Vrela avgustovska noć se spustila na grad dinamičnog duha, negdje na jugu Evrope. Sitni su sati. U bašti kafea nečitkog imena vrvi od žamora i dobrog raspoloženja. Ispred bašte stoji parkiran automobil, nedaleko od znaka koji obavještava da je tu parkiranje zabranjeno. Automobilu prilazi mladić i počinje da ga fotografiše. Odsjaji blica privlače pažnju dežmekastog gospodina u kafeu, kao i obližnjeg policajca, koji se pojačano znoji pod oklopom uniforme. Dežmekasti gospodin s mukom odlaže svoj mojito, teško se podiže iz stolice od pletenog pruća i prilazi mladiću sa foto-aparatom. Pored njih se stvara i policajac.
– Dobro veče, to je moj automobil, kaže dežmekasti gospodin. Zašto ga fotografišete?
– Izvolite moju press karticu, odgovara mladić. Ja radim za lokalni medij, lovim nepropisno parkirane automobile gradskih funkcionera. Rekao bih da je ovo opštinski audi.
– I ja lovim nepropisno parkirane, uključuje se policajac. Je li ovo zaista vaš auto, gospodine?
– Nikakvo čudo što me ne prepoznajete, odgovara dežmekasti gospodin, puštajući umorni uzdah. To sam ja, gradonačelnik. Malo sam, znate, natekao od vrućine, a i upravo mi se završio trinaestočasovni radni dan; mora da sam već poprilično neobrijan.
– Gospodine gradonačelniče…, zbunjeno počinje policajac.
– Molim vas – prekida ga dežmekasti gospodin – samo vi radite svoj posao, i napišite kaznu koja mi sleduje. Kakva je svrha od propisa i zakona ako ih krše oni koji bi trebalo da ih štite? A vi, mladiću, molim vas da objavite da sam kaznu uredno platio. I izvolite sa mnom na piće: kafe pripada mom sinu, a barmen pravi vrhunski mojito.
Eto, tako se sve moglo završiti. Mogao je gradonačelnik Podgorice, dr Miomir Mugoša, da slijedi primjer mr Nebojše Čovića, nekadašnjeg svemoćnog gradonačelnika Beograda, koji je jednom prilikom, sredinom devedesetih, prešao ulicu van pješačkog prelaza, bio uhvaćen od strane saobraćajnog policajca i za svoj prestup pošteno platio. Takođe je mogao da političku štetu, učinjenu jednim minornim prestupom (kakav nepropisno parkiranje zaista jeste), neutrališe ili čak okrene u svoju korist, da je, recimo, predstavnika medija koji ga je u prestupu uhvatio pozvao na piće. (Barak Obama je nedavno pokazao kako se to radi: gaf napravljen na jednoj konferenciji za štampu efektno je pokrio priznanjem da je pogriješio, te pozivom vinovnicima incidenta o kom se politički neoprezno izjasnio da sa njim popiju pivo u Bijeloj kući.)
Mogao je gradonačelnik i bez piva da se izvuče, da je samo slegnuo ramenima, vratio se za svoj sto i idućeg dana platio što je dužan. Čak i pod okolnostima stvarnog događaja (udarci po uredniku Vijesti Jovoviću i foto-reporteru Pejoviću; Jovovićeva bubna opna puca, a na grudi mu se prislanja repetirani pištolj), bilo je načina da se šteta umanji: sjutradan je gradonačelnik mogao da objavi službeno izvinjenje zbog nemilog incidenta, mogao je da posjeti Mihaila Jovovića u bolnici (umjesto da mu cinično nudi stručnu pomoć preko novina) i, zašto da ne, mogao je da ponudi ostavku. Međutim, ništa od toga nije učinjeno. Gradonačelnik Mugoša očigledno ne misli da je uradio išta loše. Izgleda da gradonačelnik Mugoša neke stvari jednostavno ne razumije.
