Mitrovica i okolne većinski srpske općine ostale su kao noga u vratima i istaknuti položaj za destabilizaciju i subverziju Kosova, mostobran. Upravo stoga je EU inzistirala i dalje inzistira na ‘parapolicijskim’ strukturama koje da se moraju eliminirati sa Sjevera. To ne ide lako: od tih milijardi eura koje su tamo završile od 1999. veći je dio svršio upravo u dubokim džepovima te iste ‘parapolicijske’ mafije, lokalnih ‘domoljubno’ nastrojenih poslovnih ljudi, činovnika nepostojećih ureda i sudova iz Vranja, Leskovca, Kuršumlije itd. Velika je to industrija za siromašnu Srbiju, ali se primaoci dvostrukih plaća (iz Beograda i iz Prištine) neće lako odreći svojih povlaštenih položaja.
Tako smo, kao nekada u Kninu, dobili sloj ‘patriotskih’ poduzetnika kojima ni Daruvarski sporazumi nisu valjali; pa im je Milošević (u dogovoru s Tuđmanom, slutim) uskratio i posljednju ponudu sa planom Z-4; pak su propali. Za Srbe južno od Ibra, po enklavama, ne mari nitko, kao što nisu marili ni za Srbe na teritoriju pod vlašću Republike Hrvatske (‘Tuđmanovi Srbi’), niti za Srbe pod vlašću Republike Bosne i Hercegovine (‘Alijini Srbi’): to su potrošni Srbi, eto ih tamo, briga nas za njih, kako je lijepo objasnio Miloševićev doglavnik Boro Jović još davno.
‘Ahtisaari minus‘
Da je Srbija na vrijeme prihvatila Ahtisaarijev-Černomirdinov plan (poput Z-4), stvari bi bile povoljnije po Srbe na Kosovu; sada imaju prihvatiti ono što je netko ovdje nazvao ‘Plan Ahtisaari minus’. Tako to ide kad se previše čeka i kad se odbija vidjeti očigledno. To su i u EU shvatili, pak je na ovu posljednju rundu razgovora u Bruxelles bio pozvan i Aleksandar Vučić u svojemu svojstvu predsjednika najjače stranke (Srpska napredna stranka), tek da ne ispadne da kako je premijer Dačić za sve kriv. Netko je skužio da je ideja Vučića i Nikolića da cijeli kosovski debakl svale na Dačića i odrežu ga; e, to pak ne bu išlo…
Iz Bruxellesa su se vratili vidno popišani, svi skupa: rekli su – manje ili više apokaliptički nastrojeni – da je vrag odnio šalu i da do utorka ima vremena za odluku. Hladno promatrano, riječ je o dilemi jednostavnoj: ili uzmite, ili ostavite. Ako uzmete, dobro; ako odbijete, pak, nema datuma za pristupne pregovore sa EU, nema podsticaja i kredita, prijete sankcije i – nema trgovine s Kosovom, što bi bio gubitak od oko miljarde eura godišnje; vi pak vidite… Položaj Srba na Kosovu bit će značajno otežan, a ionako nije lak; izgubit će i ono malo što imaju i osjetit će se konačno ostavljenima. Razočaranje i gorčina možda izazovu nasilne ispade, ali tamo su Eulex i KFOR, pak im to neće biti kao one SAO po Hrvatskoj i Bosni; odgovor će biti žestok, a oni preslabi i bez podrške Beograda u ljudstvu, oružju, novcima i logistici, što su imali u Hrvatskoj i BiH. Druga su vremena.
Cvilež i zdvajanje nad tužnom sudbinom tu ne pomažu. Valja im dočekati utorak.
T-portal, 06.04.2013.
Peščanik.net, 06.04.2013.