Kao prvo, fascinantno je da podgorički gradonačelnik – kao odrasla osoba i, moram da dodam, kao roditelj – ne shvata da nema veze koliko je vrela noć bila, niti koliko je dug bio radni dan: ono što je učinjeno pod okriljem mraka ili pod uticajem umora svejedno ostavlja svoje posljedice, i za njih treba snositi odgovornost. Kao drugo, on ne razumije da se činom dobijanja mandata na izborima nečija odgovornost pred javnošću – za sve učinjeno i neučinjeno – višestruko uvećava. I treće: zapanjujuće je da dr Mugoši, kao dugogodišnjem političaru i neosporno inteligentnoj osobi, nije jasno da zaista nije bitno da li je njegova bizarna verzija događaja (žbunje, mračni ulazi, novinari u sačekuši) istinita ili ne: kad su političari u pitanju, utisak o nesposobnosti da budu na svojim funkcijama gotovo uvijek je ravan stvarnoj nesposobnosti. Svoje potpuno nerazumijevanje navedenog, kao i povremene probleme u razlikovanju riječi „gradonačelnik” od riječi „kabadahija”, „huligan” ili „silnik”, potvrdio nam je on sam: već par dana nakon incidenta sa pogrešnim parkiranjem, bubnom opnom i pištoljem, foto-reporteri Vijesti ponovo zatiču izvjesni automobil na nedozvoljenom mjestu, valjda kao poruku svima da podgorički Mr Mayor može šta i kako mu se hoće.
Uzevši u obzir sve dostupne okolnosti ovog događaja, te prethodno izraženu sklonost gradonačelnika da se nasilnički i s prezirom odnosi prema zakonu i tuđim životima (ovdje prije svega mislim na nezakoniti pokušaj da uskrati pravo na rad Marijani Mugoši, osobi teško oštećenog vida, zato što na posao mora da dolazi sa psom-vodičem), ne mogu a da se ne prisjetim školskih dana, i zaključim da se dr Miomir Mugoša, prvi čovjek Podgorice i specijalista hirurgije, ponaša kao svima poznati lik iz djetinjstva: siledžija na velikom odmoru. Kao što su pokazala istraživanja skandinavskog psihologa Dana Olweusa, tipičan školski nasilnik je sposoban, samopouzdan, odlično koristi situaciju, kao žrtve bira one za koje misli da mu se ne mogu oduprijeti, i računa na to da su svi ostali na smrt prepadnuti i da će ostati po strani. Da razvučem ovu analogiju još malo: ako je dr Mugoša snagator na velikom odmoru, siledžija koji pali frnjoke i otima klikere, onda je Podgorica školsko dvorište prepuno prestrašene djece, kojima je najvažnije da i sami ne dobiju po labrnji. Drugim riječima: kuku nama.
Ipak, dosadašnji razvoj događaja predstavlja samo prvi dio priče; ono što slijedi uopšte ne mora da se odvije po uobičajenom crnogorskom scenariju, u kom je zabrinjavajuće veliki broj likova motivisan otužnom kombinacijom udvorištva, klikaštva i patološke poniznosti pred autoritetom. Da je drugačiji scenario moguć pokazala je upravo Marijana Mugoša, koja je usred Podgorice efektno primijenila ono što se u Norveškoj i SAD – a na osnovu istraživanja Dana Olweusa – uzima kao osnova programa za prevenciju nasilništva u školama i društvu. Ona je, da podsjetim, u cilju zaštite od gradonačelnikove sile angažovala (a) javnost i (b) institucije sistema, koji su se, ko bi to rekao, zaista svrstali na njenu stranu. Mihailo Jovović i Boris Pejović pokušavaju da učine to isto. Dr Miomir Mugoša je, na kraju krajeva, tek zamjenljivi gradski službenik, odgovoran svakom stanovniku grada, biran i postavljen ne da bi ga se bojalo, već da bi bio koristan. Ja ne osporavam njegovu želju da to bude, naprotiv; samo mislim da ga za funkciju gradonačelnika diskvalifikuju temperament i nespremnost da snosi odgovornost za svoje postupke. (Moj skromni prijedlog: neka u smislu društvene korisnosti razmotri povratak svojoj osnovnoj profesiji.)
Za kraj, mislim da treba istaći kako se na putu povratka (pardon: sticanja) građanskog dostojanstva broje i mali koraci, naročito ako ih je puno. Tako, na primjer, svaki prolaznik sa kamerom u mobilnom telefonu može da se igra foto-reportera i saobraćajne policije. Svako može da napiše protestno pismo naslovljeno na opštinu ili medije; svako je u stanju da kaže ono što misli, bilo riječju ili glasačkim listićem. Istina je: Podgoricu već dugo poklapa teška i vrela avgustovska noć. Ali ne postoji nijedan opravdanja vrijedan razlog da već sjutra ne osvane dan.
Vijesti, 15.08.2009.
Peščanik.net, 15.08.2009.